Književne novine

·

„To 5e triesta moja godina ka nebu"

što je trebalo da vam stavi do znanja da će biti

reči o njemu samom, i nastavio:

„Probudila za mene čujno iz zaliva i susedne

od školjkama šarane i capljom Opsluživane obale Jutarnji signal,”*

i tako, scena. je postavljena. Sa čapljama koje čeud pevajući i igrajući.

Ne želim da ovim buđem nepravedan prema :

de tako svirep

overovati

kaju da uđe Dilen, Dilenu, iako je on često znao da

njegova Svirepost nije namerna.

Postalo 'je uobičajeno da se Di j prema pivu tumači njegovom aham Opao ao od neke hipotetičke krivice, ili nepodnošljivog te tačno. O i uži - sluša kako sada ljudi · pokušavaju da - nav ueu

vaju, isti oni ljudi koji bi pre četiri ili pet godina skrenuli sa svoga puta samo da se ne nađu njemu na putu, On bi se smejao i rekao bi im da nastavc On je strahovito verovao da je jednom pesniku o trebna reklama. Uz pomoć jednog dobrog agentacza reklamu, rekao mi je, iz poezije se može izvući eno 508 je Pikaso izvukao iz slika.

ije slusao savete. Ni od svojih prijatelj 7 snika, koje je kao. klasu mirza. Pe ad | žene Kejtlin, koja nije znala šta on to pokušava da rađi, i koja je videla samo rezultate, u većini njegovih nesuvislih kako da zaradi novac. Da je živeo još dvadeset godina postao bi bez svake sumnje idedšlan muž i otac. Ali ovako, on je bio kao i svi umetnici koji

reta siromaštva, ali to nije

slučajeva neuspehe,

se žene ili iz sentimentalnosti, il;

mečim sigurnim u životu. On je voleo to što je bio

__— —_—

* Prevođ Isidore Sekulić,

a : . bu prema ljudima da je, bilo teško p

Šume

O ali nije znao kako da pomiti svoje đu„aJBOG Praia borodici sa onim što je verovao da 5U e gove užnosti kao pesnika. Skoro je nemoguće da Covek postigne širinu i dubinu doživljaja koja je potrebna da bi se telom i dušom bilo pesnik, a da se u isto vreme vodi i miran i uređan život.

. . Svoju turneju po Americi polazi, rekao mi | ai : ada, iz dva razloga. Prvi je bio da zaradi noca, u nadi da će, ako uspe da ga zarađuje istom

kako

grafije.

planova

iz potrebe za ·vinara — „Mada

skoro alkoholičar,

onom brzinom kojom je uspevao da ga troši, moći da pošalje nešto svojoj ženi. Drugi 'tBblbg bio je mnogo ozbiljniji — bar što se tiče literature. On Je priznao da mu je potrebno, ako ikada želi da piše ne samo za čitaoce u svetu koji govori engleski, da zna više o svetu izvan Ujedinjenog kraljevstva. Njegova je nesreća bila što je za to izabrao Ameriku. On nije bio dobar useljenik, i nije, mogao da podnese nijedan način života koji se razlikovao od njegovog “opstvenog.

ag Pi je bio ličnost iz drame dovoljna da ispuni Zoe ramu. Čak je i njegova smrt bila lepo režiLOM onako kako bi on to voleo. Svet medicine oji obleće oko njega čineći sve kako bi mu se produžio život (kada je sve što je on želeo bilo da umre i napusti borbu za golu egzistenciju), žene koje su mislile da je njemu bilo stalo do njih i koje su čekale da ib se on seti na svojoj samrtnoj postelji, i ljudi koji se uvek kreću oko kruga umetnika, koji su pravili beleške za buđuće bio-

;

lako bi on uživao u svemu tome, on ne bi voleo nikakav epitaf. druge" pisao je kada je video jedno dete ubijeno u vazdušnom napadu, a on je umro mnogo puta pre no što je zyanično bio proglašen mrtvim. Možda bi najbolji njegov epitaf bile reči jednog noje Dilen bio trezan, om je bio

„Posle prve smrti nema nijednć

kada je bio pijan, bio je skoro

i genije”. Mislim da bi on voleo taj epitaf.

