Književne novine

ESEJ

O POEZIJI

zvukova, i mi možemo da ih sredimo u harmoniju. Pozorište je samo prođuženje našeg brbljanja, raspravljanja, ogovaračkih sukoba i ljubavi.

Ali materijali svih ovih umetnosti su veštački, Slikarstvo upotrebljava platno, četkice i ulja. Vajarstvo ima svoje drvo, kamen i gvožđe. Muzika ima, isfabrikovane žice, oblikovano drvo i mesing. Međutim, materijal poezije su iste obične reči koje upotrebljavamo kad kupujemo namirnice, kad se žalimo na vreme, kad telefoniramo, kad pitamo svoje prijatelje na ulici da li su čuli ovo ili ono. Ovi dahovi značajnog zvuka ugrejani našim srcem i plućima, oblikovani su u dirljive izraze i mi to nazivamo poezijom.

Pre trista godina Majkl Drajton (Michael Drayton) je rekao: »I nevinost sklapa svoje očiqa. Savremeni engleski pesnik Vilfrid Oven (Wilfred Owen) pisao je o jednom nevino osuđenom vojniku: Jer njegovi zubi kao da se smeše na jabuku«. Ove reči su običan ljudski govor odre-

| đen da bude umetnost.

Neki Francuz u jednom komadu bio je iznenađen kad je primetio da je govorio u prozi, ali bi bio još iznenađeniji da je otkrio kako je, kao svi mi, u stvari govorio materijalom poezije. »To me je udarilo kao tona cigala«, kaže iznenađeni dečak, koristeći se govorom, poezije. Mi svi podižemo i spuštamo glasove da bismo naglašavali, i kad bi taj zvuk mogao da se oboji dobio bi se vidđijiv uzorak u vazduhu iz koga, bi se mogao stvoriti metar. U jednom od svojih energičnih, odsečnih stihova, Marlou (Marlowe) je pisao o Kasandri da su je vojnici »Zavitlali urlajući kroz prazni vazduh«. I Otelo u svojoj agoniji, da bi izrazio nedostatak suza u svom teškom životu, rekao je da je retko kad bio u »razneženom raspoložemju«.

Ova običnost njenih sredstava je presudna za prirođu i namere poezije, koja uvek želi da učini osećanja uljudnim a ideje plamenim. Poezija su zumbul i biskviti, rekao je Karl Sandberg: (Carl Sandburg); ona je imaginarni vrt sa stvarnim krastavim žabama, rekla je Marijana Mur (Marianne Moore). Slava i čvrstina, života zajedno sačinjavaju poeziju, a samo jezik može da ih sjedini. Ni samo srce, ni sam razum, jer srce nije dovoljno duboko a razum nije dovoljno živahan.

Kako T. S. Eliot tvrdi, pesnik je civilizovaniji a i primitivniji od svojih savremenika. Jezik je taj koji mu dozvoljava da kombinuje intelektualnu tananost sa čulnim dodirom u vrhovima, prstiju. »Zelena misao u zelenoj senci«, pisao je Endrju Marvel] CAndrew Marvell). »Zeleno, što voOlim zeleno«, uzvikivao je Španac Lorka. Veliki izraz snage koji imaju uređeni jezici da kombinuju krajnosti ljudskog iskustva, javlja se kod Valasa Stivnsa (Walace Stevens), kad on kaže o poeziji da je ona »apstrakcija odđ krvi i mesa«. Misao mora da bije kao arterija koja se oseća na vratu pod prstima.

Pesnik ima svoju originalnu hrpu iskustva, ali đa to saopšti drugoj osobi ima samo reči koje trepere na hartiii. Tpak te reči moraju nastojati da čitalac oseti sa intenzitetom sa kojim su one sastavljene zajedno izrazile jačinu živog događaja. Otud svirepa nejasnost neke poezije, kad se pesnik bori da natera jedne reči đa nose težinu nerazumljivog i kompleksnog značenja. Bliot je rekao da pesme često počinju potpbuno bez reči ali sa jednim određenim ritmom u pameti, kome se postepeno pridružuju prave reči i istinska osećanja. Ovaj proces je naporan, piše on, jer »reči se natežu. krckaju i ponekad se Jome pod teretom. Izmiču, klize i gube se pod napregnutošću. Raspadaju se od nepreciznosti i neće da stoje mirno.

