Književne novine

ANTIČKI

DRAMSKI MOTIVI

Savremena srpskohrvatska knjiž

nema doslednijeg i odanijeg drarOSRO psica od Marijana Matkovića. U svojoj najnovijoj knjizi pod naslovom I bogovi pate, on objavljuje tri drame s motivima iz klasične starine, Pre toga „Je, mislim, objavio jedanaest jednočinki i celovečernjih drama. To Čini četrnaest drama ukupno, što za naše prilike predstavlja impozantan broj. Ovaj dramatičar PO svom najdubljem afinitetu prvi se od naših savremenih dramatičara obratio motivima iz helenske mitologije, onda kada to još nije bila moda: njegov Prometej napisan je još pre dvadeset godina. Već u to vreme Matković je zamislio trilogiju drama s antičkim motivima, ali tek mnogo. docnije, napisavši Herakla (1957) i Ahilovu baštimu (1959), uspeo je da svoj plan ostvari 1 SVoj tematski ciklus drama iz klasičnog doba zaokruži.,

. Ove tri drame nisu vezane za jedan isti motivski krug i nemaju mofivsku povezanost. Prva drama je drama o bogovima sa Olimpa i titanu Prometeju, druga se odnosi na poluboga Herakla i njegov krug, a treća se zbiva u legendarnom homerskom ambijentu pod Trojom. Ličnosti koje u ovim dramama defiluju nisu samo bogovi, kako bi iz naslova knjige proizlazilo, nego i heroji i obični ljudi, a teme svih ovih drama su duboko ljudske teme. S izvesnim pojednostavljenjem moglo bi se reći da je u prvoj drami Matkovića interesovao problem ljud'skog napretka, u drugoj raskorak izme'đu legende i stvarnosti, a u trećoj tragična nužnost ratovanja. Njegovi komadi su, u stvari, komadi s tezom, U prvom komadu on zastupa ideju da se

[.[. =>=ZXZu“ =

EKLEKTIČKA

POEZIJA

MIODRAG PAVLOVIĆ: „MLEKO ISKONI“;

Već punih deset godina, koliko je prošlo od pojave njegove prve knjige pesama, Miodrag Pavlović nastoji da, nasuprot još uvek dovoljno jakoj romantičarskoj tradiciji u našoj savremenoj lirici, afirmiše jednu drukčiju koncepciju poezije. Uveren da su „nekada ovenčani pesnici osećanja, čuvstva svrgnuti... utančanim analizama osećajnog života“ i da su današnji čitaoci „U susretu s emocijom... manje zainteresovani za nju samu, sve više za ono što je iza nje, što je ostalo skriveno, Složenije i verovatno presudnije,“ on svoju cerebralnu poeziju, opterećenu često veoma velikim {ilosofskim i mora-– lističkim pretenzijama, izgrađuje upravo u onim tematskim okvirima koji mu omogućuju da u novom svetlu, i na (za naše prilike) nov način, raspravlja o problemima koji su od vajkada rastuživali i uznemiravali romantičare i njihove sledbenike. Da raspravlja o prolaznosti i nepostojanosti lepota i vrlina, o bespomoćnosti i neizvesnosti čovekovog življenja, o zlu i gorkoj sudbi čovekovoj, ispunjavajući svoje delo jednim · prevashodno intelektualnim stavom prema smrti, čime, po tvrđenju Morisa Blanšoa, daje sebi moć da „onom što čini pruži svoj smisao i SVOju istinu“. Oslanjajući se, od samoga početka, na iskustva i dostignuća moderne anglosaksonske intelektualne poezije, čijim se idejama, stavovima, pa i rešenjima, obilato koristio u sVOjoj pobuni protiv romantičarskih recidiva i uticaja, Miodrag Pavlović je među posleratnim DOBDIĆUR O Ca 5 gled lucidnog, promišljenog i domišljenog pesnika kome široko obrazovanje i istančano čulo za tonove i tokove modernog pesničkog senzibiliteta u VA koj meri olakšava da se postavi na čelo čitave jedne tendencije u OBE 3 srpskoj poeziji, bez obzira što poets a stvaralački postupak, za koji se on <. laže, počiva na eklektičkom korišćenj | savremene poezije engleskog OP Ca to one struje u toj poeziji koja eo :lektualne, intelektualističke, pa i #nj ške podsticaje pretpostavlja COO nadahnuću i neposrednom pesničko doživljaju.

