Književne novine

| pesnik Kole

HEROJSKA SMRT PESNIKA Kola NEDELKOVSKOG

_-_—-——-–-_-—–_ _ _ — —

KHVAVI TECAGOVE NA PESMAMA

Na mansardi jedne sofiske šestospratnice koja se nalazila na ulici Generala Parensova, živela je grupa studenata i radnika, mahom emigra-

nata. Među njima je najviše bila | Makeđonaca. Između ostalih, tu su

živeli ili samo dolazili na razgovore i prenoćište pesnik Kosta Racin, Nedelkovski, pesnik Volče Naumčeski, mlađi publicista Mitko Zafirovski i drugi.

To je bilo vreme one zlokobne i presudne 1941.

Kole Nedelkovski je ovđe, ti Sofiju, đošao još negde 1933, pošavši iz Skopja preko Atine gđe se zadržao nekoliko dana oduševljavajući

___Se Akropolom i drugim tragovima

Stare grčke kulture. Ostali su dolazili nešto kasnije ili neposredno pre 1941.

__I svi su oni mahom bili literste, Pored posla koji'su radili da bi se Pzdržavaši, okušavali su oni sebe i ma peru. Kosta Racin je bio grnČar, ali je za sobom već imao noekoliko objavljenih pesama, jednu nagrađenu priču i jednu skromnu zbirku pesama pod naslovom „Bela praskozorja“ koju je izđao 1959 godme u Zagrebu i to na makedonskomi jeziku. U rukopisu je imao loš jedrmmu zbirku pesama iz mladđosti pod naslovom „Antologija bola“ i još mnogo pesama, novela, eseja, stuđija i jedan imišten roman. Kad je emigrirao iz Makedonije i došao tW bugarsku prestonicu gde se zadržao relativno malo, radio je kao fizički redmik u tramvajjskom depou. Pesnik Volče Naumčeski bio je tako đe radnik — seoski krojač. TI on je za sobom imao dve zbirke pesama. Jednu pod naslovom „Dolazi prole-

||

će“ koju je štampao 1959 u Bitolju * Koja je ubrzo, rađi svog napredmog stava, bila zabranjena i uništena, i drugu pod naslovom „Makedonska kitka“ koju je štampao 1941 godine tu Sofiji. Kao emigrant, i on je sebi zarađivao hleba poput Koste Racina kao fizički radnik isto tako u tramvajskom depou. I ovaj treći pesnik, Kole Neđelkovski štampao je svoje pesme. Najpre u časopisu „Iljustracija Ilnmđen“, kao i u zborniku „Ilinden 1905“ koga je uređivao Mitko Zafirovski, a kasnije je štampao i dve posebne zbirke. Jednu, „Munje“ 1940, i drugu „Pešice po svetu“, 1941. U Sofiji je radio kao molerski radnik i dekorater.

I svi ovi mlađi pesnici bili su na= klonjeni naprednom radničkom pokretu. Okupljali su se u makeđon-= skom literaturnom kružoku, čitali mnogo i raspravljali i pronalazili put svoje poezije. U ovom smislu Nedelkovskom je mnogo pomagao makedonski pesnik Nikola Jonokov Vapcarov koji je u Bugarskoj već uživao glas dobrog pesnika i koga će bugarski fašisti ubiti posle izvesnog vremena.

