Književne novine

" ciološka amaliza

oramo biti načisto sa tim da kritičar koji se danas, ovde još više nego na nekom drugom mestu, aktivno bavi izučavanjem i kri-

_ ?ličkim osvetljavanjem procesa umetnikog stvaranja i njegovih rezultata

— ume{iničkih dela ne može mimoiči,

u svojim pristupima umetnosti i knji-

Ževnosti, sociološki metod koji se oslnnja na ileorijskim postavkama Marksove 'dijalektičke misli.

Mi u stvari živimo u doba kada sopostaje nerazdvojni deo misaone instrumentacije. Iako je

(danas više no ikada ljudska misao i

. nost izvana,

kao njena praktična duhom egzakinog i eksperimentalnog, oblast njenih poslednjih teorijskih sinteza nije i ne može biti potpuni izraz same materijalne stvari kojom se ljudska | misao bavi; uvek ostaje jedan deo koji otpada na sam subjekt i one složene Ssocio-psihološke odnose koji kroz njega deluju i čije otiske nosi njegova misao. Sve dotle dok subjekt , nije puki statista u tom međuodnosu svest — stvarnost, ostaju odškrinuta vrata i za druge vrste analiza, pa i za sociološku,

sve što nastaje primena prožeto

To prisustvo sociološkog aspekta i taj elemenat društvene | uslovljenosti liudske misli predstavljaju jedan od relativizirajućčih momenata u njenom progresivnom kretanju. Upravo Ssociološki sazrela svest o humanoj nepotpunosti naše misli, uslovljena našom jednostranom društvenom pozicijom, nalazi u današnje atomsko doba svoju egzaktno-naučnu potvrdu. Koliko je društveno inspirisana misao kadra da prodre i u teorije koje se naizgled iscrpljuju u zatvorenom krugu svojih činjenica pokazuje i naučna “„Bmrevizija Darvinove teorije porekla životinjskih vrsta. „Ispravka i dopuma Darvinove

teorije mogućna je upravo zato Što je on u nju nesvesno uneo izvesne momente koji su karakteristični za

društvene odnose i panoramu klasnih antagonizama u Engleskoj XIX veka,

Biologističke feovije neuroza danas

'eđu engleskim MKritičarima–marksistima najistaknutije mesto pripada Kristoferu Kodvelu (1907 —1937). On je, pre svoje tragične

smrti u španskom građanskom ratu, pod pravim imenom (Kristofer Sent Džon Sprig) objavljivao detektivske

romane, knjige, o avijaciji i psihološku prozu, a pod pseudonimom (Kristofer Kodvel) pisao poeziju i bavio se knjiŽževnom kritikom, estetikom i fizikom. Njegova najznačajnija i najganimljivija knjiga Ilusion and, Realitu nalazila se u štampi kad je otišao u Spaniju i postao borac Internacionalne brigade; ostala dela (Studies a Dyuing Culture, 1938, Poems, 1939, The Crisis in Phusics, 1939 i Further Studies im a Dulng Culture, 1949) objavljene su posthumno.

Među današnjim engleskim | mark«istima postoji razmimoilaženje u DOsledu vrednosti Kodvelovog dela, Dok iedni smatraju da Ilusiom amd Realitu predstavlja prvi (uspeo) celovitiji pokušaj da se napiše marksistička teorija umetnosti i gledaju u toj Kmjizi klasično delo, drugi ivrde da su formulacije u Kodvelovim studijama daleko bliže savremenoi građanskoj naučnoj Tilosofiji nego marksizmu.

Da bi se uočila bitna Kodvelova shvatanja o umetnosti, o njenoj dru-· štvenoj ulozi, nužno je, pored studije o poeziji i izvorima poezije Ilusion and Reality, razmotriti i izvesna poglavlja njegova drusa dva posthummo objavljena dela: Sindies m a Dung Culture

i Further Studies m a Duknmg Culture.

Pokušaćemo, ovom prilikom, da interoretiramo Kodvelove osnovne estetičke komcepcije, svesni đa će mnoge važne postavke ostati nedirmute i mnosi stavovi neobuhvaćemi.

