Književne novine

LA ALA SL

Već treću godinu održava se u Sarajevu Festival malih scena Jugoslavije i ovoga puta po= lako, izgleda, nestaje one zbunjenosti, koja je ranijih godina bila tako očigledna: šta su io u stvari male scene. Ne, nije stvar u tome što je na Trećem festivalu to pitanje razriješeno (kao opet da tlu postoji neki Wljuč), što su stvari postavljene na pravo mjesto, nego ovom Pprilikom, uglavnom, nisu nas kao vanije neke predstave zbunjivale. Taj optimistički nagovještaj

daljeg jasnijeg i određenijeg postojanja institucije Festivala malih scena, te smofre nekonvencionalnih teatarskih ostvarenja, unekoliko su doprinijeli i radni sastanci ljudi odgovornih da VOde brigu, pišu i pričaju o teatru. Na iim sastancima pričalo se mnogo j svašta, svako je iznosio svoje mišljenje kakva je, zapravo, uloga malih scena u našem životu, a mišljenja je bilo raznovrsnih, pa nije stoga čudnovato što jedan diskutant smatra (doslovno) „da male scene treba da pronađu novi stil, ali ne eksperimentisanjem, već originalnošću“(!). Ove godine prvi put su u sklopu Festivala odtžani ti „sarajeVv“ ski razgovori O pozorištu“. · Na prvom sastanku se govorilo o temi „Drama i stvarnost“ (uvodno predavanje dao je Vlado Mađarević), pa kako jedna ovako općenita i kompleksna tematika iziskuje šire i dublje prodiranje u samu suštinu pitanja, odnosa drame i pozorišta prema čovjeku ovdje i.danas, to su ti razgovori samo fidBovijestili tokove Dnekih daljih sistematičnijih ana– liza. 0

Ali je zato razgovor O svrsi i značaju malih scena kod nas bio, ako ne plodonosan, ono svakako interesantan s ozbirom na sam TPestival. Pormiranje i postojanje sve većeg broja malih scena u Jugoslaviji govori da je ovakav vid djelovanja pozorišnih umjetnika veoma potreban i koristan, Ta potreba ogleda se u imperativu samog pozorišta, koje, da bi obogaćivalo svoj izraž, mora da ima laboratoriju gdje bi se preispitivale mogućnosti novih scenskih formi. A korisnost ovakvih pozorišta nalazi se u njihovoj mobilnosti, kao i relativno jeftinijoj opremi predstava, pa kao takve mogu i dužne su da premošćuju onaj toliko delikatni put do publike, da pozorišnu umjetnost unose u radne kolektive, škole, preduzeća, umjesto da Veliki teatri, sputami objektivnim okolnostima, u svojim kućama dosta pasivno dočekuju gledao= ca. Dakle, uloga malih pozorišta je dvostruka: kao scena gdje se dozvoljavaju eksperimenti i „ludosti“ ljudi koji se bave pozorištem, i kao njihova angažovana mobilnost, pristupačnost široj publici.

Uglavnom, u tom smislu, OVOgodišnji Pestival malih scena predskazao je svoje mogućnosti i dalje puteve raznovrsnijeg sa” držajnog i formalnog rasta i pokazao jedan prosječan presjek šta pojedini ansambli rade u SVO jim malim pozorištima i scenama, eksperimentalnim . ateljima 1 studijama. ,. aa

TFestival je počeo poezijom. Ali za djelo slovenačkog pjesnika Daneta Zajca „Otroka reke“ ne bi se baš moglo reći da je bila pjesma. Više je to bio poučan primjer šta nastaje kađa se pjesnik odluči da sačini dramu i u njoj sjedini antičke i biblijske motive sa simbolikom i metaforikom svojih pjesničkih preokupacija. A da bi bio adekvatan piscu, reditelj Taras Kermauner isto je tako bio originalan: napravio je golovo potpuno statičan mizanscen, a glumci su deklamovali pod svjetlošću svijeća! Ipak, predstava je u cjelini pokazala da je to bilo jedno pošteno nastojanje da se poetska drama sa filosofskim dispozicijama, još jednom afirmiše. Međutim, „Otroka rekeć samo je

učila da je poezija jedno, a po oetska drama nešto drugo, manje naivno, Ljubljanski umjetnici dali su nam još jednu lekciju:

o kulturi scenskog govora, · gaje

2.

