Književne novine

TIPMJIOSHM

SA KFbM)KEBHOCT, JE3MK, HCTOPMHJy H OJIKJIOP

NEROLIKO ZNAČAJNIH

OTKRICA Sveska 1—2 za 1962 «ovog časopisa „za Književnost, jezik, istoriju i folklor“, koji

izdaje Katedra za istoriju jugoslovenskih Književnosti uz saradnju Katedara za žive jezike i književnosti u Beogradu, a izlazi dvaput godišnje u četiri sveske, donosi čitav niz zanimljivih tekstova i otkrića, među kojima treba istači i članak Mihajla Dinića „Povelja kneza Dese o MIljetu“, Rista. Kovjanića „Pra Vi ta mRanjina (de Ranena), a me Ravenjanin (de MRauena), Bogdana Lj. Popovića „„Pokušaj uspostavljanja američko-srpskih odnosa 1867, itd.

Naročito zanimljivim · čini nam se članak Franje Šveleca „Arkulin“ — komedija Marina Držića prema talijanskoj književnosti“. Kao što je poznato, većina Držićevih komada nije sačuvana u celini. Tako i komediji „Arkulin“ nedostaje velik da» prvog čina i prolog, koji je Držić, po svoj prilici, napisao, Tokom vremena naši i strani Književni storičari pokušavali su da pronađu uzore i izvore za ovu Držićčevu komediju. Proučavajući odnos Držićev sa latinskom i italijanskom Kkomediografijom, „naročito ona dela koja su se dovodila u vezu sa „Arkulinom“, Franjo Svelec došao j= do radikalno novih zaključaka. Sleđeći su njegovi zaključci: 1. radnja Držićevog „Arkulina“ nezavisna je od radnja u latinskim i italijanskim komedijama; 2. neki likovi „Arkulina“ samo u najopštijim crtama mogu se dovesti u vezu sa nekim likovima u latinskoj i italijanskoj Rhomediografiji. Držićeva lica imaju vlastitu, individualnost, ulogu i funkciju; 3. daleko podsećanje nekih Držićevih situacija na strane uzore više je posledica predmeta obrade nego ugledanja; 4. Držića sa italijanskom komedijom prve polovine XVI veka vezuju samo zajednička teorija i zajednički uzori — Plaut i Terencije. Svakako treba pomenuti dosad neobjavljene „Drinske beleške“ Đure Jakšića, u stvari njegov dnevnik iz vremena srpsko-turskih ratova koji mu je poslužio kao nacrt za pripovetku „Ranjenik“. Ovaj tekst objavljuje dr Milan Ko stić. Radomir Ristić domosi više novih dokumenata iz života filosofa Božidara „Kmeževića, a Jovan Deretić piše o jednoj slovenačko-srpskoj vezi kojoj je posrednik bio ĐBejlov „Istorijski i Kritički rečnik“. U bibliografskom delu Borivoje Marinković daje prilog izučavanju pisama Pavla Solarića. (B.A.P.)

incounter

MORAVIJINA DOSADA

Polazeći od uverenja da je dosada („noia“) fundamentalna, večna situacija svih Moravijimih romana, Nikola Kjaromomnte, u avgustovskom broju ovog čašoplsa, navodeći prve. eksplicitno Rkazane reči Moravljine: o dosadi, izrečene u mjegovom poslednjem romanu („Dosađa“), dolazi do zaključka da je stanje duha iskazamo u toj knjizi potpuno istovetno sa Moravijinom „ravnođušnošću“ iz njeBOVOBE prvog dela („Ravnođušni ljudi“. Međutim, i pored svih sličnosti, ima izvesnih razlika. Dok je ravnođušnost bila usmerena ne toliko prema realnosti uopšte koliko prema drugim ljuđima, „noia“ glavnog junaka predstavlja ravnodušnost pro širenu mnasve realno, na predmete pojeđinačno i kolektiv-

no, počev od sebe sama pa

„Dosađe“ ,

do beskrajnog mmoštva umnoženih slika.

