Književne novine

ı

lom, s ji | . ei ıJ sa pesmi š prijatelja“: Đ ODO „Glava vašeg

Dok je preovtao jliea7 ji : ) po policama knjiga izdvojem, u tom, meočekivamom, času

veče bejaše stavilo svoj Š S ju šapu ma, izmenađema lica onih koji

su ga ____Uoleli.

Glasovi iz vrta se udaljavahu i stabla se misu tiše videla golim okom.

Toga trenutka možete zamisliti 'kako se radost mešala wu srcu sa Vla adi lepotom, sma.

ı

Bio je savršeno spokojan, ali drugi put mogao se primetiti sa prstom ma (pici ___MG označenom, mestu. Imao je izgled progonjemog dok su očekivali

njegov povratak između, kola sa ' upaljenim, femjerima.

Slediti „tajanstvene pozive pesnika probuditi se mesrećam u starom zlu. Kakvi strašni prohtevi ;su unakazili

i __: „STGG; ·OobOg deteta. koje dokazuje. uzaludnmost .

patnje.

Savršeno je jasno da se pesma koja

poseduje poetski naboj ne može svesti ,

na jedno ograničeno značenje, .Čak i pod uslovom da se jednom stilističkom analizom dokaže povezamost odnosa njenih sastavnih elemenata koji 'Sovore u prilog jednom Jedinom značenju, No, isto je tako nepobitno da je 'Sticanje utiska o bilo kom od značenja' jedne pesme u zavisnosti od kontinuiteta misli u njoj, od načina izražavanja osećanja, od celokupne kompozicije. Da bi čitalac bio u mogućnosti „da dokuči jedno od značenja pesme i smatra ga svojim, on mora da dokuči šta je la pesma mogla da znači za 'pesnika, a to je u nekim Ristovićevim pesmama veoma teško. Na"rTočito je teško u pesmama koje pretenduju na: neki opštiji, simbolički smisao. Po nekolikim pesmama sudeći, Ristović pada i u drugu krajnost: kao što nabeđeni figurativci, pesnici kojima vulgarno shvaćena i tumačena moderna forma pruža mogućnost da prodaju mačku u džaku, uspevaju da plasiraju čiste falsifikate umesto uzvišene umetnosti, Ristović u svom anti-pomodarskom nastojanju dozvoljava sebi da pesmu načini od čiste naracije bez prisustva ičeg poetskog, od nabrajanja svojih sećanja.

Ako bi trebalo tražiti stihove koji bi mogli da predstavljaju Ristovićev pesnički i ljudski credo oni se lako mogu naći u pesmama „Prirodnosti“ i „Hoću da budem“, One otkrivaju čoveka čiji život je ispunjen .idiličnim težnjiama, čije snove okupljaju planovi o bekstvu u jedan bolji svet koji 'Će~biti.satkan od „ljubavi, plemenitosti, osećajnosti, u kome će sve ići jednim „ustaljenim redom, a jedini

strah. biće „„skihh~-pred 4ilghd nenauče= ; Ristović sšebć ·

nim pojavama. Prirode“, smaira pesnikom fenomena prirode. Ovekovečavanje svega što u taj kompleks ulazi, prožimanje tog kompleksa pesnikovom ljubavlju i osećajnošću, uz pomoć senzibiliteta prijemčivog za najtananije damare, nedoštupne običnim smrtnicima, smatra on svojom pesničkom vokacijom. I odista, kada sVOjoj imaginaciji da puni zamah, elementi te prirode ili „prirodnosti“, u vidu klasičnih poetskih predmeta kao što su ljubav prema 'ženi, osećanje prošlosti, stvaranje jednog imaginativnog sveta, sanjaranje, bivaju transpo=novanji u divne, tihe priče, nepretenciozne a tako bliske našem duhu i srcu. Tad nastaju. „Dečak“, „Zarobljena“, „Zemlja u kojoj te sanjah“, antologijske po Vvrednosti, primeti Čisto, autohtonog Dpesništva. Navedimo kao primer pesmu „„Dečak“i .

