Književne novine

U BEOGRADSKOM DRAMSKOM POZOAISTU

Fri savremene 6ise

Ćašule — Torkar - Đurđević

U okviru neđelje nacionalne drame Beogradsko dramsko pozorište je izvelo tri dela naših savre'menih pisaca: komad makedonskog autora Koleta Cašule „Vejka na vetru“, dramu slovenačkog pisca Ivana Torkara „Na ivicama rastu male jelke“ i „Pogled unatrag“ Miođraga Đurđevića.

Radnja drame „Vejka na vetru“ odigrava se među našim iseljenicima u Americi a pisac je negde napisao da je želeo da da sliku duševnih stamja ovih ljuđi, suoče= nih sa sređinom drukčijeg ritma i sensibiliteta. Međutim, taj konflikt sa sredinom u drami nije izražen, osim u nekoliko deklarat'vnih replika, pa nismo u stanju da pratimo surovo zadiranje takve sredine u duše junaka. Uskoro do-

lazimo đo zaključka da drama još”

jednom varira temu o bračnom troughi jer se jeđini dramski konflikt odvija između oca i sina u ljubavnoj sferi. Jezik drame je uz to neđorečem, iskiđan i sličan filmskom dijalogu, a iz piščevih reči ne zrači lepota i veličina dubokog unutrašnjeg života. Karakteri komada su preterani a motivi koji ih pokreću suviše uopšteni.

U režiji Minje Deđića ovaj tekst nije đobio na sceni neke nove di-

menzije. Radnja se odvijala sporo .

i razvučeno a ·rediteli je, prihva-

tajući shvataemje da komad #ČčWslika iščezavanje naših iseljenika, po-

vremeno bitno zamemarivao jedini dramski suleob olco mlađe žene. Ne potencijamo najdramatičnijim mestima ređitelj je ubacivao stihove Koče Racina, snimljene na magnetofonsikku traku, prekidđajući tako zbivenje i presecajući glumčeve unutrašnje radnje, najvažnije sred

stvo izražavanja (u ovakvim ka-

mernim dramama.

U glumi Sime Janićijevića i Vlastimira Stojiljkovića. bilo je isuviše patetičnih gestova i govornih intonacija, kojima su glumci pokušali da prikriju otsustvo stvarmog sađržaja, mo u trećem činu Janićijević je ostvario, znatno uzdržanijim postupkom, nekoliko uzbudljivih trenutaka.

.· Radmila Rađovanović truđila se da njena gluma buđe što neposrednija. Pri prilaženju domaćim dramama mladih pisaca osnovna dužnost kritike jeda, strpljivo ukaže i na ono jedno izrno lepote koje postoji u mjima. Takvo zrno nesumnjivo postoji u Torkarovoj drami „Na ivicama rastu male jelke“ no to nas ne sme sprečiti da se upitamo: zašto mlađi dramatičari tako rađo pribegavaju, pre nego što su „savladali zanat dramskog pisanja, komplikovanoj tehnici i konstrukcijama, Tokom pretstave gledalac se neprestano čudio zašto se Torkar poslužio retrospekcijom kad je očigledno da bi u nekoj uprošće nijoj formi ubedljivije demonstrirao mentalnu i fizičku propast mlađe žene, koja je u otsudnom času života pomogla odbeglom lodorašu. Gledaocu je takođe bilo jasno da lbačeni pasaži, koji objašnjavaju da se radi o retrospekciji, samo prekidaju tok centralnog zbivanja i proigravaju postignuto dramsko zgušnjavanje. |

S druge strane „Torkar ima 1 maktnih sposobnosti da mnagovesti karakter sa svega nekoliko poteza, kao i znanja da ubedljivo ocrta atmosferu, .

