Književne novine

OLIVERA GALOVIĆ: PEJZAZŽ

„1aj

Nastavak sa 1 strane

su neko vreme ukinute, a kad, su, u drugoj književnoji kulturnoj atmosferi

ljenc, žiriji su se našli najzad u mogućnosti da sude po svome slobodnom sudiskom uverenju, razume se samo relativno slobodnom, zavisnom od ukusa i shvatanja vremena, sredine, svoje književne škole, pa i od, nažalost, svojih književnih prijatelja, grupa, a i koterija. Nekih diskusija, korisnih i plodotvornih, mi doskora uglavnom nismo imali u vezi sa nagradama, a ne tako davno bilo fe i slučajeva da se sa nagradivanjem toliko žurilo da su nagrade dodeljivane svega desetak dana po objavljivanju knjige. kao da se tom žurbom baš htela da izbegne diskusija i mišljenje žirija nametne kritlici pre no što bi ona stigla da kaže svoju reč — svoju pre i posle nagrade manje više jednoglasno negalivnu: reč. (Uzgred budi rečeno »Dolitikae-u toj prilici nije smatrala za potrebno da interyeniše na ovakav mačin, mada su, ako'se ne varam, U širiju bili i njeni urednici.) Pa ipak, uza sve ove nezgode i nevolje i takve odluke žirija, ponekad pristrasne možda, često možda i nepravične, podložne svim kolebanjima maže uslovljene, nesigurne i grešcmin podložne ljudške prirode, pretstavljale su napredak prema ranijem stanju, na osnovu zakona verovatnoće da će jedno mišljenje pre biti u zabludi no nekoliko njih na okupu. I zato, ako se zaista htelo nešto učiniti što bi pomoglo žirijima da svoj kriterij u ocenjivanju usklade u većoj meri sada kažemo koliko toliko objektivnim merilima, koja su u umetnosti, kao što je poznato, uvek vrlo relativna u svom vremenu, onda je to trebalo učiniti pre svega objektivnom, dokumentovanom analizom i ocenom samih dela koja se nude na ocenu, pre, Za vreme, pa i posle žiriranja, i to sa više slrana i sa raznih slrana. Članak koji se pojavio u »Politicie i nametnuo se kao povod ovome što je ovde napisano to. ne čini. Šta više, na način u na“ žoj prakši već odavno prevaziđen, pa gotovo i zaboravljen, on se nametljivo pretstavlja kao recidiv ranijih administrativnih metoda i pokrupan korak unazad.

Pre svega anoniman, bez ikakvog potpisa (što ustvari nije slučajno jer ga takvog kakav je nije. baš lako potpisati), pisan rečnikom administrativnih rešenja i presuda, taj članak šesloricu nagraćlenih pisaca, šestoricb članova Žirija, celu upravu jednog udruženja, i niz književnika koji su o nagradenim delima pisali, kao čuvenog Kafkinog Jozefa K. namerno ostavlja u pomalo tajanstvenoj nedoumici ko je autor toga članka i u hjemu iznetog mišljenja; ne zna se ko ih optužuje, sa kime bi mogli da diskutuju i pred' kime bi frebalo da se pravdaju. Sa obiljem mišljenja ·i tvrđenja iza kojih se stoji mi ime onoga ko ih iznosi, da bi se bar po njegovom eventualnom književnom autoritetu, po njegovom m drugim prilikama posvedočenom ukusu sadanji sud mogao procenili, ovaj članak i nc želi da razvija diskusiju oko književne vrednosti nagrađenih dela, (Po našoj subjektv'noj inaklonosti i književnom samo bismo se radovali ako bi se

maša kritika u većoj meri pozabavi- .

la idejnim aspektima naše književmosti i pojedinih književnih dela, ali doekumentovanije, bez _ nalepljivanja etiketa, a u svakom slučaju sa potrebnim udubljivanjem u osnovni idejni stav i pravu idejnu potku knjige, bez šematskog jednostavljiva nja, lakih i brzih za ljučaka i samo na osnovu istrgnutih rečenica i površnih utisaka.) Bez ikakve analize i bez ikakvog dokaza, konstatujući

veruju”

olako da dela nemaju umetničkog duha, ni originalnosti, ni stilske vrednosti, da pretstavljaju pokušaj sasvim skromne vreMBosti ili rezultat daljeg uspona, ali ne i naše najbolje ostvarenje, zasnivajući svoje mišljenje, dakle, samo ma sili svoga tvrđenja, ovaj članak svojim ljutitim autorilativnim tonom koji sam th sebi vidi osnov svoje važnosti, kao da želi da ukine svaku diskusiju i, zamenjujući je presudom i naređenjem, na grub način imponira svoje mišljenje kao zakon svačijeg ukusa. Vraćajući kola unazad, pledirajući za

