Književne novine

"filozofija

Branko BOŠNJA4K

KERKEGOROVA FILOZOFIJA ŽIVOTA U AFORIZMIMA

anski filozof Seren Kerkegor

(1818—1855) ima u evropskoj fi-

lozofiji značajno mjesto. To je mi= slilac koji je iz dubine svojih osjećaja pokušao preobraziti čovjeka, društvo i svijet. Nikakvi autoriteti nisu mu bili zapreka. Pokušao je reći sve, otvoreno i iskreno. Borio se za principe koji su bili dio njegovog habitusa. Zbog toga je angažirao cijelo svoje biće u životni vrtlog koji je duboko osjećao, ali ga nije mogao promijeniti, i-

Mnoge kategorije života dobijaju vremenom veliku moć. Pokušaji reforme izazivaju najprije uzbunu, ali to još nije i dokaz da je namjera uspjela. Kerkegor je živio za uzbunu koju je stalno nosio u sebi, Imao je mnogo zapreka, tim prije što je svoje sl\vaćanje previše zatvorio u subjektivitet. Kerkegorovo stvaranje i mišljenje stalna je polemika protiv Hegela i službenog kršćanstva u kome je on htio biti novi apostol.

Kerkegor nije želio apstrakcije koje je veliki dijalektičar Hegel izveo u grandioznom sistemu. Tu je sve bilo rečeno i potpuno određeno. Sistem je imao apsolutni početak i apsolutni završetak. To je Kerkegora toliko zbunjivalo da je svim svojim snagama bježao iz takve koncepcije. Tražio je život, ali ipak ne u vedrini i zbiljskim idealima nego u strahu pred Bogom, pređ kojim su svi ljudi grešni i krivi. Kerkegor je to osjećao cijelog svog života. Sve njegove misaone preokupacije bile su uvjetovane brigom, neizvjesnošću i strahom pred Bogom.

U svojoj stalnoj osamljenosti Kerkegor nije mogao shvatiti zašto se ljudi s toliko napora muče da bi postigli »jeda dan« kad cijeli život (ovaj na zemlji) nema neku posebnu a još manje apsolutnu vrijednost. Iz takvog negativnog uvjerenja i sumnje prema ljudima i Životu Kerkegor je u sebi nosio stalnu snagu ironije prema syemu. To je bila njegova moć i utjeha, djelovanje i nada, pravi životni sadržaj ali i neiscrpno vrelo sjete i duševnog nemira.

Kad je tako sebi objasnio životne kategorije, potrudio se da to i drugima saopći. Nikoga nije štedio. To mu je bilo moguće, jer je u svom uvjerenju i mišljenju prevladao sve životne »slabosti«. Postao je hrabar jer više nije imao šta izgubiti. Sve što je htio smjelo je poduzimao. Bio je siguran jer se svega odrekao. No to nije učinio iz lažne skromnosti, nego iz dubine osjećaja da je mnogo toga u životu smješno a ljudi to ne vide i smatraju uglavnom sve veoma značajnim. Jednom ispoljena ironija počela se sama dalje širiti. To djelovanje bilo je nalik na nastajanje krugova u vodi kad se baci kamenčić. Taj »kamenčić« bio je njegova osnovna orijentacija. Dalje što je slijedilo bilo je po principu osnove iz koje je to poteklo. Kerkegor je znao da će steći mnogo protivnika. No on nije za to Kriv. On je smatrao da je njegov životni poziv u tome da stvara poteškoće. Svi se trude da raznim pronalascima olakšaju život društva i čovječanstva, a tehnička dostignuća to najbolje potvrđuju. A do= kle tako i zašto? Ako svi olakšavaju ovaj život, onda se može jednome dozvoliti da svijetu stvara poteškoće. Kerkegor ima oruđe za takvo djelovanje. To je njegova ironija. »Kopenhaški Sokratke hoda ulicama i sa svakim želi da razgovara. Pozna ga cijeli grad. Djeca za njim trče i viču: Il — ili (naslov jednog njegovog djela). Humoristički list Korsar uveseljava čitaoce raznim karikaturama u kojima se smiju {ilozofu. No, on im nije ostao dužan. Svoje sugrađane Dance smatrao je zlobnima i bez duha.

