Književne novine

GOVOR KAO ZAVIČAJ ISTINE

Novo

-- Sožke, Sofke, samo jed, no. Istinu, samo.

'

uđe u svoju odeljenu kurnu u vranjskom hamamu. Iza nje se netom spustila zavesa. Pade do česme i zaplaka; trzala se, lomiJa i grčila.

Baba Simka, čuvena vranjska trljačica, ona što se pre toliko godina bila poturčila i što je služila u haremima, spreči Ciganku da uđe u kurnu i naredi joj da ostane napolju kako ostale devojke ne bi videle i čule samu Sofku da plače. Kao da je rekla: „Spustila se zavesa. Sada život · počinje. Šta tu još ima da se vidi i čuje?“

Mnogo Ipre Sofke dolazile su u hamam da očiste i pripreme svoje jedino telo. Baba Simka ih je trljala. I sve su, jednako kao i Sofka, držale svoja mlada lica u šakama: trzale se, lomile i grčile. Sva ta tela za nju su jedino mlado žensko telo koje se provlači kao beo konac između njenih suvih prstiju.

Posle snova, na ulazu u svoj život, u kurnama i na sofama hamama, neko nevidljiv a svemoćan kao da ljušti jabuku života, neumifno skida koru i nepotkupivo prokazuje krv i meso.

„Sada, se sve svršava. Ono, što je znala, slutila da će doći ali ipak dosada još bilo daleko, eto sađa, već je tu, došlo je. Dosad bar iako nije koga volela, a ono bar se kome nadala, čekala ga, snevala i u snu ga ljubila. A sutra, posle „venčanja, sve prestaje. Više nema kome ni da se nada, ni o kome da misli, još manje da sanja. Sve što je duša VOlela, za čim je žudela, iako me na javi ono bar u potaji negovala, sve sutra iđe, odvaja, se, otkida...

Pad ljudskog. bića već se zbio. Nakon nagoveštaja njegove sudbine — prva zavesa se spustila. Preostao je prostor i preostalo je vreme koje treba ispuniti iskušenjima krvi i mesa. -Ako'je. još uvek dopušteno govoriti o čvornoj tačci jednog romana i o njenom razrešenju, i ako nam u ovoj prilici ovaj uslovno prihvaćeni instrumentarij može još uvek da bude od koristi, onda je čvorna tačka romana „Nečista krv“ sadržana u spuštanju zavese posle časovitog raskrića ljudskog bića u padu, a njeno razrešenje položemo je u nadolaženje spuštanja sve novih i novih zavesa na putu razvitka udesa ljudskog bića koje je već palo.

Da bismo dosegli prirodu umetnosti Borisava Stankovića preispitaćemo još jednu situaciju. Čini se da je njeno istinoljubivo razrešenje odsudno za poimanje stvarmosti romana. A zatim: u situaciji je zahvaćena i tizv. druga strana same stvari, bez koje bi punina oblika Sofkine egzisten cije ostala nezasnovana.

Nakon što su se razišli svadbari, a Sofka ušla u ono pokrajno sopče, gazda Marko pristupa svođenju računa sa samim sobom i nepisanim „zakonima običajnog prava. U tom prelomnom času zbivanja između gospoda boga i njegove žene stoji još uvek samo njegova volja. Međutim, još koliko juče možda je to mesto zauzimao njegov otac. Stara i dobro poznata priča o pravu prve noći treba još jednom da se dogodi ili jednom za svagda da nestane. Vizija prošlosti je jasna kao vedrac na svetlosti koja sve proždire osim njegove prozračnosti. U ime prošlosti, u ime nepisanih zakona običajnog prava, gazda Marko traži pokriće za pravo prve noći od svoje žene mada raspolaže njenim životom. To, da je on, gazda Marko, njen gospod bog — ona zna. To, da je vreme

ROJU A SAMUROVIĆ

VINJETE U GVOM B IZRADIO SVET

KNJIŽEVNE NOVINE

Husein TAHMIŠČIĆ

osvetljenje književnog dela Borisava STANKOVIĆA

učinilo svoje — ona instinktivno predoseća. Stala je između njega i Sofke, podnela udarac sudbine, znajući da se baš s njom nešto Svršilo i rasulo u nepovrat.

