Književne novine

| kod Dekrua, upravljao je jednom kolonijom dece, kojoj je pokazivao osnove dramske ve-

• Štine. Ali je učio i od njih, nji=-

“društveno vaspitanje i smirivanje

' sasvim različita od one kojom se

| Nastavak sa 1 strane važne za umetnost mime, a kao ·

- vojnik u okupacionom korpusu u

Nemačkoj naučio je jezike kojima danas objašnjava “lekcije „ svojim učenicima. Počevši da uči mimu

hovo spontano izražavanje po" Kkretima tela, u doba kađa interes,

instinkata još nisu duboko zavladai mehanizmima lokomocije. Naravno, mima ne znači bukvalno przslikavanje pokreta koji izražava jedno unutrašnje osećanje, Treba pronaći simboličan znak, a ne o-., bičnu ilustraciju. Radi se o stvaranju jedne „nove optike”, koja je

služimo u svakodnevnom životu. Važno je pronaći ravnotežu izmedu naturalističkog znaka jednog osećanja i jednog apstraktno uopštenog simbola. Marso je tu ravnotežu našao.

Ukoliko je jedna umetnost manje spolja ograničena utoliko mora više iznutra da buđe strožije odredena. Tako je sa baletom, a tako je i sa mimom, u kojoj ta unutrašnja strogost mora da bude opravdana jednim „dubokim osećanjem , a ne osnovnim tehničkim propisima i muzikom kao u bale-

tu. To osećanje je lirsko i po sa-

držaju i po fomi, i to najlirskije moguće, jer ništa nam neposrednije mije dato da izražavamo svoja najličnija i najintimnija osećanja pd našeg tela. „Gest koji nije lirski podržan samo je crtež u prostoru” — kaže Marso u svom eseju „Poetski halo”, a zatim zaključuje: „Glumac-mimičar vibrira kao strune harfe, Om je liričar: njegov gest nam izgleda da se odeva jednim poetskim halom” — on sam postaje poezija. I kada Marso stupi na scenu, čovek ima najpre ubutisak,

pledajući ga onako tanušnog u nje-.

govom uskom &kostimu, da je to jedna trska koju pokreće neki nevidljivi vetar, ali ubrzo uviđa da je to trska koja duboko oseća, da je to magičar ne samo ljudskog pokreta, mego pre svega ljudske duše Posećivao sam časove mime koje , : Marso drži za četrdesetak učenika okupljenih oko njega iz celog” sveta. Pošao sam tamo prvi put u društvu sa Predragom Liakovićem, koji je došao u Pariz da uzima časove mime kod Marsoa. Docnije sam dolazio opčinjen jednom umetnošću koju sam ranije tako malo poznavao. Na njegovim časovima bio sam ustvari u jednoj laboratoriji· ulazeći najpre samo u elemente. a.zatim i u neke tajne ove umetnosti. Diskutovao sam o tome sa Lakovićem osećajući da su u Osnovi sve umetnosti iste, da ima samo jedna Umetnost, kojoj se prilazi sa raznih strana, raznim putevima, raznim sredstvima. U svakom slučaju, mima je jedna od naj jednostavnijih i najneposrednijih umetnosti: njeni putevi ka suštinskom u. umetnosti su kraći, manje zaobilazni, manje krivudavi od pu teva drugih umetnosti. Tako sam, zavirivši iza kulisa Marsoovog pozorišta, neočekivano našao i jednu estetičku a me samo mimodramsku ili glumačku školu.

Maršo je, kao i svi istinski veliki umetnici, vrlo jednostavan i neposredan čovek. Svojim učenicima otkriva sve svoje iskustvo, ništa kod njega ne ostaje tajna, sem tajne njegovog nadahnuća. Rado odgovara na sva pitanja i pokušava da odgovori na sve Što vas interesuje. Sedđeći na jednom njegovom času i zapisujući ono što je govorio o objektivnoj i subjektivnoj mimi, nacrtao sam njegov interesantan lik, Videći posle časa kako ga dve učenice mole za autogram na programu njegove pretstave, zamolio sam ga da stavi svoj potpis na moj crtež ukoliko smatra da doista liči na njega. Pohvalio je moj crtež i potpisao se. A pošto me je već ranije znao kao jugoslovenskog novinara koji se interesuje za mimu, upitah ga da li bi odgovorio na neka moja pitanja za jugoslovenske čitaoce. Pristao je vrlo rado i tako smo se posle idućeg časa našli u njegovoj garderobi, gde smo dugo, neposredno i srdačno razgovarali.