Podrobno analizirajući

sve psihološke, fizičke i metafizičke komponente „Moravijine dosade, koja „činjenice Mpgzistencije čini serijom dokaza o nepostojanju smisla“, Kjaromonte ističe da je MHajdegerovo razmišljanje o istoj ovoj dosađi u eseju „Šta je metafizika?* gotovo istovetno sa Moravijinim. Prema Hajdegeru, naše prvo i najelementarnije iskustvo o svetu je iskustvo o njegovoj svakidašnjoj banalnosti, u kojoj se stvari pojavljuju jedna pored druge, jedna posle druge i sve zajedno, ne dajući nam neki čvrst razlog zbog koga se nalaze tamo gde su. Tako doživljen svet nam izgleda jasan, dok je u stvari mutan, izgleda kao da ima smisla dok nas, u stvari, sve ono što rađimo stupidno vođi nazad samom tom svetu i predmetima od kojih se sastoji. To je metafizička dosada koja, haže Hajdeger, spaja ljudei stvari i ljuđe sa drugim ljudima sa ravnođušnošću „zaglupljujućeg stepena“. Ako se ove Hajdegerove reči uzmu kao metafora ili kao

može se da od odluk= da ovo i ovakvo stanje dosade primi kao gotovu

neka vrsta mita, reći, „misli Kjaromonte, Moravija stvara polazeći

đa naš wsvakidašnji svet, prirodan i normalan, Moji najveći broj ljudi smatra „MWrajnjom realnošću“, jeste takav i đa nam nije dat nikakav drugi. To je mrtav svet koji nas odvaja od realnosti, umesto da nas stavlja u dodir s njom.

činjenicu;

Moravijina dela su priče o tom mrtvom svetu, o Nnjegovoj mnepodnošljivoj realnosti u kojoj je svest i budna i inertna, U tome smislu Moravijin realizam je čisto rcalan, jer kroz njega on ne opisuje stvari ili događaje, nego negativne impresije koje oni čine na našu svest. Madđa je svet mrtav i mada su akcije i objekti od kojih se on šastoji inertni, svest koja ih opisuje je budna i inteligentna, tako da ona podnosi događaje „ne primajući ih. Zbog toga su Moravijine priče, mađa zasnovane na situaciji dosađe i besmisla, kad su uspele, daleko ođ toga da

budu depresivne ili pesimistične. Baš obratno: u svoj svojoj „suštinskoj prljavosti“

one hrabre i snaže duh i savest, a ne čula. Pošto se bave činjenicama treba ih razumeti, a ne u njima uživati. Moravija u svojim knjigama neprestano govorio nedovoljnosti“ stvarnosti. Njegove knjige su, iznad svega, doživljaji istine a ne samo fabula. Ima veliki broj pisaca koji daleko bolje od Moravije mogu da opisuju pojave i semzacije, ali miko ne može kao on da obuhvati trenutke u kojima se realnost prelama kroz maglu izgovora i počinje da egzistira mimifestujući nam svoju prirođu. U njegovim delima ima mesta koja sa izvesnošću pokazuju da je on izmerio dubine sVOje vlastite egzistencije i da, kad govori, iđe pravo ka srcu ravija uspeva da materijalizuje samu suštinu svoga gneva, da učini da nezadovoljstvo, depresija i strepnja šiknu iz jedne kretnje, fizičkog dodira, pogleda. Ovo, a ne „radost pripoveđanja“ daje priči njenu pokretačku snagu. Sadržaj je samo „objektivni korelativ“ ovog „neizlečivog stamja duše“ On nastaje iz autorove želje da ga poveže sa kontekstom dnevne realnosti shvaćene kao „običnost“ doživljaja, a ne iz želje da „ocrta progres realne akcije u kontinuitetu realnog vremena“. Kjaromonteu se „Dosađa“ čimi divan, Rkoncizam, oštar i snažan primer ove bitne i stalno ponavljane

situacije. „Moralna i artistička ekonomičnost“ ovog dela čini Moravijin roman njegovom. najuspelijom knji(D.) ovaj

gom.