Poetski eklekticizam TP Som Vlovića njegovom najnovijom nešto Mleko iskoni dobio je, međutim, Zdhije drukčiji vid nego što ga Je Od a RO kada je pesnik otvorenije po čio i na Pesnicima od kojih je DJ pa Biliot). O JRE TRVVAŠe Bleda i pavlovićev lako i danas poneki sti il pače

intonacijom, slikom, Fit kog drui odseti n Šš _ jem može da Dp u pesmi „Rat

SOg pesnika (na primer i} nici Dričaju“ koja, iako bez bukvalnih

i ina Dozajmica, asocira na OVA 1 Mjura u pesmi „Pov»atak“, 5 a 1 Tavno, neuporedivo manje OCI 1: nekadašnjih Pavlovićevih so 5 Tektnih parafraza, kakva Se, i Da botvrdila u knjizi Stub POO a za pesmu „Sonata III“ malten OCA Vho korišćeni stihovi Dilena

KNJIŽEVNE NOVINE

MARIJAN MATKOVIĆ: „TI BOGOVI PATE“;

„Zora“, Zagreb 1962.

„Prosveta“, Beograd 1962

Olimp može iskupiti njem svoje svetlosti na ljude, u drugoi ističe neodrživost leBende, a u trećoj pokazuje slepilo ratnika i nesreću ratovanja.

Matković je, dakle, pokazao kako žive, misli i delaju bogovi, heroji i ljudi u težnji da iz jedne opštije perspektive sagleda neke od značajnih ljudskih problema: ·s pijedestala mitologije i

samo prenošezemlju, među

legende ljudski problemi se jasnije sagledavaju u Svojoj specifičnosti, oslobođeni niza nepotrebnih, suvišnih,

dosadnih detalja. Pisca ne interesuju patnje bogova, koji pate samo od dosade i ljubomore, nego ljudske nevolje, sumnje, patnje. Matković nam je rukom iskusnog dramskog pisca opisao sav onaj nemir koji isi unjava svakog ko se susretne s velikim ljudskim problemima. Svako ko bude čitao ili sledao ove drame sigurno će osetiti ozbiljnost i težinu nekih večitih ljudskih problema i strah od rđavog rešavanja ovih problema. Vrednost ovih drama je mnogo više u uznemirenosti pred egzistencijalnim problemima ljudskog života nego u rešenjima tih problema.

Kao najbolji dramski pisci, koji su oživeli klasične motive u savremenoj drami, i Matković je za osnovu svojih drama uzeo samo lica i situacije iz arsenala klasične starine, a zaplet, raspoloženje i problem uneo je iz savremenosti. Vešto je uklopio jedno u drugo i nije skrivao prožimanje i svoga. Ne samo moderan problem nego i moderno raspoloženje u drami dato je s vidljivom namerom. U

preuzetog

zbiva i što se kaže dobija i jeđam ironičan prizvuk. Taj prizvuk naročito je vidan u prvom i trećem činu Prometeja koji prikazuju život ma Olimpu, na kome izlazi Olimbpiski vesnik, Hera pati od migrene, Hermes obavlja dužnost poštara, a Atina čita pomoću naočara. U druge dve drame udeo namerne komike je manji, ali skoro uvek' prisutan.