Roj MAK GREGOR-HESTI

—r—a aaa aaa aaa ee ruzna alyazıemnannuea ea iriup CaruuaeaiO Ga mia nn uuOmnuamzzaauara ora 0 i aa a !

ž Nastavak sa Šš strane je ipak karakterisala ozbiljna neujednačenost: u njoj su se mnogo više osećali proliven znoj i poštena namera nego istinska inspiracija ili dečija opčinjenost improvizovanom igrom. U prvom delu Santelijeve hronike režija je nastojala da verno rekonstruiše glavne ličnosti komedije del arte i ličnostima su data neka lokalna obeležja i karakteristike. Takav postupak izgleđaće mnogima isuviše grub i pravoliniski no činjenica je, međutim, da je time postignuto da gledalac oseti trenutnu povezanost sa vaskrslim junacima. Takve lokal ne karakteristike izazivale su povremeno bure smeha ali je bilo i čitavih pasaža koji su nas ostavljali hladnim, ravnođušnim i nezainteresovanim. U drugoj polovini komađa, kad su ličnosti komedije del arte dovoljno utvrđene, režija je pribegla savremenijem i stilski čistijem ·po·stupku: postepeno je preovladao glumćev artizam i neka vrsta apstraktnog humora bogatog unutra~

šnjim smislom. U nekoliko scena,

koje su pretstavljale krunu predstave, iz humora je poetski emanirala tužna apsurdnost čovekove situacije (najviše u sceni multipliciranja arlekinove ličnosti). „Ovim delom „pretstave nije dominirao dijalog već tretman „zasnovan na shvatanju da je scena „konkretan fizički prostor koji treba ispuniti istovrsnom akcijom: plastičnim pokretom glumčeva tela, likovnom vrednošću scenske slike i preciznom studijom kostima. U

U osnovc ove pretstave ugrađen je zajednički napor Ratislava Jo-

vića, Ljubiše Bačića, Vlastimira Sto'

jilkovića, Mihaila Viktorovića, Dušana Jakšića, Milorada Volića, Renate Ulmanski i Olge Stanisavljević. Vedra čar dekora Miomira Dcnića ı naivna draž kostima Danke

Pavlović dodali šu pretstavi jednu bitnu dimenziju. *

U svakom slučaju, pokušaj Beo„gradskog dramskog pozorišta treba dočekati predusretljivo i sa razumevanjem. e

Vladimir, STAMENKOVIĆ

TRI DECENIJE NA SCENI

Povodom proslave

„Njegov rad u Odseku bio je predan, pun zanosa, vere“, pisao je pre triđeset qodina upravnik šabačke Učjteljske škole, Žika Popović, o glumačkom radu svog učenika Ljubiše Jovanovića u đačkoj pozorišnoj družini „Dobrica Milutinović“, kao preporuku mladom diletantu prilikom stupanja u profesionalno pozorište. Uz Žiku Popovića, druga ličnost koja je presudno uticala na opređelienje Ljubiše Jovanovića za poziv glumca i za njegovo formiranje odnosa prema pozorišnoj umetnosti, bila je njegova mati.

— To je bila hrabra, trezvena i pamctna žena, govori u ovim jubilarnim danima, kada se neminovno evociraju uspomcne od najranijeg detinjstva, Ljubiša Jovanović, Prateći moj rad u điletantskoj družini, moje prve scenske uspeho u đačkim pretstavama u kojima je gostovao ' Dobrica Milutinović, savetovala me je: „Nemam ništa. protiv da se posvetiš pozorištu, ali prvo žavTrsi ovu školu u koju sam te ja poslala; jet, alumac, umetnik buđućnosti, treba i da ie školovan čovek". Poslušao sam niene reči i prvo završio učiteljsku školu, a onda krenuo u svet da ostvarim one stihijhne nagone za prerušavanjem u druge likove, za uživljavanjem u tuđe sudbine i živote, koje sam potsvesno nosio u sebi od najranijeg detinjstva, iSpOlavao ih u svojim naivnim „izigravanjima“ sa „Vvertepima“, U „benavljenjima“ sa palanačkim .„dodolama“, kada sam mali, krivonogi dečak, Ljubo „patak“, bio maza i miljenik svojih komšiluka: i