Kler i orkva napadali su ga jer je savremenoj formi kršćanstva osporio svaku evanđeosku vrijednost. Tako se do-

POVODOM 150-GODIŠNJICE

godilo da filozof nije imao ni društva ni prijatelja. Bio je sam, ali uporan. Vječno melankoličan izazivao je sve na borbu.

Njegovi aforizmi — razasuti po njegovim djelima — puni su oštre satire. Ker= kegor se osjećao nadmoćnim, jer je odlučio da u »ovom svijetu« odustane od ideala. O mnogim ljudima i društvenim kategorijama našao je pravu riječ da se nasmije u svojoj patnji.

Na primjer, mladim piscima daje očinski savjet da budu strpljivi. Može se lako dogoditi da će se duh ili originalnost pojaviti u štamparskim pogreš= kama. To uopće nije neadekvatno dostojanstva čovjeka, jer imamo neospornih dokaza za takvo uvjerenje. Kad, na primjer, vinogradari ili čuvari vrtova hoće da osiguraju yoće od ptica, tada naprave »strašilo« — ali syakako u formi čovjeka.

U ljudskom životu spavanje je najveća genijalnost, a tautologija jest i ostaje najviši princip mišljenja. Zar je čudo da je većina ljudi upotrebljava? Tautologija može, iako je veoma mrša– va, ispuniti čitav život.

Sve što ljudi rade nalik je na pozorišni komad. Jednom, za vrijeme predstave, izlazi na pozornicu Pjero i kaže: vatra. Svi mu se smiju jer misle da se šali. Kad je on to primjetio, ponovi jače i ozbiljnije: vatra. Publika mu još više plješće i viče: još. »Ja mislim da će tako svijet propasti u najvećem odobravanju šaljivih glava, koje misle da se radi o lošem vicu«. Taj vic može postojati u nesporazumu. No fragika je baš u tome što ima veoma mnogo ljudi koji svagdje hoće plesati samo ne na Rodosu gdje im je mjesto. Stoga se događa da je rezultat života (tu Kerkegor ni svoj život ne izuzima) nalik na sliku onog umjetnika koji je trebalo da naslika prelaz Jevreja preko Crvenog Mora. Prijateljima se hvalio da je slika gotova. Došli su radoznalo da je vide. No na platnu se nije ništa vidjelo osim crvene boje. Začuđeni, upitali šu: a Bdje je slika? Umjetnik je objasnio: Jevreji su već prešli, a Egipćani su se utopili.

Ako se život imitira može biti olakšan. No, na žalost, dijete prve batine dobiva od roditelja. Na području umjetnosti taj odnos je nešto drugačiji. Recenzent je na dlaku nalik na pjesnika, samo što nema muka u srcu ni muzike na usnama.

Socijalna briga lijepa je simpatija, tim bolja što se više proširuje, No u Lajpcigu se obrazovao komitet koji je iz saosjećanja prema starim konjima zaključio da ih jeđe.

ROĐENJA S. KERKEGORA

Svijet treba upotrebljavati, ali ne i zloupotrebljavati. Koliko smo svi slični Neronu, koji je zapalio Rim da bi imao predodžbu razaranja Troje. Za taj do= življaj nije potrebno bifi car. Ali, evo nove neprilike. Kaligula je poželio da glave svih ljudi stoje na jednom vratu, pa da jednim udarcem uništi cijeli svijet. Stoga je historija mnogo više nego slobodno djelovanje slobodnih individua.

Dok se kormilar odlučuje šta da napravi s brodom, brod u međuvremenu ipak plovi. Tako i život ide bez obzira da li si pred dilemom da postaneš pop, glumac ili advokat. |