Moje prvo pitanje glasilo je: — Ima mišljenja da mima in-

varnira suština pozorišne umetno-

sti. A stoga što suština uvek teži da ide sa pojavnim, mima stalno teži da se spoji sa drugim bliskim umetnostima. Šarl Dilen je shvatao mimu kao školu glume, a Žan-Luj Baro je uklopio mimu kao elemenat totalne glume u svoje komade koje je režirao. Kako stoji mima u odnosu na druge umetnosti spektakla? Marso je odgovorio bez trenutka oklevanja,

— Mima je jedna specifična umetnost, koja ima svoje principe i svoje zakone. Ona se isto tako mo že uključiti u druge “umetnosti, ali to nije više mima, to je samo korišćenje njenih prednosti u jednom drugom idiomu.

Pošto smo tako odredili odnos mime prema drugim pozorišnim utražio sam da mi

metnostima, i . Marso, bliže odredi sam pojam mime:

Miehim da čista mima ne trpi

ć

irugoj umetnosti, ogleda ceo čo

MARSEL MARSO (CRTEŽ D. M. JEREMIĆA)

ne samo reči nego ni dekor i mu-– ziku. Skoro uvek sam imao jaču senzaciju umetničkog doživljaja kadđa sam gledao kako igrate Bipa, nego Rada sam gledao pretstavu jedne pantomime: jeđan mimičar na sceni „pretstavlja čovečanstvo, a grupa mimičara pretstavlja samo niz posebnih karaktera. Naravno, publika želi da vidi spektakl sa dekorom i muzikom, ali nije li time princip čiste mime malo izmenjen?

— Stil i tehnika se donekle menjaju onda kada pantomimu igra cela trupa. Bez dekora i bez muzike mima mora u sebi da ima više onoga što ja zovem objektivnom mimom, a kad su oni prisutni onda je moguće više pažnje posvetiti subjektivnoj mimi. Dekor je ponoc-

kad neophodan, ali uvek treba da se svede samo na najneophodnije, a isto tako i muzika, koja treba da bude samo jedan sonorni kontrapunkt. Ali za mimu nije bitno da li je bogatije ili siromašnije prezentirana, nego to da uvek izražava jednu dramu. Uostalom, i ćutanje je jedna muzika koju treba znati slušati i znati — svirati. A snaga ove drame je u izraženim kontrastima koji su nužni za dramu. 1 onda kada sam na sceni, kad pokazujem stiiske vežbe ili kada pretstavljam Bipa, ja prikazujem borbu sa jednim elementom, sa Vetrom, sa vodom, sa prostorom, a sa trupom prikazujem dramu u društvu. U krajnjoj instanciji uvek se traži isto — da se otkrije čovek —

— To je i opšti cilj svake Umetnosti, primetio sam. Ali gde su uporišta u tom traganju m.me za smislom života i ljudskog postojanja? Polazi li mimičar u svojoj umetnosti od pažljivog: posmatranja života ; ljudskog ponašanja ili od nečeg neposreanijeg, od neke vrste intuicije? Balzak je rekao da nikada ne bi stvorio toliko ličnosti da se samo služio opservacijom. Da li i Vi pre svega polazite od sopstvenih iskustava i doŽIVljaja? — Potrebna je i opservacija i intuitivni talent. Samo opservacija mora da bude plastično „reprodukovana, potrebno Je naći određenu formu, a ne neposredno preneti ono što se videlo. Intuitivnim talentom se u tu formu unosi OSečajnost. Balzak ima pravo. Osnovno u mimi je lirizam a ako ga nemate u svim svojim akcijama, u svakoj svojoj formi uzalud vam verna reprodukcija jedne radnje ili jednog ljudskog tipa.

