Književne novine

Vr.

| GODINA XIV NOVA SERIJA, BROJ 169 BEOGRAD 20. APRIL, 1962,

CENA 30 DINARA

L

IST.

ZAvK NM JI

ŽE VNOS T.

KNJIŽEVNE NO

UMETNOSCĆT 1ıI

ŠTA ĆE BITI S KNJIGOM?

Knjige, izdavači. olakšice i sporedne

Razvoj izdavačke delatnosti u našoj zemlji i pomoć zajednice izdavačkim preduzećima (od raspodele po fondovima do kamatnih stopi i dotacija) omogućili su zavidne uspehe na polju produk cije knjiga, ali istovremeno stvo rili su u praksi izvesne probleme o kojima do sada nije bilo dovoljno reči. Kako je, međutim, naša javnost zainteresovana za što uspešnije delanje izdavačkih preduzeća kao — pre svega i iznad sveša — kulturnih punktova (što nijednog trenutka ne znači zapostavljanje njihove ekonomske baze, privredne politike i knjige kao specifične robe), pokušaćemo da sasvim ukratko raz motrimo pitanje beneficiranja iz davačkih preduzeća od sfrane za jednice, iznoseći neke poglede čija je jedina pretenzija da bruže povod za razmišljanje i, eventualno, širu diskusiju.

Omogućujući, izdavačkim preduzećčima — knjige radi — da imaju povoljniji tretman nego, na primer, trgovina i neke grane industrije, zajednica je nastojala da ta preduzeća stimulišu na ve ću, solidniju i sistematsku pro-

ot oan

NP |?

dukciju knjiga. Tako su nastala izdavačka pređuzeća koja su knjige radi — stvorila razgranatu, ponegde čak i izvanredno veliku sporednu delatnost čisto irgovačkog karaktera (knjižare i papirnmice, veletrgovina papirom, uvoz knjiga i uz knjige artikala koji sa njom nemaju neposredne "veze, trgovina muzičkim instrumentima, pločama, raznim tehničkim, Seodetskim i drugim instrumentima itd.). Međutim, tokom vremena takva preduzeća našla su se u situaciji da — silom prirode stvari i zahteva fržišta — sve više favorizuju taj trgovački znatno merkantilmiji deo svog poslovanja, zanemaruju Ći molems volems osnovnu delatnost-zbog koje:su i dobila pbovolj niji tretman i beneficije — proizvodnju knjige.

Praksa je pokazala (prostor nam ne dozvoljava iznošenje ar-

izvedeni na osnovu cifara) da sporedna delatnost ne pomaže proizvodnju knjiga u odgovarajućoj srazmeri, nego je čak odre đenom progresijom i sputava (strukturom „kadrova, sastavom organa radničkog samoupravljanja, nastojanjima i pravima eko nomskih jedinica itd.). Šta više o na ima nezadrživu tendenciju po rasta i „gutanja“ glavne delatnosti. Stvaranje mamutskih izda vačkih preduzeća sa čitavim nizom sporednih delatnosti (postoji jedno koje se bavi i montiranjem neonskih reklama!) potcenjuju knjigu, na onaj isti neizbe