Pa ipak, u ovim dramama uzeto je mnogo iz riznice helenskog duha. Nišu li ličnosti i situacije preuzete gotove? — a to je dobar deo dramskog stvaranja. Kad se od nečeg utvrđenog pođe, lakše je ostalo dodati. Pitanje svrsishodnosti moderne drame s klasičnim helenskim motivima, koje se može braniti, ali i kritikovati navođenjem imena onih pisaca koji su ih pisali pre Matkovića i pre drugih naših zakasnelih neoklasičara (O? Nil, Žid, Žirodu, Sartr, Anuj), postavlja se i kao jedan prevashodno estetički problem, „Osgtavljajući postrani pitanje originalnosti, ovakav način pisanja drame postavlja se kao estetički problem u vidu pitanja: šta drama dobija, a šta neminovno

gubi korišćenjem jednog „davno poznatog motiva? U svom pogovoru Prometeju ·~1951.

godine Matković je isticao da, prihva– tajući ovaj način stvaranja, želi da izrazi svoje vreme „u najsintetičnijem scenskom obliku”. Ovaj tip moderne drame je neosporno najsintetičniji dramski oblik,. ali sintetičan u smislu uopštem. Dramski pisac njemu pribegava kad hoće da izrazi samo jednu opštu istinu o #čoveku, lišenu mnogobrojnih akcidentalnih, pojavnih, posebnih crta savremenog čoveka. U obliku logičkog principa ovo pitanje je rešeno, a rešeno je upravo tako da govori protiv ovakvog shvatanja drame, jer, po njemu, i ono što je pojavno, akciđentalno, posebno i pojedinačno isto tako je deo suštine i neodvojivo od nje. Zbog kršenja ove istine nužno nastaju izvesne slabosti drama takvog tipa. Stilizovana zbivanja i ličnosti iz mitologije i legende, izgubivši nedorečenost i naslućivanja konkretnog zbivanja i živih ličnosti koje učestvuju u njemu, imaju samo jedan smer razvoja, jednu liniju značenja i jednu moguću sudbinu: već na početku

Matkovićeve „klasične“ drame su pisane rukom prekaljenog dramskog majstora. One su lepo komponovane, s živim, tečmim i duhovitim dijalogom, s dobro povučenim glavnim mestima, s pretežno jasno izraženim idejama i scenski nesumnjivo sigurno postavljeme. Ali nužne slabosti jednog: metoda dramskog stvaranja stigle su i njegove drame, Metaforično-simboličan smisao ovih drama je jednolinijski i opštepoznat. Njegove ličnosti nisu zanimljive uprkos plastičnim operacijama koje su pretrpeli njihovi mitski i legendarni karakteri. Njegov stilizovan govor, iako pokatkad šaržiran duhovitim savremenim primedbama, brzo umara, tim više ako se ove tri drame zajedno objavljene čitaju jedna za drugom.

Zbog toga, složivši se s Matkovićem da drama koja koristi simbolizam klasičnih likova predstavlja najsintetičniji dramski oblik, ne možemo da se sa njim složimo da je to, istovremeno, i najimpresivnija živa scenska reč. Slabošti ovako koncipiranih drama su isuviše jake da bi ih i jedan snažan dramski stvaralac mogao da prevaziđe i izbegne. Stoga jedino mogu da shvatim da se u ruho klasičnih likova i osnovnih dramskih situacija ulazi silom prilika, onda kada mora da se pribegne ezopovskom jeziku i meni je sasvim razumljivo što je Matković usvojio ovaj način izražavanja, kako sam kaže, „u onim tmurnim danima prve godine zagrebačkog robovanja (1941–1942), dok je grad, u kojem je autor- živio, bio pretvoren u veliki kameni logor, u vučju jamu legaliziranog zločina“. U sličnoj situaciji i u isto vreme je i Sartr pisao svoje Mute i taj njegov komad je sa scene delovao kao potajna a snažna pobuna protiv okupatora i nasilnika.

