Književne novine

Samofnik u čivošu, samofnik m Lite raturi, samobnik misli i riječi, Stanislav Simić nikada nije veličao sanoGa iako je i uživao u njoj. Naprotiv, borio se protiv nje, čim bi osjebio da samoća prelazi u otuđenje. Borac pro tiv romantike u literaturi, ostao je u životu wvječni romantičar, za razliku od mnogih naših pisaca koji su wu literaturi, protiv svoje volje, i nehotice ostali romantičari, a u životu hotimično postali i ostali dosljedni i čisti rcalisti, * X

Čini mi se da odatle i može da počne razgovor o lkritičaru Stanjslavu imiću koji je postao kritičar samo za lo šio je U osnovi svoga bića pjesnik, što sc kao pjesnik pobunio protiv svih nepodopština ua Životu i umjetnosti. Simić ne može a razdvoji satiru od lirike, tešku, bičevitu riječ od meke, nježne riječi, pa je zato i u kritici i u poeziji satirik i lirik, jer se satira i lirika, neminovno, ne samo dodiTuju, nego i Žive jedna od druge jedna se od druge hrane, potvrđujući istinu da su lkritička proza i poezija nerastavljive.

_ Kad se čitaju zapisi Ovog pisca, ili njegovi stihovi, onda čitalac često

misli na to da je autor veoma sva d-.

ljiv. Ima u tome i istine, al je još veća istina da Šimić ni po koju cijenu ne želi da bude svidljiv. On se me bom da bi po svaku cijenu oslvario svoj autemtični izraz, nego se bori samo zato da se izrazi kako osjeća, i kako jedino može, bez obzira da li će se to nekome svidjeti ili neće. O njegovoj se kritičkoj prozi malo pisalo iz straha da se ne čuje odgovor. O njegovim stihovima samo zato što se čitaju — malo.

Portretirajući jedimstveno lik svoga "brata A. B. Šimića, Stanislav Šimić Je istovremeno stavio u toj slikoviloj analizi i svoj vlastiti književni profil i moralni lik.

On piše: »A-· B. Šimić je bio pobornik antiromantičnosti, protivnik ne promišljenosti i razuzdanosti wu iknjiževnosti uopće; polklonik iklasičnosti — redu i jasmoći, ummosli a ne Ššumnosti i Ššaremosti rječitosti; | prijatelj priprostih lirika, neprijatelj prostih panegirika; za narodnost jezika a protiv wvwilgarnosti žargona; za slobodu republike a protiv sluganstva wlkusu publike; uživalac vlastite samoće i dndividualnoga glasa u mmnošbyu. Zazirao je od mnoštva koje ne poštuje pravo čovjeka na samoću i na svojstveni mu izraz Ssvojsbvene mu misli; hoće pravo ma duhovnu neslogu sa sloŽnima i lažnima. On je protiv kapitalizma i kaptolizma a za socijalizam; za neskladno društvo i klasičnu književnost. LJ njega je magon za vlastišom spoznajom i rinodna ravnodučna duhovna volja. da je izrekne i onda kada je u opasnosti da će stoga zapasli i u neprirodne okrutme tjelesne nevolje. ,Uzdao se u moć duha da će obuzdati silu lijela. On je antižurnalist a za novinc priproste i čestite društvene i duhovne riječi, Du: Šmamin je filisbeu i ministru. Za čovjeka je protiv njegova nedjela. Za jedinstvo je etike i estetike u knjiŽevnosti. Za književnika je kojemu je svrha čestita književnost, a protiv kneževnika je kojima je cilj vlastita

kneževina. Ža osjećajnu Je i misnonu ,

čistotu poema a protiv obtwpljelosti i besmislene prljavosti bohema. On je za MKmjiževnost svjetsku a ne za