. U pokrajnom sopčetu još sveća prska.

a: Uvređen, zakinut na terazijama života, mrtve duše i raskriven u neizbežnom zbivanju čiji mu smisao izmiče, dakle: sa lešom ubijenog čoveka u sebi, stoji gazda Marko pod jednako mračnim nebesima noći i oseća kako se i kaldrmisano dvorište pod nje-

govim stopalima sve više kameni i kako on, sa lešom ubijenog čoveka u sebi, ne može više nazad i kako napred nema kud. „Jedino iz onog tamo kuta u dnu dvorišta, gde se slivala i skupljala, nečistoća, zaudaralo je, na đubre, na, trulež. On sve jače i jače poče da udiše taj trulež. I to ga poče kao osvešćivati. Seti se svega. Poslednji put zadrhta i iznenada, silno, jako poteže rukom za, nož iz silava. Ali zastađe, jer vide da će ga opaziti Arsa, koji mu se približavaše dovodeći alata. I da se ne bi ovaj dđosetio, Marko tom podđignutom rukom za, nož na sebe, na svoja prsa, Srce, samo što poče da briše čelo“. \

Dok se živelo -— živelo se po običajnom pravu. Tako se jedino može i da umre: gorštačkom gazdi nije dano da svoje telo, u kome počiva leš čoveka, liši života pred svojim slugom. Ljubav prema sudbini jača je i od prava na samouništenje. U iznenadnom silovitom pokretu ruke za nožem na sebe i u njenom smirivanju na oznojenom čelu položen je trak istine O punini zbivanja. Jer ima tako mračnih noći čija se neumitnost „produžuje, koje pomračuju svaki novi dan, da bi i sam čas čovekovog skončavanja zagorčale.

Put što je doveo i Sofku u hamam zacrtan je običajnim pravom: između gospoda boga i deteta stoji samo volja roditelja. U životu u koj, se dolazi iz hamama uloge se menjaju: između gospoda boga i žene stoji samo volja muža. U takvoj zbilji treba da opstane ili da bude uništena Sofka.

Pokoravanje sudbini (u primeru Sofke) i ljubav prema njoj (u primeru Marka) Wfsu jedno te isto sa samom sudbinom. Situacije u romanu su nešto kao odlomci dugog i mučnog razgovora ljudskih bića sa onim što je već tu o onome ~ što je neizbežno. Ljudskim bićima kao sagovornicima prirodom stvari izostaje uvid u neizbežno. Sa više i manje razgovetnosti oni primaju njegove vesti, pokoravaju im se ili ih naprosto vole, kao svoju zadatu kob. U tome je patetika kazivanja. U trenucima izdašnog romansijerovog nadahnuća njegovo kazivanje poprima oznake sudbin ske patetike. Stoga se valjda našim prethodnicima stvarnost Tomana „Nečista krv“ pričinila kao stvarnost tragedije (u smislu dela). Stoga su valjda oni jednodušno zaključili da je sudbina. Sofke kao središnje ličnosti romana tragična. :

Preispitane situacije koje u malom izriču osnovno značenje stvarnosti romana izazivaju naš da pokušamo redđefinirati narečenu ocenu naših prethodnika, znanih i već zaboravljenih korifeja Kritike umetnosti pisane reči. | 2 Situacija u hamamu jzriče nečistotu kao drugi pol potbune Umetničke istine o padu ljudskog bića. Bez te zadate nečistote PE da ljudskog bića, onaj drevni, svečani i posvećeni dolazak u

vače, njenih pratilja i trljačice u hamam rasblinuo bi se u idiliziranju malovaroških patrijarhal-. nih običaja, dok bi prizor obnaženih devojaka u bazenu, obavijen neprozirom derta, potonuo u melodramskoj nedotupavnosti. Ovako: sama stvar je kroz puninu zbivanja dobila svoje istinito raz rešenje. Ovaj mali krug potpune umetničke istine biće zatvoren rečima babe Simke da sve to što mi zovemo Sofkinim padom nije ništa novo. Sama stvar se ne menja kroz zadata ponavljanja,