Pre nego Što žaspiš, sine, Oto?

s | zlatan DYOZOT jer otdc ide stazom i nosi n licu krv. I divlji labud, u česti i ruže bačeme | sutra, i lepa čaša sunca VW toom swu je opet.

AL gorka glava 5 dva blaga oka s dva i i lista al slama kiša ma dmu, tog moa.

I veseli pevači S nmoževima o Dpasuw · i ti kome se iza stabla osmehuju.

'Tooj jadmi pYOo2žZoY udaljuje se prema - suncu

tvoj svet je stismut ismeđu dva kamena,

i kornjača traži travu, mokri but

dok spavaš izgubljen, u strašnom voću.

Jer nema onoga koji 5e bTGaćQa da kaže po drugi put istu pesmu

| i mesecđ. ·Ggluva voda ovog jutra me dočekuje te ·taomo gde se čuju glasovi drvosečd.

Jedan značajan američki kritičar rekao: je da osnovu svake dobre Dpesme u stvari čine dve apstrakcije, moralnost i večnost, koje se už pomoć slike, udružuju. U svojim najboljim pesmama Ristović.ije uspeo da sjedini ta tri kvaliteta: vanvremenski poetski predmeti prožeti su jednim moralis· tičkim shvatanjem smisla čovekove egzistencije. u formi koja predstavlja sintezu modernog i fradicionalnog. Ovo ireba Rkonstatovatn utoliko pre što Ristovićeva. poezija, kao potvrda iednog od najautentičnijih pesnika novije generacije, uspeva ne samo da se odr"ži van književne metropole već i dopire do nas u svojoj punoj snazl.

Pesnicima kao što je Ristović freba pokloniti puno poverenje i mnogo više pažnje nego što se to dosad či-

nilo. Bogdan A. POPOVI G

4.

'krvoproliće; ona postoji još

pesme kao što su ·

PETAR SEGEDIN: „NA PUTU“; „Prosveta“, . Beograd, 1962.

Putopisna proza prati stvaralaštvo Petra. Šegedina gotovo od samog početa njegovog književnog rada, od onih nemirnih i barutom zagušenih dana koji su svet odveli u drugo veliko UVC od one njujorške svetske izložbe 1989. godine i traje sve do današnjih dana. Šegedin je, s jednakom. pažnjom, neguje uporedo sa pripovetkom, romanom i esejem, i nekako sva ta tri rođa kao da su sjedinjeni u njegovim putopisima · koji znače, gotovo bez izuzetka, toplu, lirsku šetnju svetom, susrete S ljudima i uočavanje njihovih problema, problema vremena, čovekove egzistencije i prostornosti. Za Šegedđina je, baš kao i za. Antuna Gustava 'Matoša, čiju unutrašnju fakturu putopisnih zapisa preuzima, prođubljuje · i znatno obogaćuje, putopisac izuzetan čovek, neki čudno „zaseban svijet“: om nije čovek lutalica, beskućnik, probisvet i avanturist, već istraživač i proučavalac ljudskih sudbina, tragalac za uništenim smislom života pojedinca i, ne retko, jednog društva. „I istina je — veli Šegedin — rijetko se kada može jasnije sagledati kako uvjeti, prilike djeluju na čovjeka, kako ga otkrivaju, mijenjaju, kao tijekom putovanja”. I tu putopisac postaje osobeni psiholog sveta, ljudi, života, slikar atmosfere vremena ili nevremena, tumač sebe na osnovu drugih, tuđih, stranih spoznatih sudbina koje, makar i fragmentarno, „daju život, ovovremeni i Zemaljski. Njujork i Pariz, putovanje od jednog do drugog, boravak u njima, viđeno i naslućeno u njima — impresionirali su Petra Šegedina svojom veličinom, grandioznošću i lepotom, ali su mu, u isto vreme, omogućili da spozna i neku jadnost, slabost i nemoć čovekovu, čovekovo bespomoćno otimanje „umiranju i nestajanju. Miris rata, krvi, paleži i smrti prisutan jie prevashodno u prvom delu knjige Na putu, no on nije izbrisan ni iz drugog dela, nastalog u posleratnim godinama. Nesigurnost. i neizvesnost sumorno boje ove lirske zapise koji nisu ni sladunjavc uspomene, ni priče o ljubavima i prostituciji, no fragmentarna —/ ali bremenita — Viđenja sveta u neponjatnom, mnezaustavivom vrtlogu, viđenja sveta negde na kraju, pred kata-