·jednu davno prevaziđenu praksu, au-

lor (ili autori) članka kao da žele da članove žirija ubuduće oslobode mučne dužnosti da biraju, ostavljajući im samo počasno pravo da pro-

glašavaju tuđe mišljenje, u ovom slučaju, valjda, mišljenje dežurnog urednika »Politike«. Pošto se nje-

mu (ili njima) nešto čini kao literatura i. umelnost: vredna priznanja, oD da tako treba, da misle ı članovi žirija, pa i mi ostali književni poslenici, da o čitaocima i ne govorim. Možda bismo mi, međutim, i sami imali svojih primedaba na odluku žirija.ili bismo kao članovi žirija drugačije birali, ali, baš u ime svoje sudiske savesti i slobode svoga uverenja sigurno je da bismo odbili da se složimo sa izborom koji nam drugi diktira, pa ma to bio i ukus urednika »Politike«. Prvi, šeslorica iz žirija, bar su potpisali svoja mišljenja i za ispravnost svoga suda jemče svojim književnim ime-

Op BaogogHegitanianıipi run nanusinrzmkaGiseFho Svetlosti. Vodo. Tajno dana Nekako biti kao nebo.

O prekopane naše duše Svud jedno isto nose telo. *

I kako bi čudnim spojem mraka Azbuku pisali, sjajčm lišća Dok orio se eho nečji

Lik gasne, svete, pun dubine. Nekad u,tajni koja sluša

I otvoreno bilo puta

Možda će svetlost, ili senka

I preko smrti da odluta.

Izvan bola

'Tajnom srušen i krug taj diše Pod zemljom velik kopni pir I ruku moju što bi da pišc Bez puta reči to pokri list.

Odavde obrić svoj poraz ima Kroz zene struji nečji dah Kako su ogromna vrata doba Tih dana skučenih u koren .ruža.

Ja sam još jednom samo mogao Da ruku pružim u pravcu tom No sve to, sve to, nije li isto Prostor i ljubav: bez živih dom.

Velimir, LUKIĆ

osvedočeni,

· čnoj, manje

odvratni zanat...“

svojim zvanjima književnika kako možda po nečijem mi-

nima, koja,

·šljenju bila skromna silom svoje pro-

[esije, za nas stoje u prisnijem, u stvaralačkom odnosu sa malerjom o kojoj govore no oni koji ih u ovoj prilici optužuju. Zašto onda i na osnovu čega, pitamo se, da še ovako olako, bez svakog obrazloženja, odreknemo jednih da bismo se privoleli drugima. Možda na osnovu velike umetničke vrednosti kriminalnih romana koje ovi drugi po svom izboru objavljuju u listu koji uređuju

ili po objektivnosti, idejno umelni- ~

čkim i moralnim kvalitetima svojili recenzenata, naročilo to u ilustrovanom »Politikinom« izdanju?»

Vrlo mnogo pitanja moglo bi se još postaviti u vezi sa ovim napisom. Šta je, naprimer, alternativni predlog autora članka i koga je po njegovom mišljenju trebalo nagraditi kao »naše najbolje ostvarenje«? Zašto ga nije pomenuo, pa bar

se iz toga vidi njegov pozitivni u-

kus kad nam je već tako lepo obelodanio negativni njegov vid? Kakav je njegov predlog za obavljanje žiriskih poslova? (Možda misli da bi na drugi način trebalo birati člano-, ve žirija? Ali ko da ih bira, i po kome kriteriju? Da li on da odreduje ko je za to pozvan a ko nije i da li bi se on prihvatio za člana žirija ako bi ga izabrali?) Po čemu je on (ili oni) baš tako siguran da je izbor slikara, muzičara i glumaca koji nam stavlja za ugled baš najbolji, uvek na besprekornoj umetničkoj i idejnoj visini. Otkud, na osnovu čega taj aristokratski, uvredljivi i potcenjivački odnos prema tako nenametlljivom, a poštenom, savesnom' i ozbilinom književnom radaiku kao što je naprimer Slobodan Džunić (koji, uzgred budi rečeno, ima i ime, a ne samo prezime) i po čemu njegov' književni rad tobože »sasvim skromne vrednosti« manje zaslužuje nagradu od onih zaslužnih »umetnika iz unutrašnjostić kojim