Ledi Makbet opisuje ljude koje jie ošamutila pićem kao »sunđeraste dvorjane«. Hamlet uzvikuje: »Ova je lobanja "KMroala jezik i mogla je nekada pevati; kako je ovaj mamlaz · treska O zemlju. | POMRIJ UT \ ji

Arčibald Mak Lejš (Archibald Mac Leish) naziva okean »beskrajnom tišinom oivičenom beskrajnim zvukom«, a Hart Krejn (Hart Crane) govori o njemu kao o »velikom treptaju večnosti. Na vest o Jejtsovoj (Yeats) smrti Odn (Auden) je napisao: »Živa je potonula u grotlu umirućeg dana«. Kraljica se obraća Hamletu da »odbaci svoju smrknutosta. O Ciceronu je rečeno da »gledđa tako ispitivački i tako prodorno«. Tako jezik krči svoj neravni put. čitajući ga čovek mora da se oseća kao što se osećao Dante kad je rekao Vergiliju: »Svaka kap krvi u mome telu treperi«.

Evo nas na zemlji punoj boja, držani grubim rukama istorije, kako brbljamo pođ drvećem i krovovima. Zatim iznenada pročitamo da je biskup King odavno napisao: »Ali čuj! Moj puls, kao tih doboš objavljuje moje približavanje, kaže ti da ja dolazim«. A posle toga ono što je E. E. Kamings (E. E. Cummings) rekao pre nekoliko godina: »Kad nebo bude obešeno i okeani potopljeni jedina tajna će još uvek biti čovek«. |

I tako mnači da reči nisu postale bekstvo iz života (mada će u nekim ekstatičnim trenucima to uvek biti), već sila i hrana koja nas vraća sve dublje u sredinu života, sve svesnije toga grubog i plemenitog ljudskog prizora čiji je deo i poezija. »Obrisao sam mesečinu kao blato«, kaže Valas Stivns, potvrđujući opet da je poezija običan jezik podignut na n-ti stepen.

Poezija je okoštana idejama, prožeta krvlju i nervima emocija, a sve to drži zajedno osetljiva i čvrsta koža reči.

Pol Engl (Paul Engle), profesor, kritičar i pesnik, pripađa srenjoj generaciji američkih pisaca. Jedna od poslednjih njegovih zbirki pesama ima naslov »Američko đete: soneti za moje ćerke«.

(Prevela Vera B. DROBNJAKOVIĆ)

sKi repertoar ostaje isti: ateije sa figurom i bez nje. mrtva priroda, „poneki akt. ređe pejzaž.

Gvozdenovićevog slikarstva. Ona unosi vitalnost ı pogret u tišinu njegovih „ontempmplacija, fakturi

Dakle predmeti uvek isti ali ŽiVe KRroZ novi umetnigKov dožiVljaj, prerasli primarno, vizuelno značenje i postali medijum umet nigovog saopštenja. Zato, mada Gvozđenovićevih slika još više Kroz iste teme, 1 govna se Klima produbila jednim novim doživljajem prostora. Ne odbacujući dakle nikada u potpunost: realnu percepciju stvari Koje ga OKkružuju. Gvozdenović se na mov način njima poslužio za transpor tovanje novog likovnog elementa. Rasuo je po ateljeu blog s listovima hartije, margirao Kvadrate ramova 'li spojio u pejzažu neoliKo „segmonata planinskih masiva, podcrtao arabespom Kru žni ritam površine stolice ili dojKe Ježećeg akta... Ovim „slučajnostima“, umetniK Kome je strana svaka improvizacija, stvorio je na svojim poslednjim slikama volumene čija je prostorna eRs-~

panzija postala novi elemenat

KNJIŽEVNE NOVINE

daje čulniju, tagKtilniju vrednost, u dnu kompozicije duhovito podstagne sugestivnu slutnju figure, Rondenzuje svetlo Koje oživljava ritam pojedinih partija a podvrgava nemir površina :.zves=noj Konstrugktivnoj harmonij.:. I sve to, po Zzagonima svoje logige, čine se, lebdi na domaku sva čijih čula, a u stvari, utonulo je

u neobičnost „bogatstva sasvim autonomnih, emotivnih KoliKo i inteleKtualnih potencijala. Otuda iz sadašnjih eksponata, iz umetniKovih ateljea, iz „plavog“ i naročito velikog „zelenog“, jedna sasvim osobena, u mnogome nova Klima, prisnija mađa dublja, došla ie da obogati novim aKcentom onaj u celokupnom GvVvozdenovićevom stvaranju uvek Dpostojani KaraKter humanog.

