Književne novine

OTYTHTI 9LIMARSTVI

Japanci su nam «&!WKqposlali či pregršt raznolikosti kojom aBBOV savremeni umetnik saopštava svoje utiske, svoja sećahja, svoje kon-= takte i emocije. Dela su to preko kojih se današnji japanski slikar spontano vezuje koliko za klimu savremenog likovnog stvaranja toliko i za odbleske svoje daleke tradicije. Publika mora voleti vedru zadđivljenost pred prirodom tumačenu alatom trađicije, tušem i četkicom po svili ili finoj hartiji, beležeći ružičasti let ptica (MAYEDA), zastalu površmnu ribnjaka (TOKUOKA), „Vetar u maju” (MIZUKOSH!), ili beličastu izmaglicu prvog snega (FUKUDA), Ove slike đeluju svojom poetičwmošću i. senzibilnošću kao daleki znanci, vezujući se Mu sećanju za sve ono što se gleđalo, slušalo S zamišl}jalo kao izrazito ja-

O. S

Vrlo logično gledalac nastavlja svoju šetnju preko fovističkih ushićenja izazvanih pejzažima Asama i Fudžijama (UMEHARA), preko intimističkih doživljaja žene i ptice (WAKITA), preko dgekspresionističkog žutog lika (CHOKAI!), ka kolorističkim eksperimentima bogate fakture (FUKUZAWA) i jednostavnih dekorativnih oblika koji su i novi i poznati (YAMAGUCHI), kao i oporih kompozicija s dđekorativnonađrealističkom” tenđencijom (KOMAKI), do smelih apstraktnih vizija koje pamte moć istočnjačke kaligrafije i čija je savremena varijanta u crnim potezima na svettloj osnovi koliko i u belim forma– ma na još beljoj osnovi (TSUDAKA).

I grafika iđe istim putem: od sen zibilnih bakroreza (HAMAGUCHI) preko modernih dvođimenzionalnih

rešenja (SAITO) do dekorativno apstraktnih „površina (MUNEKADA). Ovaj izbor savremenih umetničkih pravaca u Japanu — grupisanih po predgovoru u konzervativne, mođerne i napredne — uprkos svoje kompleksnosti i izvesne neobičnosti, više u duhu nego U izvOđenju, ipak se jednostavno razrešava ključem koji nosi svaki japanski umetnik: prvo samim tim što je Japanac, a zatim što se u njegovom delu, više ili manje, ali uvek osetno, uzajamno sustiču i prepliću evoluirala koncepcija tradicije i savlađan plod evropskih u:. ticaja.

Po svojim eksponatima ova izlo'šba u celini vrlo interesantna — 4 pojedinačno i od visoke umetničke vrednosti — ostavlja utisak kao da smo njome prelistali jednu antologiju svetskog likovnog stvaranja našeg veka, s tom karakteristikom što bi ovo bila njena japanska verzija. U tome i jeste čar ove velike

izložbe. Dr. Katarina AMBROZIČ

Pišem ti ove redove U bašti „Ostela” dok pod nama, još od rane zore, huči Rim. Svjež je vazduh na ovom brežuljku, pogled je izvanređan na vječni grad. Nepregledno krovovlje, terase, kupole. Sve to sunce grije. Mnogo nanizanih prozora i roletna na prozorima i mnogo sunčanih bljeskova koji se IZ njih poput strijela zabadđaju u radoznale oči. U drveću oko nas čitave harmonike ptica. „Ostelo” je smješteno u dvije vile na jednom od najljepših mjesta u Rimu. Sa uzvisine otvara se velegradska palakim jutarnjim

norama, oivičena maglama. Proljeće u Rimu, u neposrednoj blizini mora, ima li Što ljepše ? č : * * * 1