Marso naročito naglašava lirski karakter mime. U njegovoj sopitvenoj trupi ima umetnika koji izražavaju jedan drug. tip iste umetnosti. Najistaknutiji od njih Žil 3egal vrlo osetno naginje literatu:i, on opisuje, prikazuje, pripovefa. Međutim Marso je pesnik, kod njega preovlađuje poetičnost evokacije, lirska boja doživljaja, njegova humana vrednost i iskrenost tog otkrivanja. U njegovoj lirskoj poeziji preovlađuju tuga i melanholija i stoga sam mu uputio i ovo pitanje: :

— U mimi se, kao i u svakoj

vek; ona prikazuje i komično :pagično, i strah i hrabrost, i miloirđe i patnju, i satiru i humor. Mi mene interesuje nije li, po vašem mišljenju, mima ipak prevashodno Slikarstvo je, naprimer, svojim bojama i svojim beskrajnim prostranstvom umetnost radosti, a skulptura svojim jednobojnim materijalom i svojom ograničenošću umetnost bola. Da li bi u klasifikaciji umetnosti stvorenoj prema OsnOVnim ljudskim osećanjima mima bila uglavnom umetnost bola i tragike? — Mima podjednako prikazuje i satiru i tragediju. I satira je Uvek tužna, jer i u hjoj ima žrtava kao i u tvpmod!ji. Mo?da,je mima SO” ı a e kobra! Ona: pre svega izražava suprotnosti sveta,

umetnost bola i tragike.'

Mima je društvena umetnost ili,

ako ·hoćete, umetnost društva i ona

podjednako prikazuje i komične i tragične strane ljudskog društva. Umetnost mime je ustvari jedna velika sinteza mnogih ljudskih sposobnosti koja se manifestuje svakoga trenutka dok je mimičar ma sceni. Pre svega njegovih velikih fizičkih sposobnošti, osećamja ravnoteže, elastičnosti, snage, gipkosti (fizičke vežbe mimičara teže su od mnogih vežbi atletičara), a zatim i velike đuhovne koncentracije i cerebralne i muskularne koordinacije, koja ide po jednom ritmu koji se mora osećati iz svakog pokreta i iz celine svih pokreta mimičara. Ti istovremeno veliki fizički i duhovni napori čine .mimu jednom pakleno teškom umetnošću, Stoga sam zapitao Marsoa:

— Mima je.vrlo teška umetnost, ·

jer u svakom ·tremutku zahteva maksimum duhovne pažnje i telesne koncentracije: to je umetnost.

'u kojoj ne može da se laže i koja

zahteva istinsku osećajnost (može da laže reč, ali ne gest,. ne telo, ne naša cela ličnost). Da li ste ikaja zaželeli da Vaša umetnost bude lakša, da od Vas traži manje požrtvovanja, manje duše, manje napora? jednostavno:

— Sve umetnosti su strašno teške ako se ide u dubinu, ako se traži njihov izvor, onaj jedinstveni izvor umetnosti. Najteže je Sstvoriti jedan stil. Nema teže i lakše umetnosti kađ se teži savršenosti.

U njegovom odgovoru se jasno ocrtavala jedna beskrajna predanost umetnosti, koja je tako retka osobina i kođ umetnika koji imaju ıspeha. Ta prednost objašnjava zašto Marso, čovek tanane konstitucije, igra pod svim uslovima da, ne bi svoju kompaniju doveo u težak položaj. Čak i onda kada mu lekari zabranjuju da igra, on dolazi na pretstavu i niko iz publike ne zapaža na njemu nikakvu promenu.

(ETN

Kad mu članovi trupe predlažu đa ne igra jer to može da bude katastrofalno za njega, on odbija rečima: „Marso neće igrati samo onda kada bude mrtav“. Pomi:slio sam na to kako sudbina savremene mime umnogome zavisi od njegovog života i rađa i upitao ga:

— Mima je imala značajnu ulogu u Srednjem veku, u XVIII i XIX stoleću, pa i u nemom filmu. To je uvek bila umetnost koja se povremeno gubila da bi ponovo vaskrsla, Da li je sada sudbina mime konačno osigurana, hoće li ona zauvek ostati da postoji?

—Mima je uvek vezana za sredinu, a ne za ličnost. Škola prenosi tehniku i uloga škole je važna. Ako Marso buđe poginuo i u avionu, u njegovoj školi će se sigurno naći ljud: koji će ga zameniti. Mima više neće iščeznuti. Naravno, ona ne zavisi samo od škole, nego i od, talenta.