TREĆI FESTIVAL MALIH

.je posebmo immpomirala Iva Zu-

pančić.

- Poslije je na red došao pozorišni komad sa igranjem, pjevanjem i sviranjem, „Pigmalion“, u izvođenju sarajevskog Malog pozorišta. Rediteli Jurislav Korenić pokazao je da u malim pozorištima ima mjesta i za kabare (što do sada nismo imali prilike da se uvjerimo), i ne samo to, nego da na ovim scenama ima mjesta i za dvadesetak izvođača, samo kada se lijepo vazmjeste po sglumilištu. U ovom slučaju ne treba posebno insistirati na tome, s obzirom da se radi o gotovo pionirskom DOokušaju stvaranja kod nas mjuzik hola, u kolikoj mjeri je ovdje pri sutan divni Bemard Šo. No pored poštovanja za jedan ovakav poduhvat, kritika mora da konstatuje da su za mjuzikhol potrebni svestrani glumci koji su, istovremeno, dobri i pjevači i igrači, što ovom prilikom nije bio slučaj. Međutim, ipak treba konstatovati jednu činjenicu: da su se gledaoci dobro zabavljali, Još jedna opaska: izvrsna igra Rudolfa Alvađa u ulozi Alfreda Dulitla.

Rade Marković i njegova grupa „A“ zalaže se da pozorište vraii na početno slovo abecede, Bez ikakvih pomagala, jedino tekst i gluma. A tekst Slobodana Stojanovića „Opasne vode“ nalazi se na onom putu, prema onom cilju o kojem se toliko kod nas mašta u domenu angažovane savremene drame. &a aktuelnom problematikom i a kutnom tematikom, s obzirom nd stanje naše dramaturgije, Stojanović smiono krči put. Stoga mu treba oprostiti što se „Opasne vode“ više približuju skici, nego cjelovitijem dramskom djelu. Pa i ako dramu shvatimo samo kao naznačivanje problema snalaženja ratnog heroja u vremenu

Radoslav

VOJVODIĆ

LJUBAVNA

PESMA

SCENA JUGOSLAVIJE

gdje se borba odvija na sasvim drugom kolosjeku, a istovremeno i predskazivanje mjesta i uloge mlađog čovjeka u današnjoj stvarnosti, ona suviše smiomo, bez ikakvih ograda, govori o današnjici (koji put tekst je a tom smislu samoljubivo efektan), da je već to dovoljno da ova drama i ova predstava na Festivalu bude najzapaženija. Kađa se ovome doda da je reditelj Vasilije Popović, sa glumačkom ekipom gdje se naročito izdvajaju Pavle Minčić i Rade Marković, sačinio svježu i nekomformističku predstavu, tada sa ovog Festivala svakako {ifreba upamktiti grupu „A“, J | Beogradski „Atelje 212“ došao je sa već starom predstavom „Policajaca“, Režija: veliki glumac Branko Pleša. Glumci: izvrsno režirali svoju igru Mija Aleksić, Joviša Vojnović i Zoram Ristanović. Ovoj političkoj satiri publika se smijala. > Gledališče „Ad hoc“ iz Ljublja ne nije ad hoc spremilo Sartrove „Prljave ruke“. BEtičko-filosofsko-politički traktat u starom egzistencijalističkom sartrovskom stilu za Ljubljančane je bila pri lika da pokažu šta znači solidno i ozbiljno uigrana predstava. Reditelji Draga Ahačičeva napravila je čvrstu, koherentnu pred stavu, a glumci ono što već tri godine konstamino na sarajevskoj smotri prezentiraju: neosporan visoki kvalitet slovenačke škole glume. Za mladog Ali Ranera nema se dovoljno epiteta pohvale, čije mogućnosti nisu iscrpljene delikatnom ulogom Huga; eksplozivan Moliko i suptilan, imaće prilike, nadamo se, da nas još koji put oduševi. S druge strane Jurij Souček pokazao je sigurnost već oformljenog umjeltnika. Njima dostojni partneri bili su Slavka Glavinova i Draga Ahačičeva.

