Književne novine

REALIZACIJA

ISPOD

INSPIRACIJE

Rade Vojvodić: „ODISEJ IZ SRBIJE“; „Bagdala“, Kruševac 1963.

ONO ŠTO ĆE, svalalko, privući pažnju čitaoca. nove Vojvodićeve kmjige stihova — nove samo po vremenu štampanja, jer pesme sabrane u mjoj nastale su ili uporedo s pesmama iz njegove prve knjige, Balkanske simfomije, ili pre njih — biće kombinacija nekoliko poetskih elememata, izuzetnih i vrlo zanimljivih u odnosu na stvaralaštvo Vojvodđićeve gemeracije i na našu frenufnu pesničku „produkciju“ n šinim razmerama. Pesnik, naime, pokušava da jednu školsku, reklo bi se, romantičarsku, istorijsku inspiraciju framsponuje savremenim pesničkim sredstvima.

Nema spolja nametnute ideje, mema za takvu vrstu inspiracije karakteristične altcije, nema nijednog, gotovo, momenta objektivno „predstavljenog. Reč je o ličnosti jednog čoveka koja je dramatizovana na istorijskoj osnovi, o ličnosti čija svest predstavlja scenu ove poeme, a akteri su misli i emocije koje se, objektivno uslovljenc, komešaju, smenjuju, bujaju i opadaju. Konkretno, u osnovi poeme Odisej iz Srbije je ličnost Karađorđeva, njeno „Značenje“ su immplicitni kvaliteti Voždovog unutrašnjeg života, a jedina njena komstanmta su više ili manje neposredne senzacije koje su u Voždovoj svesti pratile izvesne momente prvog srpskog ustanka... Zadatak koji je Vojvodić sebi postavio može se nazvali kako mu drago samo nc zadatkom malih pretenzija. Već i sama pomisao da pesnik jednu isforijsku figuru pokušava da evocira ne u kontekstu nckog konkretnog sadržaja nego isključivo uz pomoć njenih maštamja, snova, ideja, predviđanja, strahovanja i OBrOmnog broja asocijacija, i to tako da kroz njih može da se sagleda vremenski kontinuitet istorijske situacije ispunjene značajnim događajima, izaziva u nam divljenje prema autorovom samopouzdamju. .

No, na žalost, divljenje tu mora da prestane. Dobra ideja, kao što se zna, samo je jedna od komponenata uspeha književnog dela. Njena adekvatna realizacija proces je podjednako (a često i mnogo više) komplikovan kao i onaj do spoznavanja polazne tačke. Poeziju, istina, ne čini ni tehničko savršenstvo, ni pridržavanje nekih stilskih Rkamona, kao ni odstupanje od opšteprihvaćenih „pesničkih sredstava. Ona je, po Boskeovim rečima, „u eksplicitmoj i implicitnoj filosofiji | SsOpstvenog viđenja sveta“, s tim, naravno, što su tehničko savršenstvo, invencija i poštovamje pravila koja u datoj situaciji sam pesnik bira, uslovi koji se podrazumevaju. Kod Vojvođića oni se ne podrazumevaju — i fo je prvi utisak koji se stiče o njegovoj knjizi. Pokušaj imterpretacije pesnikove zamisli i svi zaključci, o kojima je bilo reči, predstavljaju poduhvat na koji smo _ skloni da se osmelimo tek docnije, posle razočaranjima obilnog čitamja.

Ništa nije dalje od menc nego DpoWušaj da pesniku propisujem sredstva izražavanja ili, možda, neku muetričku shemu; to je stvar njegovog izbora i sklonosti. Ali, ako pesnik već bira jedan jezik, jezik koji će, konkreino, u sebi sadržavati dramske valere, koji će biti izvan nekakve mefafloričke precioznosti i artificijelne izbrušenosti, ako su pesniku značajni ritmovi koji ume·ju da ponesu, akustika stiha, zvonke reči, on monza ostati dosledan sebi i ne sme dozvoliti pad u drugu krajnost — potpunu trivijalnost. Prihvatimo li, na primer, S izvesnim jezičkim i gramatičkim ogradama, da prva iri stiha Druge pesme:

Plamen već liže svitanja, Yrađamja najavljuje; počelo je, gle, proštire se; sve od ognja od. stihije. Osećanja su pretvorena u bavuf, koji ubija —

mogu da se uzmu kao korekina ilustracija Vojvodićevos postupka, _ posle

sledeća tri:

4

Svi vole, sada, da se osamostalc, da su jakš kao vojvoda Miloš, pretvorem, u sablju obećanu.