KOME VNME NOVINE

seosku; za umjetnost a me za wmješnost; za skromnost riječi a ne za ogromnost fraze; za služenje i gospodarenje jeziku a me za sluganstvo jezika; za životnost poezije a protiv izmišljene i rojetie, popdičjjoeči za suVremeni smisao plesa protiv privremenih interesa kesa; za "če. predaju a protiv izdaje i prodaje u kulturi. On 'je protiv slave od lažnoga slova; protiv lova na lava u kavezu; protiv kaveza a za prašumu; za urednost protiv birokrata; za kucaj srca a protiv pucnja puške; za Uumjetničku formu a protiv ubžlačke unilorme; za komja protiv okrumog kočijaša; za a koji bi bio protiv bogataša; za sifomahe kojima niie san da sami postanu bogati tvoreći druge sipomahe; za državu bez granica, da građani ne budu ograničeni; za narode bez ratobornoga navodovanja... za domovinu a ne za dimovimu..• Jer je duhom živio u almosleri evropske njiževmosti, duhovno i tjelesno trpio je u postojbini domaće Rkulmre. Disao je i pisao protiv vremena U kojem se zadesio; vrijeme je svim sobom bilo i radilo protiv njega. Samostanac, u samostanu „od vlastitog tijela proćućivao je i promišljao sebe i svijet. Nije ga, bilo sram što je bio sam. Bio je ponosan svojom samošću ikao velika ljubav svo jom žalošću, Sudbina mu je bila proHvnici, a protivnici su mu bili sudbina«, U nibmu ovih rečenica, u zvuku svake riječi, u oslanjanju riječi na riječ, u povišenom tonu, čija visma intenzivno raste, da u posljednjoj ri. ječi zvekne zvukom i težinom najplemenitijeg metala: u slikovitosti i asocijativnom vezivanju; u aforističikim svjetlucanjima, otkriven je smisao bitisanja ne samo pjesnika A. B. Šimića nego i umjetnika uopšle, a očit je i mebod rada kritičara, amalitičara i pjesnika Stanislava Šimića, Osjećaju se, u slrasno dizgovorenim geiječima, dubina doživljaja i radost pronalaženja, osjeća se iskustvena gorčina od koje Šimićeva slika polako tamni, da, opel, u oštro promičljenoj misli za. iskri srebro satiričnog udarca.

A sav humor i sva satira, i liyizam uz njih, bez čega se me može zamisliti ne samo rad Stanislava Šimića, nego ni razgovor s njim, izviru iz doDrote, iz nepomućenog shvatanja koje punog čovjeka-umjetnika nagoni da u literatori bude realist, a u životu romantičar. A. ko se na 10 odvaži, kao što se odvažio A. B. Šimić, kao što se odvažio i Stanislav Šimić, rijetki pisci među našim ionako rijetkim piscima, osuđem je na painju, na neželjeno samovanje, ma krik, kao što je onaj Stanislava Šimića nm pjesmi »Čovjek među ljudima+:

»IOvairi metra noći bih u ljušknji odrezao, mjom se omotao'..ć

I ko powršno čita, kao šlo se, nažalost, najčešće i čimi, može ta dva stiha tumačiti svakojako samo ne ispravno, jer to nije pobpuni bijeg od ljudi, nije bijeg s poprišta, nije kompleks ili kapric, nego trenutni doživljaj čovjeka koji je u osnovi i blag i mek i nježam, i koji je, samo zato, što je isuviše osjetljiv, zaželio da se začas umota u mrak, da se začas od'voji, da se malo osami u tami, da se osamljen muči, da pati razmišljajući i da pati voleći, A Osnovna mu je

Samotnik misli i ri ječi

poruka vw (pjesmi »Odlazak«:

»Fremale, preslabe su moje ruke

a da bi zagrlile ovaj prostor

gdje sam toliko iprebivao.

Koliko mi bi trebalo pozdrava i zdrava!

Oh, da mogu ikao sunce

nasmiješiti se, pomilovati sve jednako

odjedamput.

