Književne novine

etiku i estetiku. IT jedno i drugo tumačenje bilo bi jed- - 9, 'nostrano, ali su ove izjave arjbers

JP

0 MATHIM CPITGKE

slojeve otrovne surovosti Kkojom je obložena., i

Na račun ove Olbijeve drame pale su veoma ošire primedbe: da otkriva sado-masohističke osobine „nastranih supružnika, da je prepuna mržnje, da je jednostrana i da nema bogzna šta da saopšti. Autor ovog pozorišnog izVveštaja smatra đa mnoge od ovih prigovora treba, svesti na razumnu meru: Olbijeva drama, za njega, predstavlja „jedan savremeni vid borbe polova, izopačenih više no što su bili kod Šoa i Strindberga; ova Borba je odsudna, kao i uvek, ali polovi to nemaju na umu. Čovek može napadati jednom feminiziranom suptilnošću, a žena mišićavom aroganicijom; kađ oružja postanu nepredviđena, rane postaju ružnjje i dublje...“

Olbi čak ublažava razdor ne samo duhovitim „doskočicama već i sredstvima kojima se obično služe pesnici-liričari, Njegova mašta je nepresuŠna, om sece Koristi refrenima, inkantacijama i različitim ritmovima, dramski efekti su iZz-

SA Gaston |) BUTUL

Politika

same sobom dovoljno jasne. MAG ZINE Držić je, kao i manje više svi pisci njegovog doba, sledbenik POETIKA MARINA DRŽIĆA Horacijev i smisao i svrhu poMiroslav Pantič u aprilskom ezije on vidi u spoju korisnog” broju ovog časopisa analizira i prijatnog. Isto tako na Drknjiževna načela Marina Dr- Žžićeve književne poglede preŠiča i nastoji da određi prin- sudno je uticala Aristotelova cipe njegove poetike. To je, „Poetika“, naročito onim SVOnesumnjivo, po pristupu i na- jim delovima o mimezisu | činu analize jedan u izyesnom podražavanju. ; smislu pionirski postupak i „Sva prozračna i veđra — zaneosporno uspeo pokušaj. ključuje Miroslav Pantić — koja druga avantura duha nePoetika Marina Držića, u ko- renesansna poetika Marina Dr- raskidive veze između maetajoj se „reflektuje bogata svet- Žića imaće neko svoje mesto Tizičke spekulacije i eksperilost našeg renesansnog literar- u jednoj buđućoj i još ne- mentalnog fizikomatematičkog nog tremutka", duguje mnogo napisanoj istoriji jugosloven- istraživanja. Nova koncepcija italijanskim remesansnim poe- skih teorijskih gledanja | na Vremena koju je donela motikhama svog doba. Ona se, u poczžiju. Ako joj to mesto ta- derna fizika i koja, suštinski suštini, svodi na jednu vari- mo i ne obezbede novina Dr- različita od svih ranijih, pred~ jantu „platonističko-aristotelov Žičevih ideja, niti prodornost štavlja krupnu revoluciju du| skog sinkretizma“, koji „isto- njegovih opaski, niti pak sme~ ha, snažno je uticala na sve

SVAKA SE CIVILIZACIJA „sažima u jednom psihološkom primeru karakterističnom po svom mentalitetu. A svaka civilizacija sadrži u sebi čitavu Rkosmologiju, prosto ili naučno objašnjenje čitavog sveta, moral koji uređuje odnose među ljudima i tehniku, skup svih znanja koja nam dozvoljavaju da utičemo na materiju.

A mentalitet, sklop logični ili u najmanju ruku racio. čiji se svi elementi među sobom olkrivaju

NOVA DRAMA EDVARDA OLBIJA

MARTOVSKI „BROJ ovog mesečnika, između ostalog, donosi i izveštai „pozorišnog kritičara Džona Simona o tekućem ~ „repertoaru u njujorškim pozorištima. Koliko, na osnovu njegovog mišljenja, možemo da zaključimo, najinspirativnija, Što ne znači i najbolja, drama koja se trenuino izvodi jeste „Ko se plaši Virdžinije Vulf“ mladog, veoma poznatog dramskog pis ca Edvarda Olbija.