Stvarnost romana — danas jedino relevantna za one koji pristupaju njegovom konačnom obliku — nije apsolutno oslobođena zakonitosti po kojima se vla da u razviću povesni svet ljudi i prirode. Pisac tragedije je svagda nastojao da njenu stvarnost ozbilji iznad punine zbivanja svakidašnjeg života. Jednom drugom prilikom, i iz potreba drugačije prirode, primetila je Isidora Sekulić da se mi ne pitamo za kraljevstva inače tragičnih kraljeva u Šekspirovim. ftragedijama, mada zbivanje njihove kobi primamo kao trenutak katarse. · Postojeće razlike između tragedije kao tragedije i dela umetnosti pisane reči koja izriču puninu zbivanja kao zavičaj istine očigledne su i biju nas po svim čulima.

Pre pet decenija — 1911 — objavio je Borisav Stanković roman „Nečista krv“, Ocena naših prethodnika da je sudbina Sofke kao njegove središnje ličnosti tragična dvostruko je netačna. Prvo, ona ne objektivira postojeću razliku između stvamosti romana i stvarnosti tzv. realnih životnih situacija. Drugo, ona lako i glatko previđa razlike između tragedije kao tragedije i dela umetnosti pisane reči čiji nam se govor nadaje svagda, tj. kad god je o njima reč, kao zavičaj istine, Najelementarnije postojeće razlike mi smo — prirodom same stvari — samo naznačili. No za nas današnje teškoća je na drugoj strani.

Lakše je emitovati tuce pogrešnih ocena, i u njihovu tobožnju tačnost uveriti svoje savremenike recimo, nego redefinirati jednu jedinu pogrešnu ocenu čija je netačnost legalizirana pre pet decenija kao neopoziva istiha o prirodi i stvarmosti jednog određenog romana.

Umetnost Borisava Stankovića i danas živi svojim složenim načinom života. Objektivirana je u delima — pričama, romanima i dramama — koja podrazumevaju izvormo nadahnuće izuzetnih svojstava i osetne moći. Ona jednovremeno na ovaj i na onaj način živi i u delima naših savremenika. Otvorena prema našoj književno-povesnoj zbilji — ona pripada onim živim energijama koje omogućavaju razvitak književnosti jednog povesnog naroda.

Sofka kao središnja ličnost dela podrazumeva načinom obznanjivanja svog bića nagone, strasti i interese — materijalnu ba-

VN. ONA VV.

zu i na njoj sazdanu superstrukturu — jednog određenog dru= štvenog sloja u trenutku telesnog, psihičkog i duhovnog samoraspadanja. Ona je prezentanti svega onog što skončava pred neizbežnim. Punina oblika njene egzistencije u romanu zasnovana je ma posrednom izricanju svega onog: što joj je protivstavljeno u nadolasku neizbežnog. Gazda Marko je prezentant onoga što neumitno nadire kroz puninu zbivanja elementarnog i surovog,

kao da je ođ planine odvaljeno i bačeno u kaljužu jednog sveta. u poslednjem ropcu. On i Sofka se međusobno prepokrivaju i izriču. Da, dopušteno je govoriti i o dva međusobno protivstavljena načina prisustva u životu i o dva međusobno nesravnjiva oblika egzistiranja. Oni su to samo u celini: u stvarnosti romana, pa i u njoj nisu naprosto hemijski čisti. U jednoj jedinoj i nedeljivoj stvarnosti romana i Sofka i gazda Marko osećaju se kao da su u svom svetu, jer ta veštački stvorena stvarnost izriče jedimu potpunu istinu o njima kao ljudima. Umesto hemijski čiste stvar nosti trageđije pred nama se zbi+ va sudbinska patetika prolaženja ljudi i svetova.

Tako se tajna o dva međusobno pretpostavljena sveta (prvo) na tekućoj traci materijalnih in teresa i (drugo) na temeljima ljubavi i krvnih zajednica naglo uvećala. Roman „Nečista krv“, je= dnako kao i čitava umetnost Bo-

·' risava Stankovića, ostaje kao ret-

ko potpun izraz intuitivne spo» znaje i vidovitog pesničkog uvida u dubine i prostranstva uvećane tajne. Roman je ne izriče kroz čistotu nego kroz puninu zbiva– nja.

