Književne novine

Nagrade beogradskim književnicima

Savez Književonika Jugoslavije i Udruženje izdavačkih preduzeća i organizacija FNRJ dodelili su, povođom Sajma knjiga, 22 ovog meseca, nagrađu za životno delo književniku Milanu Bogdanoviču.

* #* *

Na zajedničkoj sednici žirija za umetnost i žirija za nauku, održanoj 15 otbog meseca, zaključeno je da se Oktobarske magrade grada Beograda dodele književniku Stevanu Raičkoviću za zbirku pesama „Kasno leto” i književniku Oskaru Daviču za roman „Radni maslov beskraja”.

NOVI ČLANOVI SAVEZA KNJIŽEVNIKA

Na svojoj sednici ođ 22 oktobra uprava Udruženja književnika Srbije primila je za članove Saveza Književnika Jugoslavije sleđeće pisce:

Rađovana Blagojevića,

Berislava Kosiera i

Mlađena Markova.

*

Knjiga posvećena T. S. Eliotu

Povodom sedamđesetog rođendana čuvenog pesnika Eliota, u Americi je izdđata jedna „zanimljiva „zbirka eseja i prikaza Moji se odnose na njegovo pesničko delo. Tu ima i povoljnih i nepovolinih mišljenja o njegovoj poeziji i drami, ali su izabrana samo najobjektivnija. Tako se đobija jedan potpuni rezime njegovog dela, koji zvuči pomalo i kao epitaf velikom pesniku. U mwuvodđu

knjige onima Koji

sam Eliot đdđajc za pravo i ga hvale, kao i onima koji kuđe njegovo đelo. Ima svega u mojoj poeziji, kaže Eliot, i dobrog

i rđavog, ali ona mala Moličina đo-

brog u njoj, mogu neskromno da đođam, ostaviće spomen ma mene još dugo vremena.

x I dalje bodeljena mišljenja

Roman Džemsa Ejdžija »Smrt u porođici« koji je prošle gođine đobio Pulicerovu nagrađu za prozu, štampan je neđavno i u Engleskoj. Pojavu ove Knjige propratile su različite kritike. Dok ovom đelu književni Kkritičar Iondonskog »Tajmsa« daje atribute najboljeg romana koji se pojavio u poslednjoj deceniji, Kkriti-

*

. Dok je zaključak da se magrada dodeli Stevanu Raičkoviću bio jednoglasan, književnici članovi žirija (A. Vučo, M. Bogdanović i V. Gligorič) razišli su se u mišljenju i u odluci o magrađivanju . romana Oskara Daviča — i to ma jednoj strani Vučo i Bogdanović, a na drugoj Gligorić.

Kako smo obavešteni, Gligorić se izjasnio protiv dodeljivanja nagrade Oskaru Daviču, zahtevajući da se to i zapisnički konstatuje. Takođe smo obavešteni da je u užem izboru za roman bilo i delo Mihaila Laliča „Lelejska gora”.

T. S. ELIOT

čar uglednog lista »Observer« ima sasvim suprotno mišijenje., On tako smatra da je delo prilično vulgarno po temi i načinu obrađe i da ne zaslužuje neku veću pažnju. Međutim, diskusija o ovom delu Džemsa Ej-

džija koja se vođi u engleskim literarnim krugovima dovoljno govori O njegovom značaju.

HEMINGVEJ U ŠPANIJI

· KNJIŽEVNE NOVINE

List za književnost, umetnost i društvena pitanja

Redđakcioni odbor: Bora „Ćosić, dr. „Mihajlo Marković, Peđa Milosavljević, Tanasije Mlađenović, M. PanićSurep, Vlađimir Petrić, Đuza Rađović, Vladimir Stamenković, Risto \Tošović

Urednici:

CEDOMIR MINDEROVIĆ PREDRAG PALAVESTRA

Direktor: TANASIJE MLADENOVIĆ

List izdaje Novinsko-izdavačko pređuzeće »Književne novine«, Beograd, Francuska 7. Ređakcija: Francuska “, tel. 21-000, tek. račun: 101-707-3=208 List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 30. Godišnja pretplata Din. 600, prlu= godišnja Dih. 300. za inostranstvo dvostruko.

Tehničko-umetnička oprema: ibi DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ i Odgovorni urednik: ši CEDOMIR MINDEROVIĆ ( Stampa »GLAS«, Beograd.