737777

404804

Sep aaa ea ira aaa ivana aeae—rı

N SOVJETSKA KRITIKA O MATEJU BORU

U rubrici posvećenoj kritici inostranih izdanja, julski broj časopisa objavljuje članak A. Romanenka „Poezija velike borbe“ o zbirci pesama „Previharimo viharje“ Mateja Bora. Prilikom nedđavnog boravka u Jugoslaviji sa delegacijom sovjetskih pisaca A. Romanenko je impresionirao jugoslovenske Kknjiževnike izvrsnim · „poznavanjem našeg jezika i utoliko pre je njegova Kknitika o M. Boru dočekana s interesovanjem, kao tekst stručnjaka i dobrog, iako još mladog, poznavaoca našeg jezika i naše literature. Izlažući, u početku članka, kratku istoriju „partizanskih pesama Mateja Bora, i objašnjavajući „njihovo nekadašnje borbeno i revolucionarno dejstvo, A, momanenko informiše sovjetske čitaoce o novom, jubilarnom izdanju Borovih stihova, „smatrajući da oni i danas, punih dvadeset godina „posle revolucije, deluju isto onako herojski i buntarski kao što su delovali i ranije. Pošto ukratko izlaže ratničku i partizansku prošlost istaknutog slovenačkog pesnika, Romanenko posebnu pažnju posvećuje onim delovima knjige u kojima se pominje Rusija, i gde se govori o teškoj sudbini ruskih ratnih zarobljenika, ističući da „za Mateja Bora borba sa fašizmom predstavlja delo čitavVOg naprednog čovečanstva, delo čitave Evrope, 'od Sicilije đo Urala, od Islanđa do 'Kavkaza'“,

Po mišljenju A. Romanenka, koji u zaključku članka daje novije, detaljne pođatke o životu u književnom radu Mateja Bora, u Knjizi „Previharimo viharje“ došla je do izraza tradicija slovenačke poezije 20-50 godina OVOB Veka; u njoj on nalazi i odjeke ruskih pesnika, naročito Bloka i Majakovskog. „Stihovi Mateja Bora puni su unutrašnjeg žara, vere nepokolebljivog i ubeđenog borca, a bez toga — po rečima A. Romanenka — ne možc biti prave poezije“. (P.)

WORT IN DER ZEI!I'

TESROCE SAVREMENIŠSTVA

Savremena austrijska lit»ratura, konstatuje Hans Hajnc Hanl u junskom broju ovog časopisa, postoji iako to mnogi čitaoci ne veruju. Moglo bi se reći da o njoj postoje samo pogrešne predstave. Svako vreme traži od svoje sadašnjosti klasična dela, a ne ume da ih ceni kad su mu data. Da smo imali inteligentnije književne istoričare sa istančanijim | „osećanjem · za kvalitet u literaturi mnogo više bismo saznali 1930. godine o Hermanu Baru, Teliksu Saltenu, Stefanu Cvajgu, Verfelu i Maksu Bordu, a i Uloga Hoimanstala i Rilkea bila bi pouzdano osvetljena, dok bi Vildgans bio sasvim u prednjem planu, a Ginckej, Sasman, Barč, Hadina i Holbaum jamačno ne bi bili zaboravljeni. O Kafki nema ni reči, a Robert Muzil jedva da je spomenut. Posle trideset godina svaka literatura izgleda sasvim drukčije, a da i ne govorimo kako ona izgleda posle sto godina.

Hanl kaže da talenata ima u izobilju, ali je teškoća u njihovom prepoznavanju, Jer, moda se danas u literaturi tako brzo menja da čitaoci jedva stižu da je prate. Svake godine se stvara tuce genija, a do idućeg sajma kKknjiga već su zaboravljeni. U poslednjih nekoliko godina upoznali smo bar pedeset najznamenitijih liričara i najvećih romansijera stoleća. Kritika je postala predđusretljiva žrtva komercijalizacije. Ona hvali do neba i kudi do pakla. Geniji vrve, a godišnji izveštaji su puni žalbe o ne dostatku nivoa. Pa kako onda da se u svemu tome snađe čitalac? Talenat je danas jeftin. Treba umeti prodati so. Literatura je prihvatila pravilo „keep smiling“, Time je izražena i mizerija izdavačke