I ta dva sveta sa svojim. načinima prisustva i oblicima egzi> stiranja nepovratno su iščezla. Njihova tajna je mrtva. Za nas

je živ još uvek samo konačan o-

blik dela. Njemu pristupamo, a ne fantomima iščezlih svetova U radionicama povesti ljudi i prirode. Kroz sita života svi povici radosti i bola, svaki čas zbivanja krvi i mesa u prostorima bez gra= nica, propadaju u bezdan: u zimu zaborava. · Njihovo iščezavanje, jednako kao njihovog

trajanja, odjekuju nakmadđdno u delima umetnosti pisane reči. Posredsivom dela dolaze seni iz ha=da da u našem zbivanju ispiju naprstak krvi i života. Oni nan prethode. Za uzvrat —- kroz vernu, nestalnu i začaranu ljubav mi ih obznanjujemo. Umetnost Borisava Stankovića spontano oglašava i tu mudrost, a njena izdašnost već je dobila zalogu i u delima Miloša Crnjanskog („Seobe“), Ive Andrića i Dobrice Ćosića („Koreni“). Ona je u središtu svih zbivanja „naše Kknjiževnopovesne zbilje. |

Priče o tzv. povracima prošlosti mogu da zamuknu. To pravo nije dato ni piscima romana, Oni nemaju vizirane pasoše za prošlost. Ono što mogu, i što čine u istinskim trenucima nadđahnu= ća, to je da prošlosti, i svetovima smeštenim u njenom horizontu, daju željeni oblik, Umetnost Borisava Stankovića je legalizirala tu veliku i nenadoknađivu moć romana.

Ostajući bez prošlosti, priziva– jući svoju budućnost, mi smo još uvek najviše ljudi u stvarnosti koja je nemogućna izvan dela umetnosti pisane reči. Stoga je i u primeru Borisava Stankovića ·najvećeg pesnika među srpskim pripovedačima na osvitku ovoga veka — dopušteno govoriti o pesnicima kao zakonodavcima svetova. Ion paaa INIB AI JE AIO AIR ai yim ar aaa ar e PREMIJERA BEKETOVE DRAME

U brodvejskom pozorištu Čeri Lejn vreme za spavanje. Tek s vremomaz

održana je svetska premijera nove drame BSemjuela Beketa „Srećni da» ni“, U ovom najnovijem Beketovom dramskom delu dve ličnosti čekaju nebo u zemaljskom paklu. Jedna od njih, Vini, na početku đo grudi zatrpana u gomilu zemlje, u tome je đalje otišla od svoga muža Vilija, koji nag seđi iza gomile, mažući se vazelinom đa ne bi izgoreo, igrajući se prljavim dopišsnicama i uvlačeći se u svoju rupu kad zvono oglasi da je

na vreme on promrmlja koju reč kao odgovor na neprestano brbijanje sVOje žene koja se podvrgava diseiplinama koje će je pomiriti sa bezvoljnim rajem. U II činu Vini je još dalje papredoyala: zakopana je u gemlju đo vrata. Vili, koji gubi svoje sna ge, uzalud se upinje đa dohvati bUšku koja bi mu omogućila da se U bije, što mu je draže od sporog puta na nebo.

Oe, a o — — ——– — — _——_—__— K_o F———

a oo dkodaiya an aero aaa aaa o_O a atp ananendiiaie krao ua oa ai aa AA a ai a arap aaaS opa aaa aa aio ai

LIRIKA U PREVODU Nova engleska poezija

O ogouunkon a VO CAO RLAO Ted HJUZ

KONJI

Penjah. se kroz šume u praskozoroj tmini.. hđav vazduh, mrazotvoran, muk,

Ni lista, mi ptice, Svet bačem u maglu. Izbih, povyh, šute

Gde moj dah, ostavi izvijugane statue ma guoždemoj svetlosti. Ali doline su isušipale tmimu,

Do tHinije vresišta, — oymeći talog vedrećeg sivila Polovile nebo napred. I ugledah, konje: :

Ogromne u zbijemom, sivilu ~ deset njih Megalitski mirme, Disali su, nepokretni,

Nabyane grive i iskremutih, stražnjih kopita, Nečujno.

