Književne novine

“radio

i televizija

- JEDAN NEUSPEH

1 JEDAN USPEH

SLOBODAN NOVAK: „STRAŠNO JE ZNATI“ RADIO ZAGREB

Ako se Homeru dozvoljava da zadrema, zašto to ne bi bilo do-

pušteno Slobodanu Novaku, po-

mislili bismo, verovatno, đa nam je đošao do ruku tekst radio dra me „Strašno je znati“ pre emisije. A možda bi utisak bio i drukčiji? Posle emitovanja — a sud se jedino tako može izreći — možemo samo da kohstatujemo da se dremež pretvorio u neprijatno dug zimski (dramski) san i đa odgovornost za to snosi mnogo pre reditelj (Matija Koletić) nego autor teksta.

Za Slobođana Novaka — rekao je jeđan kritiča? — karakteristično je simbolički izraženo shva tanje prijateljstva života i smrti u kome on nalazi razlog i opravdanje za sve nesporazume između čoveka i čoveka, čoveka i života... Po svom unutrašnjem smislu dra ma „Strašno je znati“ nosi isto obeležje. Reč je o dvojici ljudi „čiji susret u uvali je mogao imati i sretniji ishod“ da nije ne> sporazuma, međusobnog nepoverenja, da nije tog, tako često kob nog, slučaja. Prvi, zalutao u min= sko polje postavljeno na obali, tako da svaki pokret predstavlja

” opasnost po život, treba đa prene se značajnu poruku partizanima, a drugi, starac u čamcu, sklon alkoholu, izvan minskog polja, u nedoumici da li je pred njim prijatelj ili neprijatelj. Prvi, nemajući drugog izlaza, odlučuje se na rizičnu dekonspiraciju i preno= šenje poruke na starca. Kada se starac vraća, solidno natopljen al koholom, mladić obuzet strahom da poruka nije predata neprijatelju, ubija starca ostima, a eksplozija mina razrešava ovu iragičnu situaciju...

Reditelj se, sasvim je razumljivo, u svojoj vealizaciji oslonio na najdramatičniji deo drame — na svest njenih junaka, ispunjenu košmarom sećanja, straha, osećanja dužnosti, borbe za sopstveni život i svih mogućnih konflikata kojima je čovekova svest u takvim trenucima podložna, Na taj način dobili smo jednu „modernu“ dramu „foka svesti“, ali dramu u kojoj su unutrašnji mono-

lozi, dijalozi iz prošlosti i fantaz=

magorični dijalozi u budućnosti, bili tako meprecizno izvedeni, da je dolazilo do njihove interferencije. Rezultat nije bio udvostručeno dejstvo i jači efekat, već, sasvim obrnuto, njihovo poništa-

Najneprijatniji utisak, koji se stiče posle ove radio drame, jeste da je njenih šezđesetak minuta nategnuto, isforsirano neprirod nim sredstvima i da bi njena raz vojna linija sadržaja inače bila veoma prosta i kratka... Treba vo diti malo više računa o meri, jer podjednaka veština govorenju je i prestati govorjti,

DUŠAN BARANIN: „TROJA VRATA“ RTV BEOGRAD

U središte svoje dramatizacije humorističkih tekstova iz hercegovačkog života Dušana Baranina Vasilije Popović stavio je troja vrata koja vode u razna odeljenja suda, te večito posećene institucije prema kojoj naš narod gaji neku posebnu naklonost. Otvaranjem tih triju vrata ulazimo u vri dramske storije koje u mlazevima prosipaju na gledaoca tako dobro poznat i drag, tradicionalan kočićevsko-ćobićevski humor. Bratstvo David Štrbac Nikoletina Bursać dobija još nekoliko članova, podjednako duhovitih i domišljatih, podjednako autentično naših. Kao i rodonačelnici bratstva i ovi novi članovi snalaze se i dovijaju u novim situacijama, tipičnim za naše poratno vreme, zadržavajući svoje vrline i mane, uglavnom, nepromenjene., Svojom čistom, nenametljivom i funkcionalnom režijom Mirjana Samardžić sa izvanrednim interpretatorima Rahelom Ferari, Milanom Ajvazom, Jovišom Vojnovićem, Dragomirom Bojanićem i drugima, učinila je sve da se io kom čitave predstave osećamo „svoji među svojima“ i da, kao takvi, udružimo svoja osećanja sa osećanjima koja je pred sličnim prizorima tako jednostavno i lepo izrazio jedam naš mlad pesnik:

„Uvek smešimo se sebi. Smešimo se samo sebi.