žni način na koji — to smo svi uvideli — u skoro svim našim

knjižarama neuporedivo merkan tilniji kancelarijski, materijal su ši knjigu do'te mere da damas (sledajmo istini u oči!) čak i izdavačka preduzeća radije angažuju za poslovođe svojih knjižara ljude vične prodaji papira, ne Bo prave knjižarske radnike, Spo redna delatnost via facti postaje balast izdavačkih preduzeća i kočnica njihovog izdavačkog raz voja. U čitavom svetu nema ni jednog solidnog izdavačkog preduzeća koje se prepušta tolikom poslovnom šarenilu, a neka naša preduzeća proglasila su baš to šarenilo za čarobni ključ rešenja problema izdavanja i plasmana knjiga! Nepristrasna ekonomsika snaliza dokazala bi da sporedna delatnost nije ni blizu ostvarila ulogu koju joj je zajednica namenila kao pomoć knjizi. Uzmimo, samo, primer iz oblasti radničkog samoupravljanja: radničiki savet.svakog pređuzeća sačinjavaju radnici i službenici iz svih ekonomskih jedinica predu zeća, bez obzira na vrstu posla kojim se bave. Ako izdavačko preduzeće ima veoma razvijenu sporednu delatnost i, s njom u skladu, veliki broj zaposlenih, onda je sastav radničkog saveta nužno takav da su predstavnici čisto izdavačkog dela u radničkom savetu u izvanrednoj manji ni. Da li takav radnički savet mo že u punoj i pravoj meri da ostvari samoupravljanje u jednom: izdavačkom kolektivu, kome knji ga predstavlja glavnu svrhu postojanja — ako radnički savet izabran između 200—300 ljudi, od kojih redakcijskog „osoblja ima desetak, sačinjavaju većinom lju di koji sa knjigom imaju tek posredne veze? Posledice su dalekosežne. Činjenica je da se danas u velikom broju izdavačkih preduzeća sa razvijenom sporednom #delatnošću na sastancima radničkog saveta o izdavačkim planovima i izdavačkoj politici govori deklarativno i bez ulaženja u suštinu stvari, čak bez poznavanja te suštine. Ako knjiga ima svoju ekonomsku vrednost — a ima je! —onda je nužno da radnički saveti naših izdavač kih preduzeća budu po sastavu što Kkvalifikovaniji da o knjizi govore. A. to je mogućno samo u izdavačkim pređuzećima kojima je sporedna delatnost zaista sporedmna ili je uopšte nemaju. . Zaključak je jasan: nama nisu potrebna izdavačka „preduzeća čija snaga leži u trgovačkom bru-~-

to „prometu proizvoda koji nisu knjiga. Nama su nužna izdavačka preduzeća sa velikim kultarnim potencijalom — nezavisno od broja zaposlenih i drugih za knjigu nevažnih elemenata.

Razume se, to ne znači da se izdavačka preduzeća ne smeju baviti svim onim što im zakonski propisi dozvoljavaju — od volje im da to čine koja hoće. Suština je na drugoj strani: u sistemu beneficiranja.

Beneficije ne treba dati proizvođaču knjige — nego konzumentu knjige.

Prema sasvim grubom proračunu, samo u NR, Srbiji bi se od beneficija datih izdavačkim preduzećima moglo dobiti milijarda i po dinara! Ako bi se ta suma strogo namenski dodelila školskim i narodnim bibliotekama (bez obzira na eventualnu promenu cene knjige), s tim da te biblioteke imaju određenu obavezu sistematskog proširivanja · knjižnog fonda — jednim „potezom približili bismo čitaocu ogroman broj Knjiga. Od kolikogž bi to značaja bilo samo za školske biblioteke, ta prava mesta za stvaranje i negovanje novog čitaoca, ne treba govoriti.

Izdavačkom preduzeću koje je vitalno i sposobno za život, koje štampa knjige ne zato da nosi izdavačku firmu i kroz nju dobija beneficije od zajednice, nego zato da te knjige neko i pročita beneficije nisu potrebne. Ukidanje beneficija, ali ne zato da bi se ta sredstva slila u neke opšte fondove, nego da bi se upotrebila isključivo za pomoć konzumenfu knjige, dobrim delom se rešava jedan krupan problem kultume politike naše zajednice. To bi, dalje, učinilo neoportunim nicanje novih izdavačkih preduzeća, doprinelo prirodnoj likvidaciji onih koja neopravdano postoje. Razume se, ovde govorimo o davanju generalmih beneficija, pod koje može da se podvede svako ko izdejstvuje izdavačku firmu, što ne znači da zajednica ne bi nastavila svoju „politiku pomaganja određenih «edicija i pojedinih knjiga za koje postoji poseban interes društva. Zašto, na primer, da dajemo iste kredite i iste kamatne stope za kriminalne romane i političku literaturu? Sledeći zaključak: stvaranje čistih izdavačkih preduzeća, malih po broju zaposlenih, ali velikih ·'po izdavačkim poduhvatima, kvalitetu kadrova i kulburmomna

delatnosti

potencijalu, zahteva preispitivanje i reogranizaciju sistema plasmana knjige. .