_ Mala samačka sobica na mansardi, bila je prepuna knjiga koje je Nedelkovski čitao. Po ziđovima portreti velikih pesnika. Na stolu mnoštvo rukopisa. Nekada, ranije, sko-

“ ro sve do trenutka đok ga nisu pri-

hvatili u kružoku, Nedelkovski je čitao sve. Shvatio je da treba mnogo raditi, ! radio je. Međutim, posle 1957 godine, kad je stupio u taj kružok, on je sve dublje i svestranije hteo da prodre u suštinu stvari i svoje sudbine emigranta, pa je mnoge noći provodio nađ knjigama i sve jasnije sagleđavao pravu istoriju svoga narođa i imperative jedhog društvenog uređenja što su ga doveli do jednog takvog stanja bez nacionalne slobode i bez mogućnosti za svoj nmesmetani razvitak. To mu je kasnije u mnogome pomoglo đa pravilnije određi svoj poetski put. Ođuševljavali su ga najviše pesnici-revolucionari. Zato ih je i stalno čitao, Posebno mesto u.hnjegovoj ne tako maloj biblioteci, zauzimale su knjige pesama Puškina, Ljermontova, Petefija, Hajnea, Boteva, Javorova, Debeljanmova, Smirnenskog, Majakovskog i drugih. Pesme ovih pesnika, veliko po-

znavanje života radnika, seljaka i drugih potlačenih ljudi jer je i sam bio takav, sudbina njegove domovine naročito uže, život u emigraciji, oduševljenje Oktobarskom revolucijom i kretanje u krugu naprednih intelektualaca-komunista, načinili su i od njega pesnika-komunistu i revolucionara. Kad je došla 1941, a zajedno sa njom i ratna pustošenja na Balkanu i prve vesti o pokoljima u potlačenoj domovini, grupa makedonskih emigranata u Sofiji, preko svojih kružoka i partiskih ćelija, pojačala je svoj rad. Sad se već pomišljalo i na oružanu borbu.

Ali, mnogi su još na svojim prvim koracima bili zaustavljeni. Jedan od njih, bio je i pesnik Kole Nedelkovski. i . Prvog septembra 1941 godine, Neđelkovski se vratio kući negđe oko ponoći. Kad je došao do mansarđe, navratio je najpre u sobu Volča Naumćeskog đa pogleda je li Racin tamo. Kosta Racin je obično spavao u njegovoj sobi, ali ovoga puta ostao je bez ključeva jer se Nedelkovski nađao da će pre njega doći. Racin je spavao u sobi Naumčeskog i Nedelkovski je hteo da ga probudi i povede sa sobom, međutim, Naumčeski mu to nije đao. Rekao mu je da se i Racin kasno vratio i da je jako umoran, pa da ga ostavi. On ga je poslušao, ali kako je Naumčeski imao još jednog gosta, nekog studenta, to je Neđelkovski hteo da ga rastereti pa je njega poveo sa sobom. · !

Oko četiri sata ujutru, neko je zakucao na vratima pesnika Naumčeskog. Naumčeski je ustao i otvorio. Na vratima je bilo . nekoliko policajaca. Oni su tražili đa im on i Racin pokažu svoje isprave. Naumčeski je probudio Racina i pokazali su isprave. Zatim su zatvoril vrata i legdi. Ali, policija je lupala i na ostalim vratima, Ovima je to bilo veoma sumnjivo pa su bili u pri-

pravnosti. Naročito ih je uzbudila lupnjava na vratima Kola Nedelkovskog koji nije otvarao. Njihovog suseđa, nekog stuđenta prava, policajci su gurali niz stepenište, a on se opirao i pravdđao đa je nevin. U tom momentu, odjeknula je eksplozija. Ponađao je malter sa tavanice. Iz povređenih vođovodnih cevi Ššikala je vođa. Racin i Neđelkovski proviruju preko aodvaljenih vrata. Napolju panika. Ranjeni policajci leže. Agenti beže od straha. Zatim su oprezno došli do sobe Nedelkovskog. Nikoga nije bilo u njoj. Ni studenta, ni Nedelkovskog. Ponovo su se povukli u svoju sobu. Nešto kasnije došao je kod njih i onaj student prava koga je policija hapsila. On je nekako iskoristio paniku i vratio se gore. Pričao im je? Kole je bacio bombu na policiju, onaj student što je bio sa njim pobegao je nekud izranjavan, a... Kole se bacio sa mansarđe ma tirotoar.