Kako mogu da sam takav, Kako divno mogu da sam takav“.

TI ne samo to. Čitava izvođačka ekipa doprinela je da se, za SVE vreme trajanja emisije, ovom humoru, zapravo Baraninovom luspešnom nastavljanju šlavne humorističke tradicije, od srca i nesuzdržano smejemo. Za to joj izražavamo priznanje i zahvalnost.

Bogdan A, POPOVIĆ

Otpočinak u f | Ležim nepokretno u travi. Tzgleda da se krijem. Da, sakrio sam se, iako ova trava, u stvari detelina, nije nikakvo skrovište. Rekao bih da je to detelina što se širi u produžetku voćnjaka .iza naše stare Ruće, Rekao bih to i po zidu koji mi se čini poznat, U stvari, ne sam zid, koliko odronjen lep na ziđu od žute zemlje i pleve. Odnosno kravlje balege. Izjedene cigle, što proviruju is~

pod· lepa, sasvim me učvršćuju u uverenju da je to zid naše stare kuće. Samo: da li to ođista ispod lepa proviruju cigle? Ma=

. ločas, namah, učinilo mi se da je to neki zid od naboja, sličan

onom što okružuje groblje. U tom slučaju grešim: naš zid nije od nabijene zemlje i čeppića. Svejedno: nema značaja. Odavde ne mogu, to je ono! Ukoliko je ovo ipak detelina iza naše stare kuće, utoliko gore po mene. Tu će me najpre tražiti. Pa ipak gotovo ne mogu sebe da razumem — stalo mi je da to bude detelina iza naše stare kuće·

Ako se krijem, sigurno postoji neki razlog. Reklo bi se. Niko mi do sada — međutim — još ništa mije rekao. Ja ih iščekujem svakoga časa. Mislim — intimno — da su me već otkrili, da tačno znaju gde ležim, ali odlažu prepad. Ili možda još ne znaju zbog čega da me ocrne. Okrive, precizno rečeno. Čekaju, valjda, da se otkrije neko gnusno delo, pa da me onda ščepaju. Da li im je poznato da za to nemaju potrebe? Nek se obrate meni; ja ću ih o svemu obavestiti. :

Nije sigurno. Mogu, mislim, da kažem da sam nekog usmrtio. Onu devojčicu, na primer, koju sam pogodio kamenicom u glavu dok se vozila sa majkom u automobilu. Stajao sam, koliko se sećam, na onom utabanom pojasu zemjje između trotoara i kolovoza, pustom i užarenom od pripeke. Bilo je, dođao bih, rano popodne. Potpuna tišina. Upirao sam pogled u samo dno puste ulice, ne znam zašto. Izgledalo je beskrajno udaljeno i nedostižno. Kao da se ulica lagano slivala niz blagu padinu kojom še završava. Izmicala je oku. U stvari, znao sam, rastojanje je bilo neznaftno. Tada sem uočio da ulica nema drvoređa. To me je uplašilo, verovao sam da je davno posađen· Zakleo bih se da sam se čak penjao na jedan beli dud. Ne; drvored su posekli konopljari koji s kraja na kraj ulice predu užad. Ili nije ni bio. U dnu ulice je, neočekivano, iskrsla jedna crna mrlja. Zatvoren automobil starijeg tipa, utvrđio sam pošto sam bolje zagledao. Četvrtast. Dizao je za sobom neopisivu prašinu. Krivudao je. Odskakivao. Kurbla mu je zveketala. Prvi put sam ga video. Stopala su me pekla, vazduh je poigravao. Stajao sam nepomično. Kamenica mi je bila u šaci. A onda, u pravom frenutku, okrenuo sam se i zavitlao je. Potom sam klisnuo u kuću i sakrio se u brsnatu šibljiku izđikalu uza zid crkvene porte. Bila je puna svežine; bele krupne bobice izrasle na njoj odvratile su mi misli od automobila, U stvari, hvatao me je san. Počeo sam da kidam bele bobice da bih se otrgao snu. Izgledđalo mi je važno da budem budan· Me znam zašto. Nisam, naravno, odoleo. Možda, međutim, maloj nije bilo ništa, jer ja ne znam šta se desilo. Verovatno se samo uplašila i ciknula. U svakom slučaju ta stvar me ne napušta. Baš je mutna. Osećam se kao da je ostala na mestu mrtva. Mislim da jeste. Ne mogu da se zakunem, Čekam ih da mi to kažu, Đotvrde ili odbace. Hteo bih da ih čujem. Te nepogrešive mudrace. Svevide i zvezdoznance.