Po Simonovom mišljenju, ova Olbijeva drama je, po

nalizovami, koliko dobro toliko i loše, ogledaju se u političkoj „organizacij. Homo faber i homo sap iens udvajaju homo bpoliticus. Rezimirajući is-

se neminovno u Artistotel definiše čoveka kao

kustvo helenske civilizacije, „političku životinju”. Petnaest vekova docnije jedam drugi prethodnik naših modernih socijalnih. nauka primećuje da je „između svih životinja čovek jedini koji može živeti bez nekog političkog autoriteta“, prinudnog i zaštitničkog u isto vreme,

Politika je nedeljiva od svake civilizacije i svake kulture. Od politike zavisi način kako svaka ođ njih shvata ž raspodelu prihoda i

ričari esletike posebno izdvns- lost njegovih zaključivanja — oblasti ljudskog stvaralaštva. Svojim implikacijama, „igra

jaju i naročito ističu kao jed- što sve, s obzirom na njegovo nu od bitnijih misaonih oblika vreme a, konačno, i na njesredine i kraja XVI stoleća“. govc svrhe, ko zna da li bis-

Po nekim Držićevim vrlo ot- mo smeli od njega i tražiti Elavni protagonist radnje, dok - a vorenim i jasnim izjavama — pravo na to mesto sigurno ljudi, zajedno i ravnopravno menih bračnih odnosa, privid-

moglo bi se zaključiti da je će joj dati okolnost da su to 5a stvarima i prirodnim poja- No blago podrugljivih, a u su: njegova poetika u osnovi he- ideje, da su to opaske i da Vama, samo učestvuju u zbi- štini ubitačno zlobnih. U stva-

donistička; po drugima, u ko- su to zaključivanja koje je- Nastala je i nova Ti, reč Je dva bračna para i Li ilma se naš najznačajniji re- dan naš daleki pređak — a On kategorija vremena — „men“ koji održavaju svoje brakove Vanredni — i sve je to u slu-

U pomenutim avangardnim smrti na grobu zapadne kul-

filmovima, i u drugim delima fure, onakve kakvu mi pozumoetnosti,' vreme je postalo najemo“ eksplicitno, to je jedno snažno razotkrivanje savre organizuje hijerarhiju, podelu rada,

dobara, atribute autoriieta, transmisiju, kao i odnose naselja i države s drugim vladajućim grupama.

Drugačije rečeno, ne možemo izbeći politiku. Naša sreća (a često i naš život) zavisi od pravača kojima se ona

vanjima.

va za popravku naravi i obi- sac — sveo u jedan jedinstven čaja i ukazuje na korist koju i jedan celovit sistem, raščišf će čitaoci ili gledaoci imati od njegovih Komedija, izgledalo ; bi da se on zalaže za jednu prevashodno utiljtarističku po- se je bavio“. (P. P-ć)

već njome bavi jer to znači da potvrđuje svojim prećulnim odobravanjem političke ideje koje su u toku. „Kazna onih koji odbijaju da se bave poslovima Grada — kaže Platon — u tome je što će javni poslovi pasti u ruke manje čestite nego što su njihove“. \ Svaka kultura je, pre svega, istorijska. Ne može se ni početi studija civilizacije a da se ne znaju, takođe, i upoređuju njihova politička struktura i događaji koji su se odigravali. Ali, pored te sociologije politike („sociologija je — kaže Dirkem — na izvestan način proširena istorija“), odnosno pored bezličnog awupekta institucije, dolazi opis peripetija i individualnih mišljenja,kojima se istorija ostvaruje u redosledu epizoda na konkrelan način... Nesumnjivo je da je u toj materiji individualnost potpuno vidljiva i svojstvena. Svaki period istorije dopušta tipične radnje, a takođe i iipične individualnosti. Slavna šala: „Mi, ljudi iz srednjeg veka...“, izražava jedmu stvar-

u nama odvija sastavljen od ne potrebe jednog partnera za ispreturanih sećanja i maglo- drugim. Autor kao dđa sugcčavajući, sam za sebe, PrOD- vitih predviđanja kroz percep- riše da ova kukavička potre-

zije o dešperatnoj ozlojeđenosti — zaključuie Džon Si-

leme i osobenosti posla kojim ciju onog što sc upravo izvan ba veoma teško opravdava mon. (B. A. P.)

