Književne novine

Mastavak sa ? strane

Osetivši puni značaj Fopovićevih·

predloga, Vuk je u kratkom vremenskom razmaku „objavio svoj, dosad nezapaženi, članak bez naslova u vidu dopisa karlovačkom „Napredku”, dopunjujući predloge svoga prijatelja u jednoj značajnoj pojeđinosti. U literaturi još neiskorišćen, u svoje vreme taj je Vukov članak izazvao priličnu pažnju 1 bio dva puta preštampan u toku 1849 godine, prvi put u zagrebačkom „Slavenskom jugu”, drugi put u jednom češkom listu. Zanimljivo je istaći da je te podatke doneo sam Vuk u jednom od prvih brojeva karlovačkog „Napredka” iz 1849 god., gde je saopštio i jednu ispravku u svom već objavljenom članku. I tekst članka i samu ispravku donosimo u produžetku.

IZ BEČA. 26 NOVEMBRA 1848

K onome što je prije nekoga vremena Spiro Popović u biogradskim „Srbskijem novinama” '(čini mi se u 95 broju) govorio o potrebama Srba dalmatinskijeh i bokokotorskijeh, ja bih još dođao i Ovo:

Dalmatinski Srbi, i ostali svi Slaveni (ako ima. kakvijeh [osim] Srba), osobito Bokelji, ođ Rosa pak do turske Arbanije, mogli bi sad tražiti i dobiti svoja · „pređašnja prava što su imali pod Mlečićima, n.p. Paštrovići svoje suđe i vojvođe, Grbljani svoje fmezove, tako Kotorani i Peraštani i Rišnjani i ostale sve obštine svoje starješine i načine vlađanja, koji su bolji od današnjega.

Ja sam proljetos u zlatnome Pragu na Slavenskoj skupštini govoriG za ovo u odsjeku južnijeh Slavena i samo se zato nije zapisalo u protokol što nije nikoga bilo iz onijeh krajeva đa to ište. Kađ su se 1815 godine Crnogorci sajeđinili s Bokeljima i caru Aleksandru ·poslali poslanike s molbom da bi im se to priznalo i potvrdilo, car Aleksander odgovori Vladici crnogorskome da se on sa svojijem hrabrijem Crnogorcima vrati u Crnu Goru, a Bokelje đa svjetuje neka se predadu ćesaru austrijskome, uvjerivši ih đa njihova pređašnja prava i privilegije neče propasti. (Ovo je pismo cara Aleksanđra i sađ na Cetinju u arhivi Vladike crnogorskoga i ja sam ga imao u rukama i čitao.) Tako bi se sad ispunile one rječi i uvjerenje Đlagoslovenoga cara. Ali ovo ne treba tražiti bunom ni silom, nego kao što zakon dopušta i naređuje. A osim svega valjalo bi Bokelji najprije đa izberu i pošalju poslanika na austrijski državni sabor i njemu ovo da preporuče, koje će se sad od po muke moći dobiti, kađ je Dalmacija tako sretna te joj je ćesar za gubernatora postavio bana Jelačića.

er B;cgĆ:

{Tispravka] „OU onom članku mome u broju 10 odmah izpočetka učinjena' je velika štamparska poqrješka: između kakvijeh i Srba

izostavljeno je osim i tako je mje- ·

sto ako ima kakvijeh osim Srba naštampano: ako ima kakvijeh Srba, pa je ovo ovako bez ikakva smisla preštampano u 1 broju Slavenmskoga juga za godinu 1649, a iz njega u 7 broju češkijeh Narođnijeh novina, nego je ondje ređaktor, viđeći da u ove Četiri rječi nema smisla nikakvoga, i njih izostavio sasvijem i to je mnogo bolje nego da je onako naštamBar if .J O NO

U Vukov tekst nismo dirali i jedina naša intervencija sastojala se u usklađivanju upotrebe velikih i malih slova i interpunkcije prema savremenom pravopisu. ~

