Književne novine

KC uuu Inu III RR IAIAIAI–J—CALW.•=uGAI„ IA„„A„AIALIA— iruuuQe ama uraIi

Re 4 SMR ZA NJHIŽGBRVNMNOST,

Godina IX. Nova serija, br. 78

Miloš I. BANDIĆ

Reč ı prolaznost

Sahranili su ga, ali dele pGgrebne noći njegove knjige su, smeštene tri po tri u osvetljenim izlozima, bdele poput anđela raširenih krila, i izgledale, za onog koga više nije bilo, kao simbol njegovog vaskrsenja“.

Marsel Prust

Odavno je svima jasno da se lepim rečima i oblim lirskim rečenicama teško i sporo utiče na tamnu stranu čovekove prirode; pa ipak, pesnici i filozofi nikad nisu prestali da ih pišu i govore. Posredi je, izgleda, obostrani inat: ljudi, ne hajući mnogo za pouke i opomene, gledaju svoja (dobra i zla) posla; pesnik pak, jađikujući nađ ljuđskom ·#neosetljivošću i bezobzirnošću, nastavlja istrajno da brine . svoje i svačije, opšte brige; i tako, · eto, niko ne popušta! A to baš nije loše. Književnost na taj način me gubi predmet i široko polje dejstvovanja; a ni sve poruke pesnika ne proguta beznadno pomrčina: neke reči dopru ipak do ljudskih srca i ostaju u njima, stvarajući tako novi zavičaj razuma, dobrote i ljubavi. LU Pe

Ova mogućnost potstiče još jednu nadu: može li reč da se odupre prolaznosti? I šta je, zapravo, prolaznost? Reči često onespokojavaju i ranjavaju, i mi ih, naročito one nezgodne i zlokobne, svesno ili ne svesno, izbegavamo i prećutkujemo. Tako je i reč „prolaznost“ ne retko samo drugo ime smrti: njen konačni smisao dobio je time ubla=

ženo, simbolično značenje postepenog nestajanja, prolaženja. Ta reč podrazumeva u sebi i trajanje, vreme: sekunde i stoleća. Prolaznost Je put svega živog kroz vreme ka neizbežnoj smrti.

Nemoć i strah pred smrću, međutim, nije moguće otkloniti nikakvom optimističkom ili utešnom frazom i doskočicom. Niti je to samo tema spekulativnih „filozofskih basni i analiza: ona je, isto tako, i sasvim „obična i normalna ljudska stvar. Čovek strepi danas (i oduvek) i pred kuđikamo manjim i neznatnijim silama ovog sveta, a pogotovu pred strašnom tajnom prolaznosti i smrti. Legenđe i priče primitivnih narođa. a kasnije i književnost nose u sebi odjeke te vekovne svirepe i „grozomorhe strepnje. U romanu — proznoj poemi Tomasa Vulfa „Pogledai dom svoj anđele“ tema mnrolaznosti jedna je od čestih sumornih i gorkih varijacija: „Dim. Fulimus fumus (bili smo dim). Čitav naš život nestaje u dimu. Nema nikakvog stvaranja u njemu, čak ni dimljivog sastava snova. Siđi niže, anđele; šapni nam u uši. Mi nestajemo u dimu i danas nema ničega sem zamora da nas nagradi za jučerašnji trud. Kako da se spasemo?“ A roman Marsela Prusta „U traganju za izgubljenim vremenom“ pretfstavlja grčevit i neobuzdan napor da se, vreme povrati ili uspori i osmisli u svojoj nceumitnoj prolaznosti... Nastavak na 3 strani

OMETNOST ı

BEOGRAD, 24 OKTOBAR 1958

JOVAN SOLIYVA OVIC: KOWLPOZICIJA iseki jabia

Povodom 50-godišnjice smrti S. S. Kranjčevića

| Kakva silna riječ, kakav pun pojam — Kranjčević! •

Kakvo ime, a kakav život. Bacan iz mjesta u mjesto, životareći O tankoj službici, u tada bijednoj, snenoj, oskudnoj Bosni i Hrvatskoj, dizao se, velike i sjajne misli u kozmičke visine duha, grmio kao Zeus s Olimpa, borio se sinom svojom riječju razđirući sadašnjost, i opominjući u budućnost, proričući svojem svijetu ljubav koju mu nosi sloga, i mržnju koju mu nos! nepravda i laž, podlost brata prema bratu.