Drama je jedan sintetički književni rod i nju ne može pisati onaj ko ne ume da uopštava. Ali to uopštavanje u stvaralačkom procesu ne može potpuno da nadoknadi prihvatanje okvira datog u davnoj prošlosti za saopštava– mje jedne (relativno) nove ideje. Heleni su nesumnjivo bili majstori uopštavanja, ali zašto bismo mi napuštali ambiciju da uopštavamo ljudske situacije i ljudske odgovore na te situacije? Pravi dramski stvaraoci moraju da imaju sposobnost uopštava-

duploj, „neposrednoj i kritičkoj eks- znamo i jedan jedini mogući kraj \ ima. | ; A, poziciji ličnosti i zbivanja, sve što se drame. nja u velikoj meri. Ukoliko nam je Oea ura Ruma m == —oai=— a eee — ar am —I— DU = a eee — a —————

iz pesme „I nikakvu neće smrt imati vlast“), njegove najnovije pesme otkrivaju drukčiji pesnički postupak i drukčiji odnos prema poetskoj tradiciji. Kao što su to činili mnogi pisci pre njega, Pavlović je, u skladu sa sve jačim neoklasicističkim tendencijama u modernoj poeziji, iz antičke književnosti i helenske mitologije preuzeo gotove ideje i odnose, dajući im novo tumačenje, adekvatno onim filosofskim i moralnim stavovima koji karakterišu njegov subjektivni stav prema čoveku, svetu i životu.

Četrnaest pesama, objavljenih u knjici Mleko iskoni, razvija nekoliko osnovnih motiva ljudske egzistencije, osvetljavajući specifičan ali vrlo živ odnos pesnika prema vremenu u kome živi, kome pripada i koje svojim protivrečnostima i vidovima provocira njegovu kreativnost. Zasenjeni antičkim ruhom, neoriginalnim simbolom i odavno već poznatim odnosima, koje pesnik iskorišćava u svojoj pesmi, neki kritičari su brzopleto upali u klopku, ne shvatajući, izgleda, varku Pavlovičevog poetskog eklekticizma. Zamena– jući mu da je izgubio vezu sa životom i stvarnošću, i da se izgubio u knjiškim prežvakavanjima, oni kao da nisu imali vremena da saslušaju samog pesnika, koji je neposredno pred objavljivanje knjige Mleko iskoni štampao kratak i možda nedovoljno zapažen esej, u kome je vrlo nedvosmisleno saopštio odgonetku svoje prividno nekon= kretne pesme. „U pogledu izraza, pesničkog jezika, pesnik se pita: da li

'govoriti univerzalnim simbolima, uop-

štenim pesničkim jezikom, ili tragati za simbolima i rečima dana u kome živim?... Sta on zapravo želi? Da li hoće da ljude svoga vremena podseti na vrednosti koje prevazilaze trenutak, njihov i njegov, da li hoće da pomogne da se jedna opštije-ljudska poruka prenosi glasom pesnika i dalje, danas i verovatno sutra? Ili hoće da u onom širem vremenskom okviru u kome poezija postoji trajnošću svog oblika i svog instrumenfa, čija smrtnost empirijski još nije dokazana, pošalje poruku i pouku svog sopstvenog vremena, prolaznog i ograničenog, ali ipak zna-

čajnog, jer svojim konkretnim postojanjem predstavlia deo biografije čoveka. U jednom slučaju pesnik svoje iskustvo opštih istina izražava jezikom i simbolima svoga vremena. U drugom on teži da sliku svog vremena složi u simbole i oblike čija je univerzalnost ili već potvrđena ili naslućena. Jedanput on govori o svome vremenu, rečima koje ga nadživljavaju, drugi put se obraća svome vremenu istinama koje ga prevazilaze.“

Već prvi susret sa značenjem i sadržinama nove Pavlovićeve knjige pesama otkriva da je pesnik, kome skromnost i nepretencioznost nikada nisu bile vrline, izabrao ovaj drugi, lakši i bezbedniji put, nastojeći da pomoću manje ili više utvrđenih simbola i slika ostvari izvesne sinteze i odgovori na neka pitanja svoga vremena. Uzeti iz helenske tradicije, ti simboli su u Pavlovićevim pesmama korišćeni otprilike onako kako se svojevremeno Pindar slobodno koristio grčkom mitologijom,