Ona meće doći i biću zadovoljam

neću morati da je lažem i da je volim ove moći me bih mikoga ljubio

neću morati da joj uspavamo govorim

ljubavi moja velmoška ljubavi moja slovemsica,

ijubavi moja helemska

mali moj dečko slatka mala devojčice u ižgubljenosti u omami u otupelosti neću, morati da joj ponavljam

„blaženo veče koje padaš,,,

jer mema bola da mi zadaš ,, “

idem, ma sastanak i vučem, dosadu u sebi vidim, devojke mema i ozaremost me obujmi posle ću sam lutati i svet voditi

biću osvajač i Homer i ratnik sa idejama voleću, istoriju i uvoleću i odoleću

sam, ma, plametama,

sam u pobedama

sam wu obilju

o kakvu ću svetlost izmisliti o kako ću sebe milovati!

Ali ona dolazi i myak, mi čelom počinje šta je sa Yukama zašto se mučnina propinje

do grla i čela

o zašto je usma mebesela

uwmiljava se moja draga'i to mi se gadi ćutim, i vodim, je wu gradsku kavanu, dozvoljavam, joj đa šapuće i da mi se divi

ja sam srce zlatno j

a sam, meumolji kaže mi

ja sam, muška kurva ja sam proklet veruje onda idemo u moju malu samačku sobu

ja sam izgubljem ja sam nesrećan, šapuće ipak bi sa mnom uvek, živela wbek me ljubila vatačemo se i ozmojiti i poludeti

nemoj da me ostaviš nemoj ljubavi

wvek ću sa tobom wovek nmebv

aljali moj

biću prazam i upropastiću, još jedmo veče bolje je odmah da je oteram

neka odlazi neka mi više ne smeta

ove moći ja me želim, ruke oko vrata ove moći ne podmosim taj znoj U krevetu

idi šapućem, joj da se

ljudi me okreću za mnamd

idi i ne okvreći se u glasu u bespuću : zawbek otidi draga zauvek u 0 tamu 9YMWĆU.

Ona, je uporna i mi istoriju, nastavljamo

što me mogu da je smujem svakog đana što se ludo što izrastam, što se

sa kamenjem, sa znamenjem

da mekoga obradujem da se pesmom

da joj tužam recitujem što se bolno sa dma pemjem lomim, sa plamemnjem

koje nosim već ponosim

u nemiru i u vatri koju stvaram

što se kidam što izgaram što da što što što a hteo da anđela odbolujem, da ga

je slutim su ove moje moći pune su tamne wu ljubavi velka

i ne mogu mikad, više što me mogu

Beograd, zima, 1962.

ne mogu kao Branko da je nežno „nikad, mije tvoje vito telo“

ne mogu da zavolim što me mogu bih, želeo bih da zavolim ljubim, da obolim,

pomilujem svirke i leleka

iz daleka ; da je volim

do, zavolim!

Konačno se Jugoshovemsko dramsko pozorište pojavilo sa svojom Malom scenom u Sarajevu. A donijeli su „Veče velikih monologa“, pokazali publici bravuroznu igru svojih zvijezda. Posebno je to što se divimo u ovom glumačkom koncertu Branku Pleši, Miri Stupici, Miji Aleksiću, Jovanu Milićeviću, Milanu Ajvazu, Zoranu Ristanoviću, da i ne govorimo o tome što ovi mo nolozi po svojim koncepcijama ne donose ništa nekonvenmcionalno. Može se reći da je i to jedan vid djelovanja malih scena, međutim, na festivalu gdje se „očekuju 7nekomformističke predstave, monolozi se predstavljaju u jednostranom svjetlu: do nose samo virbkuozam glumački komcert.

