Književne novine

LOGOR O

ZNAČAJNI FRAGMENTI

(Marko Marković:

»Članei i ogledi«,

II, »Veselin Masleša«, Sarajevo „ 1961)

Neđavna, iznenadna smrt Marka Markovića presjekla je u sred realizacije jedan obiman, zahvatan i svakako značajan napor na djelu istraživanja kulture Bosne i Hercegovine. Taj napor sadržan je, danas opipljiv i vidljiv, u ostvarenim dvema Kknjigama iza= branih „Članaka i ogleda“ od kojih se prva pojavila u Sarajevu (izdanje „Svjetlosti“) 1951. godine a druga ovih dana. Obje knjige objedinjava ne samo istovjetna zamisao nego i isto nastojanje da se konačno ispiše, pa makar i fragmentarno, dosad još nenapisa na istorija ili hronika kulture Bo sne i Hercegovine. Marković je išao uglavnom za elementarnim bilježenjem „pojava, datuma i činjenica od bitnog značaja za svo ju temu. Pred njim se nalazio neposredan cilj osvijetiliti prilično zamršen put i razvitak književnosti i pozorišta ovoga ila, u vremenu i u sredini koja je ina'če slabo marila za pismeno i uopšte kontinuirano bilježenje činjenica. Marković ·je, dakle, nastojao, a u tome je dobrim dijelom i uspio, da preko niza karakterističnih detalja od dokumentame i svakako upotrebne vrijed nosti i često nepoznatih, neobjav ljenih činjenica ispiše svojevrstan istorijat tih zbivanja.

U prvom redu zanimalo ga je pozorište. Od njegovog nastanka pa u vremenskom i istorijskom slijedu sve do naših dana. Usredsredivši svu pažnju na probleme pozorišta i književnosti, Marković je prvi u kulturnoj istoriji Bosne i Hercegovine pokušao da u izvjesnom kontinuitetu sagleda i naslika uzročnost i posljedičnosf, brojnih pojava s tog područja. To je velika zasluga tvorca „Članaka i ogleda“ koji su ostali, na žalost, nedovršeni. Iz druge knjige naročito se ističe pokušaj fiksiranja tačnog, bar relativno i približno tačnog javljanja prvog pozorišta na ovom ilu, što datira još iz turskih vremena, pa prateći u tom smislu sve izvore i glasove pisac nastoji da izdvoji samo pouzdane čijenice i da na njih docnije nadoveže ostale događaje. Time se stvara do donas najbotpuniji hronološki istorijat poSštojanja pozorišne umjetnosti u Bosni i Hercegovini sa obiljem nepoznate ili manje poznate građe, brojnih podataka i zanimljivih činjenica oko toga. Ali time se, razumljivo, ne iscrpljuje sav značaj Markovićevog „predanog, strpljivog, pedaninog i pregalačkod rada. Drugi tok, drugi rukavac knjige prikazuje književnost i stanje olo nje poglavito u Tazdoblju između ratova. Posebnu pažnju privlače radovi, cjelovitiji od manje-više fragmen= tamih dijelova zamišljene hro-

nike, o umrlim „knjičevnicima Markovićeve generacije: Isaku Samokovliji, Borivoju Jevtiću,

Zvonimiru Šubiću, Emilu Petroviću, Jovanu Palavestri, dakle o piscima koji su, svaki na svoj način ostavili traga ne samo u literaturi Bosne i Hercegovine, Pisani toplo i sa poznavanjem, sa smislom za bitno u njihovom djelu, ti portreti mogu da se ubroje u bolje studije o tim piscima koje su o njima do danas napisane. U taj pozitivni fond treba ubrojati i različite zabilješke o nekim karakterističnim situacijama u literarnoj atmosferi Sarajeva između ratova, tako da sveukupnost tih priloga čini jedan oformljen i definitivan utisak o vremenu i pozicijama kulture u tom vremenu, u tom stiješnjenom, zaparloženom | krugu koji je životorio nasitno, bez zamaha, pritisnut predrasudama, inertnošću i palanačkom, malovaroškom, provincijskom otupjelosću. Iz tog cjelokupnos stanja izdvaja se ipak nastojanje jedne grupe pisaca i javnih

omanje V radnika da kulturni razvitak pospiješe, da ga krenu 5 mrtve i ustajale tačke indifereninosti i suvišnosti (Jovan