| pisac beleške ne ume ni da se seti

imena. Da sve lo možda nije otud što se naši snobovi još ustručavaju da

suvereno sude o muzici i slikarstvu, a uobražavaju da sve znaju i da sve mogu da kažu o

književnosti. Ili koji imaju manje veze sa književnošću, a više sa književnom politikom u onom pežoralivnom smislu koji je kod nas od neko doba u upotrebi.

Dosta sa pitanjima. I došta o sve mu ovome. Odviše je pakleno vruće i· zagušljivo sparno ovog nesrecmog i vrelog julskog dana. Poput tropskih ptica pred toplim monsunom, čovek bi najradije hteo da krene nekud, za nekim svežijim dahom vetra. Pa ipak, na rastanku pred odlazak, još jedno poslednje čudenje. Našta nam ovo, kome je sve ovo pofrebno u našoj književnoj situaciji koja tek što je počela da se smiruje? I zar se primedbe ne mogu, kod nas govoriti u jednoj manje buhisteričnoj tog stalnog cimanja pisaca za uši koje je zakonom zabranjeno i prema učćnicima u privredi: Bez tog stalnog čitanja lekcija 'književnicima, odasvudali nm svakoj prilici, kao da se radi o maloletnicima i nepopravljivim prestupnicima, bez tog stalnog opominjanja i dociranja nezgodnog i uvredljivog za celu ovu nesrećnu profesijn,

»Cet alfreux mćtier d'ćcrivain!« pisao je R. L. Prudon u svoje vreme građaninu Rolanu. Da, taj odvratni, taj bedni i ponižavajuci zanat spisateljski! Posao opasan po život. kako je to kazao u jednoj prilici Ivo Andrić.

Evo teme o kojoj bi vredelo pi-

til s Erih: KOŠ

možda iz razloga.

formi, ,bez ·

OKO FRSTIVALA POEZIJE RON Pre nekoliko dana, na obalama Ohridskog Je-

zera, završena je jedna jedinstvena i velika akcija jugoslovenskih pisaca, koju je, od početka, pratila

zla kob da bude gotovo sasvim ighorisana od jed-

nog (manjeg, &li ne i beznačajnijeg) “dela naše

štampe. Treći jugoslovenski festival poezije organizovan u okviru proslave, Četrđesetogodišnjice KPJ i SKOJ-a, bio je izvanredna i mnogostruko značajna društvena i politička manifestacija danaŠnjih naših pisaca, jedan specifičan, svež i plodotvoran vid socijalne angažovanosti savremene knji~

ževnon'i i 'nmjiževnika. Pred hiljađama slušalaca ođ

Beograda do Ohriđa preko stotinu pesnika i kriti.

jara iz svih republika, pripadnika svih književnih

generacija i pravaca, oživljavalo je svoju poštenu

poruku čoveku, manifestujući, na taj način, duhom

i karakterom svoi« akcije, duboku povezanost i Zza-

interesovanost pisaca za mnoge žive i životne pro-

bleme današnjice, svoju, privrženost revolucionar~

num trađic:jama naše literature, svoju jeđinstve~

nost u afirmaciji i oživotvoravanju određenog (SO-

cijal::og i moralnog) smisla književnosti. Hiljađe

ruku, hi'yade očiju, hiljade srci pozdravljalG je pe-

snike, podržavajući ne samo njihovu reč, već, pre svega, samu iđeju da se savremena poezija približi našem čoveku, đa se oživi i u neposrednom kon-

taktu prenese onima kojima se, u krajnjoj liniji uvek, pisac obraća. Da se prenese onima bez ko'jih je svaka literatura, svaka umetnost, osiroma~– šena za duboke smislove humanosti i društvene opravđanosti.. |

Po reagovanju nekih beogradskih dnevnih i večernjih listova, ta plemenito zamišljena društvena i politička akcija savremenih jugoslovenskih pisaca nije međutim, uprkos interesovanju javnosti, zasluživala ni onoliko pažnje koliko je posvećeno jednom duhovitom, ali ipak komercijalnom, kermesu ·likovnih umetnika. Imajući, odnekud, „ko zna kako i zašto, više sklonosti i dobre volje, prema ekskluzivnim krabuljnim igrama, nego prema DPpštoj, otvorenoj i nesebičnoj društveno-političkoj aktivnosti pisaca, štampa je, jednim svojim delom, ' izvesnom smislu unapred dearadirala i omalovažila određeni (književni) vid proslave, u okviru koje se festival i održavao, ispuštajući iz vida da se, tim festivalom, jeđan zaista impozantan broj pesnika i pisaca priključio ·velikoi i zajedničkoj manifestaciji našeg današnjeg političkog jedinstva.