Rano smo stigli u Rim. Prvi utisak je veoma snažan koga čini, uglavnom, stanica Termini. Kao da nijeste u Rimu, U klasici, u jezgru svjetske prošlosti. Kao da ste U nekom hipermođernom Vavilonu. Pred stanicom, na trgu, automobila čitava vrteška. Ta to je bezmalo Pariz. A sama stanica je „nešto posebno, grandiozno. To je. umjetničko djelo savremene arhitekture. Sve je ogromno, jednostavno. praktično. Osjećate se u njenim prostorima kao pod kakvim ogrom nim avionskim krilima, kao BoE baš komponovana od djelova kakvog džinovskog aviona. Stanic je započeta još prije rata a zavr BL je prije nekoliko godina. Zato je nova, čista, neogaravljena i nepa” tinirana trajanjem. Termini dje! : je» prema ostalom Rimu kao 8 teza svojom bjelinom, ravnim, P d sječenim linijama, kao kona vječnom građu, kao njegova a šnjost i buđućnost. pPatina vjekov

EMIIŽEVNE MOVINE

SAVREMENI ZORO TT NNNNE

NOVE KAVGE

OKO KA

lako smo u rukama imali preko pedeset knjiga ili studija (DDEDUA no ili poglavito) posvećenih Kafki, u njima još nismo našli njegovo pouzdano određivanje u kKnjiževnom vremenu i prostoru. Od svih nemačkih pisaca strave i groteske iz druge decenije dvađesetog veka, jedino je Kafka u petoj deceniji stekao poznu slavu, "

Vodeći nemački Književni časopis toga vremena „Das literarische Eche” (kasnije „Die Literatur”) pratio je njegov rad stalnim „prikazima, Kazimir Edšmiđ (i sam pisac toga pravca), već je 1020 ukazao na njegov značaj i stavio ga iznad Majrinka, a jula 1951 izišao je u pomenutom časopisu „Dič Literatur” jeđan Književni oglas, koji su potpisali Martin Buber, Andre Žid, Herman Hese, Hajnrih Man, Tomas Man i Franc Verfel. U oglasu, između ostalog, piše:

„..Sve jasnije se u Nemačkoj, Engleskoj i Francuskoj uviđa jedinstvena vrednost Kafkinot stvaralaštva... On je majstor jezika i majstor kratke priče... romansijer koji se može porediti samo sa najvećima, neumoljivi slikar i tumač svog doba... Čovek koji še uporno borio i koji može da posluži kao primer... Izđavanje njegovih celokupnih đela je podvig u oblasti duha...”

Ova nespremnost dosadašnjih istraživanja da Kafku sagledaju kao đeo Književnog vremena i prostora utoliko više iznenađuje kad se uzme u obzir da prve nagoveštaje pružaju Kafkina biografija (poznanstvo sa Brođom, Kubinom i drugima u Pragu) i njegovi dnevnici (potvrđe za usrdno čitanje Dikensa, Lenca i Dostojevskog); Uuostalom i Kafka je govorio o Svom ,,epigonstvu”., Ipak daleko važniji problem pretstavlja sam tekst njegovih dela. Kao što je poznato, do svoje smrti, 1924 gođine Kafka je objavio samo oko 400 stranica, dok je iza njega ostalo bar pet do šest puta toliko rukopisa (između ostalog nedovršeni romani „Izgubljeni” — u Brođovom izdanju „Amerika”, „Pro mes” i „Zamak”). Rukopisi niukom pogledu nisu bili spremni za štampanje, tako da je Kafka svome prijatelju Maksu. Brodu (tada „po-

znatom i plodnom književniku ~—

cionisti) ostavio amanet da · ih uništi. Srećom, Brod nije ispunio ovu poslednju volju, pa plamen nije progutao i te romane kao što je uništio drugi deo Gogoljevih „Mrtvih duša”, — iako je Brodu bilo poznato šta je Kafka načelno mislio o posmrtnom objavljivanju. (Povođom objavljivanja jednog E-