Kršić, časopis „Pregled“ itd.). To pozitivno nastojanje, uz obavezne otpore i nerazumijevanje sredine, može da se prati iz redova i pod teksta Markovićeva bilježenja. ~

Marko Marković je zamislio da napiše četiri knjige S istom težnjom da svoju korisnu zamisao bar približno ostvari i ispuni. Poznate okolnosti njegove prerane smrti omele su ispunjenje to8 ambicioznog, zahvalnog i krupnog zadatka njegova života. Pa 1 ovako krnje, fragmentarno i samo djelimično realizovano, to dje lo prelazi uske granice svoje pr-

RNJIZBVNB NOVINE

MARKO MARKOVIĆ

vobitne namjene i danas se bprikazuje u svjetlosti jedne značajne perspektive: kao nezaobilazan uvod, prolog, podloga i prilog jedne buduće iscrpnije i potpune istorije i hronike kulturnog razvitka Bosne i Hercegovine. Tom poslu Marko Marković je položio temelj i utro put. Na nama je da to djelo i da taj plemeniti naum ne ostanu bez nastavljača i trudoljubivog sljedbenika.

Risto TRIPROVIĆ

DRUŠTVENI ROMAN ili melodramska felitonistika

(Mira Mihelić: »Aprile, »Prosveta«, Beograd 1961)

Još dok sam čitao prve stranice ovoga nedavno prevedenog roma– na slovenačke književnice Mire Mihelič (prevodilac Dora Maksimović), primetio sam da mi nešto nezadrživo odvodi pažnju od samoga teksta, prisiljavajući me da pojavu toga dela na srpskohrvatskom jeziku, pre nego što mu u stvari i priđem, osmotrim u sklopu jedne šire kulturne akcije, dakle iz ugla koji nije naj= podesniji za ispitivanje umetničkih svojstava određene literarne tvorevine, ali koji je, u današnjoj našoj književnoj situaciji, izvan= redno značajan i gotovo neizbežan. Svaka nova knjiga slovenač

· kih i makedonskih pisaca preve-

dena na naš jezik, i obratno, sva=. ka nova knjiga pisaca s našeg jezičkog područja prevedena na slovenački i makedonski jezik, proširuje mogućnost da se, uprkos svim specifičnostima poje= dinih nacionalnih · književnosti, čitava savremena jugoslovenska literatura sagleda kao nedeljiva celina, i da se, samim tim, sigurnije i preciznije utvrde njene integralne osobine. Ma koliko naglašavanje tih komponenata književnog jedinstva izgledalo kon-

vencionalno, između ostalog i zato što se, u današnjem svetu, umetnost sve više približava opšteljudskim motivima večitog i svugde prisutnog čovekovog odnosa prema vidovima i oblicima života kojim živi, kome pripada i koji pripada njemu, ne može biti sumnje da otkrivanje inte= gralnih osobina jedne višejezične književnosti olakšava i ubrzava njen rast, pošto se sva dela, bez obzira kojim jezikom su pisana, uključuju u istu literarnu zajednicu, ravnopravno se podređujući opštem merilu njene stvaralačke snage i vitalnosti.

Ništa manje, još uvek tek pristupajući „Aprilu“ Mire Mihelič, opsela me i nada da će čitalac, sudeći po onome što je mogao da vidi na prvih nekoliko desetina stranica, moći malo i da se odmori od svih onih smelih, avangardnih, rušilačkih i prevratničkih romana s kojima se valjalo svojski pomučiti dok se od jednih korica došlo do drugih. Pisan neusiljeno, tečno i jednostavno, po uzoru na klasična dela kritičkog realizma, u kojima se kroz moralnu i prihološku dramu glav noga junaka, razvijanjem fabule