Nija trebalo mnogo pa da 'se osete i dožive mučne posledice: bilo je upravo tužno sedeti, trećega jula uveče, u raskošnoj i fascinantnoj sali Doma sindikata. Pred polupraznim gledalištem, pred jedva nekoliko stotina ljubitelja poezije, započinjala je jedna velika kulturna priredba, čije je otvaranje štampa gotovo prećutala. Ni svaki hiljaditi Beogra đanin nije stigao na otvaranje Trećeg jugoslovenskog festivala poezije i ta porazna i ništa manje bolna činjenica ne bi se mogla objašnjavati jednostavnom nezainteresovanošću publike" prema savremenim. pesničkim ostvarenjima, pošto su, samo nekoliko dana docnije, duž trase Autoputa, i, kasnije, u Makedoniji, desetine hiljada ljudi stajali licem u lice sa pesnicima, očekujući i odobravajući njihovu umetnost. Plele su se, tu i tamo, neke tajanstvene ·i mračne niti oko tog festivala, igrale su se neke zagonetne igre, jer, svesno il: slučajno, iz nehata ili nerazumevanja, a možda i iz zle volje (mogućno je), osnovni smisao i namena festivala nisu u nekim listovima tretirani na način koji bi se mogao smatrati prikladnim, več su zapostavljeni pred nekim drugorazrednim i, rekao bih čak, uzgrednim komponentama.

Od samoga početka, uprkos podršci koju je dobio i dobijao od javnosti, od društvenih i političkih organizacija, festival je ponegde bio tretiran kao isključivo literarna, umetnička pojava, maltene kao privatna i esnafska stvar pisaca, bez ikakvog dubljeg društvenog i političkog značaja. S vremena na vreme, odovud odonud, čuli su se glasovi o „izletu“ pesnika na Autoput, o pegazima na letnjem putovanju: tobož veselo i šaljivo, činjena su poređenja između sadašnjeg prisustva pesnika u Pomoravlju i nekadašnjih najezdđdi Kkrstaša, varvara i gubara, kojima je Pomoravlje takođe odolelo; raspravljalo se o estetičkim i literarnim merilima pri izboru pe= snika i dela za festival, o nepotnunosti i neprikladnosti improviziranih usmenih antologija savreme„nog pesništva:a mnoge nesumnjive slabosti festivala korišćene su s očiglednom tenđencijom da se čitava akcija kompromituje i oboezvređi. Za književnost, međutim, i za, poeziju, za stvaralačke namere samih pisaca, festival nije ni imao, niti je mogao da ima,' ikakvog ozbiljnijeg značaja, pošto se nikada nikakva umetnost nije ni stvarala ni razvijala na kongresima, festivalima i saborima. Festival ije, pre i

' iznad svega, bio manifestacija određenog duha i

stava pisaca, društvena pojava koja je, na planu književnosti, objedinila nekolike značajne aspekte današnjeg našeg života (proslavu Četrđesetogodišnjice KPJ i SKOJ-a, akciju omladine na izgradnji

· Autoputa, Dan borca, Dan ustanka Srbije. Petnae-

stogodišnjicu NR Makedonije) i, prevashodno, društvenost i angažovanost savremenog jugosiovenskog pisca koji sebe, i svoje delo, čitavu svoju pojavu smatra sastavnim delom i činiocem maše stvarnosti. ye · Te komponente ostale su, u jednom đelu štampe, nedovoljno istaknute. Gotovo prečutane. : Kao što, na ovom prostoru, u ovom komentaru jedne čudnovate i zagonetne pojave, nije mesto da se raspravlja o nekim drugim (pretežno organizacionim, što znači formalnim) osobinama Trećeg jugoslovenskog festivala poezije, tako se ne može tragati ni za uzrocima koji su đoveli do površnog, pogrešnog i potcenjivačkog stava prema festivalskoj akciji. Odgovori na sva. pitanja koja bi se, ovde, eventualno, mogla postavljati, doći će i pokazaće se sami. Danas ili sutra, svejedno, ali neizbežno. j ;