Vi što ostajete —

niliko neće mi pogledati za mnom,

niti se sjetiti da stupah s vama kao

( drug,

sad gazite nevidljive tragove mi stopa,

Kao što ni sam ne znam, čije gazim,

Jurenjem vlaka od vas udaljivan,

evo iz kupea motrim kako od menc

sav kraj s vama bježi«.

i da možda

"Tako se sjedinjuje meka, blaga riječ s riječju koja je puna. asatiičnog jeda, a »satiričnim jedom ljudi se ne izjedaju, nego se. Fm ja

da jmu« ogorčeni neradom i neredom, u životu i umjetnosti,

Šimić poznaje i voli probleme o ko'jima piše i uvjeren je u ono što ka"Tu je izvor njegovih uzbuđenja,

že.

pw

Božo MILAČIĆ

braženja istine, a Stanislav Šimić zaljubljeno traži svojom kritičarskom i poetskom riječju istinu, Šimićev se stil ne bi smio objašnjavati »efekt nom grom riječima«. To 'e misaoni proces u kome pisac, iskričavim asocijacijama i neobično duhovitim zaključivanjem ispisuje svoj životopis otkrivajući svijet u kojem živi i sebe u tom svijetu. lako voli šalu, Stanislav Šimić je veoma ozbiljan. Kad je potrebno i veoma je oštar. Reakcija mu je munjevita, bilo da se šali ili da ozbiljno reagira. On će na govor svog prijatelja književnika mumjevibo rcagirati šalom objašnjavajući mu da je neusmem iako je inače veoma pismem. Drugom prilikom, kada se povede riječ o stihovima nekih novih »modernista«, čiji stihovi potsjećaju na onaj recept T· 'Tzara: »Urzmimo jedne novine, uzmimo škare, izaberimo neki članak, izrežimo zatim svaku riječ, metnimo ih wu ijednu vreću, propiresite.,.. i vi ćete imati pjesmu«, Šimić će se nasmijati i pitajući zašto su vadili riječi iz vreće -ili šešira, sam odmah odgovoriti: zato što nisu imali žto da izvade iz

glave!

STANISLAV ŠIMIĆ (U SREDINI) NA FESTIVALU POEZIJE 1958

odatle i njegova veoma iemperamentna rečenica, čiji je ritam nevobičajem, “ali melodiozan i posve originalan. Čitaocu se samo prividno čini kao da je ona najčešće rezultat piščevih nag lih i artificijelnih skokova, no pri pažljivoj analizi lako otkriva da je ta rečenica spontana, da je neposredna, da jedna izaziva drugu tražeći svo jom slikovitošću drugu &slikovitost, kao što i riječ ovog pisca iraži svoje rođakinje u drugim mviječima, pa i u onima sasvim suprotna značenja. Tada nastaju i najljepši Šimićevi aforizmi Weoji nisu stvoreni iz duhovite igre da se postigne efekat nego iz

I kad priča i kad piše, Šimić se uvijek slikovito izražava. Želi da riječima vrati njihov prvobitan smisao, metaforičnost punu prirode i života.

