Književne novine

| | | | i

' ' 18 S e

. Karbol i Breda kao simboli

Simbol posreduje između iskustva, i ideala. (Gete)·

Jednog od ovih sivih, mirnih zimskih jutara prvi pogled tek probuđene svesti, prvi posle nekolikočasovne delimične · smrti, pao mi je na stari, bakami sveć njak, čudom «&Đnekim očuvani predmet — spomen na davnašnje dečačke godine u domu dede po majci, neumornog, „vrednog lečnika tu srbijanskoj “palanci. Bledo presijavanje bakra na ranoj jutarnjoj wvetlosti prizvalo je čitavu atmosferu davao rasturenog, izum:rlog doma: dečaka

. koji završava svoie matematičke

zadatke, užurbano tumaramje žema koje pripremaju preobultu domaćinu, „umornom i brižnom upravniku dveju bolnica usred moćne kosidbe apokaliptičkog ja hača, pegavog tifusa za vreme Prvog svetskog rata, i najzad blagi i dobri lik čika-dokcttora, ko ji je wtigao, sav iscrpljen, do kože se presvukao i umeo u O daje teški, pleneći miris karbo~

|-__I_, Taj osvajači miris negdaš=~

· angažovanih „ličnosti,

njeg dezificijensa postao mi je (kao olfaktomi oset i opažaj) znamem i znak budnog truda, sa vesnosti u stručnom. delanju sanjdetskog specijaliste, belog opreznmosti i predostrožmosti vazda budnog borca sa 7gpretećim opasnostima. sveta milkcroba. No to je još uvek samo znak, taj jaki negdašnji miris još nije simbol čovekove borbe protivu zla, bolesti, košača-smrti, a da bi postao simbol bitke jednog plemenitog čovekoljupca sa Dpoplavom smrti, koja sebe najavljuje pegama*po telu, ja bih mo rao, ovde, verbalno ragviti OMDšimu i detaljima bogatu slicu jedne lekarske porodice koja strepi za svog hranitelja, viziju jednog tihog i treznog koračanja čoveka koji nmavraća svojima samo ma kratki predah, koji usred noći skače iz postelje na vest

. da se stanje dvojice, tamo u

bomnici, naglo pogoršalo, koji se pred zoru vraća da samo još sat-dva prodrema seđeći u na=

Slonjači, opet sav preobučen, o=

pet zračeći oštrim mirisom Kkar= bola.

Slovenački pesnik Cene Vipotnik okončava jednu svoju sumor nu i bolnu uspomenu na stil i tematiku dečjih igara odmah po završetka” Đrugog svetskog rata, jednu turobnu mpoetsku sliku, prigušenim solilokvijem: „Okrenimo stranu!” Ja budno čuvam uspomenu na Svog blagog, vrednog, humanitarnog i požrt» vovanog dedu, no — okrećem stranu. Ustajem iz postelje, žurno se oblačim, sedam za svoj crvotočnjaradnai sto, dohvatam jednu nadahnuto pisanu knjigu O renesansnim majstorima Jlikovme umetnosti, otvaram je nasumce, i pred mojim očima je Wliširana reprođulccija velikog majstora španskog „Sečenta, nedostižnog pesnika kolorita, likovmog „Tomamsijera” bledih infantkimja, jedmih kepeca i prosjaka, zadiv ljujućih rečitih portreta, uličnih i istorijski znamenitih scena slav no delo Velaskeza: „Predaja Bre de”. Španija je za Filipa IV na čijem je dvoru Velaszez služio i Jenjstvovao — bila u punom opadanju (posle pobeđe Nizozemsike u oslobodilačkom ratu, prvoj revoluciji građanske klase u svetu), no njene vojskovođe, među kojima i Italijan, markiz Ambrozio de Spinola, odneli bi još po koju pobedu, pa je tako i grad Breda, u severnom Brabantu (južna provincija današnje Holandije), 1625 god. kapitulirao, Niderlanđanski komandant branilac grada, uviđa nemogućnost daljeg otpora i po tađanjem vojnom | ceremonijalu „predaje ključeve od grada pobedniku, generalu Spinoli. Velaskez nije išao za patetikom istorijskih događaja, već za psihološkom suštinom ljudskog sadržaja, ponašanja, držanja srećno i nesrećno. Pobeđeni holandski vojskovođa je, naravno, dublje nagnut, sa džinovskim ključem u desnici, no i pobednik, uvažavajući brabrog | časnog neprijatelja, priklanja se ovome, stavljajući mu ruku na rame, Svetle, oznojene sapi 8Ojaznog konja u prednjem planu, Uspravni i mirni vojnici na obema stranama kompozicije i visoka, duga koplja u pozadini (po kojima se famozna slika iz Prada u Spaniji uvek i naziva „KoDlja”). U dubini slike sitni prah svetlosti mad izmučenom, požarima prošaranom zemljom čitava jedna pompezna uzaludnost, svečana besmislica (kao U

