Književne novine

~

Godina X. Nova serija, br. 97

Stanislav ŠIMIĆ

KNAUBJIŽEV

ein 77 A

| __— _—— o — ——

PRRAHŽANAOON222 TNO

VRa EI JIe Oz)

BEOGRAD, 17 JULI 1959

E.šćenztu*Hhi sSenćignenzalizzagnn -

Sentimentalizam je površno i neodređeno, sladunjavo i slabunjavo osječanje. Onaj u kojega je um nojak, imaginativnu književnost ošjeća samo takvim osjećanjem. Č:talac osjeća pjesničko djelo onako kako je o njemu sposoban misliti. Promišljanjem o nečemu pobuđujemo m sebi oajećanje o tomu. Štošta u Mnjiževnosti što ne možemo dokučiti umom ne možemo doživjeti. Sentimentalizam je nepromišljanie: jfli je tromost mozga. To nepromišljanje, :li ta tromost, može odlućiti o relaciji čovjeka prema zbivamjima i stvarima oko njega; može wemmiti kao da u njega i nema duševnih i duhovnih snaga kojima bi mogao osjetiti i spoznati, doživjeti drugačije, ta zbivanja i te stvari.

Kada mu sentimentalizam nadmašuje um i razum, čitalac samo njime povlađuje, ili poriče, neko imagitivno književnosno djelo; me shvaća smisao neke poezije, ili proze, koja je proumovan imaginativan jezik, određen, a nije neodređen da bi se poklapao s razlivenošću i cmizdravošću i površnošću sentimentalnoga čuvstvovanja. Tko je navikao na zbrku i nejasnoću svoje osjećajnosti, zazire od nomnoga, točnoga stila. (Podsjeća ga na zakone.) Neređ od riječi —. koji može biti to veći što je njih više — srodan je nesređenosti i mutnosti nečijega osjećanja, pa mu pristaje i mili mu se.

. Što obilatije mnoštvo riječi, međ:okritetu je to više pameti, ili to veća. poezija obrnuto: manje riječi mu je manje smisla. Prosuđuje po

Vesna PARUN

vanjskoj količini, ili po površini; nikako mu u glavu da je snaga imaginativne književnosti to jača kad je u što manje riječi zb:jeno što više čuvstvenoga smisla. Tvorna, ili rastvorna, sila baruta je to jača što ga više. zbijemo u što manju čauru. Što je kazano u više riječi nego ih je potrebno da se to u njima iskaže, .nije sasvim promišljeno. Previše riječi je prema!o misli. Kađa u rečenici ima suvišnih riječi, neuredna. je, te ne predstavlja točan smisao. Više riječi nego je potrebno, manje smisla nego je potrebno.

Koje riječi treba da “potrebi, pjesnik uviđa i osjeća po imaginaciji i osjećaju a mislilac zna mo umu i razumu. Suvišne, ili netočne, riječi potječu kada pisac fantazira štošta što mu pada na pamet od opaženoga i čuvenoga, fskušenoga i naučenoga; kad izmišlja i zamišlja ovo i ono a ne promišlja šta je i kakva je svaka ta pojeđinost u zbilji i riječi, dok ih piše, i osnivaju li se te riječi na zbilj: a zbilja na tim riječima. Izmišljotine i pamćenje, izvještavanje i znanje jesu racionalnost. Fantazija se očituje obiljem takve racionalnosti. Napis, ili knjiga, što se sastoji od rečenica

„koje su samo fantazijski i racional~

no suvisle, makar je u njima kazano obilje događaja, podataka, mišljenja, nisu pjesničke nego pripovjedačke zabavljačke, ili publicističke, ili reporterske, il: povjesničke, ili popularno znanstveme, ili kojekakve... Jer nisu sjedinjene u cjelinu emocionalnim, ili imaginacij-

UBAV

Šume se prepliću oko nas m neredu i potoci ih nemirni opkoljuju, za svakom stazom spušta se još jedna, a posljednja je čista

i materinska.

Pa ako smo i rođeni u praznom domn skitnica, mi još duboko

m srdačnost vjerujemo.

Možemo napustiti sve, i sve što volimo plamen će iznova združiti.

Naglo i neznano otkud ljubav kao ustala tajna dolazi.