nas događa i o čemu nas naša čula izveštavaju. Film no- [-]

[1 ı ve realnosti želi zapravo da predstavi alhemiju mentalnog ljubive koegzistencije različitih

Neposredno, ta se Nova kultura političkih sistema?“

Na ovo pitanje Bezil Devidson je odgovorio: „Najgore u današnjoj „književnosti je to

vio pitanje kako valja i daa ne Vremena. bi se do dans morali baviti tendencija, osim već ranije ma dogmatizma i shematizma. pomenutih osobina, opaža i u Rozner nije postavio to pita- novoj organizaciji posla: scenje jer nije prišao objektiv- nografija postaje izuzetno Va- što se dosta veliki broj bpisanom i svestranom razmatra- žna i izrazito deskriptivna, REDAKCIJA ČASOPISA ca, kako boljih tako i slabijih, ty 18. BROJU „Literarnih no- nju. Poverljivi smo i veruje- značaj glumca interpretatora „Nova kultura* obratila se ne- interesuje više za formu nego vina“ Pavel Kamenjik objav- mo svakom ko nas argumen- SMO neuporedivo, a režiser kim piscima, čija je delatnost za sadržaj svojih dela. To je ijuje članak “pod naslovom tima osvedoči, ko sc pri tom postaje pravi autor sva četiri vezana za Evropsku zajednicu pomalo ugledanje na izvesne „Mistika i razum“, koji ima služi objektivnim metodima i elementa filma: scenarija, sce- pisaca (COMES) 5 molbom da apstraktne slikare, za koje je polemički karakter. Poslednjih donosi logičke zaključke. Za- nografijey kamere i montaže; odgovore na sledeće pitanje: forma sve a sadržaj nebitan. godina ispituje se osnova su- što da ne. Ali pored đeklara- muzika postaje neophodan e- „Kako zamišljate ulogu pisca Svi oni liče na iščupano drvo

ZADATAK PISCA DANAS

OD; a VA Al ai ,

MISTIKA |I RAZUM

mentalnog vremena. i ulogu literature u savreme- koje pliva po toku dogadaja.

štinskih estetskih pitanja uz izbegavanje apsolutizacije tremutne pouke. Postavlja se pitanje šta ireba preuzeti i dalje razvijati od Kklasika češke i slovačke marksističke estetike i velikih pojava buržoaskce demokratske književne „nauke. Kada se rađi o marksističkoj estetici u prošlosti koja je imala i trenutno polemički karakter i subjektivne crte, me uzima se uvek u obzir Yacionalno jezgro u tim velikim klasičnim uzrocima. Po običaju prilazi se, samo subjektivnom. Sličan karakter, po Kamnjikovom mišljenju, ima napis Jana Roznera — „O mistici, razumu i svrsishodnosti istine“, objavljen u 8. broju istih novina. U njemu se insistira na razotkrivanju preživelog dogmatizma u umetnosti. Rozner nastoji da na nckim citatima nove Lačjakove pesme i na stihovima Kriste Bendove, upozori ma opasnosi „restauracije“ poetike kulta ličnosti danas. Na prvi pogled se čini da se rađi o korisnom obračunavanju Kritike sa konzervativizmom. Bezuslovnu vrednosi. predstavijaju HKritička konkretna razmatranja dogmatičme i shematske poetike kao izraza iđeje Kkulta ličnosti koja se odrazila u češkoj i slovačkoj književnosti, ukazivanje na opasnost od nje itd. Bio bi to istinski doprinos marksističkoj estetici. Rozneru ta namera niti je pošla niti je mogla da pođe za rukom. Preživanje dogmatizma i shematizma mije samo «slabost jednog ili dva umetnika a još manje jedne pesme ili istrgEnutog citata. Problem je širi. Postupno kako su postajala jasnija teorijska pitanja, kada je častan deo češke umetnosti pošao novim otkrivačkim putem, pojavio se istovremeno i novi „sopstveni“ shematizam umetnikovog puta. Misli da she matizam kao ispoljavanje negativnog pojednostavljivanja i kičerske deformacije predstav lja statička gledišta, da se konzerviše samo izmenom tomalnosti, marksistički je neodrživo. Kada bi bilo tako, ne bi se do danas morala baviti tim problemima.