Vlajkovićeva 8

SRS AMOR ORAVIGKI HORU daa aa aa dnuaazasi

Hemingvei se odrekao nekih svojih bribpovedaka?

U Americi je trebalo da še uskoro pojavi jedna zbirka pripovedaka Ernesta Hemingveja čije su teme uglavnom iz Španskog građanskog rata. Te pripovetke su već bile objavljene u periođu od 1931—39 godine u časopisu »Eskvajer«. Sada je redakcija ovog časopisa spremala ižzdanje jedne Knjige koja bi sadržavala samo te pripovetke, Međutim, u poslednjem trenutku Hemingvej ie zahtevao od tri pripovetke u ovoj zbirci. Ova

njegova odluka je izazvala veliko interesovanje u Književnim Krugovima i govorilo se da je Hemingvej promenio svoj stav prema Španskom građanskom ratu. Kao što je poznato u tom ratu Hemingvej je učestvovao na strani republikanaca pro-

tiv Franka. U tim svojim pripovetkama Hemingvej piše sa velikim simpatijama za sve republikance, bili oni demokrati ili komunisti. Tek kasnije u svom čuvenom romanu »Za kim zvono zvoni« razočaran u dvoličnu ulogu koju je Sovjetski Savez imao u Španiji, on se kritički obara na vođe Kominterne i njihovu deJatnost u *Španiji. Treba se setiti samo epizode u romanu sa Anđre Martijem. Zbog toga se uveliko BOvorilo đa je povlačenjem ovih pri· poveđaka iz štampe Hemingvej po-

Branko PRNJAT

Vatre tu travi

Resko, uljano pucketanje žiška zanjihalo bi tamu desno i lijevo a zatim bi se opet povratilo ujednačeno svjetlosno isparenje. Kroz razmekšalu tamu prolazilo je ono što je bilo uvijek živo i gipko, sjenke su zastajale za trenutak kao obamrle na usko osvjetljenom prostoru tavanice, ali bi se onda naglo i nezadrživo salomile i iščezle zauvijek. A i sam vazduh postajao je teži, gušći, stariji. Nešto kratko, neopipljivo i trulo ispunjavalo je njegove čestice. Osluškivala sam kako se to kreće, lagano i uporno, kako od zdravih zrna zraka pravi hrpice prašine. U jednom trenutku učini mi se da se talog vremena zaustavio i ostao između ta četiri zida. Svi tokovi bili su naopačke okrenuti kao žile oborenog drveća koje gledaju u nebo. Vraćala sam se svim tim stvarima kojima je bilo nekad ispunjeno vrijeme na ovom mjestu. Ne sa kajanjem, ne sa bolom, nego samo pređano, sa jednim velikim mirom u sebi.

Jer otac govoraše: Takva je i majka bila, gledajući ogroman zapaljeni stub ljeta. On je samo gleđao nepomično u ljeto, i u tome je bilo sve njegovo uzbuđenje, sva bol i nesreća. Izgleđao je razoren i izgubljen i nije nalazio mira čitavo vrijeme dok je trajao juli, kada je Lela, moja mlađa sestra otišla, kao da je otputovaia, malo nepripremljeno i ubrzano. Otišla ili otputovala prema tom svom ljetu koje ju je vuklo, puno bljeska i bjeličaste magle.

Ljeto je bilo plodno i veliko, nudilo je svoje voće putnicima. Svi su znali: juli je. A otac je još znao: juli je i nesreća je. Povratila se jedna nesreća kao ona od prije petnaest godina. Držeći u rukama slamnati šešir bio je slomljen i ogorčen. Činilo mu se: sve je pored njega proticalo ne dotičući ga i on nije imao šta da rađi, izgubio je poslove, pobrkao mnoge stvari, gleđao je krug jula i bio ponižen. Očajanje njegovo bilo je veliko kađ je shvatio da je čitav život proveo držeći se za jednu metalnu, zeleno ofarbanu ogradu preko koje su bujale ruže, i u iluziji. Da je život tako i protekao: kraj ograde, kraj ruža, u iluziji. Potom izgubi san. Reče: Nemam više šta da sanjam.