— Video sam u Muzeju Greven Vašu voštanu figuru u liku Bipa. Bip je za mimu nešto kao Šarlo za nemi film, jedan ljudski tip u kome se projektuju sve ljudske

radost; i bolovi, dobričina koja sve

Marso se nasmejao i rekao vrlo

; DREVEDENI ESEJ

APSTRAKTNA POEZIJA

Zanimljivo je posmatrati kako engleska poezija reaguje na velika zbivanja dvadesetog veka, Do Prvog svetskog rata ona se kretala još u znaku Vordzvorita i Kijtza. Suštinske razlike nema između Đorđijanske, (Georgijan poetry) i. Jezerske škole (Lahe Poets). Ali pod udarcima rata i revolucije (u drugim evropskim zemljama) ona je zaista potražila nešto novo..I našla je. Ali šta! Uglavnom, nove obilke. Ili, bolje reći: odricanje svakog oblika. Postepeno je britanska muza izvela striptiz, skinula je sa sebe sve uobičajene prnje poezije — jednaku motriku, slikove, formalne strofe. I na kraju krajeva pretstavila se publici — uzmite Eliota kao primer — u vidu stiha koji je stvarno proza. Uporedo s tim SstvOrio se čak novi način čitanja starijih pesnika (a pošto se stihovi uglavnom danas čitaju u Britaniji preko mikrofona, poznat je taj stil kao „stil BBC“). Glavna je odlika tog stila uništenje one formalne muzike stiha koju su raniji pesnici OboOžavali. Stvorio se paradoks — s jedne strane matematika izrađuje sve tananiju elegantnost jednačenja dok se, s druge, poezija diči neelegantnošću, strasno izrađujući sve apstraktnije ispovesti.

Lepota je to izvanredno koštunjava. OVih dana čitao sam najnovije pesme Ser Herberta Rijda. On nije plodan pesnik, nije ni novi, ali je Rijd svakako značajan i istaknut čovek, i još nije izgubio svoj pesnički oreol. Posmatrajmo prvo njegovu karijeru. Pojavio se pre 40 godina prvo

kao član male grupice englesk:h imažista, koju su,

bili istovremeno epigoni Đurđijanaca i antiteza njima. Stekao je lepo ime kao osetljiv liričar. Posle Prvog svetskog rata ućutao je kao pesnik, da se pređa umetničkoj kritici, postavši tumač —e i prorok — svega što je „najnovije“, sve dok nije postao glavni branilac apstraktne umetnosti. Sa velikim uplivom. Zato, napr:mer, dok smo mi mra čnjakovići maglovitog ostrva morali neđavno trpeti sovjetski zvanični izbor ikona i slika u Berlington=hausu, kdji je zaista klevetao rusku umetnost i pokazao je siromšnijom nego što, u-

| | ko|

ietska izložba u Lond | tvari, ona jeste (sovjetska izlOŽ | Londonuj, Bada će Moskvići suditi o nama po slikama koje će isto toliko, ali u suprotnom pravcu, izvitoperiti stvarnost. (Mogao bi čovek napisati polema'čnu studiju na temu: kako kulturna saradnja može i smetati međusobnom poznavanju!) I tu je

Rijd odigrao sudbonosnu ulogu. Pred njegovim autoritetnim · plediranjem — on je 8Suvonjavi Škotlanđanin asketskog izgleda — ođavno kapi,

tulirali državni činovnici koje drže ključeve kasice koju Britanija dodeljuje kulturnim manifestacijama. Po tradiciji puritanci, po karijeri žrtve asketizma, engleski: činovnici istovremeno zaziru od umetnosti i žude poštopoto (strahopoštovanje pred nepoznatom boginjom!) da dokažu da ipak nisu filistri. „KUNI A eto, nedavno, posle dugog lutanja među avetima likovne umetnosti, Ser Herbert se vraća staroj ljubavi: objavio je u Encounter-u Šest nos · vih pesama! Ova mala skupina stihova (ako ih uopšte smemo nazvati stihovima) pod opštim. naslovom Vocal avowals (Glasne ispovesti) zaslužuje pažnju. Oni bacaju najoštriju svetlost na stanje pesništva (ili stanje duše, što je danekle isto) Britanije. Zaista je točak razvoja završio puni obrtaj, Ili je, možda, ovaj povratak muzi tek tragična varka. Niti se pesnikova stara ljubav može da prepozna, toliko se ona promenila niti je on nju uopšte našao. Jer, rešen, strogo, da se poezija mora osloboditi svega što je izlišno, nemirne su mu oči promašile onu dražespu imažinističnu curu (jer ona još postoji, večita) i negđe visoko, visoko ne na Malarmeovoj kuli slonove kosti nego na nekakvom polivinilskom sputniku, „našao je mnogo eteričniju (i stoposto nevinu) utvaru — ljubav (ona imažistkinja je dozlaboga bila vragolasta!) Nije bez interesa što je Rijd okitio svoje najnovije „pesme“ sa ne manje nego sedam epigra~

MARSEL MARSO KAO BIE,

DM. ARBRSOA

ljudske nevolje prima s dobrođušnom veselošću. Šta ste hteli da

projektujete kroz ovu ličnost koja,

se danas poistovećuje sa Vašom ličnošću ?