' usklađujući je svojim pogledima i uve-

renjima. Smatrajući da će tako bolje i potpunije izraziti svoju misao, Pavlović je antički helenski mit prihvatio isključivo kao riznicu odnosa koje može da interpretira po Svojoj volji, menjajući slobodno čak i njihov osnovni unutrašnji smisao. Tako se, u Pavlovićevom tumačenju, Agamemnon svojom zagrobnom ispovešću o povratku iz trojanskog pohoda Javlja kao nekakav ljubomorni' zavidljivac, povređen u muškoj sujeti i lišen ljubavnih zadovoljstava s Klitemnestrom, koja je gore, u Argosu, ostala u Egistovom zasrljaju, dok on čami, pod zemljom u mraku Atrejeve kripte i raznice. Orest je, za Pavlovića, zbunjen i bespomoćan osvetnik, sam, nespokojan i nemoćan, oruđe u rukama nekakve apstraktne pravde; on ne odgovara ni eshilovskoj ni sofoklovskoj koncepciji osvet nika, i njega niko ne progoni niti se oko njega otima ijedan bog. Dok u Jlijadi Andromaha nad mrtvim telom Hektorovim nariče i kao žena i kao majka deteta koje je ostalo bez roditelja, kod Pavlovića je Astijankas sasvim zanemaren: Andromaha kao ljubavnica tuži za muškom snagom Hektorovom koje je odjednom nestalo u nepovrat. Isto tako i Odisej dobija novo tumačenje: on ne luta, on beži od Itake i Života. Aludirajući, po svoj prilici, na ritualnu sodomiju, koju je Tezej zatekao na Kreti, Pavlović propadanje minoske civilizacije predstavlja simboličnom najezdom pasa koji posle invazije Dorana vršljaju po Knososu skmaveći lepotu. U toj samovoljnoj interpretaciji antičkoga mita Pavlović neke legende meša i povezuje; karakterističan primer tog zamagljivanja, čije poreklo možda treba potražiti i u nekritičnom eklekticizmu, predstavlja korišćenje mita o Deukalionu. Ne vodeći računa da nepreciznim pozivanjem na sina Deukalionovog čitaoca može da dovede u zabunu, — pošto reč može da bude i o Idomeneju sa Krete, koji je učestvovao u opsadi Troje, i o Helenesu, praocu Dorana, Jonjana i EKoljana, najstarijem sinu drugog Deukaliona (sina Prometejevog) i Pire, Miodrag Pavlović je pogrešno primenio drevnu legendu o kamenoj genezi ljudskog roda. Kamenje koje je, po legendi, bosle potopa, preko svoje glave bacala Pira pretvaralo se u žene, a kamenje koje je bacao Deukalion u muškarce,

što znači da kameni čovek, čiju reč Pavlović koristi u pesmi „Govori sin Deukaliona i Pire“, može da bude jedino Deukalionov potomak.