Od promjena neba i lišća živi i kao paučina u jesen raskida se. Saznah da je ljubav ono što su čekali stari ljubavnici

i ono što čekam ja, dok me brda neutješna nadvisuju.

Stoljetna se loza povija tlu da mladoj podari-grozdove: i to je

ljabav,

I sve oko nje postaje budućnost, i djeca i trave nagmuti jedni nad druge pristižu kao talasi zelene vode. Ljubav je ratni pohod koji očisti život, jer krene i vraća se

ne osvojivši ništa

ponosna što je obranila od nas staru iugu koju smo htjeli poreći.

Sve što je od postanja dala svijetu, od nje je veće.

Ono što zemlja spoji, ljubav je već prije nje već svezala i otuđila Ona je najčišći put onima koji moraju da izgore,

nečujni otkucaj vremena koji nas udvostručuje.

Njeno je zlo jedne večeri uselilo a nas nedužno i zaneseno. Zdralovi u srebrnom zraku možda su takvi, vjerni neznanci

s kojima razgovaraju masline nu

dugom vjetrovitom septembru.

Pokušajmo vjerovati a nju makar zbog topline što je ostala jer ona se gasi dugo i polako, svejedno sačuvana ili ne. Cledajmo suncu u'oči dok nas jutarnji sjaj razdvaja

da čovjek u sebe zatvoren nefohladi srce \

kao na čas odlaska.

y

Na zrelom tamnom humku trajemo dalje ko zna za koga: za ptice,

za ljude.

Ljubiti znači čekati sam kada treba vikati od bola.

GCladni prvog hljeba koji se

dimi iz peći skitati između vrtova

skim, kreativno, umnim, smislom u sebi, što se osniva na doživljajima pjesnika o realnosti u jeziku. Proizvod razuma, ili razuma i fantazije: nepjesnička proza; tvore vina pjesničke imaginac:je: poezija, ili svaka imaginativna književnost. Verbalizam, .ili retoriku, pisac obično proizvede kada, namjesto imaginacijom, rad! fantazijom. Proizvode fantazije (zabavne romane, čarobne filmove, lakomislene prijatne ka-

zališhe igre, publicističke kritike o književnosti) mnogi zamjenjuju za djela imaginacije; čitajući ih, ili gledajući, zadovolje svoju znatiželju i ugode svojoj sentimentalnosti. Pravom čitaocu pjesničkih djela nije do racionalnoga znania i maštovitih sanja, saharinsk; slatkastih vodnjikavih kazališnih predstavljanja i isto takvih filmskih zabavljanja, romiantičnih pustolovina i zanimljivih naklapanja; on hoće imaginativno Kknjiževnosni smisao, koji doživljuje i spoznaje svim osjećajnim i umnim sobom — doživljuje i spoznaje to svojskije i posvemašnije što više ima imaginacije i što je bogatiji iskustvom o životU i kulturi,

U mnogih se pisaca štošta onoga po čemu zbilja vrijede, zakloni omiljenošću onoga po čemu su loši,

Ljudi koji mogu samo osjećati, ne mogu steći kulturu osjećaja. Kultura čovjeka, pa i kultura njeaovih osjećaja, plod je njegova uma, koji misli što više i dublje. Uman čovjek uči od onih činjenica u životu i knjigama od kojih je moguće učiti najpametnije i najpravije.

Tko je nesposoban da misli, sposoban je umišljati se da osjeća. vrijednost imaginativne književnosti.

Peljtonizam u verzu i prozi u nas”

je najdraži obrazac poeziji i kritici. Docenti svoga šta je to imaginativna književnost, uvjereni su da imaju najbolje namjere kada nemaju mjere a imaju vjere da je. feljtonizam pjesničko i kritičko djelo zato što ga oni osjećaju. Dakle: zato što žive. Ne domisle se ni to da čovjek osjeća uvijek dokle god živi; i da nije sposoban doživljavati život i kulturu i rasuđivati o njima samo po tomu što živi.i osjeća, nego po tomu što osjeća i misli. j

neznanja o tomu,·

Frih KOŠ

Cena 30 din

„TAJ ODVRATNI ZANAT SPISATELJSKI“

'U teškoj, krajnje opresivnoj atmosleri sadašnjih sparnih beogradskih dana, kada bi čovek, poput trop-

skih, ptica pred dolazećom monsun-,

skom zaparom, najradije hteo da krene nekud, za nekim svežijim dahom vetra, na samom kraju jedne