—Bip je moja ličnost u onome što je u njoj univerzalno. On se ne nalazi samo u Parizu, ili Beogradu, ili Tokiju. To je jeđan čovek uopšte — kao Šarlo. Čovek uopšte i čovek ulice. Možete ga videti svuda i svakoga dana.

— A' šta ste hteli da prikažete ostalim svojim delima? Žan Dorsi u svom đelu „U susretu sa mimom“ smatra da su Vaše najvredni;je mime „Daviđ i Golijat“, „Javni park“ i „Bip i leptir“. Naravno, „Kaput“ je postao slavan i već ušao u klasiku mime. Koje svoje delo smatrate najuspelijim i koje Vam je donelo najviše stvaralačke radosti?

— Dosad sam postavio oko 20 pantomima. Njihovi koreni leže u životu, u literaturi, u pozorišnoj tradiciji. Iz života je, naprimer, pantomima „„Četrnaesti juli“. U „Pjerou sa Monmartra“ sam oživeo trađicionalne tipove iz naroda.Pjeroa, Kolombinu, Pantalona, Izabelu. U „Kaputu“ sam nastojao da dam

veliku :stinu koju je Gogolj rekao o našim željama i o našoj afirma-– ciji u društvu, Videli ste mimu „David i Golijat“, u kojoj hoću da prikažem razliku između inteligencije i snage, i mimu „Javni park“, u kojoj pokušavam da prikažem razne manifestacije života: ljubav, starost, igru, zadovoljstvo, sumnju, indiferentnost. U „Bipu i leptiru“, koji niste imali prilike da vid:te, prikazujem dramu lomnosti stvari. U ovoj mimi ima veoma mnogo lirizma u formi: uhvativš: leptira čovek i sam postaje lepršavi leptir. A ima tu i simbolike: leptir je san, ideal, vrednost života — igrajući se s njim, čovek ga ubija. Teško je reć: koje svoje delo smatram najboljim, ali ipak mislim đa je najbolji „Kaput“, koji je, kako kažete, postao klasično delo moje umetnosti. Sada spremam pantomimu „Pariz /koji se smeje, Pariz koji plače". To je jedna sasvim nova stvar, u kojoj hoću da prikažem svakodnevni ž;vot Pariza, ali i svakog drigog građa, Pariza kao i Beograđa, Rima ili Njujorka.

Najviše . radosti pričinile su mi one mime u kojima sam našao najviše kontakta sa publikom, koje imaju najviše virtuoznosti i koje najviše diraju ljudsko srce. Mimičari su slikari našega doba. Ustvari, i drug: umetnici se bave nekom vrstom mime. Pisac koji piše jedan roman ili pripovetku u glavi ima·ginarno rađi ono što mimičar stvar no radi na sceni. To je jedna cere'bralna mima. C:lj im je isti: otkriti pravo” lice života i otkriti ono Što je večno u umetnosti Čoveka. Mimičar nastoji svojim sredstvima da otkrije ono isto što su otkrili i pokazali veliki majstori cerebraln= mime Tolstoj, Čehov, Mopasan.

— Vi ste bili ~ učenik. čuvenog Etjena Dekrua, a danas ste i sami učitelj mime mladićima i devojkama koji su došli da uče kod Vas iz svih krajeva sveta. Da li se mima može naučiti i u kojoj meri može učitelj pomoći nekome ko se posvećuje mimi? ·

— U mimi ima jedna «tehnička veština, koja se može preneti i koJu sam ja učio ođ Dekrua. Ali mima nije samo umetnost imitacije, pa ni tehnika nije sve. Mima je umetnost rekreacije i stoga ona traži imaginaciju kao i druge umetnosti. Ja oštro dvojim natural;stičku i realističku mimu. U realističkoj mimi Vi imate jeđan ritam koji nemate u

grubom oponašanju gestova i pro-

stom slikanju stvari. Čutanje u – tomimi ima svoje fezobaBce Wdoii reči i muzika. Mimičar mora da oseća muziku po kojoj izvođi svoju mimu, a ko je ne oseća može da ostavi svoj posao.