Sve što nastaje ima nešto polemično. Ali što manje »zašto«, tim više ljubavi. Brak je škola karaktera. U toj školi uloge su tačno određene. »Žena je u izvjesnom smislu savršenija nego muškarac i to izražava Sveto pismo time da ženi pripisuje veću krivicu«. No ipak: na vjenčanju pitanja koja se postavljaju nemaju svrhu da mladence pokolebaju, nego da ih učvrste. U pravoj ljubavi ne može biti koncentriran vremenski raz=

mak. »Stoga ni poezija ni umjetnost ne mogu prikazati idealnog muža«. Taj se idealni muž borio protiv najopasnijes neprijatelja — protiv vremena. »Da se to umjetnički ne može prikazati, ne treba da žalimo: lijepo je da se upravo ono što je najviše ne može čitati, čuti ni vidjeti, nego samo živjeti«. Ali, na žalost, ljudi se dijele u dvije velike grupe: jedna uglavnom živi u nadi, druga u sjećanju. e y

Svoje shvaćanje ljubavi iznio je Kerkegor u tekstu koji je poznat pod naslovom Dnevnik zavodnika. To je ironija o ljudima, njihovim lažnim namjerama, skrivenim zlobama, ljutnji i srdžbi, neiskrenosti i samouvjerenju. Vrijednost u životu nije u gotovoj mjeri. Sve ima svoju dijalektiku, nastajanje i izmjenu.

U obilju životnih kontrasta Kerkegor je iznio načine istinitog i lažnog. U svemu tome on je svoju patnju odvažno trpio, a drugima se stalno smijao. »Moja je duša kao Mrtvo more, koje ni jedna ptica ne može preletjeti. Na sredini leta nešto je vuče dole u propast i unište-

Dokle će knjiga bili »poredni« arlikal po knjižarama unuirašniosli

PRM NBKOLIKO MESECI izišla je 1Z štampe Knjiga Tagorinih eseja koju sam želeo dobaviti. Nešto ranije objavljene su i romansirane biografije Petra Kočića (jedna Gojka Banovića, druga "Todora Kruševca), a isto tako i romansirana Bodlerova biografija pod naslovom „Ukleti pesnik“, kao i niz drugih veoma zanimljivih i korisnih knjiga koje sam želeo dobaviti za svoju ličnu biblioteku. Međutim, to mi niJe pošlo za rukom po knjižarama Loznice 1 Šapca.

Kao seoski učitelj prinuđen sam, Zbog samog poziva (takođe i iz potrebe za SOpstvenom kulturnom razonodom), da tražim 3ela veće vrednosti od petparačkih romana. Naravno, ne mogu se pomiriti ni s činjenicom da iznova čitam veći broj dela koja sam još kao đak čitao ili tokom službovanja kupovao. Ni knjižni fond seoskih Kknjlžnica i čitaonica ne donosi potpuna rešenja (bez obzira što svaka ođ njih ne raspolaže dovoljnim brojem knjiga)... Kada sam se zasitio uzaludnog obijanja pragova po knjižarama Loznice i Šapca, „obratio sam se gradskoj biblioteci Loznice da privremeno dobijem na čitanje romansiranu Kočićevu biografiju Gojka Banovića ili Todora Kruševca. Rečeno mi je da imaju,

ali zbog malog broja primeraka nisu u mo-

gućnosti da mi dozvole iznošenje Knjiga iz biblioteke. "akva je situacija i po mnogim srezovima i komunama gde seoski učitelji ne mogu da dobiju bolje knjige iz gore već navedenih ili sličnih razloga.

Zato mi dozvolite, druže uredniče, da vas na ovaj način uznemirim pitanjima:

1) Da li seoski učitelji i, uopšte, prosvetni radnici unutrašnjosti moraju čekati ferije i zimski raspust pa da odlaskom u Beograd ili ostale naše veće gradove jedino tada budu potrošači kulturnih dobara ovog veka?

2) Dokle će po knjižarama kupac Knjige (od, recimo, 800 ili 5000 dinara) čekati pola sata na ređ zbog onih koji pri kupovini isprobavaju gramofonske ploče ili druge sitnice, pa zbog toga kupac knjige i ne može u dovoljnoj meri razgleđati ni onih par knjigša koje slučajno knjižare imaju na lageru? ”