Dr Katarina AMBROZIĆ

sva

ii,

IZLOG KNJIGA

Dr BOŽIDAR FERJANCIC Despoti u Vizantiji i južnoslovenskim

zemljama

(SAN, Beograd, 1960)

Dr Božidar Perjančić u svojoj zanimljivoj i valjanoj studiji »Despoti u Vizantiji i južnoslovenskim zemliama« raspravlja o pojavi i karakteru institucije despota u Vizantiji i zemljama koje su iz Vizantije titulu despota primile. Isto fako pisac ove knjige prati sudbinu svih despota u Vizantiji, srpskoj sređnjovekovnoj državi i Bugarskoj, Ođeljak o Bugarskoji je najoskudniji i najma– nje obrađen. To je potpuno razumljivo, pošto za bugarsku istoriju toga razdoblia ima malo izvora, a Ferjančić je savestan naučni radnik, koji naučna pitanja i probleme pristaje da rešava samo na osnovu Dbrižljivog i pažljivog proučavanja i ispitivanja izvora,

Ferjančić poseđuje sve osobine koje su potrebne savremenom istoričaru. On je odlično obavešten, njego-

ALN

vi pogledi na vizantijsku, srpsku i bugarsku prošlost su potpuno ispravni, on ume da uoči sve uzajamne uticaje, struktura Vizantije i srpske srednjovekovne države poznata mu je do u tančine, a odnosi među njima izvanredno jasni. Kao svi daroviti naučni radnici i pisac ove Knjige ume da iz izvora izvuče najviše što se iz izvora može izvući i da sa malo podataka da veru i ispravnu sliku. Njegov naučni metod zaslužuje svaku preporuku, a njegova naučnička radoznalost zahteva mogućna priznanja.

Zaalac nekoliko jezika Ferjančić 'je 'iskoristio u manjoj ili većoj meri svu literaturu koja o ovom predmetu govori. Kao što je bio prema izvorima, tako je bio oprezan i prema literaturi. On je umeo đa razlikuje kombinacije koje imaju osnova, ođ onih koje su proizvolina maštanja, znao da razdvoji šta je u toj literaturi daljim razvitkom nauke prevaziđeno, a Šta i danas stoji bilo kao utvrđena naučna činjenica, bilo kao činjenicama ~ verifikovano mišljenje. Služeći se takvim postupkom Ferjančić je uspeo da rasvetli mnoge tamne i nejasne okolnosti, da potvrđi ispravnost nekih pretpostavki i da dokaže ono Što se ranije samo naslučivalo.

Ovoj knjizi može da se stavi samo jedna primeđba. Ferjančić piše prilično suvo i tromo, u njegovom stilu nema ni lakoće, ni gipkosti, ni elegancije. On izlaže materiju hladno i suvo i njegova se knjiga, Zbog toga, čita sa priličnim naporom, Među mnašim starijim istoricima bilo je mnogo valjanih stilista. Ne bi trebalo đa mlađi naučni radnici ovu lepu trađiciju prekidaju. (P. P-ć)

=uzusnustilif az ——

DESANKA MARSIMOVIĆ

Pisma iz šume

(Beograd, »Prosveta« 1061)

Pre triđesetak godina pripisivane su Desanki Maksimović odlike jednog od najizrazitijih lirskih pesnika u srpskoj poeziji. Još' 1928. zbirkom »Vrt detinjstva«, ona sc afirmisala \ kao pesnik blizak dečjoj mašti i psihologiji. Neđavno, verna svojoj pesničkoj tradiciji, pružila nam je još jeđnu darovitu zbirku poezije i proze namenjene deci, ko ja nosi u sebi sve MKkvalitete njene poetski zrele ličnosti.