Marso vrlo često upoređuje mimu, umetnost čutanja, sa muzikom umetnošću zvuka. On oseća kako se suprotnost; dodiruju i kako svaka umetnost nalazi ekvivalent za jednu Umetnost uopšte. Mimičar mora da, emituje svoj nemi zvuk kao što pevač plasira svoj glas u određenom ritmu koji čini samu strukturu njegove umetnosti. To nieaovo emito-

vanje mora da dopre do poslednjeg ugla sale i da nađe odjeka u srcu najudaljenijeg gleđaoca. Marso igra tako da i gledalac u poslednjem uglu misli da on igra samo za njega. Stoga sam postavio pitanje:

— Sa svojom umetnošću proputovali ste mnoge zemlje u Evropi, A= frici, Aziji, Severnoj i Južnoj Ame= rici. Da li biste hteli da mi kažete gde su najbolje razumeli Vašu umetnost i gde su Vas najlepše pri= mili?

— Sa nekim članovima svoje kompanije ili sa celom trupom prošao sam 55 zemalja širom . sveta. Svuda sam bio primljen sa toplinom i ljubavlju. Ja mislim da je to zbog toga što je mima vezana'za dve univerzalne stvari: za akciju i za osećanje. U dramskom pozorištu barijera za opšte razumevanje je jezik. Jezik gestova i osećanja je, međutim, opšti i svuđa isti: nema smeha ili bola francuskog, jugoslovenskog. engleskog. Mimičar stvara uvek univerzalne tipove, koje su u oblasti drame uspel; da stvore samo najveći pozorišni pisci. Šekspir ili Molijer: Hamleta ili Palstafa, tip tvrdice ili mizantropa.

—.U Jugoslav:ji mima je u povoju. Jedan od onih koji će možda pomoći njeno oživljavanje je i sadašnji vaš učenik Predrag Laković, Šta mislite o njegovim mogućnostima mimičara? Šta biste mu save>tovali đa čini po povratku u Jugoslaviju, čime je najbolje otpočeti razvijanje ovog umetničkog oblika?

— Laković je đosta naučio u Parizu. Žalim što ne može da ostane više, da još dublje uđe u umetnost mime. Mislim da je za oživljavanje mime neophodno imati jednu trupu,

— U Jugoslaviji ste veoma po» znati u umetničkim krugovima. Mislim da bi naši kulturni centri Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skopolje, Sarajevo, primili; Vašu umetnost sa oduševljenjem. Bila bi divna propaganda Vaše umetnosti ako biste došli u Jugoslaviju. Kađa biste imali mogućnosti da to učinite?

— Iduće godine ću verovatno putovat; u Sovjetski Savez i u neke druge istočnoevropske zemlje; PO povratku iz ovih zemalja mogao bih da gostujem u Jugoslaviji. Voleo bih da upoznam Vašu zemlju.

Ceo naš razgovor je bio propraćen mimom. Marso je seđeo u jed“ noj niskoj fotelji, ali je često dizao svoj gornji deo tela i svojim rukama i licem prikazivao odlomke iz svojih mimođrama. Tako je ovaj intervju postao neka vrsta jedne im“ provizovane pretstave mime za me“ ne kao jedinog gledaoca. Na kraju, saznavši đa sam u Parizu rađi este“ tičkih studija, govorio mi je o tome kako bi i o mimi trebalo više pisati teoriski. Odgovorio sam mu đa ne mislim đa buđem teoretičar mime ali da ću o mimi sigurno još pisati, a Marso mi je na to rekao: „Onda čete biti prvi estetičar koji će pi“ sati o mimi; đosađ su to činili sa“ mo sami umetnici“. v

Uskoro je pretstava trebalo da počne i ja sam se oprostio i izašao iz njegove garderobe. Na ulic:!, pred pozorištem, čuli su se mnogi glasovt na najraznovrsnijim jezicima. Ljuđi su dolazil; đa vide Marsoa i njegovu umetnost kao što su preko dana odlazili da viđe umetničko blago U Luvru ili Muzeju mođerne umetnosti. |

Dragan M. JEREMIĆ |

KNJIŽEVNE NOMNINE