KNJIZEVNE NOVINE

·tencijalni smisao

svim grabljivim ratovima) i hlad nom mimočom jako 'objektivirane Velaskezove ironije osvetljena središnja scema dvojice voj skovođa, 'koji podjednako robuju posli svojim vlađarima, vršeći svoje dužnosti i izvinjavajući se takoreći jedan drugom za glupu stvar propisno odigrane rame partije. u vremenu kada je jedna strana dobijala a druga gubila. Na platnu su, razume se, samo boje, ljudske figure, jedna krupna životinja, mnogo vertikalnih kopalja i večiti svedok su protnosti državnih i Kklasmih in= teresa — zemlja; no predmeti i likovi ovog figurammog likovnog umetničkog dela imperativno i neodoljivo pozivaju gledaoca 1! asocijaciju predstava iz vascelog sopstvenog životnog iskustva sa svim onim konkretnim podacima slike koje oo opaža, popojedinačnih umetničkih slika (u naučno-estetskom značenju tog termina)

konkretne umetničke slike koje se u ovoj može pokazivati, ispoljavati katsad samo Kroz emotivno dejstvo, samo uzbudiljivošću te slike. No, otkud to emocionalno delovanje, otkud ta Uuzbudijivst, šta nju pokreće iz unutarnje suštine, iz bića umetničke slike, koja je uvek konkretna? — Ja ću reći umetnička slika (ovde je uvek reč o Osnov nom entitetu, o elementarnoj for maciji u specifičnom jeziku ove ili one umetnosti, đakle o „umet ničkoj slici” u strogo termino=loškom značenju jednog od najosnovnijih pojmova estetičke na uke) uvek nas nešto izvan same nje podseća, na nešto iz samog opšteg životnog iskustva, na nešto sumamo, sinatetično, proizašlo iz svih konkretnih doživljaja našeg životnog #islustva, a ono je, dopustićete, puno-prepuno emocija, uzbuđenja, Simbol u umetnosti je, stoga, proširenje, uopštavanje ili čak i Uuspostavljanje jednog apstraktnog mače nja (smisla, unutamjeg sadržaja)

JANEZ BOLJKA: SUSRET

<<LIRINIRBiNNE=O""—

uopštava se do wWtepena jednog sasvim apstraktnog sadržaja, pa onda i vojskovođe i zadimljeno nebo i gojna konjska bedra i smešno glomazni ključ gradske kapije i ritualno uštogljeni ratnici unaaokolo i onaj Ssivkastoplavičasti prah ravnođušne sunčeve Wvetlosti nad svim naslikanim predmetima, pojavama i lič nostima transponuju se i izrašćuju u jednu određenu duhovnu Rlimu, u jedmo kontemplativno stanje veoma razbuđene i ekscitirane gleđaočeve svesti, u simbol svečane teatralistike tolikih teških i krvavih ljudskih, pojedi! načnmih i kolektivaih napora, u simbol čovekove uslovljenosti društvenim „nužnostima, obavezama, idejama i predrasudama, dakle u simbol trajnih _opšte ljudskih istina, široko uopštenog

dskog iskustva, igde VOBekag "ljudskog saznanja, O8ećanja i stremiljenja nekim idealima, bez Kojih zaista ne (BO mogli opstati, malkoliko oni česi o efememi bili.

