Književne novine

PRIČE | O LJUDSKOJ SVAKIDAŠNJICI

Mombčilo Milankov: „VREMB MUŠKIH“; „Prosveta“, Beograd 1963.

MOMČILO MILANKOV feži da iZ: banalnog svakodnevnog života neizuzetnih i svakidašnjih ljudi, iz njihovih uobičajenih susreta i postupaka, satka i sazda jedan poseban i posebno zanimljiv svet. To su priče o malim stvarima, običnim događajima iz kojih se sastoji život i koji su sami Život, priče o unutarnjim dramama koje razdiru | razaraju čovekovu svest i čovekov mir. U traganju za tim svetom Milankov se sretao sa irivijalnošću života i sivilom svakidašnjice, čamotinjom i dosadom malograđamskog načina življenja, koja prodire sa svake slranice njegove proze. Milankova je inieresovao besmisao uzaludne potrage za izgubljenim smislom života njegovih junaka i umeo je da nenametljivo nagovesti jednu dublju iragiku tih običnih ljudskih sudbina. U jednom eseju, objavljenom pre nekoliko godina, pisac ovih priča je rekao da moramo da se naučimo da gledamo svet da bi u njemu videli ono što želimo. Milankov neosporno ume da gleda svet i ono što on vidi u tome svetu često je više no što u tome svetu mogu da #ivide drugi. To njegovim običnim istorijama daje izvesnu izuzetnost i uzbudljivost. Svet Momčila Milankova, na prvi pogled, sličan je svetu Rista '"rifkovića. Kao i Trifković, pisac ovih pripo=vedaka želi da stvori male psihološke studije i da sagradi jednu određenu alt mosferu more i dosade. I jedan i drugi nagoveštavaju da je takav način ŽiVota apsurdan. Ono po čemu se oni razlikuju, to je da iz te činjenice izvlače različite zaključke. "Trifković izvlači Sociološke, a Milankov psihološke. Za Trifkovića uzrok svemu je malogradanski pogled ma svet i malograđamski način Života; za Milankova čovek je u svetu stranac i razloge takvom živoOtu treba tražiti u konfliktima između čoveka i onih koji nisu kao on, Anton je izabrao slepilo da bi mogao da se srodi sa životom sredine koja ga, inače, ne bi prihvatila i svoj život svesno zamenio nekom vrstom privida. U jednom irenutku on dolazi do zaključka da njegov poraz pred životom ne može da opravda takav način življenja. Bamberg događaje koji se zbivaju s njim posmafra sa onom islom ·7„prividnom ravnodušnošću kao što bi posmatrao događaje koji se zbivaju s dnugim. U naknadu za to on događaje koji se zbivaju s drugim doživljava s uzbuđenjem s kojim bi trebalo da doživljava ono što se događa s njim. On dopušta da život protiče mimo njegove volje i da upravlja njim, umesto da on upravlja životom. Između njega i sveta posbtoji nesporazum koji se teško može izgladiti. Postoji još jedma razlika između sveta Momčila Milankova i svela Rista '"Trifkovića, 'Prifković svojim Jličnostima dopušta da umesto života imaju svoj san o životu. Milankov nije sklon da veruje u mogućnost sma o Žživolu. Bambergu propadaju marke, a profesorove novine nestaju u ognju, kad Anton saznaje da se Život ne može zameniti svojim prividom.

Nesporazum · upravlja čovekovom sudbinom. On je, izgleda, „pokretačka sila Ovog sveta. Ponekad jedam prevremeno dat znak zvona, neispravno primljen telefonski izveštaj, zaboravljeni ključ ili nešto slično, mogu da budu izazivači pravih ljudskih drama i da imaju dalekosežne posledice. To su povodi za neprijatne razgovore sa samim sobom iz kojih se izvlače neugodni zaključci o sebi. Javljaju se mo= ralne dileme i preispituje se čitav čovekov odnos prema ljudima i svetu koji ga okružuje. Da bi te analize bile uspešne Milankov želi da o svojim ličnostima saopšti što više podataka i pojedinosti. On nastoji da registruje gotovo sve ljudske reakcije, da nađe objašnjenje za svaku borbu na ljudskom licu i za svaki pokret i nemir u čovekovoj svesti. Njemu se čini da ni jedan trenutak prošlosti ne ireba potl-

KNJIŽEVNE NOVINE

ceniti i ni jedno neprijatno iskustvo o Životu i sa Životom ·7mprenebregnuti. Kao da svaki trak svetlosti ili huk motora ima, ili bar može imati, u jednom +trenufku vrednost „male madlene“ i može da objasni mnogo šta.