i kontrastiranjem stavova i ide-

ja, rasvetljava sudbina jednoga društva i jedne društvene klase, „April“ u prvi mah podstiče kod čitalaca nadu da će prisustvovati obnovi one vrste romana za koju se možđa već posumnjalo da izumire, potisnuta i zasenjena žustrom i glasnom najezdom nekonvencionalno građenih romana hermetičnog i komplikovanog izraza. Što dublje uranja u delo, čitalac, međutim, otkriva da se njegove nade rasplinjuju i gase i da se „April“, iako zamišljen i postavljen kao društveni roman e propadanju i moralnom izopačavanju bogate slovenačke građanske porodice u dramatičnim danima aprilskog poraza 1941. godine, sve više pretvara u pitku i plitku feljtonistiku, ne uspeva-– jući da se odvoji od sitnorealistič kih konvencionalnosti, shematizma, melodramskog fabuliranja i površne deskriptivnosti. Istorijski i društveni odnosi, obuhvaćeni romanom Mire Mihelič, poslužili su isključivo kao pozadina i dekor za jednu prilično beznačajnu i banalnu ljubavnopsihološku melodramu, u kojoj glavna junakinja (odnegovana i

PPTLKEIKOKC{IIZIZDOKı EI SO Sina u u ————

Ni alegorija ni parabola

(Frane Kafka: »Zamak«, »Prosveta«, Beograd 1961)

Najmanje u jednom pravcu literarno delo Kafkino je anti-literarno. Ali, dobro se treba čuvati nesigurnih analogija: ni romanti=čarska ni nandrealistička anti-literarna varijanta „nemaju ništa zajedničko sa onim što je bitno za Kafkin anti-literarni postupak. Ni formula ekspresionizma nije u stanju da nas približi istini, iako je Kafka potekao iz jedne od varijanti nemačkog ekspresionizma (iz praške škole).

U čemu je, onda, anti-literarna srž Kafkine literature? U jednom pravcu prevarili su,se bezmalo svi dosadašnji tumači Kafke: nisu mogli pretpostaviti da se literarni efekat može postići i anfti-literarnim sredstvima (razume se, do izvesne mere anti-literarnim) i nisu shvatili da je Kafkina „smrtna“ presuda njegovoj sopstvenoj literaturi, saopštena u zaveštanju Maksu Brodu, poslednji Kafkin anti-literarni čin. Zapravo taj postupak prirodno zaklapa nad piscem anti-literarnu dimenziju njegovog dela: činjenica je, naime, da najdublje jezgro Kafkine literarne simbolike ne podleže zakonima isključivo literarne strukture. Na nepoznavanju ili nepriznavanju te činjenice lome se i propadaju svi pokušaji doslednog objašnjenja koji se rukovode isključivo sociološkim, literarnim, umetničkim ili estetičkim merilima.

Jedna od bitnih, fascinirajućih odlika Kafkinih literarnih simbola jeste veoma složena, neprobojna struktura njihovih prenosnih značenja: teško da se može naći pisac iz čijih su literarnih simbola izvučeni foliki mnogobrojni i toliko protivurečni zaključci i poruke! I baš u toj ravni odnosa između literarnog sadržaja i probabiliteta njegovih prenosnih zna čenja otkazuje svaki pokušaj dosledne literarne identifikacije. To se možda najbolje vidi u romanu Zamak.

Šta je ovo delo sem što je roman? Alegorija, parabola, simbol? Kod alegorije postoji dosledan odnos poklapanja između realne pojave i njenog literarnog uobličenja u alegoriju. Sa Zamkom nije takav slučaj: između bukvalnog i prenosnog značenja odmah se uspostavlja nepremostiv jaz čim delu pripišemo svojstva alegorije i počnemo dosledno da razvijamo njegove deskriptivne elemente linijama pretpostavljene alegorije. Ali roman nije ni parabola, pošto struktura OVOBS dela nema svojstva rieophodna za parabolu: literarni svet u ovom romanu nema potpunu i doslednu verodostojnost realne egzistencije kakav je slučaj sa parabolom. Osim toga, realnost je toliko iskidana psihološkim devijacijama da to unapred isključuje super-jednostavnu strukturu sveta parabole koji se rađa iz primitivnog mentaliteta. Ostaje nam, najzad, da se pomirimo sa neutralnom konstatacijom da je roman Pprepun mnogostrukih simbolskih značenja. Ali šta smo time dobi-

Najintimniji podstrek za Kafki-

li? Simbol nije literarno organizovana vrsta, rod, samostalna egzistencija; on je samo elemenat prenosnosti, ali ne i figura koja poseduje sva svojstva da se organizuje u strukturu višeg reda.