Veličina tog: đuha razvila se Udistinu iz identične bijede: bijede vlastitog života i bijede života svog narođa, ona je onoliko kozmička duhovno Koliko je mikrokozmička fizički, i društveno, njegova baza.

Tu se natprirodno razvila jedna ličnost iz težnje cijelog naroda za većom nacionalnom afirmacijom T. uspon Kranjčevićeva duha anticipira psihološki uspon cijele nacije; iz iste težnje iz koje je nikla ova istinski natprirođna nova afirmacija, socijalna renesansa, niveliranjje i skok ujedno, širokih staleških talasa, iz iste te duboke težnje razv!O se i Kranjčevićev protest i Kranjčevićev entuzijazam, Kranjčevičev đeđalski lijet — Kranjčević je bio Ivan Preteča, historijsko upozorenje na tu potencijalnu tendencu i movens tog puta i tog razvitka. __

U tome se i sastoji Kranjčevićevo JEST i Kranjčevićevo NIJE, |

oševa pjesnička ličnost Pr!ME 1: Da prožimanja čovjeka i literature, gdje je nemir COO ia šao svoj lik u čovjeku koji se O KO zio u literaturi bolje nego li je to vrijeme moglo podnijeti i 5aV onaj suvišak koji se tađa svio U o ji tog jablana izlijeće danas Ta ? kidno u Ššarenilu i kriku i PO fakti polja literature — Matoš je skrio sebi stotinu ptica pievica ! ptica grabljivica i njihov zvučni cvrkut š krik nije se mogao izglasati PROD u jednom dobu, nego Je glasan a uvijek jednako, a možđa i VISe, 08 "je njegova poetska | krošn.ia (Uma skriwena suyremeniku nad glavom

koji je gledao izblizu, a svjetlost Matoševih tisuću sitnih sunčanih zrcala upravo se, lutajući, postavljala prema suncu u svom idealnom aspektu.

(Kad kažem „pjesnik“ ne mislim samo na Matoša stihonisca — nego je uzimam onako kako ju je volio Balzak — mislim na Matoša uopće, a sav je, uopće, bio pjesnik, ponekad u eseju i feljtonu više nego li u stihu, što je često slučaj s pjesnikom, koji je katkad više pjesnik tamo, gdje je to mislio biti manje.

Tako mislim govoreći i o drugima,'

no nigdje to nije bilo potrebno više naglasiti nego ovdje).

Kranjčević je rast svoga naroda, a Matoš njegov nemir; obilježjima svoje suptilnosti, svojeg vitaliteta, svoje elegancije, svoje sigurnosti, svoje neumornosti, svojeg bogatstva — on potvrđuje drugu stranu potencije jednog uspona, u svom estetskom nemiru on provocira, na stogodišnju distancu, što se potvrđuje svakodnevno, jer Matoša se ne može nadđmašiti, pošto.se onoga koji je u nečemu prvi ni u čemu ne može nadmašiti; samo genijalno prvenstvo ono je što je uistinu nenadmašivo — barem u umjetnosti je tako. Prvi je često i posljednji. Matoš je prvi Matoš i posljednji Matoš.

Mlad, upravo „zelen“, pravi „greenhorn“, nejaka tijela, bolestan, nemilosrđan i prema drugima i prema sebi, plamtio je kao buktinja gimnazijalac A. B. Šimić, koji ie tek ostavio sedmi razred — da se više

nikad u njne vrati — pravi hrvatski .

Rimbauđ, pronicave misli, koja je išla do dna svake pojave, počeo je tako nejak, tako bolestan, tako mlad, a ustvari tako 'zdrav, tako jak, tako zreo — cijelu jednu književnost dovoditi u red, prevrtati glomazne starinske estetske sisteme, koji su se tu, tko ZGB. OtUHU postojeći, našli, i ustrajao je do smrti — držeći u ruc! bič kojim je tjerao trgovce iz hrama, te vitlao po teoretskoj gluposti, predrasuđi. laži, reakcionarnosti i poklonstvu

lažnim bogovima,

Kranjčević je bio pojava rastuće snage, Matoš pojava nemirne ljepote, a Šimić manifestacija kritična uma; opet slučaj u kojem se individđualna pojava poistovjećuje s nacionalnom, ne samo u formi bezvremene kategorije, nego i u historijskoj poduđarnosti. Svaka od ovih literarnih pojava došla je organičkim rastom i kontinuitetom (odnosno diskontinuitetom), u svoje najidealnije vrijeme i ono što bijahu potencijalno to je atmosfera duhovnih realizacija ili tenđenci svojim djelovanjem učinila manifestantnim. Ne, ne griješim, nije to kontra-