strofu,# „.„ ,b pele ia

U putopisima Petra Šegedina gotovo da i nema pejzaža, nema dekora. Sve spoljašnje, naročito u Susretima (treći

deo knjige), sasvim je razbijeno. I po svojom

tome su ovi zapisi izuzetni

Jara

RIBNIKAR.

VITJESLAV NEZVAL ISTRAŽIVAČ

· ODLOMAK IZ PREDGOVORA KNJIZI

„LANAC SREĆE“

„Angažovan sam za svoj način“, napisao je Nezval u programu poetizma, pesničkom izrazu SVOBS istraživačkog stava 1924. godine. Tada mu je bilo dvadeset i četiri godine, jer je rođen zajedno sa svojim stolećem. Angažovan je ostao celog života. TI uvek „za svoj način”. Bio je uporan u poeziji i u politici, ali i tvrdoglav u nekim svojim zabludama. i preterivanjima; priznajmo da ponekad treba i preterati da bi se postiglo ono što je manje od traženog i bolje od traženog. Da nije bio

„pesnik, bio bi večiti putnik. Ne bi taj

leteo na mesec. Ni na Mars. vezde je poštovao, ali ga bitno ništa nije inte"esovalo osim ove naše zemaljske kugle, tačnije osim OVOE našeg zemaljskog čoveka. On bi, verovatno, pitao na svome putu Eskima, Sudanca, Indijanca, Kineza ı sve ostale bele, žute i mrke: gde je suština u vama i kakva je. Živite li život pesme?. A zašto ne? 1 verovao bi da će mu iedanput neko ipak reći. Da će od čoveka saznati čovekovu istinu.

Kada je, 6. aprila 1958. godine, izne ·

nada umro, pred ponoć, u svome stanu, kada je postao odjednom tako užasno “fih, taj poznati galamdžija. kada je prekinuo bujicu svojih reči na hartiji i u prostoru, ljudi su brzo za. to saznali, vest se širila naglo. i razgovetno: umro je Nezval. Umro )e Nezval. Čudno. Čudno, zaista, da je morao umreti. Ljudi su se iskreno ražalostili. Prijatelji, čitaoci, poznanici. Pa i oni koji ga nikad nisu čitali, ni čuli, ni videli. Ali čuli su za njega. Ko za njega nije čuo? Onda je došao po-

. tako sagledani,

{ njima su se isprepleli lirsko i epsko, tragično i komično, lepota i grubost, smisao posto-

formom i fakturom: u

umiranja — i deluju,

kao neka simfonija boja, zvuka, kao pesma života i njegovih protivurečnosti. TRomamopisac, pripovedač i esejist, Šegedin je ovoga puta pesnik, mek, tanan i prefinjen, pesnik vremena i čoveka u njemu. On kaže: „Velike su katedrale davno nestale i čovječje biće sve manje osjeća potrebu za tom vrstom harmonije spasa. Ona danas zadovoljava jednu vrstu male ljudske misli, neposredno zainteresirane: strah od smrti“, I zao, bez obzira što govori o čoveku pod nebom Francuske ili Belgije, što će nas „prošetati“ linijom Pariz — Briž — Brisel, Šegedin od početka do kraja ispoveda tugu čoveka sveta, njegovu bezdanu tugu i očaj zbog izgubljenosti i nerešive neizvesnosti.