Kao i uvek reditelj Jovan Putnik ostvario je dinamičnu pretstavu U koju je, ovog puta, bila uključena doslovna realistička akcija, naturalistička karakterizacija i groteskni efekti. Reditelj nije zahte'vao od glumaca da stvaraju do'sledne realističke likove pa im .je često dopuštao i karikaturalni Ppostupak (neki elementi u glumi Kruma Stojanova). Povremeno JE upečatljivo stvarao atmosferu no dosta je. rasplinuo radnju mnepotrebno dugačkim fizičkim akcijama. -

U naslovnoj ulozi nastupila OJIga Stanisavljević.

—-- ounugnpguanstisezap= edi ĆU)

'

Jutros...

Jutros sam sama

Kao planinski bor

I niko neka mi ne prilazi Ni čovek

Ni vihor.

Jutros sam sve svoje I sada u samoći Usamljen bor u planini Umirem uspravno

Bez tuge i uzdaha. i

je

tuge poubijala

Kada mi grane postanu ce Noću će biti za ptice strah Ne lomite ih

Same će istruliti na stabiu

Vetar će ih razneti u prah. ~. bi Danica PANIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE

' žnih postupaka a vrhunac

Znatno više od prethodnih komada pruža drama Miodraga Đurđevića „Pogled unatrag“, Ovaj zanimljiv pisac još jednom je potvrdio da njegova umetnost izvire iz našeg tla i vremena, Đurđević Je i u ovoj drami prišao živom i aktuelnom problemu: u „Pogledu unatrag“ sa retkom iskrenošću obrađuje posmrtne „akorde braka nekađašnjeg borca, sada običnog karijeriste, i mlađe propale žene iz bivšeg visokog društva. Pred nama se ustvari završava životni put čoveka koga je život nemilosrdno korumpirao i moralno srozavao. Đurđevićeva tema ima, dakle, etičko-sociološke aspekte i verovatno su njeni đaleki uzori u sličnim nordiskim dramama druge polovine XIX veka.

U pogledu forme „Pogled unatrag" je dobar realistički komađ sa cvrstom osnovnom situacijom koja dopušta logično spontano ispoljavanje karaktera kroz otkrivanje njihovih motiva i prošlosti. U drami su dobro dati neki svakodnevni tipovi ljudi a njen jezik gotovo nikad mije trivijalan i odlikuje se posebno naglašenom naturalističkom nijansom. To svakako ne znači da je drama bez ozbiljnijih nedostataka. Nesumnjivo najvažniju slabost pretstavlja nedovoljno proračunat ritam komada: tokom prve dve trećine drame ne srećemo se sa etičko-sociološkim aspektima i neosetno podležemo utisku o vodviljskoj osnovi centralne situacije. Zatim, uviđamo da se etička drama Dušanova, najvažnijeg junaka komađa, odigrala u prošlosti, davno pre početka zbivanja, i da prisustvujemo samo psihološkom razrešenju njegove drame. Odlazak Dušanov, na kraju komada, tako ne deluje kao moralno razrešenje već samo kao psihološki čin. I najzad, kako drama počinje đramskim klimaksom «pisac teško uspeva da održi stalnu napetost, pogotovo što je centralna ličnost, Dušan, pomalo patetičan karakter pa gledalac ne veruje uvek u OzZbiljnost njegovih pretnji.

_ Pred premijeru ovog komada došlo je do nesvakiđašnjeg spora: mla di ređitelj Darko Tatić iznenađa je osporio đa je autor režije, ističući da je tokom rada neprestano sputavan od uprave pozorišta. Spor ostaje otvoren no činjenica je da je Đurđevićeva drama „pretvorena u

gotovo bulevarsku lakrdiju. Prema rediteljevom shvatanju centralnoj ličnosti drame — Dušanu — nije suprotstavljen ciničan, moralno unakažen ljubavnik njegove žene, već unezveren slabić, naivnn dobričina, komična figura koju je sa puno šarma igrao Mića Tomić. Tako su i svi odnosi postali komično deformi-

sani: prvenstveno odnos Dušanove ·

žene i takvog ljubavnika, kao i sukob muža i ženinog ljubavnika. Patetičnost Dušanova prestala je da deluje kao autentičan pođatak iz života i preobrazila se u vodviljsku karakteristiku. Istovremeno, zanemaren je odnos muža .i žene koji proizvodi atmosferu napetosti a komađom je zagospodario komičan sukob muža i ljubavnika uz neprekidno narastanje lakog površnog humora. ·

