Književne novine

_ priča »književnih novinac

v Bilo je još svetlo u sobi i starac je sa kreveta mogao da posmatra mnoge stvari oko sebe. Naspram njegovog uzglavlja Je prozor, kroz koji se vidi deo dvorišta sa cvecem, sada već uvelim, jer je Masna jesen. A dalje, preko dvorišta, može da se vidi polje, sa kojeg su pokupljeni plodovi. Sada njime trče usamljeni psi, a iznad njega lete retke ptice koje nisu odletele na jug i more Syojim oštrim očima gde mogu da nađu koje zaostalo zrno. i Ali starac ne gleda kroz taj prozor. Glava mu leži suviše nisko da bi mogao da prebaci pogled preko prozorskOg rama. Oči su mu, međutim, otvorene i pogled uprt ncgde pored prozora, kao da je na tom mestu napisana Za tajna poruka koja ga više interesuje od osunčanog di Malo ulevo od prozora je kredenac i na njegovoj najvišoj polici stoji sat. To je jedan od onih budilnika koji so navijaju jednom u dvadeset četiri časa i koji vrlo snažno kucaju. Napolju je tiho i stoga se, pored dalekih iBveža pasa i pokojeg kliktaja ptica, ništa drugo ne čuje sem sata.

Kad se bolje zagleda, vidi se da starac uporno gleda u taj sat. Izgleda kao da iz njega hoće da pročita kada ircba da ustane, ali i dalje ostaje nepomičan. Uostalom, sat stoji u udubljenju, te ni mlađe oči ne bi lako razaznzle koje vreme on pokazuje, a starčeve oči pogotovu. Ali njegovo napregnuto lice odaje jedan napor, jednu skoro fizičku koncentraciju, jednu napetost čula. On, u stvari, sluša kako sat kuca, A sat kuca ravnomerno i neprekidno.

Niko ne sluša tako dugo kako jedan sat Kuca. To brzo dosadi. Ali starac leži nepomično i ipak neprestano sluša kako sat kuca. A sat je vrlo star. Njegova poniklovana površina se malo izljuštila. Ko zna koliko je starčevih uspomena vezano za ovaj sat? I on sada, gledajući u LEB u stvari, gleda u svoje uspomene, u svoju Dprošlost. Taj sat je jednom kupila jedina žena koju je on Vvoleo, jedina žema koju je imao, jedina žena koju je smatrano svojom, njegova žena pred svetom, pred bogom i pred njim samim. Bili su još relativno mlađi, ali su već znali, sigurno su već znali da dece mMeće imati. Nisu voleli pse i mačke, naročito mačke nisu voleli. Ona ga nikad nije zvala: „Kuco moja“, a ni on nju nije zvao: „Maco moja“. Ali ona je često govorila: „Čovek ne živi uzalud ako za njega kuca jedno srce, a moje srce je oduvek kucalo samo za tebe“. „I moje za tebe“, odgovarao je om.

Njihovi dani su bili vrlo dugi, a večeri još duže. Večeri su bile beskrajno duge, naročito zimske večeri. Pošto ·'bi ispričali jedno drugome kako su proveli dan, preostajao je veliki deo večeri koji nisu znali kako da ispune. On bi najpre ispričao kako je bilo na poslu. Ali na poslu nije bilo interesanto i svakoga dama je bilo isto. Bio je mali činovnik u opštini. Radio je sam u jednoj vrlo maloj kancelariji, velikoj tek toliko da stane njegov sto, njegova stolica i jedan orman, prepun formulara, ispunjenih i neispunjenih. Nije imao sreće da radi sa strankama i da dolazi u dodir sa raznim neobičnim ljudima i doživljava razne zgode i nezgode, koje bi posle mogao da priča svojoj supruzi.

Pored toga, opština je bila vrio blizu njihove kućice. Razdaljinu od dve-tri stotine metara prelazio je peške i skoro nikoga ne bi sretao u putu, jer su živeli na kraju srada. Silno je žalio što nije odlazio na posao daleko, na neko mesto do kojeg bi se prebacivao raznim vozilima: “Tako bi imao o čemu posle da priča. Zavideo je ljudima Škoji su dušo putovali do svog radnog mesta, čak i kada su se Žalili na to kako ponekad zakasne na bošao bez svoje krivice (mislio je: „E, a ja bih pošao mmnogo ranije!) i kako ih neki neljubazni saputnici očepljuju, zadirkuju, pa čak i grde bez velikog razloga (mislio je: „E, a onda bih mogao u detalje da ispričam svojoj Ami šta je bezobrazni saputnik meni rekao, i kako sam. mu ja vešte odgovorio, tako da sam ga brzo ućutkao!“).