izuzetno neprijalne i enervanine književne sezone, od koje bismo hteli da se lečimo zaboravom i spasavamo odlukom da se ubuduće držimo postrani svih poziva, pa i poziva sopstvene savesti pred iskušenjima naše književne politike, zatvarajući se samo u kulu svoje radne sobe i, recimo, svoje prefesionalne zaokupljenosti — «pu ·'takvoj situaciji dakle, nepodnošljivog, vrelog julskog. nedelinog prepodneva, iznenadno i neočekivano, trza nas i budi i svojim neprijatno grubim jezikom vraća na teren stvarnosti jedan slučajno pročitani novinski napis. Jedan običan, novinski neopismenjen, ali u poslednje ·'vreme neuobičajeno grubo napisani članak. Kao glasan, neprijatan povik slučajnog prolaznika dole na ulici ilj kao novinska vest koja nas je, iznenadnim događajem koji se desio u toku noći, nezavisno od na-

PROTIĆ: MRTVA PRIRODA SA BANANAMA

še volje stavila u stanje i prilike koje nismo želeli ali nismo uspeli da izbegnemo. Jednom zauzeti moralno etički stav, shvatanje o potrebi moralne angažovanosti pisca, fikcija o njegovom moralno etičkom po” zivu, hteo on to ili ne hteo, tragikomičnošću jedne mehanike, opet nam vraća u ruke već odbačena donkihotovska (?) oruđa naše principijelnosti. I, eto, opet, mada nevoljno i sa saznanjem o jalovosti svih književ“ nih raspri u poređenju sa književ“ nim stvaralaštvom, svesni teškoća i muka sa kojim se naš kulturni život oslobađa svojih primitivnih rudimentarnih osnova i nataloženih administrativno birokratskih primesa u svom stalnom napredovanju ispunjenom i prekidanom nekulturnim i preživelim recidiyima, ponovo se nalazimo „prinuđeni da potegnemo Šlemilovu paočanicu da točkovi ne bi otišli suviše nizastranu, pa makar se opet našli u oblaku prašine naših neprijatnih i odioznih javnih raspri i polemika.

Osporena je u novinama odluka jednog našeg književnog žirija. Samo po sebi to ne bi bilo ni nezgodno ni neobično. Najzad, po našem osećanju, pa i po praksi i navikama u svetu, javne diskusije koje prethode, prate, pa i slede ·dodeljivanje književnih nagrada, svojom funkcijom mobilisanja javnog mmenja, o” nom atmosferom zainteresovanosti i intelektualne uznemirenosti koja rađa iskristalisa-

novim, u diskusiji nim shvatanjima i idejama, i jesu pravi, istinski društveni i kulturni smisao književnih nagrada. Javne

pohvale i priznanja žirija istinskim piscima „najčešće su nelagodne, a njihov novčani korelat neprijatan; sve ono estradno,i egzibicionističke u vezi sa njima samo ih plaši, primljeni novac, naročito u našim prilikama, čini im se otet nekom prečem i potrebnijem, a publicitet u štampi sa fotogralijama, prijemi i parade, stavljaju ih pomalo u položaj pozorišnih kabotena. Bilo bi zalo zaista divno ako bi se istinski zainteresovanom, dobronamernom i poštenom diskusijom stvorila oko naših književnih nagrada takva almo"sfera koja bi u sebi nosila ma kako mali, daleki i bledi prizvuk ili bar privid antičkih, olimpiskih književnih takmičenja kad je sav kulturni svet u speciličnoj, plemenitoj vatri diskusije pratio književna takmičenja pesnika i dramskih pisaca. Ruku na srce, i našto kriti, naše prve posleratne književne nagrade vrlo su malo imale od“takve takmičarske, stvaralačke atmosfere. U situaciji kad je pisaca i dela bilo malo, a administrativna praksa bila naglašena, nagrade su se i dodeljivale pomalo administrativno činovnički, po starešinstvu, kao. neka vrsta odlikovanja za revnosnu službu, a Žžiri-\ ji su često bili samo neka vrsta transmisije:; Zbog takvog svog karaktera sve umetničke nagrade bile Nastavak na 2 strani

POSTANAK PJESME

Trenutak kada nastaje pjesma teško Je odrediti. Pjesma nastaje

pjesnika i duha predmela jedino Je bitam. (Afinitet, simpatija, asimi"