Šegedin je, tako, ugibajući se dekorima i visinama crkava, katedrala i prohujalog, svojim ćutljivim, | nemim

janja i crnine

. susretima s ljudima razotkrio vreme,

dramatično i haotično, u kome je čovek ona „Ujevićeva „igračka vremena“, malen i ponižen, ubijen, ali uvek i svuda u letu i za let spreman.

Tu tragičnost i te crnine čoveka, kome „smrt opasa horizonte i spasava se igrom“, Šegedin je, naročito u Susretima, donekle ublažio lirskim HtWivima, u kojima je, na momente, prisutna i esejistička supstanca. I upravo ta dva elementa dali su ovim po mnogo čemu osobenim putopisima izuzetnu boju, ton, mekotu i neku temperaturu; u većini slučajeva oni deluju kao čista poezija, lišena svakog eksperimenta, konstrukcije i patosa, fraze i verbalizma, kao nenatrunjena pesma u prozi, u kojoj su lični nemiri „poistovećeni 5 nemirima ostalih ljudi — i obratno u kojoj crnine. uza SVeE bezizlaznosti, patnje i strađanja, uza svu pometnju, ne znače totalni pesimizam. Šegedinovi „putopisi“, koji u svojim to kovima i sržima sadrže ne stvari no čoveka i njegovo STCC, impresivno deluju od prve do poslednje stranice kao stvarno doživljena i iskreno, toplo, neposredno napisana pesma. Sa Maftoševim putopisima veže ih onaj lirski zanos, senzibilitet, poetski doživlja}, a 5A Kıležinim sposobnost uočavanja bitnog i presudnog u čovekovom životu. Već to poređenje, koje i nije nužno, najbolje govori o vred-

nosti Šegedinove knjige Na putu.

Tode ČOLAK

greb s najvećim počastima. Jedni su to činili s više direktne emocije, drugi s više naučne konvencionalnosti. Ipak, desilo se da se nad Nezvalovom smrTću u prvi plam probije timna vezanost ljudi za pesnika. Ovog krupnog, debelog čoveka okrugle glave, s detinjastim nosom i lepim usnama, 5 večito radoznalim, nemirnim očima koje neprestano zapitkuju, ljudi su jako voleli — ako su voleli. Smetao je mlakonjama, kukavicama, malograđanima, | snobovima, predratnim vlastima i okupatorima, smetao je dosadnim književnim | prepisivačima i kritičarima bez mašte, sentimentalnim guskama i političkim frazerima. Prisvajali su ga revolucionarni, pesnici, slikari, režiseri, glumci, vajari, ljudi iz muarionetskih „pozorišta, borbeni

kritičari, zaljubljene žene. Taj svetski,

čovek je na jeziku jednog malog, u istoriji Vvečito ugrožavanog, naroda ispevao pesme koje su ljudima govorile iz srca i u francuskom, ruskom, nemačkom, italijanskom i ko zna još u kakvom sve prevodu, govorile su ljudski.

Nezval počinje da deluje kao pesnik kad se pojavila velika Oktobarska revolucija na horizontu ratom ugroženih mladića. On prihvata njen politički i poetski smisao. Identifikuje se s njenom životnom perspektivom, Jirži Volker i Zdenjek Nejedli pomogli su mu da se sasvim oslobodi svoje očaranosti Kropotkinom. Bilo je dovoljno staviti mu u ruke Komunistički manifest, koji „mi je otvorio, oči kaže Nezval u knjizi Iz mog života i od tog trenutka svaka knjiga koja je nosila ime Marksa i KEngelsa posta!a

iskrena, in-'

Poezija nove senzibilnosti

OSIP MANDELJST AM: „SUM VREMENA“;

preveli Branko Miljković i Milica Nikolić; „Prosveta“, Beograd, 1962.