Ali u takvom postupku ima i nešto što smeta. Tim banalnim „činjenicama Milankov ne ume uvek da da neki pravi i dublji ljudski podtekst i da ma osnovu njih pruži određemu poruku. Onda kađa u tome uspe, to su najviši dometi njegove proze i mi se srećema sa jedmim izvanredno tananim psihološkim tkanjem koje ostavlja utisak koga je doista teško osloboditi se. "Po su irenuci kada posle, u priličnoj meni ravnodušnog čitanja, osećamo uzbuđenje i kada njegovu knjigu ostavljamo sa čitavim nizom asocijacija, „pitanja, problema i dilema. Kada u tome ne uspe, izvesni njegovi pasaži podsećaju pre na izveštaj nekog savesnog činovnika koji brižljivo i podrobno referiše o onmome što je video i čuo no na literani tekst. Sivilo ljudsikih života tada se dočarava sivilom njegove proze i osećanje dosade njegovih ljudi sugeniše se dosadnim sredstvima. Na njegovu, i našu, sreću češće se događa ono prvo no što sc zbiva ovo drugo.

Milankov je, mada to zvuči paradoksalno, dobar pisac koji ne piše dobro. Ono što je u Vremenu muških najslabi je, to je jezik kojim je knjiga napisana. Milaniov, na primer, ne pravi razliku između pravih i nepravih povratnih glagola i prave povraine glagolc upotrebljava u onim vidovima u kojima se oni u književnom jeziku mnipošto ne mogu upotrebiti. Pored toga on se ne msfeže da napiše jezički galima> tijas poput „u vezi Babejićevih“ i mnoge druge slime i gore galimalijase. Mnoge makaznosti birokratskog jezika Milankov bez ikakvog otpora pristaje da unese u svoju prozu. Jedna savesna gramatička i stilistička analiza bilo koje od priča Momčila Milankova dala bi mnoge nepovoljne rezultate.

Predrag PROTIĆ

(Ogledi

dobro obaveštenog

čilaočx

Sreten Marić: „OGLBDI“; „Prosveta“, Beograd 1963.

SVI ONI KOJI PIŠU o stranim piscima i siranim 1lilkenalurama moraju zadovoljavati jedan osnovni preduslov, čije bi mimoilaženje ili zanemarivamje činilo ono Što je napisano neodgoVoTnim improvizovanjem ili praznim mludrijašenjem, Taj pređuslov je: dobro poznavati kritbičku literaturu o piscu o kome se piše, u čije stvaralačke lajne pokušava da se prodre, čija se ličnost osvetljava i delo analizira, Svestan te činjenice Sreten Marić se ovom svojom Kknjigom . ogleda predstavlja kao esejist koji ozbiljno, sludiozno i istrajno proučava postojeću, veoma obimmu literaturu koja na stranim jezicima postoji o piscima kojima se bavi i u svojim fumačenjima fih pisaca i njihovih dela polazi koliko od njihovih umetničkih ostvaremja toliko i od literature koja o mjima postoji.

U jednoj uzgrednoj primedbi, u eseju o Sviftu, Sreten Marić precizno odreduje svoj stav prema literaturi kojom se, pišući svoje oglede, služi i pokazuje kakav karakter, u pogledu originalnosti, njegovi ogledi imaju: „I mada mu se čini — što je ljudski pojmljivo — da je tu i tamo rekao ponešto što dosad nije rečemo, literatura o Sviftu je tako golema da bi bilo besmisleno pretendovati na neku naročito oniginalnost“. 0.