U glavnoj ulozi nastupila je Danica Mokranjac. Njena igra, zasnovana na nekoliko intonacija, na dva-tri gesta, i na suverenom mirnom prelaženju preko scene, vreme nom je postala silno upečatljiva i pred nama se formirala plastična potpuna ličnost.

U ostalim ulogama nastupili su Mira „Dinulović, Vera Stefanović i Žika Petrović.

U ATELJEU 212

NEOBIČNA ISTORIJA TEMPLE DREJK

„Rekvijem za kaluđericu“ (1951 godine) je najčudnije i na svoj način najosobenije Foknerovo delo. U „Rekvijemu“ Fokner se ponovo v”žatio Templi Drejk — junakinji romana „Svetilište“ — u času kad je ona u braku sa svojim prijateljem iz mladosti Gauenom Stivensom. Stivens se oženio Templom osećajući se odgovornim za njeno moralno propadanje jer je osam godina pre početka „Rekvijema“, u događajima opisanim u „Svetilištu“, i sam uzeo učešća u njenom padu; u braku, međutim, guši ga sleđena građanska korektnost Templina. Templa i Gauem imaju dvoje dece čija je dadilja crnkinja Nensi Manigo, bivša prostitutka, koju je Templ uzela u službu da bi sa njom delila svoje skrivene čežnje za prošlošću provedenom u podzemlju Memfisa. Nensi je ličnost iz Poknerovog romana „Zvuk i bes" i u „Rekvijemu“ je vaskrsnula da bi kroz zločin doživela em3stivno pročišćavanje i uzdizanje do moralnog zadovoljstva. No u grad iznenada dolazi brat ubijenog Templinog ljubavnika sa namerom đa je uceni: Temp] mu, nadđražena mogućnošću da pobegne od vrline, predlaže zajedničko bekstvo. Na vrhuncu drame Nensi ubija Templino mlađe dete, duboko uverena da vrši svoju, dužnost jer time sprečava Templu da se vrati na put greha i „obezbeđuje bar Jednom detetu njegov. pravi dom“.

Kao Prust ili Džojs, i Fokner pre svega traga za momentima koji određuju psihološku uslovljenost njegovih junaka. U većimi svojih dela pokušava da otkrije i objasni motive koji pokreću njegove ličnosti a osnovna tema mu je neprilagođenost modernog čovek svetu koji ga okružuje. U čovekovim đubinama ta neprilagođenost ispoljava se u prjhvatanju krute, neshvatljive životne sheme ili svrhe, čijem se ostvarenju intenzivno stremi i koja uskoro određuje suštinu egzistencije, Takva životna shema nameće se bilo u viđu svesnog intelektualnog poimanja bilo u obliku nesvesne (tačnije rečeno potsvesne) težnje. Uprkos svojim potencijalnim „vređnostima čovek ubrzo postaje „demon“ Foknerov termin — jer postepeno gubi slobodnu volju i mogućnost izbora đok naturena shema trijumfuje. Nametnuta shema postaje mučan teret i čovek ga nosi nesvestan đa je izgubio slobodu. S vremenom. shema ga prinuđava na niz neizbepatnje pretstavlja saznanje da nikađ neće živeti u miru sa sobom ukoliko ne ispuni zahteve koje mu postavlja ta prinudna shema. ;