Ali to su samo bile želje, a predmeta za razgoVOT nije bilo mnogo. Komšija nisu mmali, jer je njihova kKU-

Vozili su se otvoremim fijakerom beogradskim ulicama u uniformama i njemu je to bilo prijatno. Sedeo bi uvek levo od mje, jako zavaljen, nasmejan, sa prebačenom rukom iza njenih leđa i zaturenom kapom na potiljak. Pravio se da ne primećuje 1jubopitljive poglede prolaznika i svojih poznanika, zagledan ispred kočijaša, zamišljajući da je oficir visokog čina.

Ona, pak, nešto niža od njega, dosta starija,

PRIČE ILUSTROVAO SLAVOLJUB BOGOJBVIĆ

ćica, koju su kupili od ušteđevine, bila na usamljenom mestu, dosta udaljena od drugih. kuća. Nisu, dakle, mogli govoriti ni o tome šta komšije rade. A Ana je po ceo dan sedela kod kuće, kuvala, prala, krpila, u kasno leto kuvala slatko, a ujesen spremala. zimnicu. Njen život je bio prazan i jednoličan, još prazniji i jednoličniji od njegSovogs: iz dana u dan se ponavljalo isto, pa ni ona nije imala šta da priča o svom životu,

I onda je njoj, ženi, sinula ideja da u kuću unesc nešto, živo, ali da to ne budu ni pas ni mačka. Žene su ponekad vrlo mudre. 1 Ani je pala mudra ideja da kupi sat. „Od svih stvari, rekla je svome mužu, sat je najviše Živo biće. Videćeš koliko će nam života on uneti u kuću.“ I jednoga dana ona je donela sat u Kuću. Tako su se mnose stvari promenile u mjihovom životu.

Pre svega, sat je trebalo navijati, a to je posao koji zahteva vremena, naročito kad se savesno obavlja. To navijanje sata obavljali su zajedno, uveče, kad bi se iscrple sve teme svakodnevnog razgovora. Prvo bi Ana ustala i, othuknuvši, uzimala sat u ruke. Zatim bi sela i polagala ga u krilo kao sasvim malo dete, zagledala najpre sa prednje a zatim sa zadnje strane i, na kraju, navijala. Navijala ga je polako, a posle svakog uvrfianja federa, bonovo ga je okrotala na lice i zagledala, nastojeći da obkrije promenc koje je navijanje izazvalo na satu. Sve je to trajalo

„dugo, vrlo dugo, kao kakav tajni ritual, koji razumeju samo

oni koji su posvećeni u njegov simboličan smisao.

Kada bi navijanje bilo završeno, okretali su sat i dugo ga gledali i slušali kako kuca. Izgledalo im je da on sada kuca jasnije i jače, zadovoljan navijanjem i zatezanjem federa. Slušali su njegovo kucanje kao da slušaju neku tajnu zvučau azhuku, koju samo oni razumeju i umeju da tumače i da prevedu na jezik običnog svakodnevnog govora. I zato su ga slušali s izvesnim zanosom, kao da u sebi prevode sve ono šio on kaže svojim otkucajima. Na kraju,

Nikola KOLAKOVIĆ

A RR E

SRTNOAA (WH

kao da su sasluša}i neku utešnu poruku, Ama je ustajala da ostavi sat i, kao da objašnjava prethodni ribual shušanja, govorila: „Baš kao da kuca neko srce, kao da je živo biće s pravim pravcatim srcem“, A starac bi klhimao glavom u znak odobravanja.

Kucanje sata bilo je glasnije od svih drugih zvukova koji su se čuli u njihovoj kući, Kada bi njegovo kucanje nadjačali zvuci spolja, zatvarali bi vrata i prozore, da bi se zaštitili od tih zvukova. Ali ponekad, uprkos brizi svojih staraoca, sat bi iznenada prestajao da kuca. Odjednom, bem ikakvog prethodnog nagoveštaja, ućutao bi i uporno ostajao nem. Tada bi se osetilo veliko uznemirenje u kući, kao da se neka teška nadgrobna ploča spustila na sobu u kojoj je kucalo živo srce sata. ·

Jednom. se desilo da je sat prestao da kuca baš u Aninim rukama, dok ga je ona navijala. To je bio užasan događaj. Ana se osećala kao da joj je neko drago biće umrlo na rukama i danima nije mogla da zaboravi taj strašni trenutak. Ali sat je, srećom. uvek mogao da se popravi. Pronašli su jednog časovničara koji je pristajao da imi popravi sat istoga dana kada bi ga doneli na popravku. Prvo je želeo da sat ostane duže kod njega kako bi mogao da reguliše njegov rad, ali je ubrzo uvideo da je starcima vaŽno da sat samo dobro kuca, a ne i da tačno radi.

