Književne novine

Nova serija Broj 194 Beograd

5. IV 1963.

Cena 30 din.

NJIZ

KMJIŽEV

NOS JT.

UMETNOST

OiR PGR JR. IK

NE NOVINE

VE MA

IT AM J A

Jedno mišljenje o našim književnim

diskursı jama

WR 5f IMISTA NE RAJLNIUJEHD

=o ana iii a OT E O O 0 O O O EN ME OBRANE Mora a ranama ———-——

našim posleratnim književnim rasU prama, s vremena na vreme, pokretana su i pitanja svrhe i smisla umetnosti. U ovoj zemlji pitanje svrhe i smisla umetnosti postalo je akftuelno naročito posle 1948. godine, kada smo porušili neke utilitarne, pragmatističke i preuske kanone, želeći da trasiramo nove puteve stvaralaštva.

Odgovarajući različito na postavljana pitanja o svrsi i smislu umetnosti, i pisci su se delili na različite tabore, ponekad veoma oštro suprotstavljene. Tako su, u savremenoj književnosti Beograđa i Srbije, nastale i razvile se dve osncwne grupacije: grupacija tzv. realista i grupacija tzv. modernista (neki pisci, naravno, nisu želeli da se opredele ni za jednu ni za drugu grupaciju, hoteći da izbegnu neprijatnosti grupaške borbe, koja je često poprimala besprin„cipijelne, nefrpeljive, lične i nesivaralačke oblike). Ove grupe organmizaciono bile su jedno vreme vezane za pojavu časopisa »Savremenik« (tzv. realisti) i pojavu časopisa »Delo« (tzv. modernisti).

Borba između ovih grupacija imala je, u osnovi, pozitivan značaj za dalji razvoj naše savremene književnosti. Poređ društvenih faktora (Program Saveza komunista izjednačio je i stavio u ravno= pravan položaj sve umetničke forme), ova borba, uz neizbežna preterivanja, plodotvorno je uticala na širenje naših pogleda i na stvaranje jedne slobodnije, iskrenije stvaralačke klime, koja je omogućila pojavu vrednih i značajnih književnih ostvarenja, bez obzira na razlike u njihovom izrazu.

Utoliko je čudnije što se danas, desetak godina posle pojave ovih grupacija u našem književnom životu, pokušava, doduše maglovito i bez argumenafta, prokrijumčariti jedna nevešto smišljena teza: da književne grupacije doduše postoje, ali da među njima nema bitnih razlika, da su te razlike neznatne, anahronične, preživele, veštačke, nerealne i prevaziđene, što će reći da u osnovi ove podele leže najličniji prijaideološki razlozi.

Proturanjem ove teze principijelne razlike među Književnim grupacijama žele, u stvari, da se prikriju, kako bi se sačuvale i odbranile »izražene tendencije ka monopolnom položaju pojedinih grupa« u našem kulturnom i umetničkom životu. Ovo prikrivanje razlika, zatim, govori o strahu predstavnika najekskluzivnijih grupacija da i danas javno brane svoja estetska uverenja, pa ako treba i da izdrže kritiku upućenu na račun zastranjivanja u našem, kulturnom i umetničkom životu, kritiku koja nema nameru da ugrozi slobodu umetničkog delovanja, ali koja svakako želi da u ime društva, polazeći 5 pozžicija marksističke ideologije, govori o ovim ili onim štetnim tendencijama, o ovim ili onim negativnim uticajima, o

iuđim i neprihvatljivim ideološkim na-

truhama, o širenju neverice u čovekove snage, o bežanju iz socijalističke stvarnosti u vode malograđanskog subjektivizma, idealizma, pa i misticizma i mračnjaštva.

Zar se zaista ne razlikujemo?

Budimo iskreni: zar smo, pored svega pozitivnog što je rečeno i ostvareno, desetak godina uzaludno optuživali jedni

druge da, s jedne strane, nemamo veze s umetnošću, jer smo konzervativci, pejzani, primitivci, ždanovcj ili, s druge strane, da smo dekadenti, aristokrati, mistifikatori, prozapadnjački imitatori?