OKO KNJIŽEVNIH. NAGRADA

TI dok se, na jednoj strani, nekako čudno i misteriozno, odvijala zagonetna igra prećutkivanja i nipođaštavanja velike društvehe i političke akcije jugoslovenskih pisaca — Trećeg festivala poezije dotle se, na drugoj strani, takođe zagonetno, tim istim piscima, odnosno jednom, nipošto malobrojnom, njihovom delu, upućuju danas .surovi prekor o hjihovoj tobož fatalnoi društvenoj i moralnoj neodaovornosti. Sudeći po publicitetu koji je đat tim neosnovanim i. u krajnjoj liniji. uvređiijvim tvrđenjima, i to upravo u jednom listu koji se ni pred

' građenim autorima,

H »

Predrag PALAVESTRA

javnošću ni pred piscima ne bi mogao podičiti po,

drškom datom socijalnoj i političkoj angažovane. sti savremenih pisaca na festivalu poezije, dolayi se do tužnog i gorkog zaključka da neke akcije sa. vremenih pisaca, bez obzira bile one društveno | „antidruštveno“ orijentisane, bivaju podvrgnute, u nekim listovima, dvojakim i protivrečnim, dakle he, principijelnim sudovima. : i ' Članak koji je na istaknutom mestu, a bez pot, isa, objavljen u nedeljnom broju „Politike“ (od |). jula ove godine), sa apodiktičkim i neumoljiyim naslovom Noličje jednog priznanja, drastičnom | fascinantnom očiglednošću potvrđuje postojanje jedne prikrivene tenđencije da se OSpOre, Obezvted, i podveđu pod društvenu, ideološku, | moralnu j umetničku sumnju ne samo ·pojedini, tim anonim. nim člankom obuhvaćeni i apostrofirani pisci, ve i mnoge društvene, stvaralačke i kritičke aktivno. sti književnika. Sudđiti čitavome nizu pisaca (na, članovima žirija i upravi Udnj. že-ja književnika Srbije) u ime jedne anonimno. sti, podvod:ti ih pod sumnju da zastupaju jednu „smišljenu tenđenciju", a ostajati zaštićen tajan. stvom, znači ili nemati hrabrosti ·da se uverenja potpišu, ili nemati jasnih uverenja, stamenih i uvek odbranjivih, iz čega jasno proizlazi zaključak das ta zagonetna igra odvija baš uime neke tendencija koja, zbog svojih osobina, tpeba da ostane misteriozna i neizražena. Ma koliko da je taj Članak svo. jim tonom, metođom, stavom i zaključcima ustvari reciđiv jedne prakse, koja je prevaziđena razvojem · naših društvenih i političkih odnosa i odlučno ne. girana slobođarskim duhom i doslednim marksis stičkim stavom Programa SKJ. ma koliko da inspirisan namerom da se u ime nekakvog tajan. stva pridobije iskliučivo pravo društvene, ideolos ške i umetničke arbitraže — FGto, u osnovi, nij drugo do vulgaran vid težnje za ideološkim m» nopolizmom — njega ne treba posmatrati izolovan. i izdvojeno, već kao određenu tenđenciju u treti“ ranju mnogih savremenih Književnih i Kultutnil pitanja. Kao i stav, izražen u delu naše štampe prema festivalu poezije, tako i anonimna i apođiks tička kritika nagrada Udruženja književnika Srbije (koja je, sa drukčijih, principijelnih pozicija ne s+ mo moguča i razumljiva, već, u izvesnom smislu, ı potrebna), mehanički odvaja književnike od dnu štvene stvarnosti, pripisujući im čas potDumu be načajnost čas mračnu reakcionarnost, na Šta, kav. na pojavu nespojivu sa duhom vremena u kome živimo, treba reagovati. 5 PM Utol:ko pre što je čitava ta zagonetka u suproti | nosti sa smislom i namenom kritike, čija je sud. bina u našim današnjim književnim prilikama, zboyj ' raznih igri i misterija, pomalo tužna i gorka. |