Ali jednoga dana razbolela se starica. Iznenada je zanemoćala i pala u krevet. Tražila je da joj uzglavlje bude okrenuto prema satu i tako je, gledajući ga pažljivo, pratila njegovo kucanje. Govorila je često: „Baš kao da kuca neko srce, srce nekog pravog živog bića“. Govorila je to Čak i kada je bila sama, kao da je htela i sebe u to da ubedi.

jao starac, ali je ona fo navijanje pažljivo posmatrela i propraćala primedbama. Starac bi uzimao sat, sedao uza sam krevet i navijao ga, oponašajući u svemu svoju ženu. Jednom, ftek što je navijanje bio završio, ona je rekla: „Kad se moje srce ugasi, kucaće ti samo ovaj sat, ali, znaj, sa njime će kucati i moje srce”, Sutradan je umrla, kao da je posle ove poruke mogla mirno da ode. |

Bilo mu je teško bez Ane, ali sat mu je pomogao da izdrži. Otkako je ona umrla, on je u ritualu navijanja sata video dužnost koja se ne sme oskmaviti i u kojoj je nalazio neko mistično spajanje sa svojom umrlom suprugom. Tako je prošlo nekoliko godina, a onđa je jednoga dana zanemoćao i starac. Bio je već penzionisan i njegova bolest nije nikoga uznemirila. Ležao je po ceo dan u svom krevetu i gledao u sat, u kome je kucalo i srce njegove žene. Izgledalo je kao da jedno srce još uvek kuca samo za njega. Dani su prolazili, a sat nije prestajao da kuca. Starac je ustajao iz kreveta svake večeri i navijao sat. Ali sada je, u bolesti, žurio da sat što pre navije, brzo ga ostavljao na njegovo mesto i vraćao se u svoj krevet.

Sve teže je ustajao da nešto uzme za jelo ili da popije čašu vode. Sinoć je prvi put odustao ođ toga da navije sat. Mislio je da sat može da navije i onda kada bude stao, a dotle će on raditi kao i da je na vreme navijen. Nije hteo da prizna da sada može da pokreće samo glavu. Njegove ruke i njegove noge nisu htele više da ga slušaju. Prestao je i da ih oseća. Ali sat je još uvek kucao kao srce. |

U sobi se sve više mrači i već se ni sat ne može videti. Čuje se samo njegovo fiho, ali ravnomerno kucanje. Starcu se čini da se sat sve slabije čuje. Zato se u sebi obraća nekoj nevidljivoj sili s molbom da odloži trenutak kada se sat više neće čuti. I fa sila kao da ga čuje i uslišava njegovu molbu. Sat se sve slabije čuje, ali još uvek kuca Više se ne čuje lavež pasa ni kliktaj ptica i u potpunom mraku on je jedini znak života. Ali i taj jedini znak se postepeno udaljava.

Vreme prolazi sporo. Starac se sve više napreže da čuje zvuk sata koji se neprekidno udaljava, udaljava, udaljava. Izgleda kao da je sat već napušfio sobu i da sada kuca negde spolja, isprva odmah iza zida, a zatim odlazi sve dalje i dalje. Kao da počinje da kuca nekom drugom. Najzađ se ništa ne čuje, Srce sata, poslednje srce koje je kucalo za stnsrca, prestalo je da kuca.

Pošto je utihnuo sat, uskoro je prestalo i starčevo srce

da kuca, Dragan M. JEREMIĆ

Er A A A A A

— Da čujem.

— Ti znaš kako smo se upoznali.. Sasvim slučajno...

— Da! — Potvrdi on. — Privukla nas je pomisao i dugogodišnja prošlost koju smo proveli u borbi.

— Da!