Sad leži đole razmrskan. ; Bio je to drugi septembar 1941. Grad je u tim ranim jutarnjim ča-

· Dragutin TADIJANOVIĆ

Moja sestra nosi u grad mlijeko

Predjutarje. Ona ustaje

I oblači se u mraku leđene sobe. Ura na zidu tri puta zakašlja. Daleko je sivi grad, vani pada snijeg.

Oprezno silazi niza stepenice

Držeć u rukama kante mlijekom nalite. Zatim joj mati još jednu na glavu podigne: Pripazi dobro, đa se ne oklizneš.

Škripi snijeg, škripi snijeg pod smrzlim opancima: Ona se žuri da stigne zarana, Da što prije započne s prođajom.

Sprva će nuditi mlijeko na uglovima ulic4š, A kad se razdani sasvim, poći će u dvorišta gradska

Vičući: Gospojo, mlika!

Gospojo, evo mlika!

sovima bio 'probuđen neobičnom eksplozijom u ulici Generala Parensova. Oni koji su bili bliže, gledali su ono razmrskano telo na trotoaru, a kada ih je odmah zatim nekako preseklo ono jaukanje sirena sa policiskih automobila, spustili su zavese i povukli se.

Preostali stanovnici mansarđe bili su pohapšeni. Međutim, i pored nastojanja policije đa ih okrivi i osudi, oni su se sasvim opravdali i bili pušteni na slobođu.

Odmah po događaju, sve novine su donele senzacionalnu vest o događaju na ulici Generala Parensova. Novinari su imali najulusniju reklamu i vikali su iz sveg glasa. |

A dva dana nakon događaja, dok je mansarda još uvek bila pod stražom, pesnik Volče Naumčeski, iskoristio je nekako momenat i ušao u sobu Kola Neđelkovskog. Po sobi su bile razbacane knjige i rukopisi. Na zidovima su visili ramovi u kojima Su bili portreti onih pesnika koje je Nedelkovski voleo. A na njegovom granata. Među njima je najviše bilo portreta onih pesnika koje je Nedelkovski voleo. A na njegovom stolu dve knjige: poezija Puškina i Ljermontova. Kad je Neđelkovski bacio bombu na policiju da im se ne bi predao živ, bio je i sam ranjen. Pre nego je doneo odluku da izvrši samoubistvo bacajući se kroz prozor sa šestog sprata na trotoar, svoje krvave ruke otisnuo je na ovim knjigama. Tako je hteo da se oprosti sa knjigama, poezijom i životom.

Naumčeski je uzeo te knjige i poneo ih u „Makeđonski kvartal“ da ib preda svom prijatelju, mlađom umetniku Georgu Ačeskom, kako bi ih on sačuvao. Pokazao mu je otiske Koletovih ruku i rekao mu da ih čuva kao nešto sveto. Međutim, Ačeski mu je kasnije saopštio đa ih je iz straha izgoreo. Tako su izgubljeni krvavi tragovi na pesmama, ali nije izgubljena poezija koju nam je Nedelkovski ostavio, kao što nije izgubliena ni uspomena na taj neobično plodan život revolucionara i pesnika.