· rarnu, ili

delatnosti, koja u Austriji postaje sve očevidnija time što i nema izdavača. Mnog= knjige ne čine još literaturu. Izdavačka delatnost je do te mere komercijalizovana da je njen smisao sasvim izopačen. Samo laik misli — kaže autor — da neko ko nešto ima da kaže, to i ume da Kaže. Ako neko ima šta da kaže,

a to ne ume da kaže — nastaje diletantizam. Ako ume da kaže ali nema šta — per-

Tekcija. Drugi slučaj je opasniji od prvog, jer se on teže prepoznajc i iskorišćuje, usled čega literatura može da obmane. Hanl misli da možda baš sad neko piše ono pravo delo, a možda se već i pojavilo pa je samo prolazno nestalo u darmaru mnogohiljaditih novih izdanja. Ko bi mogao sve da čita i sve da poznaje? U nemačkoj literaturi postoji već „Limeni doboš“ Gintera Grasa i dela Arnoa Šmita. U austrijskoj literaturi ima samo jedno ime da se navede: Doderer, koji je prikazao dvadđesete godine 5 utopističkog stanovišta jeđnog „građanskog „posmatrača sa strane. U Dodđereru još živi stara štifterovska društvena utopija „staleške austrijske socijalne idile. Niko neka ne čini ništa, a tad je sve u redu. Ovo je želja koja je u Štifterovom „Poznom letu“ tako dirljivo došla dup izražaja. Realistični su kod Doderera i Štiftera samo detalji. Koncepcija je utopistič-

ka, poMretana čežnjom za austrijskom idilom. Neki mlađi autori upustili

su se u šemu kritike privrednog čuđa. Druge je instinkt zadržao na udaljenost od te ugodne prevare, Stvarno kKkritičko prikazivanje austrijske savremnosti, koje bi imalo mnogo šta da kaže, još nedostaje, nasuprot mnogim Kkritičkim romanima. Kod mnogih savremenih austrijskih autora primećuje se spremnost da presalđume u zabavnu struku, a neki su to već učinili. Mnogi izvlače profit iz svojih ratnih uspomena koje, pokrivene tužnim pacifističkim alibijem, dele sa svojim čitaocima, Neki su se iscrpli u pripoveđanju svojih doživljaja iz mladosti. Ovi piruju ma talasima mode, a oni prvi padaju u opasmost da svoj dar proćerđaju u austrijskoj naslednoj bolesti: u lenjosti.

Svoja izlaganja Hanl završava ovako: „Sve je ovo smeteni i brdoviti pejzaž srednje visine. Vrhovi su još obavijeni maglom. Mi ih ne sagledamo. Oči su još mnepromenjeno zasenjene divovima iz majbliže prošlosti, se tek sklapa. Ne vidimo šumu od silnog drveća“. (A.P.)

Planina

SADAŠNJI TRENUTAK

ENGLESKE KNJIŽEVNOSTI

Engleski romansijer i kKritičar Volter Alen u „Književnom pismu iz Engleske“ objJavljenom u časopisu „Njujork "Tajms buk rivju“ od 15. Jula, komentariše trenutnu 5ituaciju u engleskoj Kknjiževnosti i izdavačkoj delatnosti.

Alen tvrdi da je prosto ne veroyatno da, toliko gođina posle smrti „Dilena Tomasa, tog toplog i izvanredno talentovanog „čoveka, Koji je pružao uživanje hiljadama 1]1ju di, a vređao samo sebe, još se uvek diže tako snažna buka među onima „koji traže indignaciju, moralnu ili litcobe. Ovakvu situaciju, međutim, potvrđuie 1 najnovija Knjiga o 'Tiomasu, „Ponovo posećeni NLaregebć, ciji je pisac Dejvid Holbruk. On tvrđi da je Tomas veoma precenjen pesnik i da jc ono posebno što u njegovom delu nije dobro, veoma simptoma– tično za ono rđavo u Savre” menom društvu i njegovoj lIteraturi. Alen smatra da Holbrukova Knjiga, u svakom slučaju, ZDOg svog muoralističkog i 4 gresivnog tona, ako ništa drugo, izaziva simpatiju prema njegovoj žrtvi. Ona, u izVvesnom smislu, ne predstavlja ništa drugo do još jednu čarRu u beskrajnom ratu među pesnicima.

Izdđavn”~a kuća „Pingvin buks“, E na je dosad štampa“ la u dL Dnim izdanjima samo velike pcsnike, štampa sad e” diciju „Pingvin modern poets“. Prvi tom je izbor Sstihova Kingsli Ejmisa, Doma

Moreasa i mlađog austraHjanca Pitera Portera.