Zar se nismo razlikovali već i u samom prilazu životu, u osećanju sveta, pa dakle i-u prilazu umetničkom delu, njegovoj prirodi i njegovom smislu? Šta smo tražili od umetničkog dela, šta smo, kao čitaoci ili kritičari, u njemu hvalili ili napadali? Zar se nismo sukoblja– vali već i oko samog izbora teme, oko uloge junaka, oko ideje za koju se zalažu junaci naših dela, oko tipičnog, oko »besmislenog buncanja«, pa sve do izraza, do forme i rečenice kojom je delo napisano?

Gde je bilo vrelo naših inspiracija? Zar. jedni nisu polazili od pročitanih knjiga, uvezenih ideja, preuzetih motiva i mitova o otuđenom čoveku, o*uzaludnosti svega, o apsurdu života, dok su drugi, makar i »pejzansški« primitivno i književno zastarelo, pokušavali da se suoče sa stvarnošću oko sebe, polazeći od sredine u kojoj žive i deluju kao ljudi i pripadnici jednog novog društva? Zar toliko puta nismo postavljali pitanje čemu dati prednost: odrazu ili izrazu, opštem ili posebnom, društvenom ili pojedinačnom, zajedničkom ili ličnom? LA IriL5 11471.

Fondovi

i kriteriji

toku prošle godine, iz sredstava ||| ronaa za unapređivanje izdavačke delatnosti, u Srbiji je dato, u zazne svrhe (ali ne računajući časo-

i, .pise.i novine), dotacija čiji.je ukupni.

iznos nešto preko 280.000.000 dinara. U šta je otišlo više od četvrt milijarde? Podatke o tome, iako ne sasvim detaljne, pruža pregled koji je objavljen u listu „Knjiga i svet“.

Najpre, da je ova svota skoro dvostruko veća nego u prethodnoj godini (1961 :148 miliona; 1962 :280,5 miliona), a da je kod književnih, naučnih i stručnih časopisa i novina situacija obrnuta (1961 :136 miliona; 1962 :53 miliona).

Zatim, da je na humanističke nauke i naučno-popularnu literaturu ”1o0pšte dato nešto manje nego na beletristiku (97 prema 98 miliona). U procentima, izdanja o ratu i revoluciji zastupljena su sa 11,8%, dečja sa 74% a ostala literatura sa 6,7%. +

Kad je reč o knjigama (a ne časopisima i listovima), od 280.000.000 lavovski deo, više od polovine, odnela su četiri velika izdavača — „Nolit“, „Prosveta“, „Kultura“ i „Mlado poko-

ljenje“, Inače, dotlacije je dobilo ukup-

no 26 preduzeća i institucija. Karakte-

vistično je da od pomenuta četiri ve-

lika izdavača samo jedan nije uzeo Nastavak na 7. strani

Božidar, BOŽOVIC,

Zar se nismo delili, a još i danas se delimo, možda oštrije nego ikada, oko pitanja tzv. publike, čitalaca, gledalaca, onih kojima se kao umetnici obraćamo? Zar toliko puta nismo slušali izgovorene i napisane hvalospeve u čast nerazumljivog, nekomunikativnog, hermetičkog, iracionalnog i podsvesnog u umet= ničkom delu? Po takvim shvatanjima, umetničko delo upućeno je izabranima, prosvećenima, kulturnima i retkima jer

»umetnost ni u prošlosti nije pokazivala velike obzire prema potrebama narodnih masa«, pa »nije ni čudo da se milioni onih što se tek bude iz analfabetizma, socijalne i kolonijalne podjarmljenosti, ne bave njenim komplikovanim vizijama«. Umetnost je, dakle, bila privilegija izabranih, a pošto je takva odvajkada, ne mora ni danas da menja svoju prirodu. To je logika onih aristokratizovanih., a car 6, LIM U

Razlikovali smo se, WaravnO) već i bo svome socijalnom poreklu, po tome gde smo rasli, kako smo se vaspitavali, za kakve smo se pokrete ranije zalagali, koliko smo u našem ranijem životu pešačili, gladova\li, strahovali, bili maženi ili batinani. Odatle su jedni i mogli da se aristokratski podignu na basnoslovne visine umišljenih veličina, kojima je svejedno šta o njima misli obični smrtni čovek, čitalac, gledalac, slušalac, jer taj obični i smrtni čovek pripada gomili »neukih i tupavih duhova«, koji ne mogu da se bave »komplikovanim vizijama« umetnosti. Ođatle su drugi i bili podstrekivani da neprestano ističu kako im nije svejedno šta o njihovom delu misli čitalac, gledalac, slušalac, jer govorili su oni — umetničko delo i nema smisla ako nikom nije upućeno, fj. ako samo retki i genijalni pojedinci mogu da odgonetnu njegove »komplikovane vizije«.