Rađivoje PEŠIĆ

Dragoslav

GRBIC

Izuzebne okolnosti u. kojima se jednog trenutka nađe narod, Kkoje su odlučujuće za njegovu sudbinu pa često i za njegov dalji opstanak, postavljaju pred pesnike i izuzetne zahteve, primoravaju ga, ako je to što jeste, onaj ko se razumom i maštom opredeljuje za sve što je napredno, da kaže određenu i potrebnu reč. Ustvari budan i senzibilan, osluškujući ono što se oko njega zbiva, i proveravajući ono što se u njemu zbiva, on traži tu reč kojom se oslobađa, meri njemu vrednost i njenu suštinu, i njome postaje odgovoran pred onima kojima je tu reč uputio i namenio. Naravno, on tu reč ne prilagođava samo određenom trenutku, ne ograničava njenu važnost samo na određen događaj, iako taj određeni događaj može da bude povod da se ta reč iskaže. već joj obezbeđuje trajnije značenje, omogućuje joj đa bude prihvaćena i kasnije, ne kao reč kojom će se razumeti i objasniti omo što se jednom zbilo, nego kao reč koja će se prihvatiti i za buduća zbivanja, odnosno sa · kojom će moći da se izbegnu sve one dileme u kojima se čovek povremeno nalazi, sa kojom će moći da sebe prenese tamo gde su njegova strem ljenja jasna, i gde prestaje syako kolebanje. I jedino ta i takva reč, nova značenjem i zvukom, otporna prema vremenu, ta reč koju bi da izgovore mnoga usta, a koja ipak

ne umeju da je iskažu, i koja je

ponavljaju onda kada je pesnik izgovori, jedino ona može da preraste u parolu i da postane moto jednog življenja.

Svakako da je pojam parole. u po etskom smislu kod nas pomalo i vulgarizovan, jer smo mi u bliskoj prošlosti imali jako mnogo pa-

Čedomir MINDEROVIĆ

POSLE IRUNA

U ovom trenutku ovom trenutku dok pišem ove reči,

I onda kad ih budete, nagnuti, čitah,

Crno na belo,

U crna slova okovani bol prolaznog poraza,

Belu vedrinu pobeda sapetu crnim linijama slova,

Onda — |

Kad se nad vama, nagnutima, nagne sivo obešeno | i nebo jeseni,

ČujteT

astanite. Zastanite! n Uzmite glavu u ruke? U daljini grme topovi ss»

Korak po korak. Otstnpanja.

Korak ... korak. Nastupanja. ea Oni, koje nikada niste. sreli. Unakaženi! Oni, koje nikada niste videli. Izrešetanil

Izrešetani!

Unakaženi! U daljini grme topovi +.

Čujtel a

To nije Španija

To je sveti! .

Svet koji se u plamenu rađa,

U plamenu koji proždire gradove,

Sela,

Šume,

Melanholiju parkova,

Mrtve trotoare,

Tramvaje,

Potištena sirotinjska predgrađa, i e

U džinovskom prljavom plamenu koji proždire sve što je stvorila čovečja ruka

SveT . .., ” Sve na šta naiđe na svom putu uništenja,

U jarosti svog konačnog, apsolutnog poraza!

Samo slobodu nel i M Jer nikakav plamen ne može uništiti slobodu!

ler nikakav metak ne može zaustaviti dah slobode!

Krpe čoveka u jurišu na bodljikavim žicama. Razvučena sukrvica prosutog mozga u prašini sunčanih drumova. _ a PA > : 'Rovovi. Džakovi s peskom. Leševi konja. Dim.

Strmi neprohodni prevoji planina.

Džinovski prljavi plamenovi koji proždiru gradove. Ulice kroz koje nikada niste prošli od rođenja. a Duboku blagost parkova kojima nikada niste lutali,

Parkovi u kojima su se juče uz veselu ciku igrala deca

S peskom, S peskom!

Sve to proždiru plamenovi, džinovski prljavi

I rovovi se pomeraju u poraz, I rovovi se pomeraju u pobedu,

U džakove se zarivaju bajoneti. Pesak curi. Kao povodanj, kao morija pesak curi

I raste i nadrašćuje i zatrpava Zastanite! Zastanite!

Nad rovovima,

Nad krvlju isprskanim kamionima,

Kuca, kuca. Ljudsko srce. Veće od poraza. Veće od smrti.

Zastanite! ZastaniteT To su dozivi. To dozivaju!