Svi misle, dobro će biti posle ustanka,

posle uramka postajemo zapamnjeni, pitfajući se u šta da ih svrstamo i nisu li bolji mnogobrojni pesnikovi stihovi bogati jakim zvukovima i muzikom bez nekog naročitog osmišljenja, pa čak i proizvodi pukog verbalizma, nego ovakav galimaitijas sa smislom. A takvih je padova ı ovoj poemi veoma mnogo. Nema pesme, gotovo, u kojoj nas kao iza busije neki stih ne dočeka i ne tresne po glavi svojom, amuzikalnošću, besmislenošću, nedostatkom bilo kakvih estetičkih wrednosti, otrezni nas i iz sfera pomesenosti vraki na tvrdu zemlju. Može biti reč o potpuno nepotrebnoj upotrebi stranih izraza:

zato mas uzalud oplakuju promašemi snovi, zato nas semtimemtalno dozivajiu, povorke mrtvih zalo mas mesmislemo muče tokovi i sokovi...

ili o nemogućnoj kombinaciji emefernog tona s forlklornim kvalitetima i izrazito prozne konstrukcije:

Daj, Hajduk Veljko, udari svakom, rukom, svakom mukom, udahni u duše bunu, udahmi ljubičicu, proveri ideale, kao i zvezđe se raduju što mema jedinstva, kod pobednika...

ili o pesmama koje su zamimljive kao odraz jedne psihološke situacije, a potpuno nezanimljive kao poezija, ili + potpunom „odsustvu. brige oko Jjczičke doteranosti stiha (u prvih šest pesama, na primer, četiri puta se upotrebljava reč senka, tri puta glagol najaviti u pogrešnoj primeni i nekoliko puta iluzije i vizije) itd. Ne mogu da se otmem utisku da je pesnik, budući pod nekom vrstom opsesije velikom temom, dozvolio sebi da izliva Oogromnu količinu stihova i da ih ostavi u neprerađenom stanju. Zbog tog „kakoispadne“ postupka neki su stihovi veoma lepi, neke pesme veoma uzbudljive, a o nekima je bolje i ne govoriti jer nisu dostojni mi amatera koji se, bez većeg talemta, mmogo godina bavi poezijom i pretpostavlja se da je stekao neku rufinu, a kamoli pesnika s većim prefenzijama. Osim toga, birajući taj (nazovimo ga psihološkim) pristup Karađorđevoj ličmosti, Vojvodić se mnogim pesmama odvojio od izvesnog zamišljenog kontinuiteta i Opteretio razvojnu liniju tematski priliČno irelevaminmim pesmama koji bi bolje odgovarale drugoj prilici nego ovakvoj jednoj poemi. Ukratko, dobra zamisao ostala je na nivou nacrta, Što znači da ima još dosta posla da se obavi da bi se došlo do solidne poetske građevine. Kada bi u pitanju bio pesnički poletarac moglo bi mu se posavetovati: treba prespavati, spis neka odleži, a kroz izvesno vreme prići mu ponovo, sve iz osnova preraditi, ali s mnogo više samokontrole, pažljivosti, sposobnosti za selekciju, s mnogo više pesničke i stilske brižljivosti. A. zamisao ove poeme to, odista, zaslužuje. Zaključujući razgovor O ovoj Vojvodićevoj knjizi, neophodno je istaći činjenicu da zbirku Odisej iz “Srbije od obimnijih pesničkih dela sa istorijskom inspiracijom u bližoj prošlosti — kao što su bili razni Kosovski božu?i, Vidovdanski soneti, Srbijanski venci itd. — deli nekoliko decenija. Ako se ima na umu taj obnoviteljski, fako reći, kvalitet Vojvodićeve knjige i kad se zna. da je njegov pristup istorijskoj temi lišen romamtičarske nekritičnosti i nacionalističkih mistifikacija prethodnika, da je obeležen jednim modernim nastojanjem, ostaje nam još više da