— Nikada nismo otišli dalje od kafane u kojoj smo se upoznali i od ova dva mesta koje oboje želimo da vidimo. Mislim... Ništa nismo

Nije više imala snage da sama navija sat. Sat je navi-

zadržavala je ozbiljan izraz na licu i držala se vrlo dostojanstveno dokazujući mu nekim _tajansbvenim tvrđenjem da je ona zaista oficir, iako kao ni on nije nosila nikakve činove. Levu drvenu nogu držala je opruženu, ali tako vešto da se to nije spolja uopšte primećivalo.' Često je crvenila usne i to naročito kada bi završivši s ručkom mpopila nekoliko špricera u jednom gurmanskom restoranu na Terazijama koji više ne postoji, u kome se mešao miris mezeluka i konjske mokraće ulazeći spolja, jer ispred samog ulaza na ulici stajali su RS ređani fijakeri čekajući muštrije iz coa gra o ko joj se crvenilo razlivalo izna! i ispol aan RODA, On nije hteo da joj to preba· cuje, jer jednom je samo pokušao, i naišao Je na jak otpor i vređanje. Oni u stvari nikada nis odu nekim važnim poslom, Oboje su bili svesni toga, a kada bi se našli na ručku gov balo „da se odbace tamo“. Ratova ii bi, Ona oborene glave i vukući ISKR! ao ODO a On snishodljiv zbog a bola i novca koji nikada nije imao, DL OPOIO kada bi seli u fijaker nestajala je 00 SN prijatnost sa njihovih lica jer, bili i u Te ljeni nekom cilju. Oboje su IDE OOVE Ya |. ske uniforme na sebi iako nisu DL ZV Sao više vojnici, a drugi svetski rat bio je zav još pre dva meseca. za Uvek su odlazili O POOR MEN 0e0 njena želja. Zaustavili DI ot OCE PELE u kojioi je ona služila za vreme o up je, ZOVRope vlasnicu sa prvog aprata BOOT o) dalje, a kada bi ova sišla ispred Pi al izlazila iz fijakera, i nešto fiiho, a SO i. govorila pogleOa Oi aaa U Pelušno 'Klimladića u fijakeru. : „Je AI Sb uve takođe pogledajući SRO O Aa krivajući duboko iznenađenje ROJE OM e ipak ocrtalo na licu. Kada bi se VTR e ayiQ a fijaker krenuo, on bi velikodušno Pat 5: vojnički vlasnicu u sedećem stavu, njega bi mu kazala: Si — Znaš, to je moja rođaka.. 1'i i narka, ali je pomagala našu borbu LOEB! oo sebe komandanta mog odreda šest JEEre oka drumu za vreme okupac1je. On je S POOČAKo nik i na nekom je kursu u Zagre ila od želi da se ožemi samnom često navri | i

u imali nikuda da pa čak ni u goste. li su skoro uvek orili kako bi tre-

inače, miliju-

KNJIŽEVNE NOVINE

nje da joj izručim pozdrav od njega i kažem joj kako se stvari ođvijaju što se tiče našeg

venčanja. Visok je i lep kao ti, samo što je on.

pukovnik.

„Nisam mi ja bez čina“, hteo je često da je slaže, ali je uvek ćutao i smeškao se sumnjivo kao da zaista ima čin, tako da ju je uvek držao

'u neizvesnosti i nikada nije bila sigurna.

Nije ga to mnogo sekiralo, jer znao je da je to izmišljena. priča da i ona nema čina, da je isto kao i on stupila u partizane posle oslobođenja Beograda kao kuvarica u štabu bataljona, jedne bosanske jedinice, i kada je minobacač na sremskom frontu pao pored kazana, ona je bila teško ranjena, i morali su joj odseći nogu.

Kada bi fijaker prilično odmakao, onda bi on naređivao kočijašu da mora da vozi na „Crveni krst“ pored poljančeta gde su se okupljali njegovi drugovi. Kada bi se fijaker zaustavio, on je prilazio svojim vršnjacima i razgovarao. Iako su svi zvanično znali da je otišao tek posle oslobođenja u vojsku, ipak je počela da kruži vest o njemu koju je on sam proturio da je prvoborac, ali da je radio ilegalno, i da je s vremena na vreme odlazio u šumu, ali kao jako potreban vraćao bi se brzo natrag u Beograd. Tako nije nosio činove, svi su mislili da je politički kapetan.

— Šta ima novo, drugari? — pitao bi ih.

— Ništa, eto pričamo, — odgovarali bi u glas.

— Kako iđu radne akcije?

— Dobro. — Odgovarali bi neki,

— Ima li neki Skojevac, interesuje me. Ne:

bih voleo da ga nema, jer iako više ne stanujem u ovom kraju, ne bih želeo da me obrukate. — Ima nas trojica, — odgovorio bi jedan.