Poređ toga štampana je antologija „Nova poezija“ u izboru i sa predgovorom A. Alvareza, talentovanog pesnika i urednika pesničke rubrike u „Observeru“ i, po Alenovim rečima, najboljeg savremenog kritičara poezije u Engleskoj. U pitanju je „lična“ antologija sa ciljem da predstavi ono „Što se stvarno dogodilo pesništvu u Engleskoj u toku prošle dekade“,

Alvarezov predgovor „Nova poezija ili Iznađ principa Uuglađenosti“ izazvao je priličnu buku i napade recenzenata. Razlog je u tome što Alvarez tvrđi da je savremena engleska poezija sterilna zbog „bolesti tako često prišutne u engleskoi kulturi — ZboE uglađenosti“ koju on definiše hao težnju „da život uvek buđe manje ili više sređen, ljudi uvek manje ili više UČtivi, njihove emocije i običaji manje ili više čedni i manje ili više kontrolisani“.

A ta uverenja i težnje, po Alvarezovom mišljenju, su u kontrađikciji sa celim iskustvom istorije u toku posšlednjih pola veka, a naročito po” sle prođora u ljudsku psihu koji je izvršila psihoanaliza. Engleskoj savremenoj poeziji potrebna je Kombinacija „O“ tvorenosti iskustvu, psihološke snage i integriteta“ D. H. Lorensa i „tehničke virtuoznosti“ T. S. Eliota. Na taj način Alvarez, kako kaže Alen, MKkritkuje mnajslavnije engleske pesnike sa kojima je» što je naročito zanimljivo, u najužoj „povezanosti: Trilipa Larkina i Roberta KRonkveSsta. Od dvađeset prisutnih pesnika Alvarez najviše ceni Teda Hjuza i Toma Gana, a Amerikance Džona Berimena i Rorima Kakva poezija treba da bude. (B.A.P.)

NOVO TUMAČENJM MALARMEA.

U broju ođ 19. jula oVe godine književni #ritičar R. M. Alberes piše o knjizi ŽanPjera Rišara: „Imaginarni univerzum Malarmea“. Služeći se jednim novim metodom, konstatuje Alberes, autor dela je analizirao na vrlo suptilan i originalan način onu autonomnu činjenicu, „čisto literarnu“ — po priznanju samog Malarmea — koju predstavlja senzibilitet jednog pesnika u {irenutku kađ se poezija odvaja od anegdote da bi postala nešto Apsolutno.

Za razliku od mnogih drugih Kritičara, koji pisca posmatraju i ocenjuju pomoću njegove biografije, iđejainamera, Žan-Pjer Rišar ispituje untrašnju strukturu pobtske imaginacije Malarmea: njegove najvažnije slike, boju njegovih snova, tip Vizuelnih i drugih senzacija, Opsesiju plavom bojom.

Tako postupak ZŽZan-Pjera Rišara, nastavlja R. M. Alberes, podseća na psihoanalizu, postoje i bitne razlike između tih dveju koncepcija. Dok se psihoanaliza orijentiše na domen seksualnosti u čoveku, „Žan-Pjer Rišar raŠčlanjuje ukupnost MalarmeOvog senzibiliteta, a ne samo malu i ograničenu crotsku oblast.

Zajedno sa Bašelarom 1 ŽZoržom Puleom. Žan-Pjer Rišar pripada onoj grani savremene kritike, koja stvara istinsku biografiju senzibliteta nekog pisca. CĆitajući Rišarovu studiju, mi ulazimo u sau me-

me Malarmoeovc SnoVe,

hanizam njegovih asocijacija, u srž njegovih opsesivnih te-

ma i simbola, (voda, vatra, pla-

vo, čekanje, osećanje praznie:e)s ŽZan-Pjer Rišar otkriva izmutra, na doživljen način

jednog krupnog pesnika, čija je poezija težila da postane apsolutno stvarlaštvo, zasebni svet dovoljan samom sebi, kao moderno slikarstvo, kao, kasnije, Džojsovo delo. Zar nciskazana Želja Kloda Simona i Alen-Roba Grijea nije isto tako vezana za OVO „ap'solutno“ otkrivanje i stvaranje koje je isticao Malarme? — pita se na kraju R. M.