žalimo što ovako lepa i snažna. inspi- ·

racija nije dobila adekvatnu realiza-

ciju. “ij L Bogdan A. POPOVIĆ

Bogdan ČIPLIĆ

pp” dam, je proleća i taj svetac mladić —

. ma taj dam kroz ljusku jajeta sa proom žutom guščadi

LJ prokljuje i proleće ljusku svog zimskog spavanja i ono zajedmo sa biyićima u Yešetu pod krpom,

dočekaće sumce i prohodaće po zemljanom, patosu,

bobajuči prikrupu, met i bolesničke ispljuvke

toreći travnato bez zazora po sobi,

kadeći zelenim, mirisom, kukuružnje kaše domaćine i čeljad, bolesnike i goste

sve obamnrle od, zumskog medveđeg mamurluka. Trifune, guščaru mladi, sveče siromaše!...

Dal imaš tropay i kondak i da li ti ga boju, kad si niko i mišta među svecima.

i fpoji svečari siromasiı među svečarima?

Odjednom, uzavru pod, kućom,

mevidljivi sokovi susnežice iz smetova,

krv proleća čista + meka.

prokaplje pod. klicama ledemim, ma šimdramom, krovu. Mačak se razigrao sa decom u zapećku,

preskaču pradedu koji tamo leži

— sav zabunjem, od vrućime i rakije —

i puva u kožne pnlundre

sanjalački se smešeći u paorskom zimskom, aju.

I proleće pije iz čanka pod krevetom »·

zajedno sa guščićima ustajalu vodu,

i omo diže glavu, smešno da kaplja u voljiku, kane.

I tu će spovati — pod Kkrevecom, — zagrađemo daskom — da se mačak ne bi ma piliće prevario —

i bolniku jektičavom, na krevetu časove će brojati

proleće. Tiska se među vačićima i pilićima,

leže + diže se ma mnoge mesigurmo žute i čiste

još veoma zimogrižljio

ko ćure kakvo koje se tek. maločas ispililo, u sladumnjavoj bari cele zime nmevetrene sobe aste.

A41 kad, uhvati vrata odškrimuta

iskrašće se zajedno sa gučšićima vadoznalo u avliju. /

Prevariće se proleće i birići, ler zima će ih, dočekati i pokositi.

SVETAC SIROMAŠAK

AL proleće je hitro, mlada mud?fica,

pogodiće put matrag VU sobu DO

d krevetac,

a guščetu otkud, pameti toliko,

ostaće mu možica zaglavljema u provaljemoj poledici na barici usred, dvorišta. }

I na ikoni je proleće u travi 7 to na kojoj svetac mladi siromašni guščiće čuva.

oko svetog Trifuma,

To su ti prezreni svečari siromašni

koji — kad, sveti popa vodicu pod, tanjir samo petak ostavljaju. Lalo Živo, ako mu znaš kondak i fropar,

otpoj ga, makar ga i Yemdisao,

a ako ne zmaš, popljuni malo kažiprst i i prevrni Katavasiju. x Trebnik i Služabnik, možda ćeš ti naći i ti otpojati,

jer pojci-učitelji to neće TYado. Ni u, Zborniku hwvale vredmog profesora

i prote Nenada Baračkog, komvikta u SomboyYu

učiteliskog upravitelja,

mi u, Zbormiku počitanja dostojnog profesora

Bogoslovije karlovačke

protoprezvitera i pojanja inštruktora _ gospodina Jovama Živamovića, koji se (zbornik) u pevnici davmo rasalatao,

ništa misam, za, Svetog Trifuna mašao.

Lalo Živo, ti si bar sirotinjski paorski pojac,

ti pojiš kad mema gošpodskih pojaca paradoša

svima onima koji se krštavaju i vemčavaju ma jutremje

— malte me oko vrbe pa odrndejši i odmakljaj štogod. i za mašeg sirotog i umilnog sveca guščara.