Si e posebni, SO ašto opšte, apstraktno. Bun Pžioistavema, šllka– m; pažaja (pr a i Šid PPetaja) nedostupno. (Samo taj konkretni znak možemo iri miti čulima i reprodukovati Pe u wvesti). U umetnosti, bilo 1 e: joj, simbol je čitava ona. 180 e ona i emocionalna, nekim id. e ma i stremljenjima . ispunjena klima duha e Ja e Oi fl.

ivo podstiče, KO. ezad O ayabiD M fa dovođi U

jie lucidne | Sp iMhanoa, umetničkih ya iZ kojih je umetničko delo sazda no. Simbol je Ono” više, dulje, skriveno, potencijalno DIISMESO latentno zastupljeno značenj

svugde i uvek,

konkretni ·

date konkretne umetničke slike. Da sam miris karbola, kojim je zračio moj divni nekadašnji deda, združio sa nizom slika (opisa, karakterizacija- o njegovom čovekoljublju, „neumornoj radinosti, samopregoru na poslu, sta ri, danas napušteni, odorativno ne baš prijatni karbol — postao bi umetnički simbol. Karbol bi, tada, po Geteovom „shvatanju, posredovao između mog životnog iskustva i mojih ideala, a oni su

mi, zacelo, zajednički sa idealima miliona ljudi. Velaskezovo životno iskustvo ~transponovalo

se, jednog njegovog dama u Esfurialu, u sliku sa temom o predđaji brabantskog tvrđog grada Bređe zapovedniku „pobedničke vojske, a mnoštvo likovnih entiteta te slike uopštava se u simbol smešno-tragične, ceremonijal ne i ipak tako lumaae čovekove (ljudske) situacije, i onda kada se on bavi teškom i surovom bes mislicom ubijanja, ratovanja, op sedanja, osvajanja i pređaje gra dova.

Neko će možda na ova Tas-

matranja pridodati primedbu, da ,

se u slučaju tonskih umetničkih slika (to jesć pri slušanju apsolutno muzičkog, neprogramskog orkestralnog dela) slušalac ničega ne može prisećati iz Sopstvenog ŽživotnoF iskustva, da se nikakvi simboli ne mogu otkriti i pronaći u jednoj melodisko-ritmičko-harmonskoj tonskoj struk turi, jer muzika pomenute vršte ne reprezentira i ne zastupa nikoje pojmove, ideje, moralističke sentencije ni filozofsko=poet ske mueđitacije. Nezxo drugi će možda ovu ovde datu argumen–taciju o uopštavanju značenja umetničkih slika i o potemcijalnoj simboličnosti njihovog kon-

kremog sađržaja upotrebiti kao oružje protiv savremenog slikarskog enformela, protiv nefigural nog, „apstraktnog” vajarstva, razume se i protiv „preživelog nadrealizma” (slikarskog, Salvador Dali-evog, i književnog), pro tiv minijaturnih „romana” Amri Mišo-a, protiv poslednjih proz=nih i poetskih opusa Samjuela Beketa, pa možda i protiv savrememe francuske „škole” „anti-

romana” (Alen Rob-Grije i drugi). I zaista, sa odbacivanjem literamih i slikarskih i vajarskih pravaca koji zanemaruju fajbulu ili njenu reportažno-žumalističku jasnost otpada, načelno estet ski procenjujući, ne samo elek= tronska muzika, konkertna muzika, serijalna muzisa (dodekafo mija, Šenberg, Alban Berg, Anton Vebern), nego i sva tonailna, takozvana apsolutna milzika, Uunatrag od Stravinskog, preko Šo pena i Betovena, do Johana Sebastijana Baha,