Šta je to što uslovljava ovakav anti-literarni karakter Zamka? To je njegova „neurotičko-opsesivna struktura. Prema njoj organizuju se slike i simboli, vodi se radnja, insceniraju se i razrešavaju incidenti, formiraju. se anti-literarne ·linije oblikovanja.

nu inspiraciju jeste neurotička. opsesija. Za takvu inspiraciju upravo je neminovno lomljenje ma kakve celine smisla, čak i ako je ona prvobitno postojala, u neurotičke punktove, vidne u svim Kafkinim delima. Kafkin roman predstavlja neravnomernu, nedoslednu, iskidanu ali u jednoj samo stvari doslednu celinu: u svo joj sublimaciji straha. Svakako, taj je strah više nego jasno i nedvosmisleno određen društvenim momentom: kastinskim odno sima i nenravnopravnošću između ljudi, ali težište nije na realističkom vajanju te društvene pod loge, nego na samostalnom izrastanju straha kao neurotičkog fenomena. Njegova uvek živo prisutna osnova ostaje društvena nejednakost, ali njegovo Uuobličavanje podleže jedino neurotičkim mehanizmima i prisilama.

Kako se onda treba postaviti prema Kafkinim „simbolima“? „Jednostavno“ tako što ćemo nastojati da analitički prodremo u njihovu egzaktno-psihološku stranu. Kod Kafke nije bitna apsurdna izokrenutost ravni psihologiziranja, već sadržaj tog psihologiziranja. Nije nikakvo čudo ako sebi priznamo da je teško postaviti se na ovu poziciju budući da ta pomerenost i iščašenost odnosa predstavlja literarno najprivlačniju stranu Kafkinog dela. Ako je pak zanemarimo kao literarnu konvencionalnost, nastalu u sadej stvu nekoliko faktora (ekspresionističko doba, feudalno-birokratska sredina dvojne monar– hije, talmud, dečji kompleksi i psihoza kolektivne jevroidne neuromanije), onda ćemo otkriti ko-

liko ovde ima psihološke dubine vezane za određene, tipske ljudske situacije čim se one počnu da razvijaju na osnovama društvene nejednakosti. Ali, mnogi bizarni pasaži ovde kao i u drugim delima nisu ništa drugo do živa projekcija jedne logike rezonova-– nja „koja je karakteristična za shizoidnu raspolućenost neurotika. Kafka poseduje neobičnu literarnu drskost, čak cinizam kad ne preza od toga da elemente svoje sopstvene neuroličnosti ne-~

· posredno „uzdigne do literarnih . simbola, U

U Zamku je više nego ma gde na drugom mestu najdoslednije sprovedena neurotička koncepcija literature: ona je u strukturi romana podjednako kao i u strukturi ličnosti. Sve je u zamku i oko njega izgrađeno kao kastinski sistem. Ali i taj sistem, u svim svojim mučnim ili živopisnim, realnim ili bizarnim, shvatljivim ili apsurdnim “detaljima više je projekcija jedne neurotički zaokupljene svesti negoli realno slikanje nekog postojećeg ili prorokovanje budućeg kastinskog društva. '

Svi odnosi prema vlastima postavljeni su i izgrađeni na doživljaju straha. Strah se upliće u sve relacije. To nisu čisto staleški ili kastinski odnosi, tu je postignut jedan viši stepen kastinstva: neurotičkog kastinstva, kastinstva unapred zasnovanog na bezrazložnom strahu. Sve je ovde jedno od drugog ugroženo i na neki način zaplašeno. Svi kolektivno strahuju od najminimalnijeg poremećaja određenog kastinskog poretka „u odnosima između nižih i viših; svima je zajednički apriorni strah da ne dođe ma i do najmanjeg poremeća= ja jedne utvrđene i svešću, strahom kanonizovane sistematizacije ljudskih odnosa (sam pojam sistematizacije po sebi je neurotički fenomen). Strah je neurotički postavljen i doživljen, i to dvostruko: kao strah stanovnika ove čudne naseobine ali i kao Kafkina „neurotička projekcija sopstvenog straha. Na mnogim mestima imamo nepobitan utisak da tekst ne znači i ne predstav-