Da bi se Foknerove ličnosti sagledale u pravoj svetlosti ne smeju se posmatrati izolovane epizode a to je svaki Foknerov roman, — VeĆ se moraju imati pred očima i okolnosti iznete u drugim delima, Na neki način to je duboko opravđano jer su Foknerove prevashodne teme — uprkos njegovom grozničavom zanimanju za inđiviđualne istorije — život i vreme koji nemaju pravog početka ni kraja. (EOBUSE A priča može da počne ili da se zav! ma kada no na svaki način, mora

biti sagledana u celini. Ako želimo da ragumemo Templu Drejk neminovno je đa se vratimo „Svetilištu“. Na početku tog romana Templ je samo lepršavo naklonjena uživanjima, no ubrzo otkrivamo u njoj i dubok potsvestan otpor protiv sredine opseđnute časnom istorijom. Ona ustaje protiv cele istorije rođnog Džefersona, suprotstavlja se konzervativnom ocu, i traži priliku u kojoj bi posrnula. Njen osnovni unutrašnji čin je pođavanje zlu što se jasno manifestuje u sceni silovanja kad u njoj nema pravog, ođlučnog otpora. Docnije, u braku sa Gauenom, Templ tedži da se vrati u prošlost (u toj težnji ogleda se shema o kojoj govori Fokner). Čežnja za povratkom u oskrnavljenu prošlost je najđublji čin u kome se potvrđuje njena individualnost suprotstavhtjena dugom nizu činjenica koje su je determinisale bez njenog znanja. Suštinu njene egzistencije određuju, dakle, dva faktora: patnja prouzrokovana nesposobnošću da se oslobodi 'prošlosti i prihvati život kakav se nudi u sadašnjosti; i duboko unutrašnje zadovoljstvo koje oseća u času predavanja zlu.

Možda je,najveća vrednost Foknerovot dela što Templ Drejk nije ništa manje u sukobu sa sudbinom nego Orest ili Elektra: i njen tragični konflikt razrešiće se samo prihvatanjem nekog višeg opređeljenja. Tragična sudbina savremenog čoveka, kako je Fokner formuliše, počiva u njemu samom: u prošlosti koja ga determiniše boz učešća njegove volje. Dok sve teče u redu, prošlost je samo daleka nestvarna opomena, no kad se događaj neki ili slepi slučaj iznenada ispreče pred nama, nesreća začas plane zato što čovek nema snage a ni potrebe da se ođupre podmuklim društvenim teretima. U tom času definitivno se podleže životnoj shemi i ubrzo se gubi slobodna volja. Tada se obično stupa na trag zla i to je cena koja se plaća da bi se povratila harmonija sa samim sobom.

Ovako formulisanom tragičnom , principu odlično odgovara konstruk- .

cija Foknerovih dela. Njemu se često prebacuje da neguje „Stil zagonetki, zbunjujućih trikova i zaobilaznog prilaženja u kome je zanemaren hronološki red, jednom rečju stil koji treba da nađraži i zavede čitaoca“. No da li je ustvari tako? Tačno je da Fokner utvrđuje osnovnu dramu a da pri tom ne otkriva odmah sve motive iz prošlosti. Fokner ne objašnjava prošlost sve do trenutka kad to imperativno zahteva neka specifična situacija a tada, u pravom času, pruža određeno saopštenje siguran da postiže najveći efekt. Teško ćemo razumeti Templ Drejk ako ne pratimo njenu ispovest đo kraja sa podjednakom pažnjom. Još bolje ćemo je shvatiti ako pročitamo „Svetilište“. Neprestano mešanje prošlosti i sadašnjosti za mnoge je zamorno i uzbuđujuće, no drugi čitaoci upravo u tome nalaze kvalitet izuzetne životnosti, Takav postumak služi i za održavanie stalne nmnnetosti to nije mali kvalitet u stoleću pretežno

/ protiv,

.vanje u zlu. Najzad,

Vilijem Fokner: »Rekvijem za kaluđericu«

dosadnih ozbiljnih umetničkih dela. Istovremeno, Fokneru se ne može prebaciti da stvara napetost tipičnu za trilere jer su u njegovim delima činjenice ubistva, silovanja i palikućstva kao i njihovi učinioci otpočetka dobro poznati dok se pisac truđi da objasni zašto jc nešto učinjeno, zašto je moralo biti urađeno i kakve su posledice takvo delanja.