Nastavak na 8 strani

Zlatko TOMIČIĆ

LOMALI ESEJ

IA SMISLU

Izukrštanost savremenih životnih odnosa, koji se u svome zahuktalom ražvitku sve više komplikuju, nameće i ddređena sintetička i nepojednostavljena gledanja na probleme umetnosti, a specijalno literature, kao živog i najneposrednijeg televizora naših dana. Ako aparati seizmografa precizno beleže trusove, umetnost još više od toga utančano govori O složenosti psihe na koju se daleko mučhiji zemljotresi okomljuju, koju na neki način opredeljuju, pa ako hoćete i iskrivljuju. Rezultati se očigledno iskazuju i u obogaćivanju, i u osiromašavanju, postupaka i mišljenja.

U svetu, koji živi pod senkama stroncijuma, leukemije, paralize, zavejanom s vremena na vreme oblacima atomskih prašina, nipošto se ne može prenebregnuti uloga svakojakin strahovanja, koja remete takozvane uobičajene tokove života.. Međutim ni ta naviknutost na nešto što smo posmatrali juče nije sređena u smislu sigurnosti ljudskog opstanka, ali su bar godine za nju donele lekove koje ljudsko društvo neumorno ispija, njena je stanja umetnost u dovoljnoj meri u svojim zahvatima uspela đa uobliči. Uznemireni pred novim fenomenima koračanja, pojedini viđovi moderne umetnosti, nezadovoljni postojećim aspirinima za ljudske glavobolje, a često ne nalazeći na svojim skladištima ništa da ponude, bar kao tešenje, obrću se mazohistički po muklim odajama da još više pročeprkaju po kanceroznim tkivima opstanka pod zvezdama. I na tim putanjama svi čekaju Godoa, i ne čekaju ništa, jer na udare pera egzistencije šuplje odzvanjaju.

S druge strane medalje sve je opet ćudljiva vera u svespasavajući penicilin koji treba da izleči čak i duztabanlije, i stranice romana su prepune recepata koji ukazuju na asfaltirane drumove budućnosti, oivičene pastoralno zelenim travnjacima, ali na kojima je gotovo kao danteovska pustoš, jer se po takvom Edenu šeću šeme, a ne ljudski likovi. A pre svega, i to je najprimarnije, u tim tekstovima nisu prisutni ni sadašnje vijuganje rastinja ni vreli dah bića koja bitišu u veoma živim brigama i žudnjama. I kada danas pesma, esej i drama govore o vremenu koje se ne iscrpljuje, o toj nadprostornoj savremenosti, ne može ova tužna čovečja sudbina, ni u trenucima omamljenosti, da zaboravi svoju omeđenost, i stoga je neophodnije zagnjuriti se stihom, analizom, dijalogom u vreme koje nas okružuje, koje je za nas i što je još neumitnije — u nama. Nije nam neblisko saznanje da postoji demon, ta ne samo evropska noć koja kruži kroz vekove i siše krv samih izvora nadanja i trajanja, ali ga literatura ne sme ni pod kojim izgovorom okivati u mitove što nas opominju na drevna i najsvežija nemoćna zaprepašćivanja pred vizijama pojava. Umetnički je besmisleno posmatrati ruku koja drži hidrogensku bombu, a plašiti se pucnja svetoilijinskog groma.

Bodler je umesno jednom napisao: „Da ne budete mučenici i robovi vremena, opijajte se bez prestanka. Vinom, poezijom ili vrlinom — kako vam drago”. Ta opijenost dobom, tragična ili smirena, svejedno, koja ustvari nije razdešenost, razglavljenost od