Borivoje MARINKOVIĆ

PREMIJERA U JUGOSLOVENSKOM DRAMSKOM

GILEN

Kad se digne zavesa i počne Direnmatova opora scenska fantazija, protkana satirom i groteskom, na scenu dolazi stara dama okružena bizarnim sjajem svoje krunidbene povorke, U početnim scenama stara gospođa je kraljevski nehajna, nezainteresovana, gotovo ravnodušna. Građani Gilena okružuju „je poniznošću dok ih stara dama jedva i opaža: gleđa ih otsutno a zlokobni sjaj njene moći kao da sagoreva nesrećnike. Iako je pretstava tek počela pred nama je već formirana definitivna ličnost, neko okamenjeno biće iz čarobne šume. Tada dolazi velika scena: ponovo sede na klupi nekadašnji, ostareli ljubavnici. U mesečevom bledilu čela opet kuca toplo bilo života; u trenutku, koji traje kao večnost, u bezdanu nestaje svet damine sigurnosti a emocionalna veza sa mlađošću obnavlja se. Gledalac shvata — to ne kaže pisac već sugerira svojom velikom umetnošću B. Katalinić — da je i stara gospođa satkana od snova i promašenih nada. Kasnije, Klara Zahanasijan može da bude mramorni spomenik, neumoljivo ·prisustvo sudbine, inkarnacija apsolutne pravde; može da uzme bilo koji oblik koji joj prida naša mašta jer smo jednom priznali da je ona ljudsko biće.

Od toga časa postoje samo dva glavna protagonista: Alfred Il i grad Gilen. Na početku komada II je relativno nevin: verovatno je, sa patetičnom čovekovom sposobnošću za racionalizacije, pronašao neko opravdanje sam pred sobom. Možda, na kraju krajeva, i nije bio rđav: u času kad stoji pred nama, njegov greh, ma koliko nekada bio crn, izbledeo je u sivilu njegovog života. S. Simić odlično izražava tu početnu fazu Ilove sudbine. No u drugom činu, kad u Ilu sazreva osećanje progonjenosti pa potom i osećanje krivice, i kad se u Ilovoj akciji odražava uporedna drama moralnog srozavanja građa, Simićeva gluma isuviše je statična i okamenjena u grimasu užasa. U trećem činu S. Simić rečito slika nemom 3elokvencijom strašnu Ilovu duhovnu izolovanost, koju prate trenuci klonulosti i apatije; međutim, Simić ne izražava dovoljno narastanje Ilovog unutrašnjeg ponosa koji povremeno doseže do tragične osude grada.

A šta je sa moralnom dramom grada Gilena?

Sada se postavlja pitanje O Ssuštini Direnmatove „Posete stare dame”, Kada gledalac priđe „Poseti stare dame” pomisli u prvi mah đa je to intimna drama iz porodičnog života jer je u osnove komada položen sentimentalni, melodramski motiv. Gleđalac, takođe, opaža tradic;onalističku dramsku tehniku: radnja drame razvija se logično i povezano iz scene u ScehU, bez prekida i digresija, a gledalac je neprestano potstaknut na identifikovanje sa herojima komada.

Dve glavne ličnosti drame su ka-

ROZORIŠTU'. |

TRACEDIJA GRADA

Fridrih Direnmat: „S„Poseta stare dame“

rakteri jasnih pmrealističkih obrisa, ustvari dve pomalo patetične figure. U stilskom pogledu drama nije jedinstvena: u nju su uključeni elementi mnogih stilova u širokom rasponu od realizma i farse, preko satire i groteske, do ekspresionizma i fantazije. Taj eklektičarski postupak nije naročito zabavan i za „Posetu stare dame” ne može se reći da je elegantna pozorišna igra. Uskoro otkrivamo da su svi ovi stilovi podređeni mračnoj, oporoj, strogoj poetskoj koncepciji i postepeno razumevamo da ih je pisac upotrebio da bi izrazio hladnu racionalnu objektivnost sa kojom prildazi životu, objektivnost koja otelovljuje njegovo duboko sažaljenje za ljude. Uviđamo da se „Poseta stare dame” ne nameće patosom bizarnih događaja već genijalnošću sa kojom Direnmat formuliše jedan elementarno tragičan konflikt našeg vremena. Kao i u antičkim dramama čovek se nalazi u tragičnom, spregu sa sudbinom. Direnmat ne mistifikuje taj odnos: naprotiv, čini ga jasnim i definitivnim: u osnove. evropske civilizacije položen je lažan odnos jer je novac postao vrhovno merilo vrednosti. Novac je stekao mitsku svetost i nametnuo se kao samostalna snaga. Sile koje pokreću dramsku ak-iju u „Poseti stare dame” nisu tajanstvene: to nije ni iracionalno shvaćena sudbina a ni Ilova tragična krivica. To je na-

prosto moć novca, njegov miris, po

Dilen

Kada je Dilen Tomas „umro, decembra meseca 1955., pesnik Stivn Spendđder napisao je pesmu u kojoj se nalazio ovaj stih — „dečak čije su se reči pretvarale u zvezde“. Možda je to najbolje što je rečeno o Ovom, ako ne jednom od največih, a ono svakako jednom od najčistijih „pesnika engleskog jezika. On je bio pesnik vizionar, kao što je bio i Vilijem Blejk, koji je svet video i doživljavao kao jedno nerazlučivo