OKO KRITIKE "IR

Cela ta igra povampirenih sablasti jednog pre“ vaziđenog i davno već minulog načina tretiranja književnosti, umetničkih sloboda, ugleda.i dosto“ janstva pisca, đovođi se u neposrednu vezu 53 pr“ blemom kritike koji, u našoj l:teraturi„ još uvdči nije rešen i koji, baš zbog toga što je ostao mutBhi. i neodređen, na izvestan način deluje na knji ževne prilike. U tome smislu, kao neizbežnost i kad moralna obaveza, kao još jedan u nizu mnogih p“. kušaja da se ipak, na bilo koji prikladan i časa način, nađe ako ne zajednički govor (što je ilu4 zorno, nepotrebno, pa i štetno) ono bar zajednički. stav nezavisnog kritičara (što je neophodno baš danas, kada se u literaturu, umesto kritike kriti“ čara, počinju da upetljavaju fantomi), meni se, U ovome trenutku, i na ovome mestu, nameće pOs treba da izrazim svoju soliđarnost sa jednim kri“ tičkim stavom, sa jednom kritičkom objavom, čiji. mi se aktuelnost čini izvanrednom, a vrednost ne“ sumnjivom i prihvatljivom. Da izrazim svoju pti“ vrženost iđeji slobodne kritike koja bi, povrativši svoj poljuljani ugled. stajala uvek u odbrani knji“ ževnosti od svih mračnih i kobnih pokušaja sputa“ vanja njene slobode i njenog silovitog lretanji ka dubokim i jedino moralno opravdanim humanin smislovima. Više nego ikada, nama je danas po“ trebna moralna jedinstvenost kritičara i to prven“ stveno onih koji jedini mogu da reše težak i odgo voran zađatak razbijanja fama i fatamorgana, 74“ bluđa, mistifikacija i zloupotreba. mitova. otpora! zagonetnih igara što se danomice pletu i opliću oka književnosti. Više neoo ikada, nama je danas po“ trebna samostalna i nezavisna kritička reč, koja će uvek i pre svega biti, i u svakom trenutku, u sva“, kom iskušenju, ostat: na strani umietničke slobode i umetničke istine. Potrebna nam je poštena, svih ograničenja slobodna Mritička misao, koja će biti u stanju da prevlađa sitne i krupne književne i neknjiževne strasti i da bude praveđan suđija, ali i podrška literaturi, vraćajući joj, svojom snarof, stamenu moralnu čistotu i neograničenu stvara” lačku bezbednost. ,

Osnovni smisao, sadržan u članku Krifika of? pori Petra Džadžića (reč je. tazume se, o njemu), uklapa se, do srži. u jednu đavno izraženu. ali i neđovoljno razvijenu tendenciju za moralnom umetničkom rehabilitacijom kritike, čiji je ne?“ vidan i labilan položaj u savremenoj književnosti posredno i omogućio stvaranje i širenje mnoBi fama o vidovima i kretanjima današnje literature, Onemogućeni razvoj nove generacije, kritičara, mo“ | ralne đeformacije kojima su kritičari često izloženi, ili se, usled neđostatka čvrstine i samostalnosti, sami izlažu, otsustvo ozbiljnije podrške i raznovi“ sna negacija osnovnog smisla kritike — sve ono 0 čemu je konačno proqovorio i Petar Džadžić,i to na način. koji vređi pozdraviti i podržati — S5tVO" rili su i stvaraju mnoge probleme u načoj knjižeV” nosti, koji bi se mogli rešiti afirmacijom iskrenf poštene i autentične kritike, jer bi ona, budu svetla i uzdignuta tačka u književnom živofu, 5% nim svojim stavom bila odlučna negacija svih n?“ ZOO nekonstruktivnih, avetinjskih igara || reci va,

_Kao nagoveštaj, kao simptom zajedničkog 5tV kritičara u borbi za literaturu i kritiku, bez obzifš na estetičku neuniformisanost (čak zahvaljujući njoj), akcija oživljavanja i aljrmisanja moralni lika naše književne kritike, ukazuje na jednu m". žda neslućenu mogućnost đa se konačno u našoj

)

· literaturi, i oko nje, stvari počinju odvijati na JP“

dan otvoren, primcipijelan i Kkonstruktivan e-{ JJ koji bi automatski razobličio mnoge tajanstven. zagonetne iqre. čija je prava vređnost daleko spol značaja koji im se, u ovom ili onom trenutku beo“ laznosti, daje i mora da d8.

KNJIŽEVNE NOVJNŠE

'