Razlike, dakle, postoje i to je evidentno. One se ne mogu sakriti. Njihovim prikrivanjem neki pisci, u stvari, žele da sakriju svoja podražavanja tuđih sumnjivih uzora, ponekad i najbezočnija prepisivanja, a ne tako retko i idejni razlaz sa osnivnim principima kulturne politike.

Ako su prohujala vremena kad smo od umetnosti zahtevali da utiče na socijalistički preobražaj poljoprivrede, nije prestala i potreba da o umetničkim delima razgovaramo i da ih cenimo polazeći s pozicija društvenog progresa i socijalističke kulture. Ta potreba će ostati dokle gođ bude socijalizma i socijalističkih ljudi i njihove neugasive žeđi za novim, višim i lepšim oblicima života i ljudskog. trajanja.

Mladen, OLJAČA

Odgovornost pred potrebama društva

ŠESTI PROŠIRENIY PLENUM CK SK Bosne i Hercegovine, održan 21, marta u Sarajevu, potvrdio je da je bilo mnogo opravdanih razloga da se aktuelna idejno-politička pitanja iz oblasti kulture delatnosti stave na dnevni red plenarmme sedmice najvišeg republičkog partijskog organa: aktivnost članova Saveza komunista nije bila dovoljno široka i svestrana na planu kulture, a i u diskusijama posle govora druga Tita, uz sve mjene pozitivne Kkarakteristike, došli su do izražaja i pogledi koji ne zadiru u bit najaktuelni-

· jih problema s kojima se suočava naša

kultura u današenjem trenutku, Dyjući uvodnu reč, drug Blažo Đuričić je rekao: „Raspravljajući na ovom plenumu neka idejna pitanja iz obla sti kulture, mi želimo da umesemo još više jasnoće i principijelnosti u tretiranju ovih pitanja, i mnogo više revolucionarne odlučnosti u otklanjanju propusta, slabosti i raznih idejnih skretanja koji su se u poslednje vreme sve više pojavljivali i kao ozbiljni idejno-

politički problemi naše aorganizacije(...). Pojedinci koji su zapažali takvu

bezidejnost i pokušavali da ukažu na propuste i slabosti nisu bili prihvaćeni, nego su često bili smatrani i nazivani konzervativcima ili ljudima koji ne poznaju savremene tokove na Zapadu. I neki članovi Saveza komunista, naročito u oblasti književnog i likovnog stvaralaštva, odvajajući se od sredine i vremena u kome žive, smatrali su da su preko noći postajali savremeniji ako su počeli pisati i stvarati nerazumljivije, razvijajući neki novi mit o bescilinosti ljudskog života i sejući nevericu u sve ono što naš radni čovek stvara i u što veruje.

Negativne pojave i idejne dđeforma– cije ne mogu se svesti samo na nizak idejni nivo stvaralaca i kultumih radnika. Takve ocene nužno bi nas navele na uprošćeno gledanje na uzroke ovih pojava. Pred nama, to znači pred svima, a pre svega pred organizacijama Saveza komunista i drugim društvemopolitičkim organizacijama, stoji stalni a ne povremeni zadatak da se ovim pitanjima posveti veća pažnja i da se pre svega komunisti pravilnije postave u bibnim i principijelnim pitanjima naše kulturne politike. Ako tako ne bismo shvatili druga Tita, onda bismo samo za izvesno vreme uklonili neke propuste i greške, a idejne deformacije i dalje bi rađale i gomilale nove. probleme“. *

Karakter borbe mišljenja

GOVOREĆI na Petom plenumu CK. SK Slovenije o nekim aktuelnim drmuštvenim problemima, član Izvršnog komiteta CK. SK Slovenije i predsednik Republičkog odbora sindikata, Stane Kavčič, zadržao se i na nekolikim fteškoćama koje se u poslednje vreme sve jasnije uočavaju u našem kulftrmom životu. Težište svog izlaganja drug Kavčič je temeljio na uverenju -da.-do