| IMESTA KOJA VOLIMO

KOMA

udarila je Rimu svoj neizbježni pečat i ona ga uvijek čini zrelim i ođuhovljenim. Termini u ovom sta rom Rkolosu djeluje kao njegova mlađost, kao nešto Što u drugim, promijenjenim okolnostima, produžava njegov život. Ostela su izmislili plitki džepovi, nužde, bujne i željne putovanja fantazije. Ostela su ono što nijesu hoteli, a opet potsjećaju na njih, kao što putnici treće klase potsjećaju na one iz prve klase. I jedni i drugi su ljudi. Smjestili smo se u jednome od njih na brđašcu Tita Livija. Zajedničke sobe za po desetak ljuđi. Dolje . beton, kreveti na dva sprata kao za vrijeme rata. Doc čisto, dušeci od gume.

duše, sve je Ne valja to što je preko đana sve

zatvoreno, ne možeš se ni odmoriti, ni đoći do svojih stvari. Primjećuje se dosta nekakve djece i Omlađine. Ostela i jesu organizovan, za mlađe, za međunarodni stuđent ski „đuventu”. ; više iz sjevernih zemalja, iz Skandinavije i Engleske. Jeđnostavni su, ne mnogo govorljivi za razliku od Talijana, štede u restoranu. Uglavnom sami sebi kuvaju petljaju, iz restorana uzimaju supe ili vječne talijanske makarone. ponekad i izvrsno Vino kijanti. Na prvi pogled rekao bi čovjek đa su to sVe sami siromašni đavoli. Upoznao sam tri Danca. U svemu su kao i m;, samo imaju svoj automobil. To kućica slobođića sa kobilaze i upoznaju svijet. Ima koji i pješke stižu ovdje da viđe Rim. Između ostalih pokazali su nam kao. takvog i jeđnog Kineza, sasvim svetačkog izgleda. Juče smo cio đan pronalazili Rim. Svuđa prekrasni spomenici, u bezbroj crkava stanuje samo koja stotina hiljada kamenih anđela. Pored ovih monumenata ruše

jom o ih čak

Stranaca ima naj-.

sigovog pisma Kafka je pisao Brodu: „...to je primer osobite gadosti... Naravno, u suštini tu ništa i nije gadno, sem „što se to pismo sađa objavljuje i što &u, pored toga, crvi već pojeli njegovog pisca.” Brod, FP, Kafka str. 75).

Stručnim pa i laičkim čitaocima raznih Brođovih izđanja „Procesa” pađale su u oči njegove maglovite

izjave (naročito u trećem izdanju) ı

o „trudu oko odgonetanja rukopisa i poretka poglavlja — posebno petog”. Prema Kafkinim rečima proces traje jednu godinu, a u Brodovom izdanju se godišnja doba smenjuju dva puta (dakle, dve gođine). Sem toga, Brođov raspored poglavlja „Amarike” ostavlja dve praznine, a njegovi pogovori i dramatizacija ukazuju na „mogućnost srećnog ishoda, dok Kafka u svom dnevniku, pod 15 septembrom 1915, izričito veli: „Rosman i K., nevini i vini, na kraju obojica budu zločinački ubijeni, nevini lakom rukom, više odgurnut ustranu, nego

ı —

a

d)

Franc Kafka

grubo oboren na tle.? (Rosman —

junak „Amerike”, K,. — junak „Procesa”, Prim. M. V. D.). Sumnje u Zdautentičnost teksta

iznošene su zbog nesumnjivih zasluga Maksa Broda na način obilazan i obazriv sve dok 1957 godine nije đošlo do javnog skanđala. Ciriško prikazivanje Brodove dramatizacije „Amerike” potpuno je propalo, pa je odmah objavljen veći broj napada na čitav Brodov način izdavanja i tumačenja Kafke.