Kamenjik se zalaže za konkretno razmatranje i argumen taciju, pri čemu onaj koji analizira treba da buđe siguran i objektivan da bi posta-

i

tivnog isticanja lenjinskih prin lement

cipa susrećemo se sa postupcima koji su od Jlenjinskih vrlo daleko. Rozner donosi ne=određene tvrdnje, odbacuje samokritiku i pokušava da za minulo doba celu krivicu svali na „objektivne uslove“. Kamenjik navodi prvu Lačjakovu zbirku „Drugarica moja domovina“ koja bez obzira na svoje slabosti govori osećanjem savremenog čoveka i pesmu „Dar“ sa temom o duĐokom odnosu prema komunističkoj zemlji. Sve se doduše može postaviti na glavu i Osećanje prema zemlji proglasiti kopiletom staljinizma. (B. R.)

M NUOVA ANTOLOGIA

FILM

U OSVAJANJU jednog tajanstvenog jedinstva: jeđinstva vremena fizičkog i Vremena psihološkog — tako glasi, otprilike, pun maslov eseja PFrančeska Panarije. Kao i likovne umetnosti, kaže on, kao i literatura, tako i film, u svojoj evoluciji, usvaja u najnovije vreme neka shvatanja i ideje savremene mauke. Danas je nesumnjivo da stavovi savremene „matematike, fizike i biologije, koje naučnici po humanističkoj tradiciji, nastoje da prevedu i upotrebe za produbljivanje ljudske kulture uopšte, utiču meposredno ili preko Kknjiževno= sti na estetska i filmska shvatanja pojedinih režisera i scenarista filmske avangarde. U delima Antonionija, kao i u „Hirošimi“ i „„Marijenbađu“ Renea nailazimo na jedan sasvim nov svet „pripovedanja, na jedan film skoro bez zapleta, s malo govora, prigušenih zvukova, s ličnostima iz jednog skoro mineralnog sveta, u jednom ambijentu podvodnih pokreta u kome društvene

·sile deluju na način hemijskih

elemenata. Nije to više neka priča u slikama ispričana i stvorena i nametnuta od strane nekog organizatora, režisera, nego jedna sukcesija slika čija objektivna, precizna, monotona, često ponavljana deskripcija rađa jedno strujanje ideja i emocija, različitih kod raznih gledalaca. to. je {iilm u kome i stvari igraju ulogu „lica“; u kome lica nisu svodljiva na likove a sekvence na obične movinske stripove.

Sve ove mesumnjivo vredne

novine Panarija dovodi u ve-

zu sa novim tretiranjem vre» mena. Vreme je najdublja zagonetka prirode, najviše zbunjujuća, a istorija njenog ispitivanja, istorija ideje o vremenu, objašnjava bolje no ma

CP. IC}

nom svetu, u okvirima miro-

Arts

VREME VELIKE OBMANE U UMETNOSTI

SITUACIJA u umetnosti danas je poremećena, to je Ssvima poznato — ovom. konstacijom počinje svoj članak pod gornjim naslovom Rene de Solije u najnovijem broju ovog lista.

Očigledno je da su , Zbog

Solije smatra da iz stanja današnje umetničke kritike potiče sve zlo. Zaista, ona danas ne igra više nikakvu Ulogu. Direktori pojedinih galerija, pa i dircktori pojeđinih listova i revija (posredi je i ljubomora), udešavaju da joi se da što manje mesta. Umetnička Kritika danas se smatra za „siromašnog rođaka". Bez stalnog mesta, ona ga više i ne traži. Ona postoji još samo kao „usmena“.,

„Mriza“, dakle, postoji zboB

„aktuelnih prilika u umetnosti“ mnogih razloga. T u toi nez-

slikari čatave jedne škole (one posle velikih majstora, kao što su Pikaso, Brak itd.) izgubili svaku kontrolu nađ svo jim radom i svojim talentom, naročito zbog novčanih uspeha: Proizvodnja postaje sve veća, osobito uz pomoć posrednika. A što se tiče vrednosti samih slika, danas je „šik“ da se prvo gledaju „potpisi“, a tek posle dela. Tako je slikar-umetnik postao „zZzVezđa“ na velikom vašaru umetnosti. Čak i mlađi slikari, koji su „uspeli“, prave slike „na brzu ruku“, ali se osim foga bave i „kritikom“, da bi na taj način ućutkali ozbiljnu Kritiku. Otuđa danas u umetnosti toliko žurbe i rađa „na brzinu“ i upadljivo odsustvo prave kri tike. A za one koji „čekaju“ i čije delo nešto vredi, današnja „gužva“ slična je stanju pravog rata ili okupacije. Sa svih strana konstatuje se nesloga i otimačina.