Elegi

Ležao lako, hajzad, na posl Bregu, pod travom, u ljubav

Neka ne nađe mira, već nck

U onemeloj 'kući, minut pre

“Čak i kao dete nikađa nije

Umirući, plakao je, plašeći

I uhvaćen između dve noći,

Sve dok ne umrem, on me

(preveo Jobam Hristić)

Viđeh kako mu poslednja svetlost izmiče iz oka, U Ovđe, u svetlu neba koje gospodari ; "Jedan star, slep čovek, samnom je, dok iđem

_- Skica o Dilen Tomasu

gubnost njegovog uticaja. Ali šta prouzrokuje tragediju? Mi smo naučili da mislimo o tragediji u okvi-

ru određene sheme: doživljavamo je kao potvrdu čovekovog suštinskog ponosa i veličine u trenutku suočavanja sa nesrećom. U tragediji uvek tražimo onaj trijumfalni trenutak kad se herojski duh, na vrhuncu agonije, uzdiže' iznad kobi; čekamo čas kad ćemo se, prema Aristotelu, ispuniti nekom mirnom egzaltacijom. „Poseta stare dame” ne pruža takve trenutke ali nas ispunjava analognom uzvišenošću jer se u nama začinje Osećanje gađenja i duboke uznemirenosti kad Gilenu bude povraćeno

ekonomsko blagostanje kupljeno zlo

Tomas

jedinstvo. Bogatstvo, i pesnička čistota njegovih slika, ostaće neprevaziđeni u engleskoj poeziji. U želji da obeležimo petonodišnjicu njegove smrti, dono-. simo prevođ njegove poslednje, nedovršene pesme.

PRIMEDBA: Stihove u zagradi rekonstruisao je, po beleškama Dilena Tomasa, pesnik Vernon Vatkins.

ja

_ • Suviše gord da umre, slomljen i slep, umro Je Na najmračniji način, ne okrećući glavu, Hladan, mio čovek, hrabar u svom šturom ponosu

Tog najtamnijeg dana, O neka bi zauvek

ednjem okrštenom i, i tamo da izraste

Mlad, u đugo rođoslovlje, i nikad da leži izgubljen . JP miran u sve bezbrojne dane svoje smrti, iako je Iznad svega čeznuo za grudima svoje majke

Koje behu mir i prah, i u nežnom tlu SMO Najmračnija pravda smrti, slepa i neblagoslovljena.,

bude usvojen i nađen,

Molio sam se u zgurenoj sobi, kraj slepe mu postelje, Podneva, i noći, i svetla. Reke mrtvih

Bile su u venama njegove jadne ruke koju sam držao,

i videh

Kroz njegove nevideće oči, sve do korenova mora. (Star, ojađen čovek, tri četvrti slep,

Nisam toliko ponosan da plačem kako On in Neće nikađa napustiti moj duh. Sve njegove kosti plakahu, siromašan u svemu,

sem bolu,

Nevin, užasavao se đa je umro y Mrzeći svog „Boga, ali ono što je bio jasno Je: Star, mio čovek, hrabar u svom gorućem pohnoOSsU.

Gredđe kuće behu njegove, njegove knjige koje je imao.

plakao,

Pa ni sada, sem svojoj tajnoj rani.

Po livađama oka njegovog sina Na koga je svet zla pao kao sneg.

se najzad

Poslednjeg zvuka sfera, sveta koji odlazi bez daha: | \ Suviše gorđ da bi plakao, suviše trošan da zaustavi 5UZe,

slepila i smrti.

O najdublja rano od svih, što on mora da umre U taj najmračniji dan. O mogao je da sakrije Suze iz svojih očiju, suviše gord da bi plakao.

neće napustiti.)