Prvi ozbiljniji napad donosi hamburški časopis „Der Spiegel” od

se vođeni slapovi ili mlazevi pršte iz usta lavova. Stara i nova Italija ovdje žive uporedo. Ogroman je spomenik Viktoru Emanuelu II. Sav bijel, u ornamentima, pođiže se kao stilizovana sniježna planina, zatvarajući jednu stranu pijace Venecije. Tu je i poznata palata Venecije u renesansnom stilu u kojoj je Musolini maštao đa obnovi rimsko carstvo. Palata je ostala netaknuta i onaj balkon sa koga je Duče grmio pred đesetinama hiljada na trgu, a sve ostalo je gOtOVvVo izgubljeno. Kolonije su izgubljene, rat je iznevjerio nađe na obnovu rimskog carstva. Italija više nije „granđe potenca”. Musolini je Uhvaćen u bjekstvu za Švajcarsku u uniformi | „njemačkog podoficira, prema jezeru Komo. Talijanski par tizani su otkrili kolonu, pretresali automobile. Njemci na njima više nijesu imali volju đa se bore, predavali su se. Razočarani ponešto bi promrsili na rđavom talijanskom jeziku i odreda đizali ruke. Jeđan dđebeljuškasti pođoficir je isto Uradio, procijedivši na pravcatom talijanskom jeziku da izvole. njegova dokumenta. Partizanu je bilo sumnjivo kako ovaj Švabo zna dobro talijanski i za trenutak zagleda se u njega ispod Šljema, Umalo nije, po navici, zanijemio od užasa, prepoznao je namrgođeni lik Benita Musolinija. To je bio izvrstan lov za ove antifašiste. Skopali su ga ne mnogo učtivo i poveli u Milano. Prvo su se igrali s njim kao mačka s mišem, pa su ga onđa ubili i njeqov lješ strmoglavili o mesar~, skoj kuki. Poslije su qa skinuli i mokrili na njeqa. Istorija valjđa ne zna veće ironije. Tako je završio Duče a bezmalo i nieqova imperija. O temnora o mores! .

Razminiujemo čitave buliuke automobila koji po prostranim,

RE

26 juna 1957; zatim u Amsterdamu naučnik H. Ujtersprot objavljuje knjigu „Nov red u delima Kafke?” (izd. C. de Vries-Broutwers); onđa o odjecima na knjigu donosi bečki list „Arbelferzeitung” (od 16 avgusta) prilog iz stručnog pera, a znalački rezime čitave polemike izlazi 15 oktobra u „Franmkfurter Aligemeine Zeitung”. Bvod odgovara jednom, u bečkom časo-

,

pisu „Forum”, protivurečeći nekim svojim ranijim izjavama i opet ne pokazujući toliko puta obećavane fotokopije Kafkinih rukopisa.

Glavne tačke Ujtersprotovog napađa (članke po novinama i časopisima kao prigodne ne treba Ssuviše uzimati u obzir) su sledeče: Brod je izdavanju dela svoga prijatelja pristupio na način neodgovoran i nenaučan, dozvoljavao je sebi manja pa i veća otstupanja od originala, a najveću grešku je Učinio u rasporedu poglavlja. Do ove tako važne greške je došlo zato što je Kafka (po Brodovom sopstvenom iskazu) „Proces” prvo napisao u jednoj svesci, pa je zatim pojedina poglavlja istrgnuo i ostavio ih bez paginacije, te je Brod vršio raspoređivanje kako samih poglavlja međusobom, tako i stranica u okviru pojedinih poglavlja. Ujtersprot na osnovu temeljne 8nalize čitavog Kafkinog dela; otkrivajući uzgred nedoslednosti i u samim Brodđovim izjavama (posebno u pogledu materijala koji je on proizvoljno bacio u „dodđatak” jer se nije mogao uklopiti u njegovu koncepciju), dolazi do zaključka da je Brodovo izdanje (Jedino sada postojeće) „Procesa” "i „Amerike” suštinski izmenilo original, dok „Zamak” pokazuje manja otstupanja.