Pitam se da li je pored zida naše stare kuće ikad raslo zovino drvo? Ovde ga vidim, na svoje zaprepašćenje! (Reći ću zbog čega, kasnije; prvo da ispitam stvar sa zovom.) Dakle, zelena zova čije tanke. grane i sitan, modar plod prelaze preko zida! Da li je uza zid naše stare kuće rasla zova ili neko kiselo drvo sličnog ploda? Odnosno — orah? Nešto sam, kanda, pobrkao. Ono, pak,

priča »književnih novina

Pavle UGRINOV

“. >

što znam sigurno, jeste da jedno zovino drvo raste uz ograđu što deli našu veliku baštu sa malim vinogradom od dvorišta za kokoš. 'U blizini drvenog nužnika. Ili letnje kujne. Zova tamo raste sigurno. Da li to znači da kraj zida raste kiselo drvo? Skoro. (Kakvo razmišljanje!) Ali pre bih rekao da ne. Mogućna je, dakle, i zova kraj zida. Jedna zova ne isključuje drugu! (Zaista.) Posredi je neumoljiva logika koja me je, evo, smirila· S jedne strane.

S druge, možda je ovo baš mesto zločina. Mada je reč ozloglašena, to nije isključeno. Pod tom zovom, ako je to ona, na tom zidu, ako je to on, čekao sam sa ciglom u ruci da se Kamen=ko vrati sa igranke i đa mu tu ciglu fresnem po njušci. Da mu, drugim rečima, razbijem glavu. Uništim. Jesam li mu odista zavitlao ciglu posred njegovog gadnog (blago rečeno) lica? Verovatno jesam, takva mi je narav. Sumnjam, opet, u to, jer sam kukavica. Videću, sve će mi to reći kad dođu da me vode. Kad zazvekeću lisicama,

U međuvremenu, meni je u detelini postalo nesnosno. U početku, na protiv, bilo je skoro prijatno. Ne baš u samom početku, jer Je tada izvesno vreme bila vlažna od rose. Malo kasnije, htedoh reći. Sunce je grejalo neometano oblacima. Detelina se počela

· ragscvetavati. Ovde ću zastati da objasnim nešto, ukratko, za one

slabe iz botanike. (Što se toga tiče, prvi sam među neznalicama!) Rekao bih, tj. tvrdim, da postoje dve vrste deteline: ona niska, čija tri lista crtaju na plakatama za lutrije ili ih devojčice nose na lančiću oko vrata, i ona dugačka — neoplemenjena valjda sa nejednakim listićima i ljubičastim cvetom u vrhu, u kakvoj sad ležim. (A možda je to neka freća vrsta ili uopšte nikakva!) Tek cvet tog zelja je mirisao u jednom kratkom periođu prepodneva. Ukoliko to nije bilo sećanje na miris deteline pokošene i sadenute u stog?! Zatim su se pojavile neizbežne pčele; od tog trenutka sve je počelo da se rasplinjava. Njihova tupost i tvrdoglavost u paši — koju neki nazivaju · „vrednoćom — išla mi je na Živce. Zujale su bespomoćno zazdražene prahom koji se presipao iz cvetne čašice. (Ili kako se to već - zove!) Pa neka zapara koja je pritisJa. Naposletku, ozdo, iskrslđli su mravi — ne manje vredni od pčela — i počeli da mi se uvlače u pantalone i mile po koži. Češao sam se kao besan zbog nečije blesave revnosti, Povrh toga, nebo se iznenada zabelelo. Svetlost mi je pala pravo

na oči-i ja sam obnevideo. A možda i nešto gore. Kuvam se, Čekam ih. Ako sad dođu, oni će me, uistinu, spasti. Nek dotrče, hoću da ih što pre namagarčim. Kađ nadnesu svoje tintare nad mene, poljubiću ih. Reći ću im da me ne maze, kako bi me što pre odvukli. Ukoliko imaju kola, mislim maricu, utoliko bolje. Odmah ću se dočepati hladovine. |