Tu je istmski nužna intergracija i stvaranje Kknjižarskih giganata, čiji bi jedini zadatak i

glavna briga bila da plasiraju knjigu i koja bi za uspešno ostva renje takvog zadatka dobila od zajednice posebne beneficije. Nama danas nije osetljivo mesto stvaranje knjiga, nego njihov plasman, Beneficije, dakle, treba usmeriti ka čistim knjižarskim preduzećima i ka bibliotekama ka onima koji direkino pristupaju čitaocu, Budu li naše prodajne prilike poboljšane — dobur deo izdavačkih glavobolja uminuće, a na dosadašnje niko neće ni pomišljati.

Zar može biti bolje beneficije za proizvođača knjiga nego ako, na primer, najviši organi narodne vlasti upute preporuku svim privrednim · organizacijama sa više od pedeset radnika da obavezno stvore i održavaju biblio= teke (finansirane iz fonda zajedničke potrošnje), u kojima neće stajati samo Knjige odabrane po ukusu pojedinaca „zađuženih“ za biblioteke, nego knjige nabavljene i redovno nabavljene po planu i uzornom spisku koji bi zajednički mogli da sačine Savez izdavača, Savez Mnjiževnika i Savez prevodilaca? Zar radnik koji u biblioteci preduzeća bude mogao da nađe školsku lektiru za svoju decu neće uvek glasati za to da ta biblioteka postoj i istinski živi? Neka takve biblioteke konzumiraju prosečno godišnje po koju stotinu hiljada dinara, neka školske i narodne biblioteke dobiju sredstva iz dosadašnjih beneficija davanih izdavačkim pređuzećima, a čista knjižarska pređuzeća, „svesrdno

DRUŠTVENMA P

PESNIK U (UTANJU

Kako spisateljska pera postaju dostupnija sve bećem broju ljudi, tako je ·čovečamstvo sve govorljivije. Besmis-

lene elokventne parade često prelaze u bYrbljanje i nepodmošljivu bulcu, Količina štampanih reči bez novog ili bez

esej

ikakvog smisla dobija razmere jednog modernog potopa...

Prezasićen glomažnom .govorljibošću i zžastrašem nmeb?TOhodnim gomilama reči u sledećoj knjizi, pesnik i mjegov sijamski blizanac — čitalac, dolaze na ideju, možda pogrešnu, da je došao trenutak za stvaramje knjige bez reči, knjige koja bi ćutala. Godinama kljukan mišlju da je vyedmost jednog pesničkog dela u mjegovom govoru, ovakva pomisao kao da je unapred osuđena na propast bez borbe. Poezija koja bi ćutala! Šta bi to trebalo da mači? Kada. bi sc knjiga mogla pisati predmetima a ne rečima — problema me bi bilo, zar ne?

Početak shvatanja takve jedme pesničke mogućnosti vodi me put groblja. Nekoliko puta sam imao utisak da se u tom ambijentu mazire oblik literature koja bi ćutala. Mrtvi Su ostowili žioima svoj glas koji traje uprkos prestanka njihovih, akcija. Oslobođeni nužnosti, u grobovima su ostali nešto drugo. Njihov lebdeći glas, tako smažno wprisutam, mama me Samo kao uspomena, ma koliko ga mi približavali, prilagođavali i osvajali, za sebe, uvek nam je izmicao i završavao se mjihovim, Ćutamjem, koje je veće i istimitije od svih efermnih, prepričavanja mjihovog elementarnog kyvaja. Odlučiti se na reč o onima koji beznadežno ćute znači mametati svoje iskustvo onima koji su ostali bez njega.

Nisam, imao reči da ispričam, saopštim ili bar nagovestim, izgled, ćutanja streljamih wu Kragujevcu. Obilazeći njihove zajedničke grobnice, video sam, spoljni oblik zemlje Wu kojoj su ležali. To je bio značajan podatak za vizuelni doživljaj mjihove smrti. Za mjihovbe elememtazirane oči to je bila poslednja slika sveta. Bilo je još mnogo ljudi koji su tog oktobarskog dana stigli streljanim, u pohode. Svi su oni govoril, sasvim tiho, ili su ćutali. Samo je sa jedme grobnice kraj potoka dopiralo naricanje meke žene.