3) Zašto, na pr., od 3 knjižare u Loznici bar jedna od njih ne prođaje samo knjige,

nje«. Ništa ga ne može pokolebati. Sav taj paradoks treba izdržati, jer bačeni kamen leti iznad površine vode, no čim prestane letjeti odmah pada u dubinu, Nemojmo prestati. Uporno tražimo. Ako nismo dovoljno našli, šta onda? Odgovor na to Kerkegor nalazi — kako sam kaže — u jednoj srpskoj narodno; priči. O čemu se radi? Priča govori o divu koji je imao ogroman apetit. Taj div je došao u kuću nekog siromaha i s njim htio ručati, Siromah je iznio na stol sve što je imao. Div je sa svojim pohlepnim očima sve već odmjerio i vidio da mu fo neće biti dosta. Sjeli su za stol. I siromah je primjetio da nema dosta. Div podiže ruke da sve zgrabi, a siromah ga zadrži i reče: kođ nas je običaj da se najprije pomoli. Div se ftome pokori, i gle — bilo je dovoljno za obojicu.

Smisao priče je jasan. Svatko ireba sebe da ispita i da utvrdi koliko sam unosi za sebe i za druge i da li u svom životu postupa kako treba. Taj problem ispunio je cijeli Kerkegorov život,

O svojoj ulozi i mjestu u društvu i svijetu Kerkegor je našao veoma sliko= vitu usporedbu. Život je kao spakova= ma kutija haringi, U toj zatvorenoi kutiji jedne haringe su gore, a druge dole; ostale su u sredini. One gornje štite ove u sređini. Stoga su gornje više izložene pritisku nego druge. Sloj haringi — to su generacije ljudi. Ti slojevi moraju biti. Život nije drugačije moguć. Kerkegor za sebe kaže da je on gornja grupa haringi, koje trpe đa bi drugima bilo lakše, tj. da ne buđu izlomljene.

TI na kraju — Kerkegor je bio svjestan da je veoma poznat. Svoju popularnost smatrao je medom koji insektima daje apetit. Izlaz iz »stanja insekata« Kerkegor nije vidio u društveno=socijalnim promjenama. Ostao je u sebi i iz sebe htio sve stvoriti. Događaje iz 1848. go-

dine uopće nije shvatio, I pored simpatije za Fojerbaha, nije napuštao zamisao za reformom crkve kojoj bi on dao nove ideje.

Tako je shvatio životnu složenost Kerkogor nije mogao naći rješenja životnog i povijesnog događaja samo u kategoriji »pojedinca«. No, ipak, njegova razmatranja ostaju svjedočanstvo epohe koja je na svoj horizont iznijela mnoge mislioce, među kojima Kerkegor ima

trajno značenje.

a ostale — kancelarijski materijal, magnetofone, pisaće mašine, radio-aparate, gramofone, kao i niz drugih (istini za volju) kulturnih potreba koje kupujemo po robnim kućama ili drugim prodavnicama koje nigde u unutrašnjosti nisu u srodstvu s Kknjižarama? Smatram da od knjižara, kada već nose to ime, s punim pravom možemo zahtevati da se u njima u svako doba i iz raznih oblasti mogu kupovati knjige, a đački pribor i kancelarijski materijal po posebnim 1 u te svrhe naknadno osnovanim prodavnicama (što znači: RAZGRANIČITI IH PO ARTIKLIMA PRODATE). Bar danas knjiga nije nikakav luksuz, već sredstvo za širenje kulture i duhovna hrana, I čemu slu-

ži takvo lišavanje zadovoljstva mnogih intelektualaca u unutrašnjosti zbog toga što je za Knjižare knjiga još uvek sporedni

artikal? Buda MILENKOVIC, učitelj, Tršić — Loznica

Tumačenie književnih rodova po školama

NOVA STREMLJENJA u nastavi Kknjiževnosti u našim školama, izražena u heophodnosti sistematskog i postuprog Uuvođenja učenika u književnost, pri čemu je književno delo i njegovo doživljavanje u središtu nastave, učinila su vidijivijim mnoge nepravilnosti u ovoj nastavi uopšte,

a posebno pogreške u obrađi pojedinih pi-

tanja teorije književnost.

Jedno od takvih teorijskih pitanja, u čijoj obradi vlađa u školama veliko šarenilo, jeste i razrada i tumačenje književnih rodova. Ogromna raznorodnost nije samo u metodskom postupku već i u obimu obrade, tumačenjima književnih rodova i takvom njihovom tretmanu koji je u priličnoj me” ri u neskladu sa ozmačenom koncepcijom

nastave Mhnjiževnosti.