Izgleda da ih baš briga za to! Rasporedđili su se po okolnim dvorištima, zezaju se i zevaju. Znaju gde sam, znaju da ne smem da mrdnem i rade svoj posao. Svakako se dobro časte: pomlatili su tuđu živinu pod izgovorom — verovatno — da su na mrtvoj straži i sad jedu dobar paprikaš. Vidim ih. gde ližu prste. U stvari, to je najnepovoljniji trenutak da počnem šuškati, jer u svom gnevu mogu da me pokose! Možđa ni kriva ni dužna! A da im doviknem iz deteline, ovako ležeći, da se predajem: Hm! Oglušili bi se, naravno! Svinje. Pravili bi se ludi, Nema mi druge: moram ostati ovako nepoltretan.

Ali, to baš oni i hoće. Jer — čujte ovo dobro! — ovako nepomičan i bespomoćan ovde u travi, u .detelini, ja već, bez sumnje, trpim njihovu osudu! Zadovoljavaju se time, rekao bih, bar zasad! Njihovi šefovi, njihovi arhiepiskopi! Zaista, ovo je najbolji način — za mene, razume se, najcrnji — da pred publikom i rođacima, koji se, dosadni kao stenice, sigurno već interesuju na sve strane za moje odsustvo, ostanu čisti, s obzirom na nedostatak — kako se to kaže — dokaza. Izbegnute su, dakle, for-

malnosti (vajkadašnji san!) i prešlo se smesta na zakonske,.posle--.

dice, Kako se to već ofrcano uzvikuje! Ovo se u prvi mah čifi kao napredak čija sadržina još nije protumačena:; Uostalom, to nije ni potrebno: ubrzo će se raščuti da je to samo jedan stari trik. Primenjen ovoga puta uspešno, blagodareći meni samom.

vanje i savršeno gubljenje veze sa ličnošću o čijoj svesti je u datom trenutku bila reč.

Ako reditelj želi da dočara usijano stanje svesti junaka drame — a svima je jasno da je ono taTakvo čim shvate o čemu se govoTi — on može da se posluži i efektom koji proizvođi ponavljanje po slednjih izgovorenih reči i njihovo gubljenje ın etru. Ali kad on to čini neprekidno, u svakoj prilici, slušaocu poštaje savršeno svejedno da li se ponavljaju značajne reči: izabrati.. izabrati... izabrafi.„.„ napred... napred... napređd..., tačan... tačan... tačan..., smrt... smrt... smrt. ili, recimo. kutlača... kutlača... kutlača... Time je stvorena almosfera neprirodne patetičnosti, potpomognuta histeričnom galamom, neprijatna atmosfera koju će svako, sem profesionalno obavezanih, okretanjem dugmeta na radio-aparatu Ppre-

kinuti.

Žika LAZIĆ

Niko GRAFENAUER _

a i Coe—=

KAMEN

(Podoba asketa)

Ni večji od lišine, ki si je poiskala vo njem žišča. i

Odi v00 zagrinja s črnimi semcami,

nebo in vode se krhajo ob njem,

smrt go je zavrgla.

Že stoletja, je tam tako

zgrbljen v samoto

in molčečem.

Crne bodo njegove 8Olže,

kadar se oglasi,

Grobni mir nmoči mu je blizu, o o raku vršanja ptičjih kri, me pridušenega smeha med listjem. Kakor » polmoč prisluhnem: zaman.

Nikoli se me odzove Mušesu Drevo (re mimo njega

in trave mimo

in ptice,

z življenom. ·

Smrt bočiva WA. njegovi romi.

KNJIŽEVNE NOVINE

VOJNIKOVA ICRAĆKA

Truba je postrojavala vojnike za večeru, a ja sam žurio prema moru. Oni koji nisu imali para da večeraju u gradu, jer danas je bila subota, ostali su u kasarni da sažvaću tvrd voj» nički hleb. Prolazio sam između ljudi i kuća uzdignute glave, radostan što jedva zapažam da me niko ne primećuje. Pipao sam u džepu onu nežnu igračku s kojom sam Želeo što pre da ostanem nasarno.