ZLO | LEPOTA LJUBAVI

Vesna Parun: „BILA SAM DJEČAK“;

OD PRVE ZBIRKE PESAMA Vesne Parun Zore i vihori (1947) preko Pjesama, Crne masline, Vidrama vjerna, Ropstvo, Pusti da otpočinem, Koralj vraćem, moru, Ti i nikad do Jao jutra, odnosno do zbirke Bila sam dječak a ova poslednja znači presek kroz njcno celokupno. došadašnje poetlsko stvaralaštvo — mogućno je „uhvatiti“ sve svetove i sve sadažaje njene poezije i uočiti sušlinske vrednosti njene lirike,

Poezija. Vesne Parun, tematski i po svom izrazu, nije hermetizovana, nije nejasna, zakučasta, zagoneina; od početka ona nije pribegavala eksperimen= tima, već je, na dobrim pesnicima svojsiven način, ispovedala sebe, svoj svet, svet tela i duše svoje, svet patnje i bolova, radosti i lepote, svet užasa i svih svojih nesporazama sa onim što je Okružuje. Vesna Parun je pesnik iskrenih osećanja, nepatvorenosti i prohujalosti, pesnik doživljenog i proživljenog, pesnik mora i sunca, svega što znači mene dana i noći jednog čoveka i, uopšte, jednoga ljudskog života, Po tome — i me samo po tome — ima u njenoj poeziji nešto što je izdvaja iz mnoštva naših savremenih pesnika, pre svega onih koji pribegavaju pomodnostima, ugledanjima, koji više drže do forme, do tobožnje uglađenosti izraza i fakture stiha, a kod kojih pesma, u celini sagledana, ostaje, po svome doživljajnom intenzitetu, prazna, površna, jadna. Poezija Vesne Parun, koja je u našoj literaturi prisutna već dvadesetak godina, poseduje, svojim najvećim delom, nešto od onih Ujevićevih svakidašnjih jadikovki, iskrenih i gorkih, teških, bolnih, nešto od Cesarićeve toplote i neposrednoti, kao i od ranjenog srca, slomljenih snova i, ipak, neizgubljene nade poetskog sveta Desanke Maksimović ili, pak, Rilkea. Ta poezija, od Zora i vihora do Jao jutro, ispoveda jedan ljudski život, jednu mladost i lcepotu ljubavi, sreće, očekivanja i naslućivanja. Zlo i lepota ljubavi — to je ncprestana i večna tema poezije Vesne Parun, to su njeni osnovni sadržaji i njeni glavni svetovi. Vesna Parun je videla lepotu života upravo u ljubavi, u. njenoj čudesnoj moći da drži, održava i podržava, da leči i ubija, da teši, videla ju je u svemu što pruža osmehe, bezbrižna detinjstva i razvihorenu mladost.

Ljubav, stalno prisutna u svakom čove-=

ku, unosi u ljudske psihe nemire i smiraje, daje smisao životu i čovekovom svakodnevnom bivstvovanju. Otuđa i Vesna Parun čak i u ljubavnoj patnji vidi izvesnu lepotu, vidi i, čini se, nalazi nešto što čoveku donosi utehu i spokoj. Vesna Parun nikada ne teži ka

„Prosveta“, Beograd 1965.

tfome da odgonetne zagonetku života, da je spozna u svoj njenoj tragičnosti, ma= da tragično u njenoj poeziji dominira i daje joj izuzetan ton — ton neke nemoći i psihičkog haosa, Razapetost psihe nenametlivo se utkala u njene stihove i čini ih veoma kompleksnim, sadržajnim, fanamim, izuzetno lirskim i nadahnutim,