Ali ništa od toga što sam video mije objašnjavalo mjihovu tragediju, a još manje im, se moglo približiti Yyečima tuge ili rečima utehe. Oni su ćutali kao što bi trebalo da ćuti pesma o mjima. To je bio jedimi but do njihove patnje, sažele u, bolom trenutku kada su im, vreli kuršumi tomili kosti i razbijali lobanje. Sve što bih rekao objašnjamalo bi moje pokretljie kosti i moju svesmu impresiju koja je wibrirala između opažanja i Yetrospekcije. ·

Kasnije, stajao sam kraj jedne đačke grobnice i prilagođavao svoje ćutanje mjihovom pokoju. U jedmom trenutku sam se dovoljno približio njihovom, bestelesnom, egzistiranju da prebrodim, vreme koje mas je delilo. I počeo sam da pričam, sebi. o njima bez ijedme veči. Nekom twwutrašmnjom mimikom. U tom ćutanju Krilo se moje saznanje da. se kragujevačka tema ne može spoznati verbalnim, formama, još manje saopštiti drugima. Kako će se to ćutanje transpomovati u literaturu? Kojim, rečima?

Dakle, ipak rečima! Kako bih drukčije? Bar je bio Tešem spormi izbor elemenata. Znači, rečima koje bi ćutale. Kao što hladnoća objašnjava želju za toplotom, mrak čežnju za svetlošću, pustinja putovanje prema oazi, tako bi trebalo nova reč da objasni ćutanje. Svaki suvišni drhtaj bio bi u takvoj poetskoj konmstelaciji memoguć.

Žika LAZIĆ

ITAMJA

LIKOVNE

potpomognuta od svih koje interesuje knjiga i čitalac, stvore mogućnosti za nove vidove plas-. mana knjige (komisiona prodđaja, centralni otplatni sistem i akviziterska mreža, knjigobusi, zajednička propaganda itd.) — pa će produkoija knjiga u našoj zemlji dobiti nove i sveže tokove, ojačati i proširiti se onako kako svi želimo.

Nisu li ovo, makar i ovako ovlaš izgovoreni, problemi koje, u najmanju ruku, treba aozbiljno, stručno i sistematski prostudirati, u ime kulture i — Knjige ra-

: Uglješa KRSTIĆ

Bu nagslutiti. T,engli-Murova je na istom putu, na kome su i oni, koji pitaju da li je Blitva — na putu stvorenja koje je zalutalo na planetu, za

Hrvatska

gumentacije, ali su ovi zaključci

Ivan IVANJI

Umetnička i istina

Ervin Šinko prošle godine nam je ukazao na neverovatnu sličnost između otvorenog pisma koje je portugalski ka petan i književnik, Enniko Galvao, upu tio diktatoru Portugala Salazaru sa pismom Nilsa Nilsena pukovniku Barutanskom u romanu Miroslava Krleže „Banket u Blitvi“. A u trećem broju zagrebačkog časopisa „Forum“, u kalen daru, nalazimo upozorenje i na jedno treće pismo, otvoreno pismo direktora pariskog lista „Mondć JIber. Bev-Meri atentatorima koji pokušavaju da ga ubiju. I ono je napisano u stilu Nilsa Nil