Prolazeći kroz tesne ulice tog dalmatinskog grada, odlučno sam gazio čizmama dižući oko sebe buku. Mimoišla me je grupa mladih ljudi i žena kraj stare crkve, ostavljajući mi da udišem nežne mirise njihovih okupanih tela, U glavi se pokrenulo sećanje na nešto opasho i radosno, Sećao sam se ujaka na konju. Obećao mi je jednog dana da će mi kupiti igračku kakvu još ni jedno dete u selu nije imalo. Ležao sam tada pored praga, strepeći da će me pokret uznemiriti i naneti bol mom napuklom ramenu i razmišljao o igrački. Ujak Toplica, međutim, nikad nije ispunio svoje obećanje. Valjda zato što su ga ubrzo zatim ubili. -

Stigao sam na obalu i ponovo se sreo sB morem. Gledao sam, Činilo mi se da me neko posmatra sa strane i misli: Gle, čudnog vojnika! Gle, vojnik se seća nečeg! Niko o meni nije mogao da zna više od onog što je mogao da vidi. A ja se skoro nisam video.

Stigao sam na usamljeno mesto među ka> menjem. Kupačn više nije bilo. Svi su šetali pored velelepnog hotela. Ovamo sam uvek dolazio sa mišlju koja me je odvajala od drugih i od mora. U prvi mah između, mene i mora bila je moja misao. I ovo večeri nekoliko irenutaka ujak Toplica je lebdeo u treperavom vaz-

·duhu na vrancu, nasmejan, opirući se onom

poslednjem pboložaju kada je kao mrtvac ležao na žutom stolu, obasljan svećama i cvećem,

Miris mora je bio jak kao miris žene i sla- ·

dak kao miris opranog belog rublja: Njuškno sam njegove struje u povetarcu, primao sam ih kao neizbežnu prijatnost. Šireći nozdrve, prihvatio sam tu nametljivu lepotu, prožet požu> dom, More mi je obećavalo devojku. Kao što sam stajao nađ devojkom i udisao je, tako sam sada udisao more,

Ubrzo zatim nestala je moja misao koja me je odvajala od mora, Spojen sa zatalašanom površinom čulima, gladnim doživljaja, počinjao sam da mislim onako kao što se osećalo more, Večeras je plava površina bila malo zatalasana

-

i šuškavo se penušila preko kamenja. Želeo sam da naslonim lice na falase i da ih udišem. Morao sam da mislim. Mislio sam do ostrva koje se lenjo protezalo na suncu. Sto je sunce bilo bliže zalasku, ostrvo je bilo sve veče, sve uzbudljivije. Pred svoj pad u veče, sunce je nad morem drhtalo kao srce. Crveno.

Potpuno vezan za more, mogao sam da bo= tražim igračku u džepu vojničke bluze. Izva= dio sam njenu čarapu i stiskao prstima nežne niti, dok mi je lice prehMrivala bockava skrama sramote. Zeleo sam sada, kao i ranije, da sta> vim čarapu u usta, ali me je nešto sprečavalo. Nisam bio dovoljino sam. Nikog nije bilo u bli= zini, ali su me gledale radoznale ribe iz mora. Posmatrale su me očekujući taj moj pad.

U prvom pismu već pitala me je šta želim da mi pošalje.

Nije mi bilo potrebno ništa. Imao sam sve za novu sreću. i

U. drugom pismu me je pitala želim li još nešto osim cigareta i kolača.

Kutiju kolača podelio sam pred ručak sa vojnicima, a cigarete sam pušio nekoliko dana.

U trećem pismu zamolio sam je da mi pošalje jednu svoju isluženu najlon čarapu.

U četvrtom pismu objasnio sam Joj da to nije nikakva luda želja, već vojnička potreba, Najlon čarapom se mogla najbrže i najbolje očistiti cev puške. ;

Ona je bila očajna što je moja luckasta želja za čarapom nastala usled jedne banalne vojničke potrebe, |

„To znači, mogla sam da ti pošaljem bilo koju čarapu, to znači, mogao &i da kupiš najlon čarapu gde svi kupuju — to ne znači ništa!“

Gle, ona je razmišljala! Između nje i mene još su bile njene misli, Još malo, obećavao sam joj, i desiće se to, kao kiša popodne kad smo ribali stepenište.