Alberes. (P. Z.)

i, PREVEDENI Oe O LNIUER | Revolucionarnost

Ima takvih koje u pitanju:* „Kako vidim savremenu revolucionarnu umetnost?“ uznemirava poslednja reč. „Takva formulacija“ — kažu — „ograničava polje razmišljanja i unapred nameće odgovor“, Ja sa svoje strane ipak e W. to ograničenje primam u potpunosti: i za mene Je U definiciji nove umetnosti važna njena revolucionarnost.

Tu mi izgledaju neophodne dve napomene: od

1) Za revolucionarnost nema recepata. Ne ova ili ona tema, ne ovakva ili onakva forma, ne količina pravilnih parola, nego jedino količina otkrića koje umetnik stvara, jedino njegov vlastiti, što znači nov pogled na svet odlučuju o revolucionarnosti dela. "haji

2) Borba za novu umefnost mora sec voditi jedino ume{ničkim sredstvima. Nabacivati joj oficijelno bilo koji pravac kao revolucionaran — znači škoditi u prvom „redu onim pravcima koje bi se želelo podržati. Obdaren takvim monopo= lom stvaralac momentano postaje od revolucionara oportunista. Ono što umetnik može želeti od vlasti koja mu je naklonjena, nisu privilegije, nego jedino kombataniska prava: sloboda pokazivanja svojih dela. -

Svestan sam prigovora koje svaka od ovih dveju teza može da izazove: .

ad 1): „Poistovetiti revolucionarnost sa otkrovenjem“ zeći će neko — „znači svaku stvar koja mi se „dopada smatrati za naprednu“. Bilo bi zanimljivo čuti, čime se razlikuje takav stav od običnog estetizma. Sem ako ne jedino nazivom. U pitanju ankete reč je bila o revolucionarnoj umetnosti u društvenom smislu; vi ste pak — izvrtonjem reči podmetnuli umesto nje, revolucionarnu umetnost u artističkom smislu“. RH

Primetićemo odmah da onaj koji — kao moj protivnik — razdvaja umetničku revolucionarnost od društvene, upravo sam odvaja umetnost od istorije. On ne razume da se može — stvarajući jedino kao pesnik ili slikar _ uticati na istoriju; jednom rečju — ne vidi uzajamnu zavisnost obeju tih oblasti.

Tim mehanicistima sekundiraju metafizičari, koji takođe odvajaju kulturu od istorije, ne time što je stavljaju kao ovi — previše nisko, nego previše visoko; potpuno. van vremena. Smatraju da su principijelne teme umetnosti samo večni problemi; prolaznost, smrtisl. Oba ta pogleda kako mehanicistički tako i muetafizički — imaju kod nas mnogobrojne predstavnike: prvi — u shematistima, drugi u pseudoklasičarima.

Kako pak tu suprotnost između kulture i politike, ličnosti i društva, rešavamo mi, pristalice otkrivačke umetnosti? Vrlo prosto: negiramo njeno postojanje. Tvrdimo naime da je ceo današnji svet prožet osećanjem opšteljudskog jedinstva, čijom zaslugom nestaje prošlovekovni antagonizam između individue i kolektiva. Ali i u drugim epohama je umetnik, posežući dosta duboko u sebe, uvek stizao do onog što je najopštije. Izražavajući preživljavanja kolektiva, umetnik istovremeno te doživljaje organizuje, stvara izvestan osećajni model koji nameće savremenicima. Kod Bajrona, na primer, ili Mickjeviča, kod Ljermontova ili Lamartina, kod Slovackog ili Misea nalazimo isti tip doživljavanja, zajednički za celu romantičarsku generaciju: pesnik koji ne oseća lepotu trenutka, pravda svoju nesposobnost da u njoj uživa — tra- gičnom prošlošću koja ga opterećuje. . :

Pod mojim, nogama, kraj bogat i divam, Nad, glaoom vedro mebo, uz mene lepo lice; Pa zašto odavde beži srce wu krajeve Daleke i — nažalost! u još dalje vreme?

(Mickjevič: HODOČASNIK)

To osećanje tragične kletve nasleđuju od romantičara parnasovci —5 tim što se — zatvoreniji i nadmeniji od njih — ispovedaju jeđino kroz bezlični opis u kojem se oseća pritajeni drhtaj. To su romantičaxi sa spuštenim vizirom.