Zamašno je i složeno, naravno, ovo opšteestetsko pitanje (pisac ovog ogleda posvetio mu je celu jednu lKkmjigu osrednje veličine), 1 komparativna estetika ne može na njega odgovoriti „bez jakog oslanjanja na psihologiju i sociologiju umetnosti, Uostalom, nama se zaista često čini đa primljeni utisci od tonsko-aralbeskmih formacija, od kombinacija boja u „apstraktnom” slikarstvu, od modđeliranih masa ı đnefiguralmom vajarstvu, odđ amorfnih grud vi metafora u nekim „pravcima savremene književnosti ni na šta ne podsećaju. . No činjenica je jedino da te i taazave umetničke slike ni na šta određeno, kon kretno u stvarnosti ne podsećaju. Ali, kombinacija tonova, sedam spektralnih boja, „kamenih ili gipsanih blokova, reči govornog jezika transponovamnih u stil ske figure moraju delovati na naša čula (vid i sluh), na našu maštu, na naše mislilačke potrebe („nagone”) kao sklad ili nesklad, kao neko neodređeno dizanje ili spuštamje, kao snažno šikljanje mlaza ili spokojno stru janje neke mase u pokretu, kao izmenadmi prekidi ili kontinuira= ni tokovi, i mi smo svi, u životu, u celokupnom. svom. saznajjnom (opažajnom i misaonom), osećajnom, voljom „pokretom iskustvu morali steći maoge opa žaje, predstave, pojmove, ideje, emocije o prizorima, licima, bićima, događajima, „pređmetima, pojavama, međuljudskim odmosi ma i uopšte bezbrojnim život= nim situacijama, soje su bile skladme ili neskladne, koje su nas dizale ili spuštale, koje su snažmo nadirale ili se tromo vukle, koje su bile prekidane, presecame, ukiđane (kao sev munje u tmini, kao pomračemje sumca usred blistavog, vedrog dana, kao odvajanje glave od trupa na gilotini, krik u tišini, nemili ta> jac posred veselog žagora zvanica na svadbi) ili su bile — te si= tuacije, te pojave — mwničim nenarušene, neometane, Čvrsto o» bezbeđeme, osigurane, u suštini svoje prirode zakonite (kao rad fabričkih mašina, kao huka Vvoza ı predelu bez okuka, kao mrmljanje malog đaka koji se preslišava \u svojim „lekcijama, kao lenja reka u niziji, kao kru ženje planeta oko sumca). I onda, mi se zaista pri slušanju apsolutne muzike, pri gledanju apstraktne slike ili nefiguralne skulpture, pri čitanju Mišo-ovih „romana” o „Plimu” ne sećamo ni jedne od nabrojanih situacija i pojava, ali se, uvek, u susretu sa umetničkom slikom bilo kojeg jezika (muzičkog, slikarskog, vajarskog, književnog), „nekako tammo, nejasno, neodređeno, iz dubina prisečamo svih tragova koje su bezbrojni prizori, događaji, likovi i fenomeni ostavili u našoj psihi (našoj emocionalnosti i misaonosti); i konačno, mi se uvek u dodiru sa umetničkim delima nekako potencijalno, potmulo, stihijno i totalno susrećemo sa vascelim svojim životnim iskustvom, pa nam je zato umet nička slika ustvari signal, poziv, alarmna sirena za mobilizaciju i buđenje, za neku čuđesnu unutamju prozivku svih rana i ožiljaka, svih odlikovanja i lovorovih vemaca, kojima nas je sopDEO svest nagrdila i nagradia. Umetničke slike svakog umetničkog dela, zato, nezadrživo se preobražavaju u simbole opšteljudskih misaonih i osećajnih stanja, u simbole majušnosti ili veličine svojih tvoraca (komnpozitora, slikara, vajara, pisaca), u simbole koji neće ili hoće naći

·nekog odjeka u svestima drugih

ljudi, u simbole kraj kojih se prolazi bez osvrta i u one na kojima se ostaje doveka.

Pavle STEFANOVIC

—-y-:.