Prirođa i ljubav, njihovo uzajamno prožimanje i uslovljavanje, stalne pesničke preokupacije Desanke Maksimović, našle su ođraza i u ovoj knjizi. Naći ćemo tu prirođu sa njenim očiglednim čarima i dra žima koje se otkrivaju tek očima entuzijaste. KRadđkađa su to istančani lirski pejzaži dočarani slikovi tim poređenjima (»Livađa u planini«). Ili su to blago Oocrtani utisci usamljenog Ššetača (»Ptice na česmi«), Po nekađa je to Dpanteističko ođuhovljenje prirođnih pojava (»Oblak umetnik«). Umetničku vređnost ove zbirke ne freba tražiti u mekakvoi unutrašnjoj muzici reči. Ona je sva površinska, neposredna, | „protkana

oprezan

dahom šuma i livada. Cvrkutava je i ozarena prolećnim suncem, otežala od mirisa polja i cvetnih gabrana. Povremeno, melođioznost njenog stiha je u stanju da ushiti, zanese, opije čitaoca. Njen stih je lepršav, lak i oplemenjen zanosom kojim je pesnikinia obuzeta pred prirodom,

Pa ipak, ta lakoća izražavanja, ta težnja ka neposredđnosti postaje i mana ove zbirke: povremeno se pesnikinja spušta do praznorečivosti. To je naročito osetno kađa nastoji da uprosti svoj poetski izraz i tako ga približi najmlađem čitaocu. Prozni tekstovi, po svojim čisto lirskim intencijama, podsećaju na dobro poznate pesme u prozi. Da bi pobudđila dečju maštu, pesnikinja svoje prozne rađove uobličava u ne Što izmenjeni oblik bajki. Većinom, u njima naracija teče u prozi, dok le su dijalozi rimovani. I ove lirske bajke impregnirane su životnom ra đošću koju prirođa uliva celokupnom stvaralaštvu Desanke Maksimo vić. Ne retko, dolazi do izražaja SKO ro detinjska razneženost i ushićenost pređ čudima i vitalnošću prirodnih oblika (»Miš patuljak«, »Priča o reci«). Elemenat fantastike sprei-

je iskorišćen kao sredstvo za poetsko razjašnjenje pojava u priro di, a mestimično ima daleke izvorne sličnosti sa fantastikom narodnih baiki (»Riba vozarica«, »Oraščiće, »Palčić«).

Protekle gođine i minule iluzije ohojile su njenu inače vedru liriku izvesnom setom. Kao da se čuvala da svoju povremenu gorčinu izlije na stranicama „namenjenim đeci.

Kao da je izbegavala da nametne misli i osećanja koja još nisu isku-

stvom stečena.

Uprkos tome, efemernost naći ćemo u ci.

Vrednost ove Knjige ne iscrpljuje se samo njenim estetskim Kvalitetima. Humanost njene namene, smisao za pristupanje psihi najmla dih i njeni vaspitni Kvaliteti, priđa ju joj osobine koje zaslužuju posebno priznanje. (D. TT.)

GERHART HAUPTMAN

odjek opomene na ovoj zbir-

Cuvar pruge Til

oRad«, Beograd, 1960)

Poznati nemački pisac Gerhart Hauptman (i862—1i946) ostavio je za 5Obom obimno delo — drame, romane, pripovetke — u kome pripoveđačkom delu stvaralaštva ne pripada niročito upadljivo mesto. S obzirom na slavu koju su na pozornici stekla njegova đela čini nam se da bi sa najbolje reprezentovala neka drama. Popularna biblioteka »Reč i misao« uvrstila je, međutim, u svoje MII kolo dve Hauptmanove pripovetke Čuvar pruge Til i Jeretik iz Soane, izbor koji nesumnjivo ima svojih vrlina i prednosti, ali kome bi se mogla staviti primeđba da (s obzirom na izvestan antologijski karakter pomenute edicije) ne predstavlia Gerharta Hauptmana onim što je za njegov opus najkarakterističnije.

Prva pripovetka je jednostavna povest o siromašnom čuvaru pruge, Čoveku usamljenom i izgubljenom; nema u njoj neke naročite fabule i to baš omogućuje piscu da do kraja pokaže svoju pripovedačku veštinu, dđa u svaku rečenicu, svaki detalj i opis ulije ne samo svu lepotu reči već i punu umetničku snagu i uverljivost. Pritom su naturalistički elementi, iako đominantni, ipak svedeni na pravu meru. Ova pripovetka podseća na roman oslobođen svega suvišnog, do Kkrajnosti sažet i zato neobično efektan, tek ponegde protkan snažnim lirizmom.