Najčešće nepravilnosti u obradi književnih rodova u našim školama su u tome što se izučavanje ne vrši uvek na tekstu, odnosno na književnom delu. Uvodne programske teze o književnim rodovima često se shvataju i tako da se pojmovi o lirici, epici i drami obrade na jednom od prvih časova. I tako učenici još pre nego Šlo obrade pogodne tekstove „saznaju“ da je „predmet prikazivania lirike „osećanja“, „premet prikazivanja epike neki događaj“, a dramske poezije „ličnost u akciji“. U daljoj obradi polazi se od ovoga kao već „dobro poznatog“, pri završetku se, takođe, malo zadržava, te ovi pojmovi u foku čitavog propgeša ostaju nedovoljno razjašnjeni

Saša FEGCRI

Ne zovi me

J er gledam sunce koje se miše

u našem DYozžoTu

još od podne.

U očima mi odjekuju

dva ognjena petla

koji pevaju | još od jutros.

Telo je u semci vuka što vreba.

Ne grli me.

Noćas

moje ruke su

dve tanke zelene zmije opijene suncem.

TIHA PESMA

| | oi su slušali noću: krš, polja i šume, kako je tužila moja pesma i nisu mogli spavati; kruške u vrtu treperile su lišćem, tamo daleko negde bor je podrhtavao. Samo čovek koji je imao kosu kao ždrebac grivu mirno je spavao. Nije slutio da mu pevam jer su mu snovi milovali čelo. Svu moć su slušale šume, polja, krš i kruške treperile lišćem. Bor nije Spavao. Sutradan izmučemi su se digli i jutro je s tihim suncem uwpitalo: svu moć miste spavali? — Rosa je zablistala a ždrebac je Yzao u julro i tukao kopitama kao da je silniji od sumca i zemlje.

i produbljeni. Posleđice su verbalističke karakterizacije koje mnogo ne koriste već često „sprečavaju razvijanje pravih doživljajnih postupaka* i utiču da učenik zna da kaže koje su odlike rodova, pa i kom rodu pripada delo, ali ne ume da pronikne u suštinu i samostalno zaključi zašto pripada baš tom rodu.

Nisu retki ni malobrojni u našim školama i primeri đa se pri obradi književnih radova prednost daje razlikama u načinu prikazivanja. I kada se uzimaju tekstovi i na Mnjiževnim delima uočava pripadnost književnom rodu. često se to čini po spoljašnjim, formalnim odlikama dela. U lirskoj poeziji se „raspoznavanje“ vrši po Umetničkim slikama kojima su iskazana O5ećanja. U epskoj poeziji se, istina, pripadnost utvrđuje lakše i s manje grešaka, ali i tu počesto sa naglašenim „epskim načinom prikazivanja“. Za dramu kao Kknjiževni rod ove pogreške su najkarakterističnije. Drama se „raspoznaje“ i sistematiše na osnovu spoljašnjih odlika: lica u akciji, dljaloga, izražajnih sredstava i drugog. Time se previđa da odlika drame kao književnog rođa jeste prvenstveno u njenoj suštinskoj strani. U svim ovim slučajevima nastava, čini se, usredsređuje pažnju Više na spoljašnje odlike i izražajna sredstva. A pogreške ove vrste su opasne i nedopustive jer učenici nisu u stanju da uvide i otkriju suštinu, društveno-istorijski smisao lirizma, epike i dramatičnosti. Kod njih se zapostavlja uočavanje logike razvoja stvarnog života odraženog u delu, otkrivanje suštinsko-sadržinskih — karakteristika. shvatanje unutrašnjih veza da bi shvatili i razumeli i književni rod i svako književno delo.

Uz sve ovo ima i primera nedovoljno ukazivanja na međusobnu povezanost književnih rođova a zapostavlja se i prođubljeno tumačenje istorijske | mwslovljenosti književnih rodova i shvatanje Nhnjiževnoš roda kao dinamičnog pojma.

KNJIŽEVNE NOVINE