Predposlednju predstavu „OWus meda“ Šile Delani, mlađe TBmgleskinje, u izvođenju „Komorne pozornice“ Hrvatskog narodnog kazališta, bolje da nismo gledali. Napominje se da je ova drama obišla sve poznatije pozorišne scena svijeta, ali ipak bilo bi bolje da je ta sreća mimoišla Komornu pozornicu i nas. 'To su moralna, sociološka, filosofska razmišljanja sedammnestogodišnje šiparice, gdje se u tom konglomeratu ideja i poruka pot puno ne otkriva ni jedna, sem osnovne emocije koja se stvara kod gledaoca: dosada. Malo Projda, malo Edipa. Predstava traje dva i po sata. Reditelj Davor Šošić očigledno se naprezao, donio je klavir i trubu. kao murzičku pratnju, sa glumcima je malo pravio pantomimu, vrtio ih i obrtao, ali uzalud. Predstava je ipak trajala d'a i po sata, a mnogima je izgledalo i duže. Glumci nisu ništa krivi, trudili su se, sa najviše uspjeha Minja Nikolić i Jovan Ličina. Da ne bismo na ovom Festivalu zaboravili kako izgleda diletaniska igra, pobrinuo se Kruno Valentić.

TI poslednje večeri imali smo priliku đa vidimo dvije predstave, prvu na našu žalost, drugu na pumo zadovoljstvo. Prvo mas

-je brana studio. Radio-Zagre:

ba dpozhao 88 BRtovkom Slavc

mira Mrožeka „Strip-tiz“. Ova satira u vidu dramskog dijaloga nema mnogo. veze sa dramskom literaturom. Prenaglašena simbolika bez,veoma potrebne rafiniranosti. A da predstava bude i dosadna, učinio je sa uspjehom reditelj. Ljuđevit Lončar, koji nije pokazao ni minimum invencije. Glumci Emil Glađ i Ivan Ro gulja naučili su napamet svoj tekst, a Žuža Egrenji imala je na sebi fim crni triko. Da je OVO festival amatera, mogućno da bi ovaj zagrebački „Strip-tizć bio zapažen. . ;

Ali zato je bilo prijatno slušati Kaču Dorić. Ova mlada sarajevska glumica nađahnuto i sa očiglednim afinitetom za tekst interpetirala je, ili bolje reći govorila, popularnog „Malog princa“ Antoana de Sent MBEgziperija. U sklopu raznih govora i diskusija oko uloge malih pozorišta i donošenja novih sadržaja i oblika, „Mali princ je pokazao, najviše zahvaljujući ·Kaći Dorić, da ovakav estradni gOVOT na naćin približavanja publici li-. terarnih djela ima i smisla, i šarma, i mjesta na scenama malih teatara.

Rezimirajući opšti utisak, op-

šti uspjeh ovog Trećeg festivala,

ukratko ćemo ukazati na OSsnOVne njegove karakteristike s obzirom na ranija dva. Mada je ovoga puta odbir vršila selekcio na komisija, ipak je promaklo da su se na Festivalu pojavile dviie predstave ispod svakog kriterijuma: „Okus međa“ i „Stripiizć, Ako se prenebregne ovaj propust, onda ovogodišnja smoira u prosjeku daleko je iznad ranijih. Iako ovoga puta nije bilo izuzetnih kreacija (nijedna režija nije nagrađena), prisustvovali smo Pestivalu koji konačno dobija svoju fizionomiju. Dodđajući ovome korisne razgovore O pozorištu, stiče sa prava slika ove manifestacije, koja uveliko znači obogaćenje našeg kulturnog života, posebno pozorišne u mjetnosti. „Sead PRTAHAGIĆ

Proizvodi mjihove glave prerasli su njihovu glavw. MARKES

PRISTUP . Vrati se opet u Om sit TOĆ, ptica, 80Vti otvorila ti je bi: astal su mrtvi mo Yazuma zid, zastavio je glas. Oprezžma moć riječi sebe je sama zabravila,

au, strahu da mikada biti neće,

ma koliko smrću opijena bila, sve meuwkaljano, i sve posmo smeće praha bola. Slušaj, o biće mole, još se samo mrtvi živih, boje.