U vezi sa ovim je i Foknerovo posmatranje neobičnih situacija kao i njegov osećaj za preterane, gqotovo groteskne' događaje, koji šokiraju čitaoca. Izvesno ie đa autor ne postupa tako zato što je podlegao 'sopstvenim mračnim opsesijama već u želji da izbor između pravde i nepravđe, hrabrosti i kukavičluka, sažaljenja i požude izrazi u Što uočljivijem dramatičnom konfliktu. Svi užasi koji su uvršteni u Foknerova dela služe višem sagledavanju stvari a njegova preterana svest o postojahju zla plemenitije je vrste nego što se obično misli. U mračnim dubinama Foknerovih romana nikad se ne začinje nemilostiva osuda čovečanstva. NaPokner strasno i predano veruje u čoveka i oko svakog njegovog dela lebdi tužan blagoslov razumevanja i praštanja.

Pre dve godine „Rekvijem“ je đoživeo velik uspeh u Parizu u adaptaciji Albera Kamija. U Ateljeu “212 igran je u adaptaciji i režiji Janeza Senka. Ako je čovek imao u rukama obe adaptacije neminovno se nameću neka poređenja. U beo'gradskoj verziji eliminisane su tri ličnosti među kojima i Crnkioja Nensi. Zat:m, iz komađa su izostavljene i dve scene koje su zadržane u Kamijevoj adaptaciji, a koje određuju pravi smisao zbivanja. Tako je izostavljena sđena retrospekcije u kojoj se odigrava .centralni dramski konflikt (Nensino ubistvo deteta) i u kojoj se ispoljava Templino užiu , Šenkovoj adaptaciji nema nı scene u zatvoru uoči Nonsinog pogubljenja, koja određuje u višem etičkom smislu pr:-

LION FOJHTVANGEHR:

7ILIJEM FOKNER

rodu Crnkinjinog čina i celu Templinu buđućnost. Na taj način iz drame je otstranjena jedina direktna akcija pa se komad pretvorio u prepričavanje odigranih događaja. \ Šenk je bitno skraćivao Foknerov tekst i odbacio oko dve petine dijaloga koji je Kami upotrebio. Isto vremeno, nije pronašao kompenzaciju za izgubljeni fini ritam francuske ađaptacije u kojoj posle prvog čina. uzavrelih ispovesti dolazi neposredna akcija. Dijalog. drame u potpunosti je podređio Templinoj ispovesti i napetom otkrivanju gotovo detektivske priče: takva skraćivanja nisu ostala bez posledica i umnogom je izgubljen gorući intenzitet Foknerova dela, njegova poetska lepota, unutrašnje bogatstvo ličnosti kao i filosofska dubina. Umesto ovih kvaliteta reditelj je naglasio, naročito u prvom delu, društvene i rasne momente koji nisu bitni za Foknerovu istoriju. Mora se istaći i to da u Šenkovoj režiji nije realizovana. ona zgusnuta, tipično foknerovska, atmosfera koja se postiže neprestanim gomilanjem užasavajućih događaja.

S druge strane reditelju se mora odati priznanje za soliđan rad sa „glumcima koji su ostvarili značajne uloge. To je, uostalom, razlog zbog 'koga treba preporučiti gledaocima da odu na pretstavu u Atelje 212.

Kreacija Marije Crnobori, kao g-đe Stivens, dominirala je ovom pretstavom. Na vrhuncu umetničke zrelosti ona nas je zapanjila virtuoznom tehnikom i u svakom njenom i najbeznačajnijem gestu ili grimasi lica osećali smo prisustvo velikih stvari koje određuju sudbinu čovekovu. U času evociranja smrti deteta dosegla je one retke trenutke kreativne punoće izraza: u prigušenom sjaju oka «treperile su senke noći bez kraja, lepljiva ljubav za prokaženu zločinku i prostitutku, strahovita pretnja konačne katastrofe. No u interesu drugih glumica koje će možda igrati ovu ulogu neopbodno je spomenuti da je M. Crnobori isuviše konfrontirala dve osobe koje postoje u jednoj ličnosti — g-đu Stivens i Templ Drejk umesto da ih spoji u jedinstven lik. Isto tako, nedovoljno je vodila računa da su i g-đa Stivens i Templ Drejk podjednako lepršavo frivolne, bez mnogo mozga, patološki opterećene đoživljajem seksa a pre svega masohistički pođatne zlu.