Izvesno je da je, sa stanovišta formalene poetike, Osip Mandeljštam u svom stvaraštvu sintetizovao nastojanja i rezultate simbolizma, akmeizma i futurizma. Samosvojan i čist, međutim (govorio je: „Ne vredi stvarati nikakve škole. Ne vredi izmišljati svoju poetiku“.), primao je. te rezultate uz momenat otvorenog negiranja, tako da njegova poezija predstavlja „prostor strogo ličnih vrednosti i iskustava. Ni za jotu svoje osećanje umetnosti i SVOje shvatanje stvaralaštva nije hteo da podredi zahtevu mođe ili aktuelnosti. Ako je poput Bloka bio spreman da „sluša“ huku, zviždanje i šum kretanja i promena, rađanja i umiranja, da vreme prihvati kao muziku borenja i nadanja, ako je, snishodljivo verujući akmeizmu i, distancirano zaljubljen u smele trope futurizma, bio često podložan iznenađujućim udarima neposredne stvarnosti i njenoj slikovitosti, to je samo značilo da je svojoj izuzetnosti znao da pribavi odgovarajuću slobodniju formu. Zbog toga obrti: „Violinski Vvazduh“, „rum plavooki“, „disao sam mikozu prostora“, ma koliko neočekivani, nisu ništa drugo do danak upormom traganju za autentičnim izrazom 15, U. neintegralnosti, bogaćenje izraza. Pesnik apriornih impulsa, čija je reč zaista podobna iz zemlje izvađenom zrnu skamenjene pšenice, nešto jurodivi, proročki i lucidni duh („Jezik belutka mi

·. je od goluba razumljiviji...,, Mandelj-

štam je vrlo dobro znao da je teško i nezahvalno stvarati, da je delo neizvesnost i opasnost i da ga stvaralaštvu niko i nikada neće naučiti, Znao je da bol i radost stvaralaštva. mora sam pred sobom i sam u sebi da razreši, oplemeni i uzdigne do svesti i savesti:

„Blažen ko je mazvao kremem Učenikom vode koja blovi“.

Izjednačujući, zatim, poeziju sa jezikom, ni slučajno, ni iluzionistički, razumevajući jezik ne samo kao praosnovu stiha, već i kao mogućnost, njegove osobenosti i vekovečnosti u duhovnosti, kao esenciju najpozitivnijeg u čovečanstvu („Odvajanje od jezika za nas je isto što i odvajanje od istorije“. „Reč je plot i hleb. Ona deli sudbinu ploti i hleba: patnju“.), Mandeljštam je. svoju poeziju obavezao na specifičnost, svrsishodnost, jasnost i kompleksnost. Da je ona upravo takva u to nc treba sumnjati; „Naučio sam vas, blažene reči“ —- izjavio je: zreo i OŽOT_mljen,-sugerirajući 'bijetetičan pristup svome delu.

Najizrazitiji simboli Mandeljštamovog saopštavanja su vošak i glina, sa celim nizom asocijacija i sveđočenja O trošnosti, preinačenju i vitalnosti. Vo-

sak je neodložan elemenat i zvezdanih kretanja i umiranja i, bivstvujući kao reč,,to jest kao suština, određuje stradalništvo i očaj u prihvatanju sveta i života. Između tegoba i nežnosti, očaja i radosti nalaze se predeli čovekovih nastojanja da „breme vremena skine“. Strah pred životom javlja se kao nešto sasvim prirodno i biva prolaz do senzibilnosti. To Mandelištam tačno oseća, svejedno što zbog toga pati. Ova je poezija, u biti, izlivanje neponovljive manje bolesne, više sveprijemčive senzibilnosti koja sve prihvata kao slojevit i nejasan zvuk, kao nedokučivo saglasje života i smrti, saglasje koje je, samo po sebi, otkrovenje i koje obasjava i pomaže saznanje, fTorsirajući stvaralaštvo.