Bez materijalnih sredstavd, a\i sa zanosom {| VerFom, krenuo je u svet, u Kvropu. obišao JE za godinu dana nemačka i češka Pozorišta, gledao i učio, da bi po povratku u zemlju, U sezoni 1.929/50 Jodine, stupio u Zagrebačko narodno kazalište i u njemu ostao 'sVe 340 pred sam rat, 1940 godine. I za th deset „zagrebačkih sezona On je — kako sam kaže — postao 3lumac, stekao ime, slavu, reputaiju, umetnički se definitivno fOr-

mirao. |

Dolazeći u sezoni 1940/41 U Beograd, on Je sobom doneo i svoja politička opredeljenja, koja su se U prvih šest meseci delovanja u ovom gradu odrazila pored rađa U e rodnom pozorištu, u T.jcgovoj > tivnosti i na humorističkoj scenl

ENIIŽEVNE NOMNVANE

Ljubiše Jovanovića

Jovanović u punom razmahu svoje umetničke predanosti, svoga toplog i ljudskog zanosa, svoje neuništive scenske vere. I nije to nikakva slučajnost, što on svoj sadašnji jubilej obeležava nizom pretstava, nekolicinom svojih značajnih glumačkih kreacija, koje su samo jedan kvalitativni đelić onog ogromnog kvantiteta od preko 200 tako raznorodnih rcla iz dosadašnjeg bogatog i Šarolikog repertoara.

U ovim jubilarnim danima on će u toku nekoliko večeri biti Otelo, Jevrem Prokić, Grinvald, Lenbah, Nesrećković, Heraklo i opet Otelo. A još tu nedavno on je bio i Edip, Eldžin, Sirano, Glembaj, Brut, Falstaf, Klaudije, Stanoje Glavaš, Draško, Sreta. I biće to ponovo; i još mnoge druge ličnosti. Jer, njegove su mogućnosti tako raznorodne, kao i potrebe njegovog snažnog scenskog temperamenta, kao dugi, u stalnom usponu, put njegovog umetničkog razvoja, o kome on danas govori sam ovako:

— Naš današnji teatar, bile su dalje reči Ljubiše Jovanovića, prešao je, po mom mišljenju, mnoge krize svojih dečjih bolesti. Nemojmo se zavaravati — naša pozorišna tradicija nije duga,ona je kratka. I zato smatram da sađašnje mlade i sređnje glumačke geheracije — u koje jasno, ubrajam i sebe — moraju voditi računa da u našem poslu,

tojest zanatu, ima mnogo stvari koje još moramo da povežemo, Mi smo

TLjubiša Jovanović u ulozi Nesrećkovića iz »Šume« N, A. Ostrovskog

„Kišobranci“, koju je on osnovao i njome upravljao, a sa koje su se čule reči otvorenog protesta i otpora fašizmu. Iz Beograđa, pre nego što ga je okupator mogao u njemu zateći, put ga je prirodno odveo u one krajeve zemlje, odakle se brzo mogao naći U redovima narodnooslobodilačkih boraca i biti jeđan od osnivača Kazališta narodnog oslobođenja, Kao što ga je, dolazeći sa istim Kazalištem u oslobođeni Beograd, ponovo U Narodno pozorište, put prirodno odveo istovremeno i u poslaničke klupe, U druge razne društvene i javne funkcije.

Danas, Ljubiša Jovanović je pre svega umetnik, glumac koji Kroz svoju umetnost društveno sveobuhvatno deluje. U posleratnom periodu Narodnog pozorišta, on je stub ove kuće i nosilac herojskog i karakternog repertoara. Ali svuda gde je zatrebala njegova plemenita reč i glas umetnika i čoveka, od Dubrovnika i Cetinja, do srbijanskih gradića, on je došao, bio savetnik, pomagač i učesnik.