Slike se prodaju, „prodaju skupo i važno se šapuće kako je ovo „plasiranje“ novca unosno i kako će „doneti“.

dravoi atmosferi majlepše je to da se slike gomilaju, produkcija je ogromna; a, u stalnom ponavljanju slikarstvo je postalo monotono, sumorno. Više se ne rađi za umetnost, već za novac. Nema više „bacanja“, „brisanja“, uspona, padova, kao nekad; sad sve što se naslika, ide na prodaju.

Kad bi se mogla izložiti slike naših slikara, izrađene posle rata do danas, najbolje bi se viđeo njihov nmapredđak, Uuspon ili pad. Međutim, u današnjem našem apstrakanom slikarstvu, taj uspom ili pad je mevidijiv.

Srećom, za nas je slikarstvo još uvek i isključivo samo znak, oblik, pređeo, pokret, pažnja, strpljenje, istrajanost, traženje snaga, iznenađenje, prostor i đinamika, boja i smi sao, i to bez obmanjivanja. T bez lažnog mođernizma. Ond treba da je neusiljeno. A. Đaš nedostatak svega toga suština je „procesusa“ današnje Kkrize u savremenom slikarstvu.

(N. 2

Što se tiče mene — kaže Dcviđson — želim da budem brod kojim sam upravljam prema svojoj volji. Eto tako ja viđim situaciju u engleskoj književnosti i svoju lično. Politička angažovanst pisaca to je pitanje moralnosti.

Huan Gojtisolo navodi primer sa SVOE boravka na Kubi 1961. gp. „Zemlje „različitih političkih sistema moraju sc opredeliti za koegzistenciju. U okvirima te mužne koegzistencije mi pisci smo dužni da odigramo vrlo važnu ulogu. Intelektulci i stvaraoci Istoka i Zapada, nezavisno od svojih političkih pogleda, treba da se priđruže misli Žana Pola Sartra, o demilitarizaciji kulture. Tim potrebama odgovara COMES. Braniti kulturu koja već postoji, a još više onu koja će doći.

Rože Kajoa smatra da se misija književnosti uvek zasnivala na razumevanju ljudskih problema i nji» hovom rešavanju. Poziv pisaca je istraživački rad, čiji rezultat zahteva svoj ramg u zavisnosti od Kkvaliteta ekspresije. Što ne znači da pisac nije dužan da uzme udela u vu borbama svoje eopohe. Povremeno to je čak njegova obaveza, ali je pre svega dužan da io čini kao čovek koji ima obaveze kao svi ostali ljudi. U svetu kome nisu tuđe borbe i strasti, umetnost i književnost moraju da budu njihov odraz, ne kao što to biva u životu već kao u ogledalu“. Verkor ističe da je njegovo mišljenje da svaka ijudska deletnost ima za cilj, za krajnji i jedini cilj — saznanje istine. Jedina sreća za duh je nmalaženie istine, kako Rlijar kaže, postepeno, uporno, „Uklanjanje tajni“. Iz toga sledi, da je zađatak pisca i književ nosti uopšte, isti kao zadatak nauke, umetnosti itd. identičan sa traženjem istine. Drugo ne postoji. Jedan od zadataka Kknjiževnosti u današnjem svetu, u smislu opšteg zadđatka misli, jeste traženje toga, što u svakom bloku sadrži u sebi nešto od istine“.

(BB. RR

nost. Ali to ne sprečava da svaki istorijski događaj dopušta neposredno učešće kroz koje funkcionišu institucije, odnosno problemi političkih sklonosli.