{

sam se jednog

činom. Proizlazi, đakle, đa je tragična krivica individue, koja je toliko zaokupljala reditelja, samo jedan od aspekata uključenih u dramu; Direnmatova drama duguje svoju izuzetnu snagu konfliktu koji je položen u njene osnove kao i u Osnove evropske duhovne situacije: konfliktu između potrebe, tradicijom ukorenjene, za moralnim vrednostima i neumoljivih ekonomskih zakona koji formiraju nova merila vrednosti. Konktrukcija ko mađa odgovara u potpunosti ovako formulisanom tragičnom principu i komad se razvija recipročnim kretanjem dva antagonista — čoveka i grada: dok čovek, kroz osećanje krivice, postaje sve čistiji, grad svakodnevno postaje gori ali i udaljeniji od duhovne ravnoteže. U završnoj sceni oseća se uznemirenost mase i tiho povlačenje pred mlitavim zločinom bez strasti koji svedoče o nezadobijenom miru. Suprotno ovakvom shvatanju reditelj Bojan Stupica zamislio je „Posetu stare dame” kao tragediju individue izazvanu nemi losrđdnom okrutnošću sredine. Gilen je bio, prema rediteljevoj koncepciji, užasan· stoglavi monstrum koji bezdušno teži ostvarenju svog ekonomskog blagostanja. Od drugog čina strujao je gradom, kao kroz toplu krv nahranjene životinje, tihi osećaj sitosti; u senci Ilove smrti to tiho zadovoljno cviljenje pretvorilo se u siti trijumf opšteg zadovoljstva suprotstavljenog tihom Kkrotkom umiranju: tako je ostvarena jarka ironično-satirična optužba grada Gilena. Međutim, đa li je u tako shvaćenom, neraynopravnom sudaru indiviđue (unapred osuđene) i grada mogio biti stvame tragedije? Jer Gilen

će žrtvovati Ila pritisnut, neumoljivim materijalnim potrebama ali zadobijanjem prosperiteta neće naći svoj konačni mir. U času Ilovog umiranja u građanima Gilena uko-

Jedna od najlepših stvari u Londonu je to Mt tamo ima kvartova u koje možete..da odete znajući da ćete sresti više zanimljivih ljudi nego igde

· drugde u svetu. London ima tačno određena Mmesta gđe može da se smesti ono što je nenormalno, i Soho je jedno od takvih omiljenih mesta. Tamo

đana uputio da se u jednoj krčmi

nađem sa Dilen Tomasom. To je bilo daleko najzgodnije mesto za susret sa Dilenom, jer, ma gde. da ste se dogovorili da se nađete sa njim, mogli ste biti sigurni đa će on biti u toj krčmi.

Uvek ću a se sećati onakvog kakvog sam ga te noći video, kako stoji raširenih nogu, sa čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, žaleći se da mu neko drugi pije njegovo pivo. Prelazio je i na druga pića, ali je scema uvek bila ista, a njegov beli džemper još uvek skoro beo.

Bio je veliki aranžer scena. Možda je zbog toga Dilen 'bio potencijalno veliki dramatičar. Samo, i u životu i u pisanju, on je morao da buđe jedini ma sceni — ostali, izabrani više ili manje slučajno, morali su da budu izvan pozornice i da dozvole sebi da se čuju samo kdda bi im on uputio po neku

reč, onu koja se u dramskim tekstovima obelešava sa „U stranu”. Čak i u svojim đeskriptivnim pesmama, u kojima bi se on zanosio u razmišljanja o samom sebi, on. bi uređio pozornicu za svoj izlazak. U svojoj „Poemi u oktobru” on je rekao:

rar Vera e arena

reniće se osećanje 'krivice i ubistvo će biti mlitavi zločin bez strasti.

U verziji koju smo gleđali u Jugo- ·

slovenskom dramskom pozorištu grad (kao celina, u masovnim scenama koje su presudno važne) bio je samo neka vrsta mehaničkog antagoniste koji pokreće dramsku

akciju: nedostajala mu je duša, UZ- .

nemirena i neodlučena pred konačnim činom i zato je u gleđalištu izostalo ono suštinsko uznemirenje koje treba da potstakne Direnmatova drama.