Danas, na kraju jednog periođa koji je zaokružena celina, i na O. četku drugog. koji može samo . učvršćuje i produbljuje zrelost

romadnost jedne velike i kanu glumačke kreativnosti, stoji o i

|

savremen teatar, mi smo dopadljiv teatar sa mnogo talentovanih glumaca u svim generacijama, i mi ne treba da se bojimo za budućnost pozorišne umetnosti. Naš je teatar temperamentan, krvav, jer nam Je takva i nacija. I preko tih elemeTata skoro iskonskih, mi često stvaramo čudnovato dopadljive pretstave i dostignuća. Ali kađa bi trebalo da se složimo u onome šta je glavni elemenat pozorišne umetnosti, ja mislim da je on u — reči. I to, kako je ona izgovorena; da li jednostavno, a sugestivno, ili opterećena svim onim „elementima koji su pratili razvoj naše pozorišne umetnosti kroz decenije. A ja sam baš prošao kroz mnoge od tih faza, i moja reč kao glumca, bila je — kađa sada o tome razmišljam — u mojoj karijeri itekako opterećena mnogo čim nepotrebnim. Sve je to vremenom otpalo; i mislim, đa u tome, što ćemo reč osloboditi od svih tih opterećenja, leži draž i svrha našeg savremenog teatra. Pri tome smatram, .đa nije neophodno tražiti samo savremene pisce kako bismo davali i dobili savremeni teatar, nego je neophodno usvojiti savremeno kazanu reč kojom ćemo i klasičan, dramski tekst ae i pružiti kao moderan scenski izraz. , O/ga BOŽIČKOVIĆ “|

ZIVKO JELIČIĆ:

Pesnik Živko Jeličić napustio je dđinamičan život Zagreba i povukao se u svoju kuću pod Marjanom, u Spliku, gde Sc polako preobratio u romansijera, Ovaj preobražaj doveo je do toga da sađa stojimo pređ nowom vrstom njegovog stvaranja, A istovremeno i pred jednom vrlo Uuspelom prozom naše književnosti, O pisujući male liude Dalmacije, on mam daje snažnu sliku života obasjanu vatrom Žarkog spisatelja. Ne napuštajući ni za trenutak društvenu

kritiku, on zadire u večne ritmove

života, u tajne življenja i smrti, trajanja i prolaznosti.

Stvari i ljuđi kođ njega podjednako i uporedo žive: »Gubio se dim, a s njim i moja draga raskopana tajna«, ili: »Bjelina stolniaka i papira đobivala je sjenast obrub predvečerja«. Težeći za što punijim „izrazom života,~kod njega stvari postaju životinje, i životinje ljuđi i obrnuto: »Skupio se i uvukao ribljom Kretnjom među Kkuće« Da bi naslikao glad svega što živi, kad govori o Šjor Giocomu kako jede kokoš, i o nje“ govom jeziku kako je »izuva od mesa« (»Nije se moje Krilašce ni okre-

' nulo, a već ga jezik svuka do gola«),

on odmah govo?i i o gladi za krvlju uopšte i pominje ubistvo kraljice Je-

lisavete: »Govorilo se, đa je taj Šči-~

let Lukena bija tako tanak, da je kraljica šetala po rivi i išla na brođ, a nije ni znala đa jc probodena usriđ srede srca: tek kad je pala mrtva, otkrili su rupicu i kaplju krvi pod sisom,« Ali kod njega i ta krv je tu da bi još jednim „plamenom obasjala dramu Života: »i preda nj je izišao bos, musav starac povlače» ći veliku ribetinu za rep: gubica joj se vukla po kamenu ostavljajući krvav trag.« ,

A da bi svoju poetsku sliku o je» dinstvu života upotpumio, pisac nam pokazuje i odvojenost sveta, njegovu razlomljenost do neposlušnosti čak prstiju čovekovih prema samom čoveku: »...prsti, lomeći sc u Kkorenju, te zašiljeni, pipkali po pođu tražeći papuču, Bilo jc očito, da su oni nc koliko puta javljali šjor Giacomu, da papuča nema, ...a opet prsti sami, bez odobrenja, nisu se usuđivali pre stati sa traženjem. . .«

Ovai budni romansijer načinio je svoje slike na sličan način kao i jedan od njegovih, koji iako budan,

»imao je rastvorene oči. i pogleđom „pratio. tanke, pukotine „, po starom stropu... Tamo„u uglu.širila, se. Ver,

lika mrlja, valjđa ođ vlage, koja je s krova nađirala, i oštri rub oko mr» lje vukao ga je na svoje beskrajne pješčane obale...«

Ova nas knjiga vuče na svoje obaJe, koje su beskrajne i neuhvatljive, ali čarobne.