-. Bez obzira kojim se postupkom služioO u korišćenju antičkog mita, neosporno je da njegovu eklektičku poeziju treba dešifrovati da bi se otkrile i razumele ideje na kojima počiva knjiga Mleko iskoni. Uprkos onima koji bi hteli da veruju da je u knjizi jedino „Skupljeno i opevano nekoliko osnovnih životnih rituala“, pouka i poruka te knjige, koju pesnik hoće da pošalje iz »SVOS Sopstvenog vremena,» prolaznog i ograničenog, ali ipak značajnog, jer svojim konkretnim postojanjem predstavlja deo biografije čoveka“, veoma je mračna i sumorna. Čovečnost je ugrožena, čovek je otuđen od samoga sebe i polagano se pretvara u apsolutnu beznačajnost kamena (“Govori sin Deukaliona i Pire“). Svet je neshvatljiva, nedostižna i nespoznajna tajna („Običan čovek o stvaranju sveta“), u čijem mraku nema izgleda da će se išta saznati i naći, i zato čvrsto treba držati, i po svaku cenu sačuvati, ono što se poseduje („Stražar pred Atinom“). Svet je okrutan i nezahvalan („Ratnici pričaju“), u njemu nestaje vrline i lepote („Naricanje žene Hektorove“), a šire se razvrat, ubistva i zavisti („,Agamemnon se javlja“), i svaki pokušaj da se čovek suprotstavi tom zlu dovodi do bespomoćnosti, praznine i samoće („Orest na Akropolju“), jer pravde nema i za nju se ne vredi žrtvovati. Nedostojni vladaju tim svetom („Zbor pasa u Knososu“), a privilegije imaju samo posvećeni („Eleuzinske seni“); takav život se nastavlja kao neprekidno ponavljanje smrti („Persefona“), i pesnik spoznaje i priznaje svoju nemoć, nedovoljnosti bespomoćnost pesme u tom svetu zlainečoveštva („Govori pesnik bez obrazine“). On nema više koga da slavi, jer i onaj koji je hteo da popravlja vrlinu, onaj koji je slavio lepotu, snagu, mladost, gospodstvo i dostojanstvo, i on je zaboravio svoje epinikije i utonuo u očaj („Pindar u šetnji“). Jedino najmudriji nalazi spasa: u bekstvu iz sveta u kome se od iskona s majčinim mlekom posisa gorčina, i u kome je smrt jedina izvesnost („Odiseji govori“):

Om koji sad, u trajanju opstaju

u mojim su očima već bivši:

šareni su, od, strasti,

a ranoranka zora smnti

već modro mjihovim, telom. sviće. i Zato mi bogovi neće više da se rađaju. Kažu da sam moreplovac što je zalutao no druga je moja tajna:

ja se ovako sa zemlje spasavam.“

Zrelija i celovitija nego dasadašnje zbirke. pesama Miodraga Pavlovića, knjiga Mleko iskomi objašnjava pesnika, njegov stvaralački postupak i pravu prirodu njegovog poetskog i idejnog opredeljenja. Pisana s velikim pretenzijama da saopšti istine koje ovo vreme prevazilaze, ta knjiga je do samoga dna ispunjena mrakom i u njenu poruku zato je nemogućno slepo verovati. Ali iz te eklektičke poezije pouku bi, međutim. vredelo izvući.

Predrag PALAVESTRA

stalo do stvaranja (a u okvir stvaranja spada i stvaranje karaktera i sikarnlja, a ne sam saopštavanji izvesnih ideja), onda bismo morali da se potrudimo da u jednoj drami sve stvorimo, a ne samo da nešto stvaramo, a nešto preuzimamo iz klasike. Nije li ovakav odnos prema dramskom stvaralaštvu neka vrsta „novog aleksandrinizma? I nije li to, bez obzira na subjektivne razloge stvaraoca, objektivno jedno bekstvo od stvarnosti? Po meni, to bekstvo je nužno i prihvatljivo samo u doba kada su Muze primorane da govore ezopovskim jezikom da ne bi ćutale.

Od tri Matkovićeve „klasične“ drame, mislim da je najbolja Heraklo, u kojoj je sjajno ilustrovana savremena (i večna) ideja oprečnosti između legendarnog venca oko glave heroja i obične, svakodnevne, banalne, stvarnosti. U njoj ima najviše uverljivosti, koju čini niz živih i dobro nađenih pojedinosti u karakterima i njihovom načinu života. Jedino je kraj drame · (Heraklovo samoubistvo) psihološki neopravdan, ukoliko se od ove vrste drame, koja ne može bitno da odstupa od legende, sme tražiti da se ne ogreši o psihologiju ličnosti. Prometej je isto tako uspela drama, naročito svojim ironičnim akcentima i dubokom zabrinutošću za budućnost čovečanstva. Ahilova baština je, međutim, znatno slabija drama — u stvari, nesažeta i neujednačena hronika očekivanja adluke da li će se rat pod Trojom nastaviti ili neće.