LIKOVNE PRILOGE U, OVOM BROJU, IZRADIO MILAN. KONJOMIĆ

izvesnih slabosti u našoj kulturi nije došlo zbog primenjivanja isuviše demokratskih principa, zbog preteranih sioboda, zbog postojanja organa samoupravljanja u kulturnim institucijama. „Slabost je u tome — rekao je drug Kavčič — što neki pojedinci, neke grupacije, branioci ovog ili onog stila, neprincipijelno iskorišćavaju samoupravljanje za svoje uže ili čak lične interese i stanovišta. Nije pogrešno omo=gućiti otvorenu borbu mišljenja, polemiku ili kritiku, već je teškoća u tome što je ona iz najrazličitijih razloga još suviše lična, podeljena na simpatije i antipatije i što još suviše uzima u obzir razne činjenice koje nemaju ničeg zajedničkog sa prikazivanjem objektivne stvarnosti“,

U vezi sa problemom komercijalizacije umetnosti drug Kavčič misli da je „izvesna ekonomizacija“ bila potrebna, ali da ona nikad nije bila tako široka da sve kulturne 'ktivnosti „prepusti tržištu“, „najvulgarnijem delovamju zakoma vrednosti“. Uostalom, društveni činioci moraju imati uviđa u proces stimulisanja i moraju znati koju će institucija pomoći društvenim sredstvima, a koju ne.

Kavčičevo mišljenje je da, zbog pojedinaca i pojedinih dela, ne treba ni na koji način ograničavati traženje novih izražajnih oblika u kulturi i umetnosti. „Bilo bi vrlo štetno ne samo za razvoj kulture već i za razvoj našeg celokupnog društva ako bi zbog nekih slabih dela u kulturi, umetnosti ili nauci, političke snage sebi pripisivale pravo apsolutnog arbitra i kritičara u pitanjima umetnosti, estetike i nauke. To bi bilo idejno povlačenje i politički poraz koji bi se neizbežno završio u administrativnom osiromašivanju. Socijalizam je kod nas toliko jak a mi komunisti smo toliko sposobni da se razvoj kulturnih stvaralačkih spo• sobnosti naroda može nastaviti na ice meljima proklamovanim u našem Pro= gramu“.

*

Književnici komunisti o aktuelnim problemima u našem kulturnom životu

TOKOM MARTA, u Beograđu su o-– držana tri višečasovna sastanka aktiva Saveza komunista Udruženja književnika Srbije, posvećena aktuelnim problemima našeg kulturnog i umetničkog života. Prema pisanju lista „Komunist“

(broj 308, od 28. marta), „komunisti su u toku diskusije ukazali na niz slabosti

u književnom životu, kao što su razne besprincipijelne podvojenosti i grupašenja u redovima jednog broja pisaca; težnja ka monopolističkim pozicijama u izdavačkim preduzećima, u raznim savetima, Žžirijima i slično, ove ili one grupe pisaca i pojedinacya; prilično liberalan, tolerantan stav i odnos književnika prema raznim tuđim, nesocijalističkim shvatanjima i tendencijama u literaturi i literamoj kritici itd.“

Metod kritike i istupanja pojedinih pisaca komunsta, po mišljenju saradnika „Komunista“, „ukazivao je na jedmu još uvek prisutmu atmosferu neprevaziđenih podvojenosti koje su dovodile i do raznih besprincipijelnih sukoba i odnosa neuobičajenih među komumistima. A o tome kakvi su i inače odnosi izmeđii nekih pisaca, pripadnika dve „suprotne“ literarne grupacije, govori i podatak o tome da oni nisu želeli čak ni da istupaju zajednički pred publikom ma Književnim večerima i međurepubličkim književnim gostovanjima!“ Kao meposredan zaključak diskusije a aktivu Saveza komunista Udruženja književnika Srbije postavila se potreba za daljom razradom više konkretnih pitanja, čime je, na određen način, nagovešten budući rad aktiva pisaca komunista. „Oni su naročito ukazali na

· potrebu da se u diskusijama o konkret-

nim temama koje su pokrenute (monopolizam u Kkmjiževnom životu; problemi literarne kritike; uloga umetničkih udruženja i dr.), izgrađuju jedinstveni stavovi komomnista u borbi protiv raz-

· nih negativnosti, a za dalji, svestrani

razvitak stvaralaštva“,