Prođoh: mi Tzaja wi trzaja glavom. Sivi nemi delovi

Sivog nemor sveta.

Sltušah, w praznini ma bilu vresišta. Suza šljuke okrenu, svoju oštricu, tišini.

Lagano sitnica olista iz tmine. Potom, sumce Narandžasto, cYbemo, crveno sukmo

Nemo, i rascepivši se do srži razdeya i zavitla oblake. Potresom, otvori zaliv, pokaza plavetmilo,

I zavesu velikih plameta. Okrenuh, se

Posrćući wu. grozmici sma. dole prema Tamnim šumama, sa plamsavih vrhunaca,

I pyiđoh konjima.

li Tomo, još stajahu. '41i ispayavajući se sad i blistajući pod bujicom, svetlosti, Njihova, mabrana kamena griva, njihova iskvivljema styažnja kopita Micali su se pod, kršivljenjem, dok je svud oko mjih

Mraz pokazivao svoje vatre. Ali još su nečujni bili. Nijedan wije Yžao mi kopao mogama,

Obešenih glava strpljivih kao horizonti, Visoko iznad, dolina, na crvenim poravnjujućim, zyvacima —

U žamo?u krcatih ulica, idući među godinama, licima, Da L još mogu da sretnem svoje sećanje ma tako samotnom, m.estu

Između botokši i crvenih oblaka, slušajući šljuke, Slušajući kako horizonti trpe.

DOO" NE

Elizabeta DZENINGS

| S JUNA BA Njegova starost vuče se za mjim posmatranja adi:

aa ly aaa aaa aaa aju aje ai ada ije ini ad iljada ea ay api aa di - S

"To je mjegova senka možete reći. Ono zatavnjenje Koje slikao na zidu je mjegovo prošlo ja, Znak što ga ostavlja samo kada se smiri A smirem, je sad wbek, Spokojam, posmatrajući sabiranje celog svog života,

Smera. samo da. posmatra. Šta Život mjegov od njega učini senka njegova pokazuje Fina đraži minule ali dostojamstvo ostalo, Dok je sve čega se otresao složeno U krivulju tmine, tišina: Starac spokojam u svojim tišinmama.

A mi što se krećemo oko mjega, okretanje smo nj"yobog sefa, Predenje mrvu to izgleda, ne ostavljamo senku Da obeleži naš trag. Mi smo maša dela samo: On je on, obšilan i siguram, Sve delo odbačeno, I vreve se usporava gde senka njegova stane.

DETE I ŠROLJKA

Nema izvesnosti mjega sada Wbeć samo

Dalelhe slutnje, plime sklone tišini,

Usna mora otima školjiku, ne obalu

I ovu usnu on stavlja uw> svoje uho i sluša,

Sluša i čeka daleko brujanje, utapamnmje, Klizanje i sisanje šljunka

Kao da se eho pođigao sa površine

Vode, kao da je mo?e, povukovši se odavno,

Ostavilo samo zvuk sebe i njega on čuje

Mutno u hodnicima usukame školjke:

Za njega sada, više nego bravo more, ovo je |

Obećaxje i iščekibanje svetova kuda bi om | Mogao možda odploviti. Školjka, |

Spavajući u sopstvemoj tišimi. ima mesta za sva moTo |

I dete, još raspoloženo za svako obećonje Sto ga magrađuje, sluša velike uskomešamosti, Stiščavanje bura, ljude što splovaYe, I ne ma da more neće mikad, tako zvučati. Da obale što sada čekaju mjegove stope meće ikad Tako kliziti poput #emke ispod Njegove svesti, kao što ova školjka sada u saoršemoj tišimi NatabGa celo njegovo biće u mora sad navek bežzimenma.

(Preveo Dušan PUVAĆČIĆ)