Ti tipovi preživljavanja, za koje bi se moglo navest; mnoštvo primera, predstavljaju izvesno objektivno merila umetničke vrednosti. Tako je na primer moguće predvideti da će pesnik koji se danas služi romantičarskim modclom dati dela regresivna, znači slaba, i da može da stvara istoriju samo onaj koji je organ i organizator savremene kolektivne svesti: jer ono što je danas opšte osećanje, sutra će biti čin. Tako je na primer romantičarski pokret našao primenu u Proleću naroda.

Veliki umetnik dakle — ma opisivao samo svoje sanjarije — samim faktom svoje delatnosti revolucioniše društveni život. Ne znači to, naravno, da ne bi mogao da se bavi stva– ranjem čisto političkih dela: dešavaju se periodi snažnih potresa kad neposredno opredeljenje za napredne snage postaje njegova dužnost. Bez obzira na to treba ipak pamiti da se stvarna revolucionarnost umetnosti ne meri merom dana, nego vekova.

ad 92) Revolucionazna umetnost — pisao sam napred može nastati jedino na tlu nerevolucionarne; ona dakle pretpostavlja postojanje drugih umetničkih pravaca. Predviđam da će ruzni „ljudi u futroli“ okrstiti ovu moju postavku kao „liberalističku“. Ne formulišem je ipak ja prvi. Izrekao ju je pre 36 godina Lunačarski u predgovoru futurističkog zbornika (Majakovskog i dr.) Ržanoe slovo. Piše on tamo: „Nećemo ništa odbacivati, pokazivaćemo sve“. „Lepo!“ — odgovoriće iz respekta nešto ublaženim glasom „ljudi u futroli“. — „Ali kako to — sve? A dela koja nisu na nivou? A dela nekomunikativna? A dela ideološki tuđa? "Treba lii njih da pokazujemo?“

Na svako od ovih pitanja odgovoriću redom:

a) Dela ispod nivoa

Da li stvarno mnoštvo pravaco9„ dakle časopisa i izdavačkih preduzeća, preti sniženjem nivoa? Iskustiva iz godina 1949—1954. izgleda da pokazuju da to proizlazi pre iz preterane centralizacije. Jer automatski regulator kvaliteta — u oblasti umetnosti kao i u ostalim oblastima — jeste potražnja: zna se da loša roba na dužu metu nema prođu. Sem toga čak i prosečnost može — zahvaljujući svojim vanumetničkim vrednostima — da se pokaže kao oplođujuća: bez danas potpuno zaboravljene Valećrie gospođe de Kridener verovatno ne bi bilo prvog dela Đada.*) Najzad, šteta koju donese pojava pojedinih slabih stvari ne znači ništa u poređenju sa pustošenjima koja može izazvati odvajanje umetničke, proizvodnje od tržišta. Pozorište, časopis ili izdavačko preduzeće koji računaju isključivo na subvencije, ne ograničavani zakonom ponude i potražnje, upravljaće se u svojoj politici svim mogućim obzirima — samo ne obzirom na javnost. Nije mi, poznat slučaj da je poslednjih godina neki članak odbačen kao banalan ili loše napisan; međutim je to činjeno često u strahu da bi se mogao uvrediti Y ili X. Takođe se često dešavalo da je knjiga koja je imala najbrojnije recenzije, koja je izdavana u tiražima od više stotina primeraka, koja je imala počasno mesto u svim bibliotekama i najzad dobijala državne nagrade, obišla taj birokartski krug ne došavši nikad u kontakt sa publikom; postigla je sve izglede uspeha — bez samog uspeha. Otuda zaključak da bi nivo naše umetnosti porastao onog trenutka kad bi njena organizacija bila postavljena na komercijalnijim principima,

·kad bi se na primer uvelo nagrađivanje urednika za po-

* Tekst je, u stvari, odgovor na anketu „Kulturnog pregleda“. mart 1956. Ć

** Jedno od najznačajnijih dela Adđama Mickijevića (pr. prev.)

~ — – —— —_ II ———--–—–J— _ _— ____ _____ _ ———

KNJIŽEVNE NOVINE