Opšte je mišljenje da Mandeljštam nije bio pesnik Oktobra. Ima mnogih, i danas, koji su spremni da njegovu poeziju proglase „Izrazom svesti krupne buržoazije“. Nije, međutim, neophodno biti pesnik Oktobra na način Demjana Bjednog, čak ni na način Maja= kovskog; i nije neophodno biti pesnik Oktobra samo u jednom trenutku i samo na jednom muestu. Ali kao da ja sam Mandeljštam pružio „dosta dokaza“ o svojoj „morbidnosti i dekadenciji“: tugovao je nad uništenom prošlošću i njenim vrednostima mutnog i zlog, tražio je mesto „gde su ljudske lobanje podjednako lepe i'u grobu i na radu“, u „sovjetskoj noći“ zagrcenuto se, paranoično moli za „blaženu besmislenu reč“ i ima hrabrosti da izjavi:

„Ako je to uvredljio — shvatite:

Postoji blud, rada, i om mam je a u krvić.,

Jeretizam, na prvi pogled; individualizam i idealizam najcrnjeg kvaliteta. Međutim, sve su to istine. Neka je pesnik u blaženoj nemogućnosti da prevaziđe konstelaciju zversko-anđeosko i da se uklopi u prevratničke (nešto isforsirane) zahteve gradnje društva bea polarizacija dobro—zlo, isključivo sa atmosferom dobra, 1o, ipak, ne znači da on jadikuje i da se ne bori. Želeći da „istina“ naroda postane njegova istina, znajući „da nas je deset nebesa koštala zemlja ova“, on je vidovito 1 zaljubljeno izrazio uverenje da su polazi u nove prostore čovečanskog stra" šni, krvavi, lepi i obećavajući. Ako ja sposoban da strahotu uoči u manifestovanju najsvetlijeg, pesnik je isto taka sposoban da perspektivu otkrije u očaju i neljudskom. Stvaraocu kalupi nisu potrebni. Ako on govori istinu, ako su uzbudljivi oblici njegoVo8 sveta, ako jd doživljena lepota poverenja. u delo njegova je vrednost ravna plodnosti najdublje revolucije i najčovečanskije8 prevrata: uvek je tamo gde je nespokoj. Treba mu beskrajno verovati: „Da, ja sam čuo sa osetljivošću čoveka kome je daleka vršalica u polju načuljila uši — kako prezreva i otežava — nd ječam u klasju, ni severna jabuka, ved kako svet, kapitalistički svet prezreva i otežava da bi pao“.

Lična Mandeljštamova tragedija. jq tragedija neshvaćenc senzibilnosti., Zbog toga sa radošću pozdravljamo: pojavu ove knjige na našem jeziku; naročita prevod Branka Miljkovića: veliki pesnik novog vremena pred nama je integralam i očaravajući.

Dragoljub S. IGNJATOV:

AAA AV VV VV UV U TA

je predmet mog fantastičnog čitamja. Ne mogu dobro da zamislim kako izgleda psihologija čoveka koji se predaje obaveznom školovanju. Ja sam se školovao bez sistema, ali strašno.” Tada je imao u sebi već čitava brda pročitanih knjiga, od crnih romana do Dostojevskog, Šarla Luja Filipa, Hajnea, Pola Fora, Apolinera, Remboa i čitao je gladno i žedno sve do čega je mogao doći. Zajedno sa Jaroslavom Sajfertom, Vladislavom Vančurom, Karlom Tajge, Volkerem i drugima, oduševljava se „Devjetsilom”, grupom revolucionarnih intelektualaca određenog. komunističkog „stava i delatnosti. Majakovski, Majerhold, Ajzenštajn, Tajrov i Brenburg bili su neosporni argumenti u diskusijama. Sovjetski Savez bila je njihova zemlja snova. Jedna od prvih teza „Devjetsila” bila je nužnost tendencije ugrađene u umetnost. „Nova poezija je kao slepac, pipajući, fražila samu sebe, otvorenih očiju. Da ne bismo zalu'tali, pred nama se dizao svetionik besklasnog društva prema kome smo stremili u punoj solidarnosti s radničkom klasom. Verovaino je zbog te orijentacije naša avamgarda izbegla mnoge zablude koje bi je mogle lako zavesti”.