UKAZIVANJA |I PORUKE —

ERIHA

TRI PRIPOVETKE, kao tri puta, uvek ma nov način ponovljena vizija života, suštinski omeđuju ovu RKmjigu nepretenoioznih uvođenja u ono što jesmo i u ono što treba da budemo. Jedna (U palanci, inače malo remekdelo) uobličava privid života, osećanje da je trajanje prigušeno bunilom i snom i da se u njemu ništa ne dešava, ništa veliko ne zameće, da je svaki pokret bol a svaka razdraganost smrtonosna groznica. Druga (Imena) nastoji da definiše poziciju jedinke u društvu gde „čovek (nije) onakav kakav se rodio, već onakav kakvim su ga napravili“ i da, sledstveno tome, izvrši koliko se to može, negaciju te pozicije. „Treća (Alija Dževemica), transformišući na viši plan slikovni podatak muslimanskog groblja, Kkonkretizuje snagu i tragiku Života, užas smrti, fiksira opšti teren opšteg tonuća „vremna, maselja i ljude“, gde je sve što postoji izloženo pritisku bezimenog fotalnog protivljenja apsurdnoj univerzalnoj smili u ime apsurdnog univerzalnog Života. Odavde ypolaze osnovne Koševe preokupacije, granaju se (u ostalim pripovetkama), ponavljaju ili produbljuju, između ironije i patetike, između nemirenja i ukaziva-

nja. Svakodnevnxn, opšta i večna, alternativa — da li je, naime, život „mozaik

doživljaja i utisaka“ i da li čovek može samo toliko „da povremeno menja šare mozaika i da ih ulepšava držeći se određnih okvira i iste, čvisle, befonske osnove“ ili je, naprotiv, čovek pozvan da svesno i voljno sazri da bi bolje „upoznao mnoge zaobilazne Dbuteve i stranputice kojim se kreću komplikovani ljudski odnosi“ — nije bitna sama po sebi, kao alternafiva, već kao podstrek da se potraži i izbori „neko više opravdamje žŽivofa“. TMiksplioitno Koševo uverenje da je zadatak umetnosti da odražava sudbine i da njihove živoine poruke saopštava budućnosti, apriormo određuje sadržajni kvalitet njegovih pripovedaka: onc su napisabile nja za mmoge humane pricnipe i fenomene dovedene u sumnju.

Suočeni smo, tokom celog pripoveda=nja, s nizom nedvosmislenih zahieva.

ne da bi akt borbe, akt zalaga-

Zlo koje nas lomi i udaljava od saglasja ima sasvim konkretan oblik i sa-

svim poznato slanišle, i mije polrebno

U nemogućnoslji da se podrobnije zabavimo svakim ogledom posebno i upusliimo u eventualnu raspru s Manrićevim izvesnim mišljenjima o ličnosi ili đelu pisaca o kojima piše ”(Vijom, Svift, Monitenj, Stendal, Rembo, Sartr, Trookmoen), ili s nekim mjegovim uzgrednim razmatranjima opšltijeg Kavalktera na koja su ga razmišljanja o'piscima o kojima govori navela, zadovoljićemo se fime da ocntamo osnovne OSObenosti Marićevogs esejističkog poslupka. Pišući svoje oglede Marić nastoji da zadovlji jednu svoju, uslovno rečeno, stvaralačku pretpostavku: „Ako je tačno da pisaccumelnik ne razvija svoje ideje kao matematičar ili logičar, neumitno pravolinijski, bez ikakvih Kyvivudanja, bez subjektivnih ćudi i prolivrečja, onda, kad „tumačimo jedan Tekst, moramo uvek imati na umu celokupnost dela, uključivati ga u svc ŠiTi skup, osvetijavati ga piščevom opštom vizijom sveta“, Ne samo da om, pri amaliziranju pojedinih ostvarenja, pribegava njihovom sagladavanju u sklopu piščeve opšte vizije, nego se u svojim ogledima, u kojima daje manje-više celovit porfirek slvaralačke i ljudske prirode ličnosti o kojoj piše,