Otuda je i njegova rečenica, bilo da iznosi najličnija zapažanja o umjet nosti, ili se wpušta u raspravljanja o raznim kulturnim problemima, redovno slikovita. I kada govori o najzamršenijim estetskim problemima, Šimić se ne boji slikovitog izražavanja. Nižući sliku za slikom on se u svakom člankw, zapisu ili eseju, zanese kao da razgovara pred preptnom dvoranom s nevidljivim diskutantom. Vješt u svom poslu, odmah želi da stvori potrebnu atmosferu i već prvom rečenicom prelazi na glavni problem, nekoliko drugih rečenica izazove asocijativno da mu osvijetle glav nu misao, i onda se, najednom, odvaja iz log živog sudara slika da započetu misao zavrži povišenim glasom. lako mu rečenica, na prvi pogled odzvanja često starinski, Šimić je moderan. Čitaocu se može učiniti kao da pisac hotimično svojim izrazom vuče natrag. Obrnuto je. Šimić se probija naprijed. OQno što se čini da vuče natrag to je borba da svoj izraz oplemeni zaboravljenim, nečesbko pisanim »i zato ncištećenim« riječima. Protiv je krivog svojatanja »narodnog jezika«, pa kad o tome govori ne može a da se ne Uuzbudi i satirično udari, potsjećajući svojim udarcima na udarce koje je znala tako oštro zadavati u našoj literaturi samo Jsidora Sekulić: »Neznajša, pa zato nebojša, svoje neznanje smabra za narodno znanje; govorušnost, kakvo se govori i čalaka, landara i čandara, zipara i šušketa, blebeće i klepeće, klaprnja i trabunja, šurkuje i mudruje, piskara i črčka, pjevuca, muca, nabuca! u njegovu selu, neznalović smabra za jedincat, zn say narodni jezik.«

Ld

Uvjeren da je pravi esej zajed. nica aforistićkih izreka, ovaj pisac dolazi do aforizma neobičnim obrtom riječi i rečenira, služeći se pri tome 'bližom i daljom asocijacijom. Bliža mu asocijacija pomaže da se

vezivamyem. riječi, koje imajv šsbi ko-

DELMOR ŠVARC

UMORAN I NESREČAN, RAZMIŠLJAŠ O KUĆAMA

Kad bele knpice snega padaju pokraj prozora, A narandžasta svetlost vatre pohgrava.,

Mlada devojka peva Om: Glukovu pesmu gde Orfej

Roditelji 'je gledajwu i srećno klimaju glavom ' Što vide osveženo vreme u njenim samošvesnim ama; Posloga donosi kafu, deca idu na spavamje,

Stariji i mlađi zevaju i spremaju se na počinak,

Ugljevlje dogoreva i bledi, ružičasto i pepeljasto,

Vreme je da se trgneš! i da prekineš taj

Banalni san, pa pogled svrni 'Tamo gde je podzemlje krcato, Mršavih zgrada vidi,

Gde je, zbijena u podzemnoj fjurnjavi, publika Amonimna, dobro il bedno odevema,

Toliki te okružuju i wbjavljaju

Zahvaćeni gnevom preciznim kao mašina!

ZA ROUDA

Setamo se iiho ikroz aprihski dam, Prestonička poezija iamo je i u, U parku sede prosjak i rentijer,

Piskuthjiva deca i jedan auto

Vuzmaju se timda oko nas i beže, \

Tzmeđu radnika i milionera Brojka sad pretstavlja razdaljinu

Hiljadu devetsto trideset i sedma,

Mnogo draga lica iščezla su već Šta li će ostati od tebe i mene

(Ovo ije fa škola u kojoj wimo...) Osim naših slika i našeg sećanja»

(C

(Ovo je ta škola wu kojoj učimo... Šta je naše ja usred plamenova? To što sada jesam bio sam i omwda, Zbog tog ću da patim, ponovo da\ delam,

Moja teorija još iz više škole

Povrati me celog wu moje detinjstvo, Deca podvriskuju, vedra lica trče

(Ovo je ta škola w kojoj se uče...) Zaneseni sasvim igrom što prolazi

(... to vreme je vatrA kojom oni gore.)

Beži od te trke, vrtoglavog plamal

Gde li je moj otac i Eleonora?

Ne tamo sad gde su, sedam leta mrtvi,

A šta onda behu? —-

| Umoran i nesrećan razmišljaš o Zastrtim mekim prostirkama i toplim u decembarsko weče,

Ništa od tog više? Ništa od tog više! Još od onog leta devetstočeirnaeste

|| Sehwartz), američki pesnik i kritičar, rođem je 194 gođime. Prevwođio je Remboa i Ž. Benđu, Objavio je shedeće zbirke stihova: »Američki karfavan« (1936), „odgavočnoati počimju u snovima«, »Vođvilj za princezu (1850), i esejistički tekst >»Novi pravci u prozi i poeziji« (1037, poemwu »Postamje,

Knjiga I«, zbirku pripoveđaka »Svet

| je venčanje« i đrugo.

io vreme je vatra u kojoj gorio.)