Ove tri drame se nikako ne mogu ceniti po sebi, nego samo u sklopu celokupnog Maftkovićevog dramskog · stvaranja. One nesumnjivo predstavljaju otkrivanje jedne nove dimenzije u njegovom stvaralaštvu, u kojoj je sačuvan njegov veliki smisao za dramsko uobličavanje, ali mislim da ovaj ciklus nije prevazišao, a ni dostigao neke od onih njegovih drama u kojima je nastojao da kritički razmotri život u savremenom ruhu i koje svakako predstavljaju njegova najviša ostvarenja. One su samo jedan izlet, koji je doneo neke nove akcente u njegovom stvaranju, ali nije nadmašio njegove re-

alističke drame iz ciklusa Igra oko smn?ti.

Dragan M. JEREMIĆ _"—

SIVTEZA

TRADICIONALNOG i MODERNOG

ALEKSANDAR RISTOVIĆ: „IME PRIRODE“; „Bagdale“, Kruševac 1962.

Kada bi drugu zbirku pesama Aleksandra Ristovića, Ime prirode, trebalo ocenjivati sa pozicija kriterijuma koji osnovni kvalitet jednog pesničkog dela ove vrste nalazi u celovitosti, koherentnosti, kvalitativnoj ujednačenosti pesama i, čak, u kompoziciji čiji tokovi se harmonično uklapaju u jedno unapred smišljeno poetsko i misaono jedinstvo, moralo bi se reći da to nije njeno obeležje. Naprotiv: sve ono što je u tom pogledu moglo predstavljati vrednost njegove prve zbirke Sunce jedme sezone, štampane pre tri godine, u drugoj je prilično nebrižljivo zapostavljeno. Znači li to, istovremeno, da Aleksandar Ristović nije dao novu potvrdu svog pesničkog dara ili, možđa, da ova zbirka označava jedan njegov period stagnacije, period zadržavanja na već postignutim oblicima pesničkog izražavanja i u iscrpenim oblastima misli? Svakako ne. Posmatrana u delovima, zbirka Ime prirode svedoči o Ristovićevim naporima da se vine do viših artističkih ciljeva. I upravo tim višestrukim nastojanjem, praćenim nenadanim padovima i očekivanim uzletima, mogao bi se okarakterisati ovaj trenutak u razvoju jednog veoma darovitog pesnika. Aleksandar Ristović stvara poeziju melanholičnog fona od čistih, kultivisanih osećanja, od svojih snova, od sećanja ispunjenih diskretnom fugom, poeziju o bićima bliskim njegovom srcu. Stvara je izvan svake patetičnosti i naglašavanja sopstvenog bola, iznad svakog opsenarstva bilo kakvim formalnim preokupacijama. On je pesnik klasičnog tipa u čijoj se pesmi, kada je uspešna, oseća nadmoćno komponovanje, stvaranje jedne simfonijske muzike koja raste i razvija se osvajajući sve veća Dprostranstva, čija je snaga u opštoj harmoničnosti. U njegovoj pesmi vlada saglasnost verbalnih instrumenata, o kojima se može raspravljati ponaosob, a njena značenja prevazilaze zbir ovih elemenata nailazeći u nama na sve brojnija i efektnija produženja. Ristović daje jednu naoko statičnu, ali u suštini veoma složenu sliku ili sitaaciju, čiji figurativni elementi, koji često nisu u direktnoj vezi sa samim predmetom, nose sobom jedno od pesnikovih mišljenja o drugom problemu uklapajući se u centralni misaoni tok. Druga strana ovog postupka. potrebe za sažimanjem i izražavanjem mini'mumom sredstava, često je nedovoljna komunikativnost. „Pesma je prividno narativna, jezik veoma jednostavan, tema gotovo bliska, ali njen smisao Bubi se zbog fragmenfarnosti. zbog asocijacija koje tim povodom u pesniku mogu da se rode, ali u čitaocu veomn teško

Nastavak

Bogdan A. POPOVIĆ

3;

na 4. strani