Pošto se u njoj nastavljala čitava naša majka, ona koja nas je rodila i ostavila i zbog koje je otac čitavog života patio. Oni koje je volio, ostavljali su ga. I Lela, čim je postala žena odmah je bila kao i majka i otac je znao: ljeto dolazi. Znao je to po suncu i brdima, po moru i vjetru. Dolazilo je ono pravo ljeto kao velika plima sa svih strana odjednom, nebo je tiho gorjelo, a zapaljeni oblaci topili su se. Nicale su vatre u travi, a požari u brdima. Otac govoraše: Veliki su plamenovi prirođe i velik je oganj nebeski. A nekad opet: Velika je patnja čovjeka. Na očevim usnama sazrevale su istine. On je tugovao, gledajući oblake i more i smanjivao se u toj tuzi. A ja, njegova starija ćerka, koja sam bila njegov sin, ćutala sam naslutivši u ocu tu istu krv kako je na isti način pokošena, iznenađena, prevarena, i između mog i očevog šuma krvi gotovo da i nije mogao stati drugi znak, sem znaka poraza ili čuđenja ili sramote. Ali sam u tim beskrajno uveličanim trenucima samo osjetila da je i očevo srce ispod poluotkopčanog prsluka na isti način pomjereno, i to ne prvi put. Na isti način ostavljen je prvo od jedne a onda od druge, od jedne žene i jedne djevojke koju je on seđamnaest godina hranio da bi poslije ostao bez nje, čim je u njoj progovorio glas majke koji on nikađa nije mogao da shvati nego samo kada je sve bilo prekasno.

Zatim je uvidio đa su i boja kose i kože, vrsta pokreta i osmjeha bivali svakim danom sve sličniji sa majčinim ukoliko se u djevojčici sve više budila žena. U glasu i očima ostalo je samo još nešto suvo, nepoznato i samo to ju je razlikovalo od majke: nešto što se sa izvjesnom usamljenošću i očajanjem pokretalo u njenoj koži. I što je sve više oživljavalo i uspravljalo se đa bi stalo jednom na noge pri prvoj samostalnoj odluci. Ona je počela da preuzima majčino nasljedstvo' sa jednom „uigranom „lakoćom i smjelošću.

A otac je počeo da očekuje. Ne nešto određeno, samo je satima stajao kraj ograde sa đugim štapom u rukama kojeg je iščupao iz svoje bašte jer je voćka koju je štap podupirao usahla, a on je izvukao taj štap i nosio ga sobom žalostan što mu nije pošlo za rukom da vrati u život jednu nježnu biljku. Čekao je s izvesnom upornošću, ne znajući određeno šta čeka i u kom vidu to može da se pojavi. To je mogao da bude oblak, vjetar, plima ili dim. Počelo mu je izgledati da samoća dolazi iz suprotnog pravca, da će doći s leđa: kao da je došao jedan stranac da njegovoj kćerci đa neki bolji hljeb. Ili: kao đa hljeb kojeg je imala nije valjao. Čovjek iz drugog kraja, iz drugog građa, kome se očigledno žurilo tako đa nije mogao ni đa pruži neki hljeb, nego samo da ga obeća, da ga izmisli i prikaže.

Sve izlistale boje patnje, sumraka i života, sva slast omamljujućeg isparenja, sočna blistavost dana i želja, sva beskrajna pustoš noći punih mjesečine i nerazumnost korova koji koči misli i obavija udove, sve to prolazilo je čudnim i nestvarnim predjelima usamljene raskoši koja je dodirivala samo jedno srce i jednu kožu

penjući se prema visokim kulama koje su sijale gore, na mladđozelenom brdu.

TLUSTRACIJA SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA

Otac je ostao skoro opljačkan i to plaho, lakomo, mnepromišljeno, vraćajući se nekim svojim knjigama i računima, zbrajajući nanovo kolone cifara stare barem deset godina, kolone brojeva okupljene oko usijane crvene crte, tražeći svoju grešku, ime svoga poraza. U njemu je već bila ona samoća koja je kao smrt, samoća kao zemlja u grudima, kao busenje trave u mislima. Proveo je ostatak života čitajući knjige davno kupljene, čvrstih smeđih ko= rica, čije su stranice bile još nerasječene, prosto želeći da ustanovi da li je novac koji je đao za njih bio uzaludno bačen, da li je pogriješio sa tim knjigama, kao da je to bilo najvažnije od svega što je činio cijelog života i najvažnije od onoga što je još htio uraditi, tako da ih je čitao do posljednjeg dana sa sve većim interesovanjem, ne primjećujući kako je pri tome sve manje pomišljao na jednog trgovca, pa čak i na neki novac.