Izgleda da u naše vreme postoji razlog brizi zbog jednog suprotnog fenomena, odnosno depolitizacije (spontane podrazumevamo, je? za vreme Drugog Carstva nije bila takva) javnog mnjenja. Izvesni ljudi suviše strogo cene Tio hlađenje koje, kako izgleda, savremenici za političke diskusije i za dokirinarne prepirke. sujući to preteranoj sklonosti za materijalne ugodnosti, oni okrivljuju „begunce na.,.vikende”, a i kult prema automobilizmu i filmu. Kao nekad rimski narod, naši građani bi se odrekli svoje veličine u prošlosti zamenu za nešto poboljšan „panem et circenses,

Može se konstatovati da ugodnost života odvraća od političke aktivnosti. Oopšte, ova je i bila rezervisana samo, za imućčne aristokrate ili dobro nagrađene upravljače. U naše vreme, u nedovoljno razvijenim sredinama, politika je jedini način da se čovek obogatfi, ili bar živi ugodnije.

Otuda i surovo suparmištvo.

Karlo LEPI

nesansni komediograr izjašnia je uz to bio i naš veliki pi- talno vreme“ (Rob Grije), vre samo uz pomoć jedne patetič- žbi gnušanja, umesto ljubavi, me filma koji se' neprestano ne, nasušne, tako reći, pomam wu cilju stvaranja jedne poe- upućuje. Kad čovek kaže da se ne bavi politikom, on se

_— ——— —r— II #.NGI —

Strah

KADA BIH MORAO DANAS, posle skoro dvadeset godina, ponovo da napišem svoju prvu knjigu Strah slobode i ostale koje su iz nje proizišle, ne verujem da bih išta bitno promenio. Ali sigurno ne bih više mogao da ih pišem onako kako sam ih pisao, nego u formi čisto racionalnoj ili potlpuno narafivnoj. Ne bih više mogao da nađem mitološku formu koja im je svojstvena i koja se nalazi samo prvi put (bilo da je nedostatak. ili vrlina), a koja je odgovarala prirodi tadašnjih misli i slika što su sačinjavale mit o jednom iskustvu za mene novom, o jednom unutrašnjem otkriću i saznanju vremena u kome je sve bilo ekstremno i konačno, surove i ozbiljne istorije jednog sveta definitivnih odluka i neuništivih opozicija, totalnog ropstva i apsolutne slobode, Taj svet se završavao, u svojoj tofalističkoj apokalipsi, uni-

· štavao i svodio u surove granice svojih koncentracionih lo gora, i ponovo se rađao u plamičcima svesti, u tajnim pokretima borbe i otpora. No ta istorija i taj njen dvostruki proces koji je onda mogao biti shvaćen s naporom pesničke intuicije i mišljenja postaje danas, sa sve većim odstojanjem, sasvim razumljivo nizanje činjenica, i gđe bih onda moga0 sad da nađem u sebi ondašnju tenziju, s njenom dramatičnošću i sa unutrašnjom sigurnošću u istinitost iznetog.

Svi nasleđeni i moderni mitovi su pomračeni i drugi ne mogu nastati iz istih izvora, jer svet koji ih je rodio već je iznutra mrtav, izgubio je svako realno postojanje i pokretan je (ili imobiliziran) samo strahom od sebe i od zbivanja: to je strah od postojanja toliko totalan da se otuđenje više ne ograničava na jednog čoveka ili na jednu grupu ljudi, na · Jevreje ili na Crnce, nego je postalo sveopšte i bez ostatka, Simboli more, gađenja i dosade, inkomunikabilnosti i očaja apstraktne individue, u apstrakinom vremenu, u jednom društvu bez odnosa osim onih apstraktnih i konformnih, jedini su poetski izraz toga sveta, s taj izraz nije ni pravi ni potpun jer ga, u takvim uslovima, nije ni mogućčno naći. Pokušaji da se dokumentuje i izrazi ovo stanje nepostojanja i dobrovoljnog odbijanja da se bude realan ne mogu, po definiciji, rađati mitove koji su, po prirođi svojoj, realnost, ekspresije neodvojive od realnosti, realnošću stvorene. Otuda,

K-NJILJŽ.EM NJE NOVINE

zi a O SG i i A a So u a

Dk OG II —. Be NL