FRANCE MIHELIC: OBISK

DRUŠTVENA

M PISRNJA

PITANMUA

Cena 30 din

svih sadržaja smisla, i koja, što je najbitnije, nije ni nemoćno klecanje pred mitskim snoviđenjima svakojakih usuda ni bespomoćno zagleđanje kulta praznine, ni neumesno i bezrazložno spokojstvo „primitivaca, prisutna je na stranicama života, na daskama teatarskim gde igramo sebe same. . Jeste sve oko nas proces nastajanja i nestajanja, i u nama se pod istim zakonima svemirske mehanike to previranje vrši, i nema te istinske umetničke „nadahnutosti koja se ne bi želela i usudila ogleđdati sa tminama istorije, sa nepoćudnošću klima i sa zgusnutim kolanjem krvi. I ne videti virove pod mirnim izgledom reka znači ne poznavati istrajnost koračanja, silinu klice, pulsiranje ulica, znači nemoć piščevu da u svome romanu zabeleži, i kad je sav introvertan, vere i sumnje svoje epohe. Možda je negde i pomodno, ali je daleko i od ovlašnog uzbuđivanja, akamoli od surove dramatičnosti zbivanja nešto što je već definisano kao ego — kult primitivaca; ustvari to je jalovi spomen na antičkog Narcisa, čiji prsti protegnuti kroz vekove pune pasuse mnogih dela. Tamo gde se pod prividom neizvesnosti sve uvija i previja u kvazigrčevima, otrovano veštačkim nadraženjima, često se iza gro-plana neradnje susretne samozadovoljnost i samođovoljnost pseudointelektualističke literature.

Ako je svetlost modernosti donela i istakla pravo ličnosti na posebno osećanje sveta, neodrživo je divljenje pred prolaznim vatrometima rečenica, jer čim se od igračaka naprave idoli i iza svake nesuvislosti otkrivaju hamletovska pitanja, to se pravo izvrgava u svoju suprotnost, u uporno usmereno pravo da čovek bude zagušen tuđim rečima. Da, za najsavremeniju smo literaturu koja je oslobođena i straha pred nepostojećim i neosnovane vedrine, koja ne tavori ni. pod pretnjom dogmatičarskih kalupa, ni pod opsesijom praznine. I u jednom i u drugom slučaju čovek je u punoj suštini „oslobođen” svoje vlastite psihe, jer ili je nateran da kao doživljava dirigovane paroksizme pred izmišljenim trijumfalnim kapijama ili ne doživljava ništa zagledan u bunar bezizglednih konfuzija.

Život koji smo upili sa prvim dečjim krikom neprekidno razaznajemo, i menjajući sebe, i kada toga nismo svesni, menjamo i svoje opservacije, da bi nam se sa novoobojenim pejzažima nametala i drukčija rešenja. A stvaralac je ipak na kraju krajeva samo čovek, koji je, dok pretače sadržaje po svojim retortama, podložan i nevidljivom unutarnjem presipanju u žilama svoga najličnijeg postojanja i stalnom imperativu rekreiranja. Ništa se u toj stvari đo danas nije izmenilo, sem što smo siromašniji za detinjstvo mašte, a podložniji događajima i bogatiji u kompleksnosti raznorodnih postupaka. Pa ako nam je duže iskustvo, onda možemo još konzekventnije zahtevati da literatura bude osetljiva do alergičnosti na atmosferu čovekove sudbine, na njegov intelektualno-emocionalni svet, na svakovrsne odnose među ljudima.

Slobodan GALOGAŽA

Hodočašće

I ako pođeš, pođi gorom: neka u lisju trepti duša brujna, I ako pođeš, pođi zorom: neka se svetli staza jedvačujna,

I ako brodiš, brodi valom:

nek se kolevka sretne s grobom; i ako hodaš, hođaj žalom:

nek progovori zemlja s tobom.

Ti pođi moru, šumi, pođi vale: ti brodi, brođi zori, brodi moru; ti idi, idi gori, iđi žalu;

I ako pevaš, pevaj\o' njoj:

nek zagrljene ruke svetle zrakom; i ako sanjaš, sanjaj spokoj:.

nek se i zora sretne s:mrakom.

I ako ljubiš, ljubi stenu: ( nek ljubav nađe ljubav kamen;

i ako tražiš zemlju, traži njenu: nek bukti zemlja —'· zemlja plamen.

Ti hitaj moru, hitaj zoti,

ti brodđi' noći, brođi bruju:

ti pevaj, o njoj, pevaj gori,

ti ljubi»spokoj i'olaju:

ti nađi zemlju, hodi gaju,

— besmrtan bićeš u tom 'sjaju!

ti hodi, hodi zemlji, njenom dvoru,

Desimir: BLAGOJEVIĆ