Uostalom, „istorija književnosti ima mnoge nerazjašnjene osnovne probleme u vezi sa delima znatne umetničke vrednosti: setimo se samo španske knjige „Lazarilo de Tormes”, uzora pikaresknog roma-–

na iz 16 veka, ili „Noćnih straža”, nemačkog romantičarsko – grotesknog romana iz 1804 — kojima pisac nije pronađen sve do danas. Pouzđan tekst ·samih književnih dela (inače poznatih pisaca), pone'kad je još teže utvrditi (čitav Šekspir, napr., pre Svega njegovi sOneti). Ipak je više mego čudnova– to kad moramo utvrđiti da je priličnim mrakom obavijeno stvaralaštvo jednog velikog pisca sa početka ovog našeg stoleća!

Milan V. DIMIČ

RIBA

asfaltiyanim trgovima i magistralama prosto plešu, gibaju se. Naš vodič kao Mojsije provodi svoj narod kroz Crveno more, blještavo more limuzina, strahujući za svoj goli život. Automobilski hitci zarivaju se u prostor rekordnom brzinom. Umalo jednom od naših dru gova ne ošestaše, inače široku nožurđu za koju teško može đa nađe broj i u svojoj domovini.

— Možđa bi bilo dobro đa ti malo oforme nogu, da obuješ njihove „šimi” cipele koje su opet u mođi — zađirkuju ga. Svi nose uzane, šiljate cipele. Žene još na visokim, 'kao olovka tankim štiklama. Noga elegantno podrhtava u ovim cipelama. Jako su u mođi i frizure „konjski repovi”. Prolaze brunete jasnih, privlačnih očiju sa bujno i elegantno nadignutim „repovima”, frizurama... «

Pređ nama je Koloseum. Nema se utisak zidova, građevine, nego nešto kao brđo, grebeni. Bujice automobila zapljuskuju ga i obilaze nepresušno. Život pored mrtvog kolosa. Sve je ogromno, monumehntalno, prekriveno lišajem trajanja. Sve su to nekad podigli robovi golim mišicama. Vjerovatno je među njima bilo i naših pređaka. Na zidu su istaknuti reljefi kako se je razvijalo Rimsko carstvo. Bezmalo, kontinent je bio obuhvaćen njim. Dopiralo je do Kavkaza, do hladnih magli sjevera.

Jeđan naš drug se zbunio, pa kako ne zna ni talijanski, ni francuski, a ne pomišlja da govori srpski jer je u inostranstvu, stalno mlati na ruskom i njemačkom koje takođe ne zna. Interesuje se za sto stvari, i kao đa nema povjerenja u one koji mu prevode, hoće sve sam da dokuči. Ušeprtljio se bio pred abisinskim stubom, pređ bivšim ministarstvom za Abisiniju, pre

OMMN DMBMD EPOJNAT ČLAN VIMA: KARADIIKA

Postoji jedan Vukov omanji članak koji je, objavljen pre više od 100 godina, Ostao zaboravljen u jednom našem starom listu. O njemu uopšte nije bilo reči u literaturi o Vuku. Ne pominje ga ni P. Đorđević u „Bibliografskom pregleđu književnih poslova Vuka St. Karadžića” (1888), ni Ljub. Stojanović u „Bibliografiji Vukovih spisa” (1924), najzađ ni poslednji sastavljač „Bibliografije Vukovih radova” (1947), objavljene u sarajevskom „Pregleđu”, kojoj su dodate dopune „kasnijih i ranije neunesenih izdanja”. Na članak mi je skrenuo pažnju G. Dobrašinović po građi

kojom raspolaže Vukov i Dositejev ·

muzej.

Vuk ga je objavio u karlovačkom „NMapredku”, u br. 10 od 4. XII. 1848, u listu odlučno nacionalističkom. Štampan je kao novinski dopis bez naslova, napisan u Beču 26 novembra 1848. Potpisan je uobičajenim Vukovim inicijalima (V.S.