U ostalim ulogama odlično su igrali M. Milošević, S. Žigon i S. Petrović.

Vladimiyz STAMENKOVIĆ

TOETLM M.

"Foto

U Totovoj umetnosti nema na pr“ vi pogled ničega što bi moglo da se

označi pronalaskom, njegov popular,

ni lik ne poseđuje neke dublje osObenosti koje bi ovog ritera smeha označile novatorom posla kome pri-

pada, on je jedan od onih što kora=

čaju putevima koji mogu da se nazovu klasičnim i izražava se sređstvima koja su već ustaljena i dovoljno utvrđena. Ali on to čini na jedan izvanredan način i njegove

|| glumačke intervencije blistaju sja-

jem tako retkim i čistim i koji pripada samo najizuzetnijim ljudima njegove vrste. Za njega bi najtač~“ nije moglo da se kaže da u sklopu izvesnih opštih mesta komike, u prilikama isprobanih situacija u koje ulazi i pod maskom karakterističnih likova koje tumači, deluje ukupnošću svih elemenata koji čine jedno komično lice: pokretljivošću i lucidnošću fizionomije, gipkim pan tomimskim reakcijama na svaki događaj u kome se zatekne, uvek prisutnom i vidnom idejom za svaki sleđeći pokret. On po pravilu tumači malog čoveka one vrste koju

je jednom za uvek obeležio Čaplini ·

koja uvek ima na svojoj strani sve simpatije gledaoca već zbog toga što ga oseća podređenim, kinjenim i pogruženim i kome ostaje da se brani svojom duhovitošću, šarmom i svojom spremnošću na svaku situaciju. Zbog toga je druga osnovna crta malog čoveka i kod Totoa njegova nepresušna i nepobediva dosetljivost. Otuda dolaze oni iljupki načini prilagođavanja Koji su puni malih lukavstava i istančanih sitnih podlosti, ođatle one br: ljantne scene metaforičnih prerušavanja i jednog pronalazačkog, pesničkog odnosa prema pokretu.

Toto je u tolikoj meri spreman na”

svaku varijaciju svoje ličnosti, on tako lako prelazi iz mogućnosti u mogućnost svoje pojave đa se čini đa njegova gluma i jeste jedan sistem slobodnih, improvizovanih ak-= cija u okvirima izvesne osnovne i unapred utvrđene teme. Naj-

zad, Toto je sentimentalan go“ tovo isto koliko njegov slavni prethodnik iz Kistona a njego> ve podlosti su plod čiste im-

provizacije i mnogo manje su smi= šljene Sarlo. Toto je u stanju da na ingeniozan i nepresušno duhovit način pronalazi puteve koji će njega, sitnog lopova izvući od gonjenja jednog dobrog, smešnog policajca, ali će se on sam na kraju ma da dovoljno superioran, pređati policiji,

od onih koje upotrebljava .

svojim

samo „da njegov simpatični gonilac'

ne bi ostao bez zaposlenja. On je u svetskom sukobu između humanog i nehumanog, između života i kalupa, između čoveka i kaplara, koje probleme je postavio ovaj divni, istoimeni film, uspevao da pokaže čitav niz dovitljivosti da bi na kraju na sasvim čaplinski način ostao u prašini iza automobila, sam i ostavljen. Najzad, ono što Totoa čini u savremenoj kinematografiji najtačnijom asocijacijom na autora Potere za „zlatom, jedna je crta, mjuzikholskog: humora, izvesna spremnost đa se u p. jodinim trenucima zaustavi radnja i ođigra jedna pantomimska, igračka ili gotovo baletska tačka.