Onda je ona došla ne đa bi je viđio, jer to već nije mogao, nego samo đa bi zastala pred jednim kamenom. Bilo je možda malo neobičnog u tome što je položaj njenog tijela nagovještavao” đd je samo posrnula i to u velikoj žalosti na parčetu zemlje gdje je rasla čvrsta divlja trava koju ništa nije paslo. Stojeći ispod ograde od bijelog kamenog zida koji je zadržavao zemlju da ne otiče sa bujicom, ona je samo izgledala jedna vrlo mlađa žena izgubljena među ovim kamenom, među talasima od duboke tame, odupiruči se na izvjestan način toj kamenoj dubini svojom „ustalasalom svijetlom kosom, svježim zubima i mirisom svoje kože, i okrećući lice prema vjetru, imala je opet vječnost pred očima pomiješanu sa nekoliko čistih oblaka koji su plovili prema sjeveroistoku.

_ Zatim je Lela nanovo otputovala. Dani koji su dolazili bili su od nekog leđa koji se širio, koji je zamrzavao crijep po crijep, okno po okno na takav način da sam osjećala to „približavanje njegovo prvo gore, po krovovima gdje je bio nečujno uporan. Željela sam samo da sačuvam ono što je bilo miran ugašen sjaj boje, dah metala, gipsa, morske školjke, suvog lišća pomorandže. Sve unaokolo kao đa je počinjalo da biva vlasništvo neke druge nevidljive osobe, koja je zavladala, koja je pretraživala ođaje, skrinje, fijoke, tražila zaboravljene likove u uglovima oštećenog ogleđala, na ivicama bronze, kraj malih kamenih «statua, preturajući po ispeglanom složenom rublju, neupotrebljivom, po onome koje je obavijalo kožu.

Uvijek tako kada to dođe, tama počne da me guši, da vlada zrakom koji dišem. Onda polazim prema prekidđaču, prema jednom izvoru neadje skrivenom u ziđu, jer osjećam da mi treba svjetlost ravna i mirna, da je udahnem punim gruđima, da mi skupi zjenice i oživi vid, |

N

izdavača, đa ne objavi

kazao da je izmenio i svoj stav prema Republikanskoj Španiji. Međutim sve te priče je najodlučnije đemantovao sam Hemingvej. U jednoj izjavi novinarima on kaže da ne pripađa onima Koji pljuju na ono 728 Što su prolivali svoju krv i da je priče povukao iz Štampe samo zbog toga što smatra da im je potrebno izvesno glačanje da bi bile na ni-

vou ostalih pripovetki u zbirci, a ne

iz političkih razloga. rw

Cudnovato izdavačko · Đreduzeće

U Parizu je jeđan mladi i preduzimljivi kritičar osnovao pre dve gođine izđavačko pređuzeće »Olimpija« koje ima čuđan način poslovanja. Naime ono se bavi samo izdanjima na engleskom jeziku, Izdaje sve Knjige engleskih i autora koje su odbili izđavači u Engleskoj i Americi bilo iz kojih razloga. Naravno da ovo preduzeće

ne štampa dela bez književne vrednosti, već ona koja svojom „avangardističkom i vrlo slobodnom sadržinom nisu mogla đa pobede uhodđane ukuse cenzora i kritičara u SsVOjim zemljama. To daje izvesnu draž ovim knjigama i one su obično razgrabljene, tako da su američki i "engleski izđavači često prinuđeni đa na zahtev publike otkupe izđavačka

prava od »Olimpije« baš za ona dela

američkih |

Koja su ranije sa prezirom odbacili. autora, koja su proskribovana u njiOvih dana »Olimpija« je „proširila hovoj zemlji, u engleskom prevodu. svoju izdavačku delatnost time što Tako su kao prvo delo u toj ediciji je počela da izđaje dela francuskih štampana celokupna đela markiza De

MILO DIMITRIJEVIĆ: SENKE U PEJZAŽU,

Sada. Na taj način se ovo kosmopo« litsko izđavačko pređuzeće pojavila kao »korektor dobrog ukusa« na Za“ pađu.

ano