Pripovetka Jeretik iz Soane je neŠto složenija i, u filosofskom pogledu, dublja i sa više tendencija, mada joj neđostaje kompoziciona Uesprekqrnost_i socijalna tendencija

prve. Pisac (odnosno u tekstu samo »izdavač«) upoznaje, negđe u predelu Monte Đeneroza, neobičnog „pastira — bivćeg sveštenika, sluša njegovu priču (ta Pastireva priča i čini najveći deo ove pripovetke) i otkriva u svom domaćinu, pastiru, junaka njegovog sopstvenog pričanja, Sve je puno neke paganske raspevanosti i gotovo helenske zaljubljenosti u lepotu. Povest o ljubavi sveštenika PFrančeska i planinske „lepotice Agate, rođene u rodskrovnom braku, samo je osnova za piščeva antihrišćanski intonirana i mestimično panteistički obojena razlaganja. Opis buđenja prirođe u Alpima i đelovanje tog procesa na Frančeska, njegov iznenadni pristup prirodi i otkrivanje njenih lepota, pre je ditirimb, svojevrsna himna Suncu i bilju, životu i ljubavi, nego ođiomak proznog dela; ali ti se fragmenti, slični pesmama u prozi, funkcionalno uklapaju u celini i predstavljaju najviši domet ove Knjige.

Prevođu dr Nikole Mirkovića ne može se ništa „ozbiljnije zameriti.)

(a. 8)

LT O E

PETAR ĐURANOVIĆC

Mrtvi sahranite se sami

(»Stvaranje«, Cetinje, 1961)

Poema se, po nekim svojim izrazitim sposobnostima, izdvaja iz toka savremene crnogorske poezije. Izdvaja se ne tionom, Koliko racionalnim opredeljenjem i izražajnom moći koja je i te kako u okviru mođernog tretmana. Poema o Savi Kovačeviću nije konkretno opevanje određenog istorijskog trenutka i jedne izuzetne ličnosti već pokušaj đa se sintetizuje pesnikovo prihvatanje ili

već shvatanje kretanja, istorije i či-

na borbe i slobode, kao vrhovnih mo gućnosti 'da"se pokaže i otkrije ono najviše u životu, u ljudskoj slavi i stradanjiu, Put svesnog žrtvovanja za ideale koji su bili i ostali putokaz mnogih pokoljienja, osenčen je pesničkim „karakteristikama, osebujno natopljenim životom, svetlostima koje su uvek preokupirale čovekovo opređeljenje da ostane nezavisan, slobođan i visok. Te komponente ukomponovane su u lirske tokove poeme, koja je i neujednačena i pomalo monotona, ali britka u zvuku, u glasu Što se penje naviše.

Prirodno je, da se veći poetski oblik, i sam sobom predstavlja kao, dakle, tvorevina kojoj nisu „daleke neke slabosti. Ovđe, osetna je naracija u tonu i iđeji, prenaglašena i uvek u prvi plan nametana. Tamo gde je naracija bila talentovano uklopljena u lirske tokove stihovi su postali samosvojan ambijent, prijemčiv za čula i razum, obeležen i izdvojen kao poezija, sintetična i mo Buća. Smeta, takođe, parolom ostva reni poetski glas. Iz obilja materijala, često sirovo reprezentovanog, jakim glasom, „neprečišćenim đatog, pesnik u nekim trenucima, verovatno suviše emotivan, nije bio u mogučnosti da odabere, da razgraniči važno i nevažno. Sinteza, još određenija, svežija, poetskija, ritmičnija, svakako bi ovu poemu učinila zanimljivom i dražom. No i ovakva, boema &·»Mrtvi, sahranite se sami« predstavlja jeđan određeni korak i osveženje. Korak van serije. (R. V.)

Aleksandar KLAS

ČA4S

ISTORIJE

— BEN HUR, DVOKOLICA SA ČETIRI KONJA, MANUEL FANĐO,

MASERATI SA 1.90. KONJA.