Svim tim opštim elementima sme ha Toto dodaje nezaboravne speci~< fičnosti svojih fizičkih osobina, način na koji pokazuje zube, isturcnost svoje brađe, „karak*oerističan akcenat i interpretaciju svoga jezika, bivajući tako nepresušan u negovanju osobenosti koje u njegovom slučaju gube mogućnost da se označe spoljnim. Toto, kao svaki izraziti komičar, stvara oko sebe određenu atmosferu, vezujući SsVOju glumu tako često sa sjajnim akterima kao što je Aldo Fabrici ili Paolo Stopa, taj umetnik sa licem varalice i stacatto koncipiranim pokretima i koji je uz De Siku i Totoa najautentičnije ime današnjeg italijanskog smisla za smeh. |

Bora ĆOSIĆ e or ro”

„MUDROST LUDAKA“

U nizu velikih evropskih pisaca blistavih monografija kao Što su

»Dizraeli«, »Marija Antoaneta«, »Erazmo Roterđamski«, »Žorž Sandova«, itđ. — a pisci ovih Knjiga su

Moroa i Cvajg, poređ niza drugih, ime i delo nemačkog pisca Fojhtvangera nalazi se pri vrhu niza imema onih stvaralaca u &fBnjiževnosti koji su sa zanimanjem za prošlost ubedljivo mogli đa pruže jeđnu Sliku ili jeđan određen lik iz te prošlosti, lik državnika, naučnika ili pesnika. KMnjiga »Mudđrost ludaka« jedna je od najkvalitetnijih romansiranih biografija; đakle ovo je ostvarenje koje može da stane u isti red sa najboljim delima ove vrste u opusu Cvajga ili Moroa. Podnaslov knjige »Mudrost ludaka« je: Smrti i apoteoza Žan Žak Rusoa.

Ustvari, po svojoj fakturi i po na-

(Izd.: »Naprijed«, Zagreb, 1958 8.)

činu fretmana materije Koju mam ugovora«,

pisac želi da približi, — ovaj roman je moderan u svome najboljem značenju te reči, a nikako sladunjava, sentimentalna i sa didaktičkim ciljevima ispričana biografska slika Velikog francuskog mislioca i revolucionara u oblasti filozofskog umovanja. Sa bravuroznom stilskom tehnikom autor iznosi niz reljiefnih slika francuskog društva u vreme koje neposredno prethođi velikoj Francuskoj revoluciji, a prve gođine ovog velikog i po ljudsko društvo suđbonosnog događaja đate su dramatično, fe svaka stranica Fojhtvangerove povesti nije manje nego izraz oslobođilačke i po ljuđsku misao emancipujuće uloge Francuske revolucije. Zaista, ono šio je subjektivan elemenat u ovoj povesti, kada se piše o Žan Žak Rusou, tvorcu slavnog »Društvenog

pisac povezuje sa zbiva» njima i elemente ličnosti a mnogo čemu obrađuje sa stanovišta društvene uslovljenosti jednog ovakvog ili onakvog postupka i nastanka Rusoovih dela, Na stranicama ove Kknjige čitamo dramatičnu povest rađanig, jedne nove, tadđa vanredno mapređne i revolucionarne misli, misli bur= žoaske klase; a u centru svih ovih

zbivanja i porođajnih bolova nove

filozofije i iednog više emancipova» nog shvatanja sveta, — ne nalazi se tragična, usamljenička ličnost Ru8oova, ne samo ona, dakle, već nje» BOovo grandiozno delo i borbe koje 5U. oko tog dela vođene kao što sc VO» de, uopšte, oko svih literarnih i mi“ slilačkih tekstova koji sm izraz saš vesti svoga vremena i pokretači, sti“ mome mawi drzičiwvaomike pokrefa.

B. P.

| 9