lja ništa drugo do prozirnu mistifikaciju Kafkinih sopstvenih vežbi u naporu i pokušaju njegovog ličnog oslobađanja od kompleksa bezrazložnog straha i manje vrednosti. U opisima i zapažanjima često smo svedoci reagovanja karakterističnog za stanje neurotika. Niz detalja sugerišu psihijatriski tačne šeme preuzete iz nekog udžbenika, dok na jednom drugom mestu imamo iznesen pravi recept za nervnu relaksaciju. Uopšte, u romanu se neobično „mnogo pominje reč strah, ali i niz drugih pojmova upotpunjuju psihopatsku strukturu dela. Sumnja, unutarnja nesigurnost, manija gonjenja, strah kao izraz nepoverenja u sebe ili odsustvo seksualnog partnera, neurotička samoprebacivanja i opsesivna ispredanja nečeg što se odigralo, ispitivanja, saslušavanja, provera, noćni razgovori, pravljenje zapisnika, istraga, čekanje itd. itd. — svi ti pojmovi, reči i pojave kao da su preuzeti iz nekog neurotičkog leksikona. Svi učesnici zbivanja u ovome romantn pate od uznemirenosti i nervne napetosti, niko nije od toga pošteđen, i najmanje sitnice dobijaju u psihopatskoj svesti katastrofalne razmere. Sudari projektovani u opterećenoj svesti jači su i opasniji od sudara koji su ih stvarno izazvali. Ni visoka birokratija zamka nije pošteđena od ovog neurotičkog pritiska. Nad svim pripadnicima ovog začaranog kastinskog stroja neumoljivo lebdi i vlada neuroza. Možda je nehotična Kafkina poruka baš u ubeđenju da kastinski sistem neurotički podjarmljuje i vlasti i podanike? Ali se ni u neurozi jedni s drugima ne izjednačuju: neurotičko dejstvo u sklađu je sa stepenom društvene nejednakosti i visinom kastinske privilegovanosti. Što je neko društveno niže, neuroza deluje razornije i katastrofalnije, jer se tada radi o golom opstanku života, o biološkoj ugroženosti egzistencije. Time je Kafka pokazao da ne zaboravlja socijalno poreklo neuroze mi onđa kad je sav njome stvaralački zaokupljen.

Zoran, GLUŠČEVIĆ

vaspitana u čestitoj građanskoj porodici, iz koje je svejedno pomela rane traume i seksualne komplekse), izneveravajući muža

(finansijskog: magnata i biznismena sa vidnim homoseksualnim sklonostima), postaje vesnik i preteča definitivne propasti svoje klase, dovodeći u opasnost stabilnost, ugled i prestiž porodice, dakle i društva kome pripada. Zgađena dvoličnošću, gramzljivošću i konformizmom sredine koja se brzo i vešto, po svaku cenu, prilagođava okupatoru gubeći obraz i čast; vođena nekakvom rudimentarnom građanskom etikom, nasleđenom od patrijarhalne ali čestite bake uz čije je skute i odrasla, i, iznad svega, opčinjena strasnom, neobuzdanom ljubavlju s mladim poručnikom, koji ju je, po svemu sudeći, spasao frigidnosti, ta iskompleksirana junakinja romana Mire Mihelič pokušava da raskine sa prošlošću i sa ranijim, bezbrižnim, sitim, jalovim životom. U njenu ličnu mistiku strasnih poljubaca, intelektualnih razgovora sa simpatičnim starijim prijateljem, samarićanskih gestova prema siromašnim rođacima i junačkih svađa s porodicom, koja je od majke, polubrata i očuha do muža zabrinuta jedino za svoju kožu, svoj položaj i svoj novac, umešala se, između ostalog, i surova stvarnost rata. Sasvim u stilu operske heroine, ona, kao Toska Sakrpiju, ubija šefa gestapoa, koji u podrumu svoje usamljene, sablasne vile drži zatočenog poručnika. Iako mu je, tim ubistvom, omogućčila da se spase, njen dragan je odbacuje zbog nekakvog fatalnog nesporazuma, i neshvaćena žena se slomljena srca vraća svo me mužu, krijući duboko u sebi gorku utehu da je, žrtvujući ljubav, spasila voljenog čoveka i tako ispunila nalog svog ranjenog srca. Grob u kome je živa sahra= njena „obliva hladna mesečina, prozirna kao glas zrikavca koji se diže iz visoke trave, a prati ga duboka crna pesma tame, mrtvih očiju i ugaslog srca, koje još uvek boli, jer čeka na onoga koji za nju neće postojati nikada“,