Neophodno je istaći i dva značajna kvaliteta Stupičine režije. Pre svega, lakoću i' virtuoznost u rukovanju složenom pozorišnom ma šinerijom pomoću koje je ostvarena impresivna pozadina zbivanja. Ali krunu Stupičine režije pretstavljalo je nekoliko izvanrednih scena koje će se dugo pamtiti (u prvom redu obe scene u šumi). U samu dušu gledalaca uvukla se poezija scene oproštaja pred Ilovu smrt: na tom očajnom mestu ponovo sede Klara i Alfred; ođ njihovog susreta na početku komađa protekao je čitav život. On se mlitavo raspituje o zajedničkom detetu a ona ravnodušno odgovara; u daljini odjekuju, kao priviđenja koja dočarava zla kob, noćni glasovi šume i otsutna pesma. Na crnom fonu neba gore dve boje: ljubičasta

— strašna boja osvete, i bledo ze-

lena koja treperi na Tlovom licu i čini da njegove oči lutaju u svetlosti drugih svetova. Takav funkcionalan sklad boja, osvetljenja, đekora, muzike i ritma glumčeve akcije viđen je na beogradskoj sceni samo u režiji Pitera Bruka. Najzad, u jartističkom smislu smetala je naturalistička grubost u završnoj sceni — gruba naredniko-

va ruka na Ilovom ramenu i reč „svinjo”, u činu koji je trebalo da se odigra u zvezđanim bezdanima

pogleda. Vladimir STAMENKOVIČ

U BEOGRADSKOM DRAMSKOM |____POZORIŠTU

Vedra čar novine

Klod Santeli: „.Porod:ca arlekina“

U „Porođici arlekina“, koja ne podleže uobičajenim klasifikacijama, Santeli izvodi u svetlost rampe davno zaboravljene ličnosti komedije del arte: da bi pričao o zgodama i nezgodama neke vel;ke glumačke družine iz XVI stoleća; slično kao i u komediji del arte (ili u današnjem mjuzik holu) centralna tema je samo scenski okvir za razne glumačke, pevačke i igračke numere. Dok je pisao dramsko delo inspirisano sadržajem i istor:jom

komedije del arte Santeli se suočio.

sa znatnim teškoćama: tekstovi komeđije del arte, oskudne instrukcije o mestu zbivanja, o ređosledu izlaska na scenu i najvažnijim dram skim događajima, nisu mu mnogo pomogli da rekonstruiše zaboravljenu umetnost prošlosti. Ova išće-

· zla umetnost, koja je suvereno vla-

dala dva stoleća pa potom nenadno nestala, zavisila je u prvom redu od spošobnosti improvizovanja tadašnjih majstora scene. Kad je pristupio stvaranju Santeli je morao ponovo da približi gledaocu ličnosti komod;je del arte kao i đa povrati čar zaboravljenim sredstvima scenskog izražavanja. Pri tom nije mogao da računa na onu strasnu, danas gotovo nepejmljivu, vezu između publike i uvek istih protagonista, koja je wudahnjavala dušu naivnim „scenskim „majstorijama »

tako dragim glumcima tog vremena. Santel; nije uspeo da „Porodi-

com arlekina” premosti ponor pro-

dubljivan vekovima između publike i komedije del arte ali je njegov komad ipak doživeo uspeh: upitamo li se zašto je komad trijumfovao, zaključićemo da je tome najviše doprinela zasićenost publike pozorištem kojim dominiraju dijalog i glomazna (realistička ili alegoriska) dramaturgija. Santeli naslutio (ili racionalno otkrio) .đuboku, tradicijom ukorenjenu, potre bu gledaoca da uživa gledajući kako se glumac igra, istovremeno, razumeo je da slično zadovoljstvo oseća i glumac dok se spontano zabavlja pred željnim okom publike. Po svojoj najdubljoj suštini Santelijev komad pretstavlja ponovnu teatralizaciju pozorišne pret stave ali ne u smislu rđave tradicije XIX i XX veka, koji su zloupotrebili pozorišnu mašineriju, već u smislu ostvarivanja čiste scenske poezije đonesene glumčevim gestom i pokretom.

Komad je režirala Soia Jovanović a pažljivi qledalac odmah je Uočio neke razlike: ovog puta gluma se često nije zasnivala na naturalističkim i realističkim deka-

ljima, već na znatno ležernijem pokretu, sa intenzivnim „unutrašnjim sađržajem. No pretstavt

· Nastavak na.b strani

· KNJIŽEVNE NOVINE

je