· ja sam prevario Švabe. Prevario

KOŠA

tražiti ga ni u biblijskom pragrehu, ni u kosmičkim nepnistupačnim dubinama. Izmenom čoveka — biće izmenjen i svet. U prilici pomanjkanja nade u vajkadašnje vitalno postojanje ljubavi, kad je „skrivena i zapretanać“ u razgolićenom predavanju ženke mužjaku — potrebno je, makar i donkihotski, braniti je. 5 željom da bude „velika, silna i nepobediva”. Sumnja u druge, sa svim mogućnim nijansama otuđenja od sebe i bekstva od života, znači zapravo „našu „sopstvenu, samoživu, vučju ćud i prirodu“. Nakaradnosti

egoizma, suštinu njegove antiživoinoKoš prikazuje indirektno, sa senalaženja postojanja:

sti, bi svojstvenim osećanjem istine na „sporednoj“ strani u odnosu prema životinji (pripovetka Pas). U magno venoj slici brutalnog egoizma (razlupana, raskoma- _ dana kućica oćoravelog i odjednom strašno nepotrebnog psa) sadržan je plemenil. poziv da se izvan u-– živanja u onome što godi

našoj poremećenoj ili sebičnoj psihi potraže elementi „čovečnosti, Poraz

pred čovekom kao vrednošću, kao mogućnošću skupnc borbe za istu stvar drukčijeg i boljeg života — jedno je od najstrašnijih zala. Ono može biti, s jedne strane, označeno prepušlanjem i podavanjem zaboravu. Zaboravljaju se zajednički radosni irenuci drugova-– nja, zaboravljaju se snažne misli i veliki gestovi. Ostaje samo napor sećanja i raspoznavanja, i neprijatnost što uspomene iskrsavaju da poremete prirodan tok brisanja ljudskih odnosa kad su prestali da budu strogo funkcionalni. To zaboravljanje, kako ga shvala Koš, ima naročit perfidan oblik duhovnog sinomaštva i životnog očaja. Poraz pred čovekom jeste, takođe, i izdajstvo principa, tradicionalnih pravila i obzira, te „slame za punjene ptice“, u sivari izdajstvo elememtarnog ljudskog. Ujka Tjilip (u isloimocnoj pripoveci) ponavlja egzaliiano: „... AJi sam ih, svinje jedne. Nisu mi došli glave!“ — ponavlja ovaj inijumfalni krik kao vrhunsku kadencu svoje životne simfonije, a ponavlja, podvlači i rezimima

prevaru sebe samog, isključemost iz

U A u JuuuuuLZd"[]/u"" T'_ od ano na ii ei

zadržava i na elemenitima piščeve biografije, psihološkim i sociološkim korenima njegovih slvaralačkih preokaupacija, „osnovnim strujama vremena u kome se kao pisac razvija i koje, kao stvaralac, odražava. U nemogućnosti da ukaže na sva bitna pitanja ma Moja podstiče pisac o kome govoni, Marić se ponekad svesno ogramičava na one vidove dela „koji se daju sagledati bez suviše hipoteza i izložili bez diskusije“. Mada fo predstavlja izvestan defekt u njegovom esejističkom postupku, valja imati na umu da su ovi ogledi pisani kao predgovori. Zbog toga je pisac morao ponekad da ponavlja stvari relativno poznate onima koji se literaturom bave, a sasvim sltrane onima koji delo pisca o kome sc govori prvi put uzimaju u ruke.

Jedan Mamicu veoma omiljen načim pristupa piscima o kojima raspravlja, uslovljen je onim osnovnim preduslovom o kome jc bilo reči na samom počelku ovog napisa. Mavić, maijmc, kad govorni o piscu, posmatrajući ga u celini ili zadržavajući se na „nekom karaktenističnom aspektu njegovog dela, veoma rado navodi mišljenja sltranih lMowitičara ili esejista koji su o njemu Disali, suprotstavlja jedno mišljenje drugom ili se sam upušta u raspravu s njima. Mađa nije mnogo originalan, ovaj postupak omogućuje onu malu meru originalnosii Kojoj, uoslalom, Mazić u svojim ogleđima jedino i teži. On od ovog svog karakterističnog poslupka odslupa izrazito jedino kad piše o Samipmu. U tom slučaju MaTić se upušta i u diskusiju s piščevim stavovima, a ne samo s mišljenjima kritičara o piscu.

Manić je, nesumnjivo, znalac, čovek koji doživljaj literature i svoje mišljenje o onome što su drugi napisali izlaže argumentovamo i jasno. Mada ne

Erih Koš: „PRVO LICE JEDNINE“; „Veselin Masleša“, Sarajevo

1963. trajanja, stražniju od isključemosti njegovih prijatelja Jevreja, mrtvih širom Evrope.