PREVODI

DELMOR &iWBVARC w&(Delmeze

kućama

zaziva Smrt;

gde se teret

tvoju sudbinu,

svu,

)

Bert Spajra i Rouda, trunu samo trwnu

Ne tamo sad gde su (a gde li Šta li behu wnda, obojica lepi;

su sada?)

Svaki minut puca u plamenoj sobi, Globus se okreće u swnačevoj vatri, Upreda značajno i s mjim beznačajno. (Kako li sve blešti! Kako li sve bukti!)

Šta sam sad od onog što sam onda bio?

Može li sećanje da vraća stalno

I najmanju boju najmanjega dana?

Vreme je ta škola u kojoj uči

imo,

Vreme je ta vatra u kojoj gorimo.

SVI MI SVAGDA BE.

Svi mi svagda bežimo radi

Iz puste sobe gde ia mora

ŽIMO RADI UTEHE.

utehe

biti otvoreno,

Svi mi bežimo da ne bismo bili sami (najvećma Dosadni) jer ono što najviše želimo jeste

Da se za nešto zadjnteresujemo,

Igramo se bilijara, gurkamo loptu Po stolu, igramo bezbol, udaramo loptu Po polju, igramo fudbal, šutiramo loptu

Po igralištu,

70.000. aplaudira

# To nas zabavlja, to nam je zaista uteha:

Sledi skakutavu loptu! O, druže, Vidiš li šta je tu jasno: jedna

sledi, slivar se ponavlja,

Otskače, varaka nas, na dohvatu i van dobvata, promašena, _- Sledi skakutavu loptu; i tako slediš. I prstima grčevito stežeš u grudima na levoj strani,

Tu skakutavu loptu od koje si

bežao radi utehe.

(Prevela dr Ranka KUIĆ)·

—————K—ıırr:rdsbctč JJE:jz.,

rijen, a suprotnog su značenja, brže dođe do alorizma, do slikovitog i uvjerljivog zaključka, pa se tako, kad spomene pravopis javi krivopis; uz red se suprotstavi n ered. U takvim slučajevima ni rečenica ni zaključci nemaju u sebi povišen ton iako je satira neizbježna. Povišen ton izbija čim se javi dalja asocijacija, kao, na primjer, kad prevod asocijatiyno izazove spro vođ (»Prijevodi pjesama Yesprovodi pjesama«);

cinom su kad se uz „ ašničko nađe fažističko (U članku »Zloduh

nevremena« iz 1938 godine Šimić ožtro reagira na pisanje o hrvatskoj a lirici u njemačkom _ Časopisu »Geist der Zeite i zaključuje jetko da taj časopis nije posebno

fašničko izdanje, nego redovito fašističikox«), ili, kad se uz muza spomene muzara, kad se uz uči. telj javi mučitelj, itd-· Satiričar Stanislav Šimić pogađa direkmo cilj, jer zna da se pjesnička satira sastoji od kritičkog osjećaja i kritičkog duha u slikama jezičnim, a ima duha, i ima snage da takve slike stvara, da bude iskren kad govori o drugima podjednako kao i kad govori o sebi.

I kad „se ispomaže bližom i daljom asocijacijom, ovaj pisac mnogo duguJe istančanom osjećaju za zvučnost, zvonkost, melodioznost riječi. Čim mu zazvoni jedna riječ potpuno, a zazvoni tako kad je i doživljaj pojma potpun, kad riječ doživljava kao sli-

Nastavak na 6 matrami

: S