sena. Dva prilično različita čoveka portugalski političar, oficir i pesnik u

izbeglištvu i pariski direktor lista iz svog kabineta — pišu još različitijim. adresatima — šefu države — diktatoru, odnosno anarhoidno-fašističkim zločinojma. Način izražavanja im se po dđudara sa junakom Krležinog romana, koji je napisan pre četvrt veka... Ako su mnoga pitanja postavljena još kad su štampane prve dve knjige „Bamketa u Blitvi“, sada, kađ je izišao i treći deo, ponovo na tapetu — upoređenje Nilsenovog sa pismima kapetana Galvaoa i Bev-Merija delimično su odBovor. Pitali su: gde je Blitva? Da li je ona stara Jugoslavija? Ili Hrvatska? Ko je Barutanski — kralj Aleksandar? Hit ler? Da li je Stjepan Radić Kmetinis ili Mužikovski? Da li je Krleža sebe vi deo u jednom od likova? Možda baš u Nilsenovom? Tako nije nelogično da je do takvih pitanja i kod zainteresovane publike moglo doći, zapanjuje koliko smo svi mi skloni da umetničku istinu poistovećujemo sa istonijskom ili sociološkom faktografijom. Veličina Krležinmog romama je baš u tome što je koristio i vešto ukomponovao u radmiju mnoge konkretne elemente, tačne' podatke, istorijske činjenice, a da je ipak stvorio potpuno svoj, imaginami, ali i te kako stvarni svet. Koliko je stvari),

to tek sada vidimo, zaista, kada se čak i pisma pišu kao po ugledu na njegova. A sasvim je nemoguće da su 'Galvao i Bev-Meri čitali nepreveden još Krležin roman, pa ni jedan drugoga.

Kao ilustraoiju potpuno druge vrste — da promenimo temu i podneblje možemo uzeti — sasvim kratko — naj novijje studije o Lordu Bajronu. Nedav no je u Americi izišla studija Doris Lengli Mur, koja na preko pet sbotina stranica ispituje da li je Bajnom imao intimne odnose sa svojom polusestrom Augustom — polazeći od izvesnih mesta u Bajronovoj poeziji iz kojih se neki „vrlo grešni“ ljubavni odnosi mo

koju mema ni komnpasa, ni sekstanata, niti čula za „orijentaciju. Ostanimo kod ta dva primera — iako bi se bezbroj njih dalo navesti. Zavedeni od kvazimanksističke teorije o književnosti, koju su neki, prvenstveno ruski, auitori lansirali, a kojima se nije dovolj no energično, baš sa marksističkog stanovišta, protivrečilo, — svi smo mi pomalo skloni da u beletristici tražimo istoricizam, didaktiku ili sociologiju. 'Tro jest, da ne pnimimo junalke, situacije, odnose, zbivanja, uslove, čitave sveto= ve, kakve nam ih autor dočarava, nežo tražimo i izvore inspiracije ili čak direktne uzore u životu. Svi oni koji su imali posla sa književnim početnicima, čuli su od njih bezbroj puta: ovo

PRILOGE

I VINJETE

U OVOM BROJU IZRADIO MIODRAG

NAGORNI

je uzeto iz života: Prinodno,'šta' više, ne minovno, svaki umetnik, pa i najapstraktniji, crpi iz života. Ali ako je umetnik, on će svakako život videti kroz poseban spektar. Možda ćemo moći da ga uporedimo i sa svilenom bubom, koja se hrani dudom i prolazi kroz pri lično čudne metamorfoze, pre nego što će naše žene obući u svilu. A ako je ta svila lepa i nešto sasvim novo, to još uvek ne poriče činjenici da je ima mo zahvaliti ružnim imsektima i onoj , najprostijoj voćki naših ravnica... Vrlo retko će kritičari i istoričari književnosti imati tako realne dokaze da je jedna umetnička istina do te me re verno izrazila životnu političku istinu čitavog jednog veka (naravno samo određenih vidova u njemu) kao što je to, zahvaljujući citiranim pismima, slu čaj sa „Banketom u Blitvi“. Alo će biti bezbroj romana gde tako eviđentnih

naknadnih sličnosti neće nikad moći

da se nađu, to ne mora samo po sebi · da znači da su slabiji od Krležinog, Ali ovaj slučaj, u kome je jasno da pisac nije mogao misliti na stvame doga đaje pišući zbivanja romana — jer su 3e stvarni odvijali četvrt veka, docnije — Upozorava na prave relacije između umetničke i faktografske istine. Umet nička istina mora da sadrži mogućnosti životne istine: sociološke, političke, istorijske. Nije važno da li je za vreme svog rada autor koristio lična iskustva

ili promatranja, Važna je uverljivost,

zakonitost i opravdanost i postupaka njegovih junaka i sveta što nam ga dočarava sredstvima svoje umetnosti.

ı 2—.C fi