Oni—

1

ı Oni — koji su disali. ! Oni — koji su koračali!

|

rola koje su danas zaboravljene, ko je stoje po sveskama mekih časopisa i po listovima knjiga poezije, a da više niko nema potrebe da ih se seti, a još manje da ih izgovori. I sigurno je da su se parole i u onom trenutku Rkađa su izgovorene, bile nepoetski kazane, bile beživotne i neoriginalne, jer se ne može pretpostavit;: da su one mogle da važe u jednom trenutku, da čak budu i potrebne u datom momentu pa da vremenom izblede i izgube svoju boju. U obrnutom slučaju, to jest da su one potpuno i do kraja odgovorile zahtevima onoga vremena kada su kazane, bolje reći duhu tog vremena, one bi važile i danas kao Što bi sigurno važile i sutra, jer se prava poetska reč prenosi kroz sva vremena i sva zbivanja, i, ako je sigumo da je mmogo šta u svetu i životu osuđeno na starenje i izumiranje da bi se rađalo nešto novo, onda je isto tako sigurno da poetska reč ne podleže tom zakonu. Otuda i mišljenje da je neka pesma bila „aktuelna u jednom trenutku da je nekada čak bila i đobra, kako se to često laički govori, nema nikakve osnove i svakako potiče od onih poeta koji se prema tim pesmama odnose kao prema svojini, i te i takve pesme brane da bi odbranili sebe, odnosno svoju poetsku egzistenciju. Uostalom, loše izgovorena parola kada je reč o poetskoj paroli, đeluje kao da je kazana sa izvesnim „zakašnjenjem, moglo bi se reći onda kada je prestala potreba za njom, i ona postaje neaktuena ako se tako može reći, već onog tremutka kada je iskazana.

Naravno, to nikako ne znači da neki događaj sam po sebi nije mogao da potstakne, izazove pesnika da kaže pravu i autentičnu reč, jer

Kuca ljudsko srce. Malo, čvrsto ljedsko srce. Plamen u grudima. Olovo u grudima. Srce u grudima.

Nad grozničavo slaganim džakovima s peskom, Nad kužnim prosutim utrobama ubijenih konja,

Nad strmim prekoračenim prevojima planina,

Srce slobode — veliko kao pobeđa koja dolazil

To dozivaju oni koji su kao i vi voleh plavet

koji su se n večeri iscrpeni vraćali kućama. Oni — nad kojima se, nagnutim nad knjigama, ! naginjalo sivo obešeno nebo jeseni

Srce slobode! Srce čoveka! Srce pobede!

Jer nikakav bajonet ne može iskasapiti veliko srce

slobode!

Veliko srce bratstva svih ljudi!

u Ććutanju.

plamenovi

majskog neba,

PAROLA

I POETSKA REČ

ako to već po hiljađiti put može jedna obična travka, zašto to ne bi mogao da bude i događaj u kome se proverava postojanost i savest ne samo jednog čoveka i ne samo pesnika. No zabluda valjđa dolazi otuda Što se smatra, naravno sasvim pogrešno, da je svaki veliki događaj samim svojim „nastankom dovoljno uočljiv i dovoljno jasan da se može fiksirati sa svoje spoljne strane, i da ne treba ulaziti u ono što je njegova suština, I da se zbog toga o jednom takvom događaju može govoriti i običnim rečima, jer je on dovoljno razumljiv, i da ga je dovoljno samo poetski ilustrovati pa stvoriti pesmu koja će biti potrebna i to ostati. Na taj nači dobija se samo jedno: u pesmu se prenosi samo „dekorativna Strana određemog „zbivanja, ono što ima svojstvo da opčini na prvi pogled ali i da prevari, a zapostavlja se ono što je suštinsko, ono što je životno. I kako to obično biva, kasnije, kad prođe izvesno vreme, čitalac ne pokazuje nikakvo interesovanje za to kako je izgledao jedan događaj, nego šta je on značio za određenog čoveka, odnosno za određeno vreme, čitalac mne traži sliku događaja, ma koliko ona vešto bila pravljena, njega ne interesuje spektakl, nego sudbina Čoveka u tom događaju. On uostalom iz jednon zbivanja, posredstvom pesme, traži moralnu podršku a ne ilustraciju toka zbivanja. Ako su istinite reči jednog našeg kritičara koji je imao smisla i ukusa đa odredi šta je šta u našoj literaturi, ako je tačno njegovo zapažanje, a meni se čini da jeste, o tome da je naša poezija dostigla najvišu granicu onđa kada je izražavala otpor i vitalnost ovoga naroda, odnosno njegovu nepokornost, onda je isto tako tačno da u toj poeziji najmanje ima onoga što pokazuje jeđan događaj, jedno zbivanje, tako je ta poezija sva nastala baš povodom „određenih istoriskih zbivanja. Naravno, sve to Što je dovelo do stvaranja i nastanika jedne pesme, određen istoriski trenutak, prisutno je jednim delom u svakoj takvoj pesmi, ali samo jednim „delom. Ono drugo što je bitno za svaku od tih pesama to je misao koju ona iskazuje, poruka koju ona «pmruža, i kojom Je Opet svaka od tih pesmma osta-