WiyeNMI

Izvesne epizode ovoga romana, napisanog u obliku (aprilskog) dnevnika glavne junakinje, i nekolike epizodne ličnosti koje su izvršile sudbonosan uticaj na buđenje savesti i svesti rđavo VOljene buntovnice, postavi/ene su kao antiteza niskom i nc isnom životu finansijske oligarhije, u čijem se krugu odigravaju sve značajnije scene. To kontrastiranje je, u izvesnoj meri (istorijski i socijalno), opravdalo tok dramske radnje, ali roman nije lišilo pojednostavljivanja i shematizma, koji Miri Mihelič nije bio tuđ ni ranije recimo u drami „Vatra i pepeo“), dok je pisala pod imenom Mire Pucove. Prvenstveno zato, „April“ nema one impresivne sna ge koja je karakteristična za dobre stare realističke „porodične romane“, niti one britkosti i oštrine koja odlikuje društveni roman tradicionalnog kritičkog realizma. Nesavladana „opterećenja melodramske feljtonistike (sa socijaltom sa mnogim ostacima sitnorealističkih piroz.V sosu, razoin Sa ıznauıra trošno tkivo ovoga romana, koji, hteo bih da verujem, nije ni najviši domet ni puni dokaz stvaralačkih mogućnosti Mire Miheliž. Hteo bih da verujem, ali ne samo zato što želim da odvojim pisca o jednog njegovog slabog dela, već i zato što bi se prevođenjem i drugih dela Mire Mihelič sigurnije i pravednije moglo da odredi njeno mesto u savremenoj našoj književnosti.

Predrag PALAVESTRA

manfnmpiinmoy imame

Posleralni vojvođanski pesnici

· Kritičar Draško Ređep načinio je izbor iz poezije dvanaest posleratnih vojvođanskih pesnika, dajući mu simboličan naslov: „Ravnica“. U knjizi su zastupljeni pripadnici više generacija i predstavnici različitih književnih shvatanja. U kitnjasto pisanom predgovoru sastavljač objašnjava tematske okvire te poezije, njene mnogobrojne tokove, stilska obeležja i sadržajnu usmerenost ka zavičajnom flu na kome se formirala i koje je hrani životvornim sokovima.

Nije ipak teško primetiti da su stariji pesnici mnogo više vezani za vojvođansko podneblje od mla đih autora. Dovoljno je, da bismo se u to uverili, da ukažemo na stihove Bogdana Čiplića kojima „Ravnica“ počinje, zaista vrlo umesno i srećno; jer niko bolje od Čiplića ne predstavlja onu poetsku struju koja je prožeta gradivom konkrtenog životnog iskustva iskazanog jednom osobenom vrstom naracije bliske proznom pripovedanju.

Pesme Bogdana Čiplića više od svih govore o nameri pesnika da se inspiriše spoljnom realnošću, potiskujući pri tom svoju ličnost u pozadinu. Ostali autori zanemaruju prirodu da bi dali maha svojim unutrašnjim, psihološkim, intelektualnim treperenjima. Dok se Bogdan Čiplić potpuno objektivira, Boško Petrović, na primer, odbacuje načelo bezličnog slikanja ograničenih područja, isto tako on ne usvaja mirni, spori, logički obrazloženi poetski govor, nizanje činjenica i opažanja. Bo-

(»Ravnice«, predgovor, izbor i redakcija Draška Redepa »Dnevnik«, Novi Sad 1961)

teći se protiv fradicionalnog izražavanja, on gradi pesmu na sasvim drukčijim osnovama: ređa isprekiđane slike u labave i uznemirene celine pune neočekivanih asocijacija misli i simbola. Aleksandar Tišma blizak je po mnogo čemu Bošku Petroviću. Obojića su racionalni pesnici Obuzeti problematikom formalnog artizma i intelektualne istančanosti. Pavle Ugrinov u poemi

Nastavak na 8. strani * Pavle ZORIĆ

35