Nezval je voleo i da, slika i da peva, svirao je klavir i učio da svira violinu. Bio je neobično senzibilan za sve vrste umetnosti, U njegovim delima ne samo što se njegov likovni i muzički talenat ulkao u stih i prozu, već su teme iz tih oblasti obrađene esojistički ili polemički. Jaroslav JeŽek, prvi češki kompozitor džezmuzike, bio je jedan od Nezvalovih intimnih prijatelja. Sa slikarima Štirskim i Tojenom sklopio je dugostrajno prijateljstvo, koje je inspiratorno delovalo na sve troje. FE. PF. Burijan, kompozitor i reditelj, učio je Nezvala Rkonirapunktu. Slučajno su seu jednom čoveku ovde poklopile i mogućnosti i želje i stavovi, To što gaje već otac kod kuće učio da slika i da svira, i što je uobičajeno bilo da se peva i glumi kadgod se za to imalo vremena, a kasnije Nezvalovi lični afiniteti prema likovnim i muzičkim umetnicima, iz, kojih su nastala mnoga prijateljstva, dobro su došli shvatanju Nezvalove grupe da je štetno pmaviti jaz između pojedinih grana umetnosti. da reč poezija ne može da se odnosi samo na literaturu, već je poezija zračenje svake istinske, žive umetnosti.

Ne treba da zaboravimo da je Nezval kao dečak od četrnaest godina doživeo mobilizaciju · koja je ispraznili njegovo selo i ispunila ga očajanjem i užasom što su ljudi morali u rat koji nije bio njihov:i da je, čim je nav šio osamnaest godina, i sam morao di navuče uniformu i uz pomoć švejkov· skog humora i nejasnih nada da ju negde daleko u ruskoj revoluciji po čeo kraj rata, provukao se kroz kasarne i bolnice, da bi se, posle stvaranja nove države, vratio, s tolikim drugim iz korita reke izbačenim mladićima, ı školske klupe. Tada je već pisao Dpc sme i učestvovao u radničkim demonstracijama. · Generacija ovih mladih ljuđi unela je u novu republiku pa tetičnu želju da se Živi čisto i pravič• no, da se živi kao što treba živeti. Sukobljena na prvom koraku s novim vlastima, koje su na humanističkim parolama stvarale čvrstu buržoasku državu, ta generacija krenula je u život ogorčena, sa osećanjem da ji prevarena. „Devjetsil” s proleterskim parolama bio je prvi odgovor. Ali l poetizam. On se nesumnjivo rodio il želje da se malograđanima baci u lici izazov jednog novog, za njih nesvaT ljivog poetskog stava, izazov nepo mirljivih. Traži se poezija koja trebi da bude prirodna kao disanje, svačiji poezija, neposredna i antisnobovska Smeh se meša s plačem kao što Čin dete, obični trenutak ulazi u patetiku erotika u revoluciju,

Poetisti su se držali u redovima najnaprednijeg pokreta. Nezvnl postaje 1994. godine član komugnstičke par• ftije, Ali među prijateljima dolazi prvo do manjih, pa postepeno sve dt ozbiljnijih čarkanja. Konačno se ja: vlja sukob između dva najbliža poli tička saradnika, između Nezvala ! 'Pajgea. Nezvalu je već tada postalć iasno da se u umelnosti mne radi racionalnoj tendenciji, već o Jatent: noj lendenciji koja je krv i dah 58' mog dela, a ne spolja nametnuta struk: tura a još manje nalepnica. „Tenden· cija treba da je u delu skrivena kat miris u raži” T Kod nosilaca poetizmi iskrištalisalo se uverenje da tenden: cija, kakvu je tražila proleterski umetnost. dovodi poeziju u opasnos da prestane biti poezija. A Nezval je intimno, u sebi pomerio pojam Ppro' leterskog. „On je polazio od patnje |

KNJIŽEVNE NOVINE