/ ne zapamtivši posljednju riječ sunca,

umrijeti radosno a onda otključati suze da poteku.

iskradamo / put drumova znajući da se nećemo vratiti više pred kuće iz kojih su krstovi izneseni. “Tražiti treba do zalaska swnca, i za vrijeme gluhoće sunca, iznova,, I najzad, jedina lađa što bez nas je otplovila pokazat će nam obalu gdje smo živeć preboljeli rDy . mržnju koju nismo baštinili ni od rastenja drveća, ni od smrti. Šta će mi da stalnost imaju daleke nezbiljske zvijezde i njihov žar. Od suyišnosti sveopće živi i traje svijet, zemlja se hrani našom E (ı „zabunom. Oganj je čist odiskona. Bijedni su bez njega naši skršeni udovi razbacani u neskladu po praznim žalima vječnosti.

Ljubav je ono što ostavljamo bez prestanka kad se

Bez ljubavi tijelo je tamnica u kojoj duša ispašta svoje prisustvo.

Zemlja i. snovi razišli su se odavna :. u oluji crnih izranjenih hrastova, u dozivanju

svih zašlih očiju koje su vidjele svjetlost.

zeggnunuuGRmuu III umu naGunamumaa Guitar: unanIIS O ie iuna mariana uiuuu„„LAIGO

neprekidno. Mnoga pjesma postaje cijeloga života. Ima ih koje nastaju neprimjetno; tek kad su izražene, otkriva se njihov raniji skriveni život, pjesnik postaje svijestan njihova nastanka, od klice doživljaja do njegova polpunog sazrijevanja u vrhunaravnom obliku što mu ga izraz podjeljuje.

Neka se pjesma mučno rađa, a neka jednostavno procvjeta kao cvijet ili se otkine i padne kao jabuka s grane: tOee_ i

Postoji pjesma koju uvijek pišemo, a nikako je i nikad ne možemo napisati; neke uopće i ne moramo napisati: takva pjesma napisana je prije nego li smo počeli pisati.

Početak pjesme je u: pogledu; riječi; udarcu; slapu vode; krilu ptice; drhtaju straha, u nekom motivu koji se zbiva u vremenu, a svršetak u obezvremenjenju moliva. ' ;

Pjesma je najprije osjećaj, a onda tek misao, koja se razvila iz osjećaja, ali neodvojena od osjećaja, jer ova i.dalje živi u osjećaju i od osjećaja. ; |

Razvitak pjesme je rast i kristalizacija osjećaja.

Krajnje dozrijevanje doživljaja, to je nastanak pjesme, koja apoteotičnom verbaliom formom definjira sadržaj doživljaja, zbog kojeg jc došlo do tjeskobe sladostrasnog kretanja k pjesmi. ;

Doživljaj u pjesniku raste do pjesme: sat, dan, sedmicu, godinu, 'desetljeće. Vrijeme je u tom rastu sporedno. Zakon asimilacije duha

lacija važni su preduvjeti stvaralačkog duha.)

Pjesma nastaje dvostruko:

1. u-trenutku okupacije doživljajem

2. u trenutku verbalnog poetskog izraza doživljaja,

- Njen postanak traje: od zarobljavnja pjesnikovog duha do oslobađanja pjesnikovog duha (po sjemenu koje je w nj palo pa iz njeg niklo kao\svoja vlastita negacija).

Kolikogod je važan prvi stupanj, stupanj doživljalja pri. postaaku pjesme, Još Je važniji drugi, stupanj izraza.

Ima priroda koje se dadu oploditi, zarobiti sjemenom, ali ga se me mogu osloboditi kad je njemu vrijeme, nego prije vremena i rođen plod je mrtvorođen ili nakazno nerazvijen za život, pa brzo ugine, a da je jedva tko znao da je živio. Da | l jedan i drugi stupanj postanka pjesme: stupanj doživljaja i stupanj izraza ne moraju biti vremenski odvojeni, mogu se zbiti jednovremeno,

Pjesma se rađa, a da jc izraz sinhron doživljaju samo onda, kad je određeni život prije doživljaja bio nalik određenom doživljaju, pa makar to i ne bio taj isti život, makar taj doživljaj bio uvjetovan

i karmički. Zloetko TOMIČIĆ

Zove