DEJAN ALEKSIC

Iz istorijata napredne štampe u Makedoniji

(»Rultura« Skopje 1960)

Istorija makedonskog novinarstva zabeležila je nekoliko pojava izmedu dva rata koje su ođ naročitog značaja za njen razvitak. Jedna od „njih je svakako i pojava lista »Na Ša reče koji je u Skopju izlazio od 1939. do 1941. godine. Pod istim na slovom, krajem prošle godine, skop ska »Kultura« je izdala i knjigu beograđskog novinara Dejana Alek sića, Ova knjiga detaljno priča o životu »Naše reči« i njene uloge u

sprovođenju linije Partije na ovom terenu. Na taj način, ona pređstavlja prvi ozbiljniji prilog proučava-

nju naprednog novinarstva u Makedoniji. U nastojanju da što svestranije i potpunije osvetli pojavu, ulogu i razvitak ovog lista, Dejan Aleksić, koji je ujedno bio i njegov glavni urednik, pored ostalog, đonosi i kra tak osvrt na uslove u kojima je list nastao, i razloge kojima su njegovi osnivači bili rukovođeni pri .pokretanju. Ovi detalji su od naročitog značaja ako se podsetimo na sve oOne norme koje je nametala monarhistička diktatura i to posebno one kojima je makedonska pisana reč naročito bila „zabranjena, Samim tim, to je bio i pokušaj da sudbina makedonskog novinarstva bude zapečaćena. Činjenića da je i pod takvim uslovima makedonsko novinarstvo pisalo svoju istoriju, govori o još jeđnom, veoma zanimljivom podatku, koji Dejan Aleksić proučeno i savesno izlaže u svojoj knji zi.

FI poređ toga Što se makeđonsko novinarstvo nije moglo organizovanije razvijati, i pored toga što ono uvek nije predstavljalo kompletnu makeđonsku novinarsku reč, ono je odigralo ulogu snažnog otpora naprednih snaga svemu što je stajalo na putu afirmacije makedonske nacionalnosti, njene istorije i njene kul ture. Postavljeno tako, ono je ujed no značilo i tribinu savremene makeđonske HKnjiževnosti. I nije slučajno što prve tragove originalne makedonske književnosti novijeg dđo ba nalazimo upravo na stranicama napredno orijentisane štampe u Ma keđoniji.

Rukovođena Partijom, »Naša reče je još ođ svog prvog broja otvoreno pokazala svoju jasnu orijentaciju i sačuvala je sve dđo poslednjeg broja. I pored toga što je UDila štam pana uglavnom na srpskohrvatskom Jeziku, »Naša reče je bila glasilo makeđonskog čoveka.

Zanimljiva istorija ovog lista ispri Čana skoro na četiri stotine stranica, detaljno i s poznavanjem obrađena, ima svoje vrednosti i „zbog toga što dopunjuje, inače oskudnu, bibliografiju naše novinarske litera ture, (R. P.)

ag alt= ——

K. H. TIGPEN — H. M. KLEKLI

Tri Evina liea

(»Zora«, Zagreb, 1960)

Poznati slučaj višestruke ličnost!, čije su manifestacije nazvane Eva Vajt, Eva Blek i Džejn (imena su, iz razumljivih razloga, izmišljena) izazvao je svojevremeno senzaciju u svetskoj Sštampi i interesovanje se do danas nije mnogo smanjilo, tako da je o ovoj bolesnici objavljeno više napisa. Međutim, tek Knjiga dvojice lekara Koji su je leči, Tigpena i Kleklija, daje potpun, solidno obrađen pregled ovog slučaja, dopunjen svestranom analizom i stručnim objašnjenjima neophodnim za razumevanje ovog psihološkog fenomena.

Treba istaći da autori prilaze svom zadatku pošteno i dosledno naučno, bez senzacionalističkih namera i jevtinih efekata, Posebnu pažnju zasluŽžuje njihov komentar — tumačenja ovoga slučaja pomoću raznih psiholoških teorija, kojim je pokazana nemoć i efemernost nekib pomodnib struja u psihologiji. 8 obzirom da je ovaj slučaj pružio psiholozima nov materijal za proučavanje ličnosti knjiga dr Tigpena i dr Kleklija ima znatnu naučnu vrednost. Ali ona je istovremeno zanimljiva i za širi. krug čitalaca, pošto je sam slučaj, slan priči, po iznenadnim obrtima i neočekivanim rešenjima ravan uzbuđljivoj fabuli nekog avanturističkog ili đetektivskog romana.

KRnjigu je preveo dr Milenko Popović, (. Ša

K---cesrznaniRTAOKOfC uz aa—————| PIŠU: PREDRAG PROTIĆ. DIMITRJ-

JE TADIĆ, RADIVOJE PEŠIĆ. IVAN ŠOP