K.). U njemu Vuk potseća dalma- .

tinske Srbe, pogotovu Bokelje, da je došlo vreme da zatraže od austriskog sabora i cara „svoja prava” što su ih imali nekađa, „ali ovo ne ireba tražiti bunom ni silom, nego kao što zakon dopušta i naređuje”. Zanimljiv kao dokumenat o Vukovu stavu u revolucionarnoj godini 1848, ovaj nas članak može interesovati i s druge strane. Odmah na početku već u prvoj rečenici svojoj, Vuk je istakao da ovaj članak piše povodom đopisa nekog Spira Popovića pod naslovom „Potrebe dalmatinskih i bokokotorskih Srba”, objavljenog u beogradskim „Srbskim novinama” u br. 95 od 19. X. 1848. Ko je to bio? Spiriđon Popović (1808-—1866), sekretar pravoslavne episkopije u Šibeniku, u kasnijim godinama svojim trgovac i „ljubitelj knjižestva”, pripađa grupi onih Vukovih poznanika o kojima se ne zna gotovo ništa, bar ništa važno. U svojoj knjizi o Vuku (1924) Ljub. Stojanović ga nije čak ni pomenuo i time mu, po svoj prilici, odlučno, ali i nepravedno, đosudio nevažnu ulogu koju je on mogao imati u Vukovu životu i književnom radu. Njegovo ime ćemo, takođe uzaludno, tražiti i u ostaloj literaturi O Vuku. Pravo je čuđo, međutim, da se Vukovi biografi za njega nisu zainteresovali, uopšteno, makar i uzgredno, jer i ono malo što danas

znamo obavezuje nas da ga više ne

smemo zaboravljati.

Skupljač pretplatnika za Vukove knjige, Spiro Popović se s Vukom i dopisivao u periođu između 1827 i 1862. Od njihove korespondencije, nažalost, sačuvao se vrlo mali broj pisama, a nijedno Vukovo. Vuk je, takođe, o Popoviću đobijao

nesenim iz Ađis Abebe. SŠađa ga Abisinci traže đa se vrati natrag LL vjerovatno, pompezni trg ostaće uskoro bez njega sa povitlacima saobraćaja koji se oko obeliska okreću kao oko neke ose.

Mnogo hladnih, veličanstvenih cr kava, mi ih zovemo frižiđerima. U San Pijetro e Vinkoli bio je nekad, po pređanju, vezan u lancima sveti Petar. Te lance posjetioći ljube. Poznata je Njegoševa posjeta ovoj znamenitoj crkvi kad nije htio da ih poljubi. Oni koji vole slobodu i biju se za nju ne ljube lance, rekao je. A njegov pratilac Vukale, ulazečći u crkvu, prekrstio se je, uzviknuvši: „Oprosti mi majko, crkvo moja na Cetinju, nijesam došao ovdje da se poklonim nego da se nagleđam”, bojeći se đa ne napravi nažao nešto svetom Petru Cetinjskom. Je li moguće đa su Njegoš, i Vukale, i đobri čika Ljuba Nenađović, gleđali iste ove svođove kao mi? Čini se kao đa su još ostali otisci njihovih pogleda. Kroz to nam je ova crkva bila nekako bliža, stvarnija. Zaustavljamo se svi pređ Mikelanđelovim Mojsijem, kipom vječne i neprolazne umjetnosti. To je onaj kip okrznutog koljena za koji je nekađa umjetnik uzviknuo, đovršivši ga: „Što ne pro govoriš?” i revoltirano udario čekićem u koljen Pred Mojsijem uvijek je gužva kao pred Mona Lizom u Luvru. Ljuđi raznih narođnosti stoje pobožno pređ njim, oni

bez vjere jednako kao oni koji vjeruju. Kinez uz Amerikanca, Rus uz Engleza," Jugosloven uz Njemca. Ovdje su svi ujedinjeni u jednu humanu internacionalu, zađahnuti umjetnošću koja ne poznaje granice. :