Šav na čarapi bio je pukao, Njuškao sam čarapu, njuškao sam nju, njenu nogu, rnijen hod od kreveta do zatvorenih vrata, Jesam li opipao tu čarapu na njenoj nozi? jesam, osećao sam to sada, pod prstinia sam osećao kako joj je glatka

_ i vitka noga napeta i podatna.

Da li je pukao šav kad sam je stezao u kabiji, rugajući se njenom dostoianstvu, Ona je mislila da je naša ljubav isuviše prefinjena da bi se pokazivala na svakom mestu. Ona je mislila iza zavese kroz koju se sve videlo. I ostavljao sam je u kapiji odlazeći uvek onim putem koji nije vodio mojoj kući. Znao sam da je mislila: kuda idem i voleo sam kad sam znao šta ona misli, pa sam se trudio da mislim uvek onako kako ja biram drugi put, a ne onaj koji ona želi da odaberem da ne bi mislila onako kako joj zapoveda njena mlaka duša,

Voleo sam njenu čarapu kao što sam voleo

· njeno malo telo.

Sada je more bilo sa suncem. Sa mnom je bio večernji vetar, pun prijatne strasti, volian za zločin, za nož i srce. Sa mnom su bili ti

čudni znaci sreće. Voleo sam čarapu i nežno je milovao, očekujući da će pod mojim uzdrhta= lim prstima zaplakati zbog svoje nemoći da me voli kao ja nju.

Da li je to bila igračka koju mi je obećao ujak, gledajući me sa otimarenog vranca, dok sam ja ležao ispred.stare kuće, pored drvenog praga sa napuklim ramenom i tugom u mladim kostima. S istom tugom sam i sad bio dok sam je poznavao na stenama, kraj) mora, daleko od drugova koji su zbijeni za prostim stolovima, preko kojih su noću trčali pacovi, halapljivo gutali večeru i ćutali, Nismo bili zajedno, nismo jurili napred, očekujući oširu komandu koja nije imala milosti za naše iskolačene oči.

Seđeo sam vrlo blizu mora i spustio sam čizme u vodu. I kada sam, odolevajući požudnoj drhtavici, skupljao čarapu da je stavim u usta i osetim svu slasi njenih niti : kože koju je obuhvatala, baš tada, kad sam se nagao nad novu provaliju, čuo sam zvuk.

Bila je to truba. Nervozno je dovikivala Bvoju komandu. "'ebalo je da budem spreman za juriš. Bi)» sam vojnik, oh koliko sramote noše svaka vojnička pleća, i odgurnuo sam sve od sebe, spreman da poživotirjim. Slušao sam irubu sve dok nisam počeo da mislim. Potom je nisam čuo, jer sam shvatio da je ovde me mogu čuti, i da u ovo vreme nikad ne svira.

To je bila samo opomena, to je bio glas onog koji Je znao, koji je video.

Stiskao sam ponovo čarapu, ječanje.

Tama je počinjala da biva poznata, a njen glas muklo me je zvao. U parku se tog marta grlio jedan muzičar sa učenicom koja je držala buketić ljubičica.

Carapa je bila sve bliža, sve toplija, Migoljila se u mojim šakama, osećajući da je Ogsećam, tražeći da joj dam što sam joj nuđio već nekoliko puta. Crveno i prozračno plavelnilo i more i ostrvo gušće i bliže okruživali su me i zvali su me i pretili su mi. I kad sam dodirnuo čarapu usnama, kada sam je voleo više od ičeg, kada je trebalo da bude u meni, nedaleko se pojavila trabakula.

Bila je stara i čađava. Plovila je bezbrižno kao vreme u selu, u zabilim krajevila. Jedno jedro je bilo zategnuto i izloženo vetru. Za katarku, vrlo kratko, bio je privezan magarac.

zadržavajući

Na palubi su sedeli Dalmntinci, igrali karte i.

pili vino. Vikali su povremeno, a magarac je

mirno stajao i gledao ispred sebe. Gledao jeu podnožje katarke. Magarac je bio kratko pri-

\qezan, a ja sam sedeo ma Wamenu., 'Galebove sam tek tađa čuo.

Galebove sam čuo, galebove, Bože! Ono što sam čuo, tek sada sam čuo,

TI to Bože.

|,

nije bila moja misao, nego moj uzdah. ·