— Dobro je, dobro. Voleo bih da ste svi skojevci, odgovarao bi i istog irenutka pomislio: „Vidiš, među njima ima i skojevaca, a ja sam — ništa! Oni nisu ni omirisali barut, a ja šta sam sve prošao na Sremskom frontu za mesec dana?“.

— Dobro, prekidao bi misli malo razočaranog izgleda. — Inače, šta još ima novo?

— Ništa naročito. Radi se, ide u školu, često pričamo o strahu koji je bio fatalan za našu. generaciju. Kako si inače fi?

— Pa eto, ja sam na višem kursu i treba

da se ženim, ali ne znam da li ću se rešiti.

— Sa kime to?.

— Sa komesarom jednog baftaljona iz moje brigade.

— Da nije to ona u fijakeru?

— Ma jeste. Ona je major. Dobar drug, ovaj... ali ne znam. E pa, da ste mi zdravo, navratiću opet da vas vidimi.

Kada su ih posetili po drugi put, svi su im mahali, a ona im je velikodušno odmahivala.

Kada su pnilično odmakli on se okrenuo, spazio ih je u zbijenoj grupi, i učinilo mu se da mu zavide.

— PĐoznaješ ih odavno? — upita ga ona,

— Da! Učili smo zajedno školu.

— Dobri su to mladići. |

— Mogli bi da budu i bolji. Nema nijednog skojevca među njima.

— Da nisi ti skojevac?

— To nije važno. Konspiracija. — Odgovorio je gledajući napred. — Znaš šta, — reče ona posle kraćeg ću-

tanja.

— Da čujem. Halo, fijakerist, vozite natrag kod „Gurmana“.

— U redu! — reče on i ošinu konja.

— Mislila sam nešto o tebi.

imali onako, kako da kažem... — 1 ne treba! Razumem te! Nastavi! — pre-

kide je on. — Misliš li ti da se ženiš? — Ni u snu! — reče on. — Čudnovato!

— Zašto! A za koga to misliš?

— Mislila sam na jednu moju rodicu...

— Ne mislim uopšte da se ženim, bar još pet godina. Želim da proživim lepo, i da zaboravim sve patnje koje su još tako sveže,

— Misliš li da si samo ti propatio? Šta treba tek ja da kažem, reče ona, misleći na nogu.

— I moje dve rane na leđima nisu mali pečati,

— A ja?

— Ne želim više da govorimo o tome.

Već se smrklo kad fijaker stađe poslednji u red na početku Bulevara revolucije. Jedan usamljeni automobil ih obiđe i uđe u Balkansku ulicu.

— Hoćeš li na večeru? — upita mladić.

— Ne. Ja idem kući. Molim vas vozite me prema Kalemegdanu. i

— Hoćeš mi dati neki dinar na zajam? Nemam ništa. ~”

— Po koji bi put to bilo? Žalim, ali nemam ni ja.

— U redu! ITzvini!

Fijaker krenu malo nazad i kočijaš viknu: „Hajde!“

Mladić iskoči. Žena ga nije gledala.

— Navrafi sutra u podne, — doviknu joj.

Žena se ne okrenu, a kočijaš se krišom nasmeja. ·

Išao je lagano preko Terazija prateći pogledom fijaker koji mu se sve više gubio iz vida prema Knez Mihajlovoj ulici. ]

Ispred „Kasine“ ugleda mladu i lepu parti-

zanku koja uđe. Imala je oznake političkog delegata. Hitro pođe za njom, ali ga zaustaviše velika slova na vratima: — OPICIRSKA MENZA. \ Ne želeći da se javno obruka, pokunji se i ode lagano do jednog bifea u kome je svake večeri bio njegov stric kočijaš i kadgod bi ga ugledao vikao je na sav glas: — Ovo je moj Ssmovac, prvoborac! Ko mi šta može! TI uvek bi od oduševljenja razbio po neku čašu, namigujući na mladića, a zatim na kelnera koji bi stajao nasmejan i pitao uslužno mlađića: Šta želi drug da popije?, ON

e -VNMIAGN HINANZITNSI WQDM4 MAG

lex HINANZITNSIT" MOIHd MAG e „VNIAON HINANZITFNSIH MWOIHd MAG 60 „VNIAON HINAMZITNJI" WOIHđ MAG # „VNIAON HIMANZICNSI" WOI1M4 MAG O „VNIAON HIMAMWZITMSMSI" MODILI WAGq e „VNTAON HIMAMZIFNSI“ 5IDTALJ MTATI

~