la patrehnma i današnicma čitaocu,

Veliko srce bratstva svih naroda!

ovom damašnjem našem čovek. Tom porukom ona i spaja gemera=

ciju sa generacijom, omogućuje da.

jedna drugu razume, i da ona koja

dolazi prihvata ono što je najčoveč

nije iz prethodne generacije, i ba čuva i dalje oplemenjuje. Za ge= neraciju koja postaje svesna svoje odgovornosti možda i posle sta godina od nastanka jedne pesme skoro da je potpuno „nevažno to koji je i kakav događaj, misli so koja o vremenu kada je taj pesnika da napiše određenu pesmm, ali joj je dakako važno šta je taj pesnik poručio njoj, toj generaciji koja u vremenu kada je taj pesnik živeo zna samo na osnovu pročitanih i možđa mnaučenih nekoliko stramica iz istorije.

. Možda za ovaj trenutak ne možd da se nađe bolji i očigledniji pri" mer od jednog Njegoševog stiha koji je potreban i danas kao što je bio potreban i u bliskoj prošlosti, i koji će biti potreban i onom budućem čoveku, i uvek kada čovek želi da dostigne nešto više, nmešboj Sto na prvi pogled prevazilazi nje= gove moći. Rekao je Njegoš: „Neka bude što biti ne može”, A taj stih koji današnji čitalac prima kao poruku, koji za njega zaišta pretstavlja parolu, nastao je kao š mnogi stihovi koji bi se ovde mcgli navesti, u jedmom određenomi istoriskom trenutku, i povodom jednog određenog istoriskog događaja. Čak i ne povodom takvog događaja za koji bi se. moglo reći da je bio svetskih razmera. I denas, kad čovek oseti potrebu za tim stihom, kad oseti želju da ga

izgovoni bilo gde i bilo kojim po- ·

vodom, on ne misli na sve ono što je dovelo do nastanka tog stiha, njemu nije potrebno da se seti i priseti celog događaja koji je taj pesnik poetski uobličio, njemu je dovoljan taj stih, i on u njemu može da nađe potvrdu za svaki Svoj čovečni i plemeniti čin. Jednom rečju, taj stih je evo i danas, posle toliko godina, postao potrebna, poetski kazana parola, jer om izražava suštinu onoga zašta sm na ovom tlu živelo ! sanjalo, Besumnje, od Njegoša do danas bilo je više pesnika koji su parolu svog vremena pretočili u hrabru i čudesno lepu poetsku reč, učinili tu parolu prihvatljivom i trajnom, jer su uspeli đa odgovore onom zahtevu koje je vreme pred njih postavilo. [ uvek i samo onda kađa su težili onome što je na Prvi pogled izgleđalo nemoguće:

KNJIŽEVNE NOVINE