PREVODU

LIRIKA 1

o ua Savremena amprička popila

KENET KOH_

N4 TEBI BEŠE...

'Na tebi beše Edgar Alan Po odštampan na bluzi. U svakom kvadaratu bluze bila je odštampana SEA Ogora ana o

Kosa ti je bila plava i lepo si izgledala. Upitala si me: »Da li većina, dečaka smatra da su đevojčice većinom : i nevaljale?« Omirisao sam vonj spavaće sobe primorskog hotela u

tvojoj kosi koju je pridđržavla Džon Grinlif Vinter — lukosnica, »Ne«, rekoh, »nego devojčice smatraju da stu dečaci

nevaljali!« Zatim smo zajedno čitali »Okovan mrazom«. I trčkarali po tavanu tako da se malo plave boje očešalo sa Džordža Vašingtona, Oca svoje zemlje, n8, mojim cipelicama.

Majka se šetala po salonu; u kosi joj je bio Štrausov valcer — češalj. Malo pričekasmo, pa joj se priđružismo da popijemo čaj ~ koji nam poslužiše u šoljama sa slikama Hermana

Melvila 1I sa ilustracijama iz njegove knjige »Mobi Dik« i privotke - »Benito Čereno«. Otac uđe u sobu sa Dik Trejsi — kravatom oko vrata: »Kako bi bilo da svi popijemo nešto?« Ja rekon: »Hajde da malo iziđemo!« Onđa iziđosmo na veranđu · i seđosmo na Abrahama Linkolna na ljuljački. Ti si sela·'na njegove oči, usta i jedan deo brade, a ja sam mu seo na kolena. U dvorištu prekoputa smetljar je dizao kantu za đubre l izubijanu tako da je ličila na Tuđog engleskog kralja, Đorđa Trećeg.

TMILI PAUŠ

=

JUTRO

Dolazak sunca je dolazak površina. Cvetovi imaju električnu belinu, Njihove senke stoje na dugim nejednakim stabljakama.

Listovi pokreću svoj sjaj bez senke. Ševa se diže bez stabljike I podiže zemlju u svetlost bez šavova.

Duga linija reka jasno se ocrtava. Na zorinim morima Senke cvatu kao cveće u tekućem podu.

More plovi kao ljiljan. Ribar još nije sišao Da trguja ribom.

BETI TERNOJ

PITANJE

Te oči koje menjaju pejzaž Bez stalnog poseda Putuju;

A izgubljena, u glasovima Reč je zastala i iščezla.

Telo je prihvata i mozak razvija Njenu životnu snagu. Kao što bi ruke Nemo i lovljeno približavanje.

Da li će kukičasto oko pomoći i presuditi? Slepi osećaju ljubav,

Neviđenu mada vernu,

Kao uticaj predela, kao promenljivu atmosferu?

Da li ćemo večito izgledati kao đim rasplinut, Daleko od onog nedostignutog vrhunca što briše ego?

MARI GREJBIL

| PESM 4

Razljućeni plivač,

Vlažan od stotinu talasa i repova riba,

Uviđa da su mu oči kao vođozemac,

Da su mu pleća posvuđa, da mu stene šaraju put I da se beskopne vode stvaraju oko njega.

Celoga, dana, ogromne bptice prelaze

Preko neba namenjenog kiši; neobična zvona Tu zvuče kao glasovi, a plima ispuštena Prevrće školjku na leđa.

Oh, gde su duž hladnog grebena Skrovišta suseda?

Ovđe je ruka čvrsta groznica

Sto pridržava Srce — to lice u omči nepopustnoj Koje cvili u svojim komorama.

A duž iščupanog horizonta.

Stoje ljubavi koje smo upamtili na vojničkom suncu, Pogled i samoća — zajedno,

A ni jedno od njih nije vredno onog drugo: Dok ptica-motrilica S a _E

U skrivenim vođama krai neuhvatnog mora čeka da stignu

ca

ostali,

ALBIN ROGELJ: ROZETA.

(Prevela Ranka ROSA