Ljubiša Jocić

DŽEROM SALINGER:

„Lovac u žitu“

Roman Džeroma Salingera je .psihološka „drama «šesnaestogodišnjeg Amerikanca, sigurno i adekvatno transponovan tamni pejzaž ,unutrašnjih zbivanja i meditacija, reago» vanja i težnji jednog dečaka u nijkritičnijim godinama formiranja Karaktera. Duboka psihološka studija koja obuhvata sva treperenja uznc-

| mirenog mladog Amerikanca i ne» ' vid}jivu logiku njegovog reagovanja

na okolinu, đaju romanu »Lovac u žitu« poscbnu vrednost: to nije sa mo umetnički tekst koji se čita sa uživanjem, to je i jeđan dokumenat, jedna „inđirektna osuđa „društva, oštra osuda američke stvarnosti, Za» to je i razumljiyo ogorčeno reagovanje klerikalne i konzervativne štampe, zato je i razumljivo rcagovanje čitalaca na ovaj roman Koji dostiže {antastični tiraž best-selera. Ustajući u odbranu pisca zajedno sa naprednim ljudima Amerike, cminentni Kritičari svrstali su ovaj roman u ređ najboljih ·ostvarenja američke literature posle Drugog svetskog rata. pžerom Salinger se nije upuštao u otkrivanje samc suštine problema, u đuboku društvenmo-ekonomsku analizu momenata koji su odđigrali odlučujuću mlogu u stvaranju američke omlađine, on je pre svega prodirao u zagonetku jeđme ličnosti, u plastično oblikovanje njenog unutrašnjeg profila. Uznemireni „mlađi „Amerikanac, Holđen, priča pomalo cinički, u šatrovačkom žargonu, svoju malu avan turu, jezikom koji je na momente naturalistički grub, sirov i pomalo siromašan, jezikom koji pomaže da se dobije potpuna slika iedne ličnosti i mračna pozadina »ludnice kroz koju je prošao« Nervozan, užurbam, đekoncentrisan, sav' u naporu Ppronalaženja „pravog značenja svojih nejasnih nemira, on biva izbačen sa nekoliko koledža i mesto da ođe kući za vreme božićnih raspusta, on se u njujorškom podzemlju upušta u jednu avanturu Sav prožet traganjem za nečim još -nejasnim, Uzima sobu u hotelu i prolazi kroz svet noćnih barova, sumnjivih lokala punih homoseksualaca i gangstera, dolazi u

đođir sa prostikutkama preživljavajući tešku duševnu krizu, duboko usamljen u mračnom, užurbanom svetu muškaraca i žena koji izgaraju u ekstazi melanholične muzike crnačkog bluza ili u luđačkom ritmu

mamba.

Holđen 5Ć duboko ne slaže sa tamnom društvenom pozadinom .koja ga okružuje. Salinger je u više mahova potencirao taj “osećaj mladića i đopušta mu da kroz đugačke, uznemirujuće monologe iskaže svoje gorko mišljenje o okolini, o religiji, o kulturi, o Školi i o ljubavi. Ađekvatnost tih monologa su posebna vrednost

ove Mnjige. Oni su naročito uzbu-

đili Ameriku. Dok su djeđni optuživali pisca za antiameričku delatnosti

drugi su shvatili to kao alarm i preporučivali Knjigu svakom roditelju. i

:

| Zvezdan Jović *

HERMAN BROH:

„Mesečari“ i „Vergilijeva smr

Herman Broh, savremeni nemački Književnik — umro 1951 — čije delo upravo doživljava svoju atjrmaciju u svetu, pripada plejađi onih romansijera koji su izvršili revoluciju u razvoju mođernog romana, Sve do svoje smrti takoreći nepoznat, om odjednom izbija u red najznačajnijih nemačkih pisaca prve polovine na šega veka. Privrženik i poštovalac Džojsovog dela, Broh je prihvatio njegov prosede psihološke realnosti i smelih ronjenja u đbpotsvest, a s druge strane, prihvatajući prustovsko tretiranje vremena, Broh je ipak svoje delo oplemenio realizmon koje ostaje jezgro njegovor roman sijerskog postupka. Zahvaljujući tome, Brohovim romanima nije potreban komentar (kao Džojsu), mada oni zahtevaju često maksimalni intelektualni napor, Jer Broh se sVvC više uđaljava od klasičnog postupka. Dok su prva dva (kod nas prevedena) dela trilogije »Mesečari« još na pozicijama Kklasičnog romana, u trećem delu već se gubi stroga realističnost i menja klasični proseđe, da bi se u romanu »Vergilijeva smrt«, pisanom desetak godina Kasnije, to razaranje forme i stare naturalističkc tehnike. dovelo do. vrhunca. »Da li se ukupna tvorevina, nastala na ovaj način, sme nazvati romanom, kaže Broh, prilično je beznačajno terminološko đomišljanje.x Romanu je pOtrebna izvesna višeslojnost, tvrđi om, jer jeđino se na taj mnačin može pretstaviti čovek u njegovoj celo» kupnosti. — Tako trilogija »Mesečari«, poput Manovih »Buđenbrokowa« no na široj društvenoj i Vvremenskoj pozadini, prati razaranje građanskog društva i buržoaskog spo koja, ođ lažnoromantične idile newmnanja preko anarhične panike naslućivanja đo realnog saznanja sopstvene deplasiranosti i propasti. Ima u toj atmosferi neke „morijakovske pustoši, gđe ispod glazure patrijarhalnih tradicija i hrišćanske moralnosti zjapi užasna pustinja usamljcnosli i sveopšte otuđenosti. Ljuđi hođaju poput mesečara vođeni nekom slepom silom, s rukama ispruženim u prazno, da bi ih iz tog

ts

'somnambulnog lutanja po raspetoj ži-

ci trgnuo iznenađni susret s nekim. Tađa če se neminovno oba bića srušiti u ambis, u zagrljaju ljubavne ekstaze ili u grču borbe za prestiž i opstanak, Roman »Vergilijeva smrt« je Brohovo najznačajnije de» lo, On pretstavlja, kako kaže jedan nemački Hritičar, apsolutno „jeđinstvo u svetskoj književnosti. To je pokušaj smele sinteze večnih problema života i smrti, ljubavi i stvaralaštva, ropstva i slobođe. Skoro ceo roman sastoji se “iz unutarniečg monologa, međitacija o ljudskoj ecgvistenciji i ekstatičnih lirskih izliva (ponekađ čak i u stihovima), Posiednji časovi pesnika Eneide, nje> gova agonija i umiranje — radnja je dakle svedena na vremenski i prostorni minimum. — daju „piscu mogućnost đa ma preko 400 strana postavlja pitanjia i smele antitezec, no, naravno, i da ostavi ta pitanja bez odgovora, »Vergilijeva smrt« je primer, visokointelektualnog »inteligencromana«, a u isto vreme čudesna sinteza lirskog i epskog, filozof+• skog i esejističkog. Na taj način Broh je uspeo đa suočavanjem čoveka sa smrću stvori simboliku koja nije samo muetafizička relacija životsmrt, nego i đa označi agoniju celc zapadne civilizacije. Jer i sam taj roman koji se bavi jeđnim umiranjem nije ništa drugo do agonija, grč; često pak i memoć. Njegova hermetičnost je isto toliko simbol] oOtuđenosti koliko i stvaralački postupak, A ta otuđenost ga ma neki način sjeđinjuje sa svetom romana »Mesečari«, čineći . zajedno s njim jedno od najsuštastvenijih, majoriginmalnijih đela našeg doba, kako se o »Vergilijevoj smrti« izrazio „Tomas Mam, ~

Danilo Kiš

DŽAINENDRA KUMAR:

„Ostavka“

»Ostavka« je topla povest o inđiskoj ženi, Mini, o jednom plemenitom liku koji je i tragičan i neuka» ljan, o ženi koju su društvene indiske konvencije i obziri bacili na dno. Najlepše stranice reljefno Bovore o Mini, i pune su neke meke lirike i specijalnog inđiskog štimun» ga u kome su čosta osećanja: bole» ćivost ili neka „osobita istočnjačka sentimentalnost, Knjiga se čita bez prekida, sa nekom zmatiželjom koja čitaoca sve više goni da čita brže» da, dođe do kraja. Rumarov stil je jednostavan. Rečenica je topla, mcka, puna poezije. ;

Džainenđ:a Kumar jeđan je od najistaknutijih savremenih inđiskih pisaca. Rođen je 1905 gođine. Život mu nije bio srećan. U mlađosti je često zatvaran., U zatvoru je mnogo čitao, a najviše Tolstoja i MDostojevskog. Kasnije, to će se osetiti u nje" govom Kknjiževnom delu, koje je» pored naveđenih ruskih pisaca, pre= trpelo i uticaje Kirkegarđa i Grejma Grina. :

»Ostavka« (Tjaga — patra) sađa 5e prvi put pojavljuie na našem jeziku, U Inđiji je objavljena prvi put 1937 godine, izdanja. Prevedđena je i na strane jezike. »Ostavku« su indiski kritičari uvrstili u najistaknutija Mnjiževna ostvarenja na hindi jeziku, između dva rata,

Treba napomenuti đa jc Kumar u Inđiji popularan i cenjen pisac, i da njime u inđiskoj literaturi započinje nov period: »periođ modernih koncep cija u umetničko Književnom tret-

manu savremenog indiskog čovokas. Rade Vojvodić

STEFAN CVAJG:

„Marija Antoaneta“

Stvar je, uglavnom, u ovome: ako biografiji »Marija Antoaneta« priđe» mo sa težnjom da u njoj otkrijemo neki dublji, životniji, umetnički sadržaj, sadržaj više dostojan literarnog tretmana, tada smo, izvesno, u zabludi. Jer, biografija »Marija Antoaneta« sve je drugo pre nego delo u domenu umotinički viđovitog uvida u vreme Marije Antoanete. Ustvari, ova knjiga je romansirana biografija ko» ju je napisao vanredno eruditivan pisac, pisac koji ume da od beznačajnog detalja vešto napravi zanimljivu zgodu, koji od površinskih situacija i sladunjavih štimunga sivara okosnicu dela, Naravno, imamo u vi= đu da romansirane biografije nisu ti istoriski romani, ni stuđije. No to ne dokazuje da treba da budu tekstovi koji su, ustvari, pogodni da sc či» taju pre nmego SŠio sc uspavamo ili posle ručka, a pre popodnevnog odmora, eto, prosto, radi zabave; ako je Cvajg želeo da literarno evocira dramatične dane Koji prethode glljotiniraniu Marije Antoanete, on Je na toj želji i ostao, dajući čitaocu, uglavnom, dvorsku spletku i komer» ciljalno-zabavno šarcnilo, varirajući W. bezbroji varijacija oblike dvorskih intriga i taštine, stvarajući od svake diplomatske ili državne aktivnosti ni• šta drugo do pođatak o htenjima careva i carica, dvorskih kokota i po» slanika, suđija i revolucionara! Tz log aspekta, ali uzimajući u obzir da sn brojno puta ponavljao, — Cvajg je prividno pronicljivi poznavalac ljuđi čije karaktere i naravi crta svojom gipkom, đoteranom rečenicom. Ako čitalac od knjige uopšte traži đa mu buđe samo razbibriga, baš kao i neki šareni tehnikolor vistavižn {filma 4 Ia »Rat i mire ili »Velika Koriđa«, +onda će u biografiji »Marija Anto» aneta« naći onu Knjigu koja mu se svojom površnošću sama prepocučuje uz dođatak vrlo šarenih Korica.

Branko PEIĆ

DAN

Rumen ko trešnja kad zri, oblak nad gradom bdi.

1] ako iznenada padne topla kiša, ulica će začasak da se utiša,

A posle će opet Nađa u šetnju da krene. I da u sumrak sigurno

Miloš ĐORĐEVIĆ

-

poživela je nekoliko '