Janko ĐONOVIĆ

Vuk Stefanović Karadžić

pođatke i sa đrugih strana, ođ Dim. Vladisavljevića iz Trsta, Vuka Popovića iz Risna i Delfine Sirovice iz Šibenika, one iste koju je i Njegoš pominjao u svojim pismima ' Jet. Gagiću. Poznato je, najzad, svega jedno pismo u kojem ga je Vuk spomenuo, datirano 18. VI. 1847, upućeno Jerotiju Kovačeviću, igumanu manastira Dragovića. Oni su se čak jednom i videli. Bilo je 10 9/21. V. 1841 kađ je Vuk, u društvu sa N. IL. Nađeždinom i D. M. Knjaževičem, navratio u Šibenik. O tome nas pouzdano obaveštava šef policije Karlo Natali u službenom izveštaju od 17. VI. 1841, kao i sam Popović u svom dopisu peštanskim „Srbskim narodnim novinama”, u broju ođ 19. VI. 1841.

Ličnost još neđovoljno poznata, Spiro Popović je ođigrao veoma značajnu ulogu u Iturnom i političkom životu Šibenika prve po= lovine, pogotovu sređinom, XIX veka i, kritički rasuđujući, ne može mu se osporiti objektivno pozi“ tivan stav u buđenju nacionalne svesti đalmatinskih Srba i Hrvata. On 'se, osim svega, bavio i spisateljskim radom. Počeo je slabim stihovima, ali ubrzo postaje idejni pristalica Ilirskog pokreta i, sav u duhu nacionalističke ideologije, pisac,.sa jasno izraženim stavom. Isti ču se naročito njegovi prevodi iz stranih književnosti (između ostalog, prevodio je i fragmente iz dela Valtera Skota, Alfons de Lamartina, Nikole Tomazea, Ami Buea).

Zahvaljujući svojoj angažovano“ sti u negovanju na narodnom jeziku pisane književnosti i, pre svega, poštenom stavu prema nacionalnom pitanju, Spiro Popović je za života stekao širok krug prijatelja u redovima poznatih pisaca naših. Lični poznanik Nikole Tomazea, on je aktivno sarađivao i s Gajem, Kukuljevićem, Banom, Kuzmanićem, D. Međakovićem i dr. Njegovo poznanstvo s Vukom, međutim, ovom prilikom nas posebno interesuje iz više razloga. Danas je, naime, malo poznato da je Popović u raznim suvremenim listovima i časopisima objavio nekoliko zanimljivih članaka o našem narodnom jeziku. Ako izuzmemo, ovoga puta s razlogom, prikaz „Ostromirovog jevanđelja", ostali njegovi članci pretstavljaju dragocen prikaz stanja u kojem se nalazio naš narođni jezik u sudđbonosnim danima predđrevolucionarne godine 1848 kađa su tuđi, nemački i italijanski pre svega, sve više prodirali u slojeve našega narođa. U njima je on odlučno zastupao plemenitu težnju u očuvanju narodnog jezika u izvorom obliku i prihvatanja njegova za. Književni. Kako je problem jezika integralno zadirao i u nacionalno bpitanie ujedinjenja Srba i Hrvata, s jedne, a Srba i Hrvata u Dalmaciji posebno, s đruge Strane, sasvim je razumljivo što je Popović morao đoći u situaciju da i o tim đelikatnim pitanjima iznese svoje mišljenje. Najizrazitiji stav u vezi s tim nalazimo u njegovu već pomenutom članku o potrebama dalmatinskih Srba, gđe je istakao nekoliko osnovnih problema iz njihova društvenoq položaja i neke pređlone za njihovo rešavanje, te „da se za buđućnost postaramo, đa nam ova barem tako žalosna ne buđe i ne prođe — kao tužna prošlost naša”. Po Spiru Popoviću, najosnovnija potreba našeg življa u Dalmaciji sastojala se u otvaranju novih škola sa nastavom na materniem jeziku, zatim đa poqlavar pravoslavne crkve u Dalmaciji buđe i đuhom i srcem narodni čovek i, treče, đa SG utvrđi bratska ljubav Srba i Hr+a vata u ovoj našoj perifernoj pokrajini : | Nastavak na 8 strani |

7