1.

Prostor koji još treba preći

do smirenja — lice svijeta. A tada zastami srce, krv će se stinuti

i više bijega, neće biti; u Uurm rasućeš se u tkipo opružemo.

Ni opiranje, mi oprezmih riječi .

šum, u mraku samo, sasvim bezobličam.

Da li neko čuje, da iko i traži

da pronađe. krikove zagubljeme ==jie. u, povlačenju moći, u SsDpasomosnom, rasamjenJu.

2 Ako već hoćeš da smiriš i da svisneš — opiri se. Zar da te smiri llizanje svijeta, dosjetka smrti: mirisne riječi srce bi da ti opkote. Govorimo da se rYasamimo, dđa gorkć

dođemo sebi glave. Ne predajem. se dok riječi sve svoje me prekopam, teret ponoći struji Wu tom, prostranstvu,

u bolu, koji nikad mećeš mi opipati.

A vrijeme će i onako učiniti svoje.

O.

Pređaj se sluhu, om će da te mosi

samom sebi u mjedra, u prostor meprijatni. Sve dok zvuk me strume, dok još bude crnog svjetla riječi će izdisati.

Moja krvava glava — ptica koja lebdi

prostoru, W plašljivom, svijetu. Zar nije isto i rđavi okus živih Tama

i zadah onih, što su već sasvim, mneprisutni. Sta me je više od svega opominjalo

na mamjeru smrti od gorčine krvi.

4. „Glas koji.ustaje. samo ..tea priprema, a ala WO ia teturanje koje 9eČ Dduoho kuju ižabraNi6 Neka se srce rastvori kao dYTvo noći u koje vatra slazi da ga spali i da mu tijelo uzme: pjesma će pojesti riječi.

u, myejasnom,

Od. blještanja' ko je vidio mjeno sYce, preljubu smisla uzima zveket vokala

sve dok još možeš da slušaš, a onda

+ ona se sama smije tvojoj ogluvjeloj moći da dohvatiš riječi, đa se zaustaviš.

5

Pjesmonosna tmino dodirujem, ti tkivo ali negdje izbam diše mokro srce. Pjesmo, porugo smrti, ti si uzaludma sve dok muk šumori iza tvoga glasa. Rastvaraj tu javku, oma će da uzme

sve tvoje bolove pretvoriv ih brujamjem u hval, progomstvu. Dok još uvijek ima šta da se kaže izgovori; makom svekolikog uzmicanmja miko više meće usne rastvoriti, riječi će vikati, mo ko će ih htjeti čuti. 6.

Tebi koji još čuješ opiranje pjesme,

koji slutiš mebo smrti, zamiramje,

šta da predam osim bola, osim srama. Zaustavi se, to su maše Tuke razdvojeme, oči slutnje zaustavljeme u prostramstpu.

Da li si i pokušao da slušaš gole riječi, glasove pjesme, buktimje kasmog mora, kretamje slika bo ugašenmim sjećamjima. Onda zaboraviš sve to, riječi lakome,

a pjesma te uzme za sYyvce i povede u smrt.

o

A sada kad te pjesma lukavo mapušta

i ostaješ sa svojom sjenkom u tuđimi,

u ružnom, DprostoTu —d ti je sam prizivaš: da sluti spasenje. Ali mjemo tijelo

me odaziva se. Gledaš tromo lice smrti,

gledaš kako sebe sama me prepozmaješ a usme pjesme, vatrostalno zamiramje udišu govor stvari: svijet se objašnjava Više čuti mećeš talasanje tog glasa . mjegov život meumorni mirno te ubija.

ODSTUP

Izlij se sluhom, u, onu, sivu, moć gdje otvara se bezdam smrtimice; Taspi sve svojo riječi i 590 lice govora zguli meka mrtva svemoć glasa se vastbori. Onda ugasi

što je još ostalo, mavadu svoju Hg bol EDO, u Yiječi. Da si ante io znao maslutio bi koj

O. uzaludnost. Ovako, o srce gičdno baš si uzalud presvislo, i gadmo. i

KNJIŽBVNE NOVINE