Vesna Parun nikada nc pribegava deskripciji i zbog toga mnjeni stihovi, uza sve crnince postojanja, deluju kao ispovest čoveka koji je išao životom uspravno i koji je, zato, svuda bio svime ogreban. Te ogrebotine življenja, to u– zaludno koračanje životom da se pronađu njegove lepote, osnovna su karakteristika ove poezije; u njoj je veoma naglašena nota uzaludnosti — življenja, voljenja, dodira, milovanja. Ali, pesnik ne negira uzaludnost i ne ističe je da bi njome uneo u ljude nepoverenje, očaj, patnju. Pesimističke natruhe su veoma retke, pesniku su upravo strane, on se ofima svemu crnom, svem:ı što znači zlo života i što tamni svetlost ljubavi. Vesna Parun je pesnik kod koga su unutrašnji čovekovi nemiri uvek kazivani iskreno i fa iskrenost je prva i osnovna vrednost njene poezije. Ta poezija sadrži preobilje lepote, on3 otkriva smisao patnje i ljubavne čežnje, svega što znači nošenje sa životom i nje> govim nedaćama. U njoj nema povlačenja u samoga sebe u pustoš svoje duše, nema bežanja od zla i pakla ljubavi i voljenja, od sunčanih predela i rumenih zora, Sve je u ovoj poeziji, prepunoj tišina i nekih čudnih mekota, jedno intenzivno doživljavanje sveta i svih njegovih kompleksnosti.

Plakanje i zov pomoć, traženje samilosti, nije svojstveno poeziji Vesne Parun; ona je, pre svega, pesnik ncžnosti, pesnik srca i njegovog očajnog krika, pesnik „njegovih ljubavi, njegovog sna i jave njegove. Sav smisao života viđen je u ljubavi —

krvavljenja,

prema zemlji i čoveku, prema suncu, moru i cecloj prirodi. Zato je, možda, ljubav u ovim pesmama uvek neki zakasneli krik koji je došao posle izgu-

„Naprijed“, Zagreb 1968; „JAO JUTRO“;

bljenosti nečega ili nekoga, posle preživljenog. Ali, ta ljubav za Vesnu Parun nije i ne postoji samo u jednom trenutku, nije samo jedna i za jednog čoveka, nije samo san i pusta čežnja; ona je ceo život i sastoji se od neizmemih, nejalovih doživljaja, od svih dana i noći, od lepote i užasa, od svega. Ona pruža onaj umor i želju da se otpočine, da se vrati prvim EOOCOIJ života, onim bivšim dečacima, naivnosti prvog: poljupca i prvog zagrljaja. Ali, ipak, u lirici Vesne Parun uvek izbija i ono izrazito putleno,. strasno, izbija onaj zagrljaj koji znači grčevit stisak i — zasićenje. Po tome je ona, naš najpunokrvniji pesnik ljubavi, pesnik kod koga se sjedinjuju i obistinjuju san i java. Ako ponekad "ı ovim pesmama i iskrsne neki umor — lo nije umor koji predstavlja klonulost, već umor koji je inkarnacija irenutka predaha u očekivanju novog ljubavnog sna i novog ljubavnog doživljavanja. Jer, ljubav je, da ponovim, osnovna spoznajna vrednosti života u poeziji Vesne Parun, ona joj je glavni impuls, največa lepota i zlato života:

„Ako je život rijeka što teče ljubav je zlato maftaložemo. Ona, ga u svom, koritu mjiše.

'A zlato Yaste. } što ga dalje u. sebi mosi, sve zlatnija, je.

Ja već pbrevalih, tri mizine. Daleko za mmom, izvor šumi a ušće me znam. gdje se krije. A kada gledam, na svoje dno u, šljunku, sija. zlato čisto.

I od visokog klasja ljeta zlato je moje raskošnije“.

Satkana sva od iskustva čoveka i školjke, meseca, mora, sunca, od jauka i čežnji, od tamnih postojanosti, od gu” bljenja i nalaženja poezija Vesne Pa” run je topla i neposredna ispovest o zlu, paklu i lepoti ljubavi, o crninama i svetlostima života. Ta poezija je lišena svih dekorativnosti i deklarativnosti. lišena je patvorenosti i nameštenosti i u njoj ranjeno srce žene krvari, tuguje ali ne plače, nada se i živi. Živeti i iživeti se sav, iživeti sve svoje strašti to kao da je životna spoznaja poezije ove naše pesnikinje. Ona je sva u letu i nekom vihoru, sva u ljubavi između čoveka i žene, čoveka i ptica, oblaka i valova mora. To je poezija pada i U” leta, tuge i radosti čovekove, poezija ljubavi i svega što ljubav sama sobom pruža, nudi, otima i — čime nagra” duje.

Tode ČOLAK

KNJIŽEVNE NOVINE