Putevi do uništenja ličnog dostojanstva, poručuje Koš, mnogi su, ali je granica i dimenzija tog umištenja jedna: lešinarska osnmamoćenost, čimi se, pred celim univerzumom. Da bi nešto postojalo, neki fenomen, situacija, vrednost, moramo svi kolekitivmo osećati to postojanje i verovati u mjesa. Vera jednog čoveka, jedne ili više individualnosti, u prisustvo i snagu pozitivnih principa istorijskog nvazvitka — samo je ogromna tuga i bespuće duševne uznemirenosti, samo je „bolovanje na fiktivnoj podlozi subjektivnog“.,

U pripovedačkom metodu „Koševom može zasmetati izvesna prividna deklarativnost; pri površnom primanju, ona može odbiti čitaoca. Ali to je misaona i stilska OSObenost. Ako smatra, na primer, da treba da kaže: ovu pripovetku napisao sam da vas podsetim na latenino ali delujuće nepoverenje svih prema svima, Koš će to i reći. Ovo znači da on, kao stvaralac, ima povere=nja u svoje pripovedačko zdanje i u njegovu Sposobnost konkretne valorizacije živoinoz ili muetalizičkog akta koji deklariše. Ovo znači, dalje, da umetnost može biti (i da, neki put, mora biti) deklaracija; „razume #šse, konkretizovana, „oslobođena, „posebno kvalitetna deklanmacija. Paradoks' je, ali je i činjenica, da baš tamo gde pokušava da samo odrazi stvarnost, da podatke stvarnosti, netaknute, predstavi onakvim kakvi su (u pripovebkama Rad i Lepota) — Koš nije ostvario punu meru vrednosti. Izvan svoje primode je, dakle, i izvan svoje snage kad iz slika realnog života ne oblikuje poruku, kad se ne zalaže da u osnovi sudbina nađe viši smisao. Kao što je na svom pravom putu tek onda kad jednosftavno olkriva duševni život svojih ličnosti, koji, ma koliko složen i pomelen, nije ni neizraziv, ni odbojan; i kad u Kratlcim, izabramim potezima povezuje subjektivno i objektivno, sjedinjuje ih, tako da se njihove suprolnosti dopunjuju prolivrečjem i polarišu dopunjavanjem.

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

pretenduje da svojim uzgredmim razmišljanjima o izvesnim opštim pitanjima lileralurc da neku izuzetnu misaomu dubinu, prema njima ne možemo bili ravnodušni jer ona upoflpunjuju našu sliku o njegovom metodu i njegovom stavu prema likeratuni, Kloneći se zastranjivanja ili proizvoljnih improvizaoija, Marić svoju obaveštenosi, (možda izrazito profesorskog lipa) me pokazuje samo u osnovnom Toku svojih amaliza ili biografskih razmatramja. Njegove digresije i razmišljanja povodom pojedinog slučaja pokazuju da je Marić odličan znalac savremne literalure i onih vidova Kknjiževnosli prošlosti koji su nagoveštavali ovo s čim se damas suočavamo. Ta njegova uzgredna razmatranja povezana su 8 predmelom o kome govori i daju odredenom slučaju teorijsku, istorijsku ili womparativnu perspektivu.

Nastali iz potrebe da se o piscima koji se vole kaže ono što se misli i iz nužnosti da se čitaocima pruži relativno celovit i ozbiljam uvid u njihovo delo, ogledi Sretena Marića u poltpunosti odgovaraju svojoj nameni. U njima smo upoznali esejistu prema čijoj erudiciji, ozbiljnosti pristupa delu, obaveštenosli i doživljavanju literature ne možemo biti ravnodušni i, s druge strame, obavestili se o piscima čćije je stvaralšivo mnogo doprinelo rastu naše civilizacije. Prebacivati ovim gcesejima da su odveć malo originalno postavlje= ni, a suviše kompilatorski svedeni, znači zamerafti piscu ono čega je sam bio svestan i Čemu nije ni fežio. I ona malobnrojna zmca ličnih stavova i originalnih pogleda, u sklopu mase poznatih interpretacija i dokazanih činjenica, dovoljan su plod predanog obaveštavanja na jedino pravim izvorima obaveštenja.

Dušan PUVAČIĆ

3