U uvodnom poglavlju Jluzije i Tealnosti Kodvel postavlja izvesna određenja svojim kritičkim kretanjima i podvlači da na samom početku odbacuje svako ograničavanje na čisto estetičke kategorije. Ukoliko neko želi da se zadrži potpuno u oblasti estetike, treba dn ostane ili tvorac ili uživalac umetničkih dela, pošto samo u tim ograničenim područjima umetnost može da bude „čista”., Ukoliko čovek počinje da se bavi kritikom on tađa,ide „izvan umetnosti” i počinje da je posmatra „izvana“. Šta t0 znači posmatrati umetnost „izvana“, pita se Kodvel. Umetnost je društveni proizvod i stajati izvam umetnosti znači stajati w društvu. Krifika mužno mora da sadrži sociološku komponentu. U Weitici vrednosti se integriraju i raspoređuju prema perspektivi ili pogledu na svet, koji predstavlja jedan opštiji pogled na umet-

To gledanje se odlikuje alttyyaim odnosom prema umetnosti i ne svodi se na njenu hladnu kontemplaciju, Pošto su fizika, amtropologija, istorija, biologija, filosofija i psihologi-

6

su svuda doživele značajne korekcije ispravljajući se i dopunjujući socior genetskim shvatanjima o poreklu Žž mogućnostima njihove kliničke terapeutike. Ogroman uspeh koji je poslignut u naše dane na ovom polju, i koji u doba Frojda ne bi mogao ni da se zamisli, može se objasniti dobrim delom upravo time što je, u skladu sa

prodiranjem sociologije kao opšte na-,

učne metodologije, statički momenat u tumačenju geneze neuroza (bio-fiziološki elementi, nasledni i konstitucionalni faktori) uravnotežen sa dinamičkim, socio-genetskim faktorima, čime je otvoreno noyo poglavlje u razvoju psihijatrije.

Subjektivne i'objeklivne teškoće u odnosu na sociološku metodu počinju sa njenom primenom. „Ako mogućnost te primene počiva na teorijskoj pretpostavci da je društvena stvarnost jedam od najbitnijih faktora koji određuju ljudsku misao, time još nije rečeno u kojoj smo meri ovlašćeni da jednu misaonu strukturu svodimo na njene društvene sadržaje. Pošto svaka sociološka

ja isto tako društveni proizvodi, kritičar treba da primenjuje kriterijume iz tih oblasti, ne padajući pri tom u

eklekticizam, niti brkajući umetnost s psihologijom ili politikom. Kodvel podvlači da istorijski materijalizam predstavlja osnovu njegovog pristupa umetnosti, pošto jedino on omogućuje „aktivan odnos ideoloških proizvoda društva jednog „s drugim i sa konkretnim životom“,

Pristupajući traganju za izvorima poezije i njenim razvojnim putevima Kodvel u 7luaziji i realnosti ističe jedan od svojih osnovnih stavova:, kultura se ne može odvajati od ekonomske proizvodnje, a poezija od društvene organizacije. Emocije zajedničke svim ljudima menjaju se s razvojem društva: kako sa razvija društvo tako' se razvija ,i umetnost. „Svestam društvenih mena i njihovog uticaja na umetnost Kodvel postavlja jednu zanimljivu dighinkciju između poezije i. Ypmama. Poezija na specifičan način izražava genetički deo individue, dok roman izražava individuu kao društvenu ličnost, kao čoveka prilagođenog društvu i, ostvarenog u njemu. U ne izdiferenciranom plemenu lako je i uvek mogućno svim ljudima da budu u jednom duhu, u jednom vremenu i na jednom mestu: isto tako je lako univerzalnom i bezvremenom egu da se

pomoli iz tog skupa, govoreći za sve Jednim glasom. Ali izdiferenciraniji moderni život veoma je irontrapunk=

talan. Ljudske sudbine se menjaju, poklapaju i prožimaju u jednoj „KMom-

mplikovanoj tapiseriji” i retko kad na=

stupe trenuci kad se sve njihove misli i emocije sjedinjuju u jedno umivepzalno, zajedničko „Ja“. Zato jumnak

KA MARKSIST

mamu, dalje, asocijacije nisu,

akciji“.

analiza neminovno zadire u spekulativno područje, to je prepušteno našem sopstvenom osećamju mere da odredimo mogućnosti i granice njene upotrebe. Tu nema nikakvog opšteg normaifivnog regulativa i jedino krajnja stručnost i kultura udružene sa potpunim sociološkim obrazovanjem mogu da izbegnu neminovne vulgarizacije. U protivnom, uvek se nalazimo u opasnosti da složena pitanja sociološke metodologije DOjednostavimo i svedemo na alttuelne ideološke i publicističke potrebe.

Za našeg kritičara od posebnog je značaja pitanje kako primenjivati sociološku metodu u našim društvenim uslovima, Koji oblici i mehanizmi kretanja društvenog razvitka u socijalizmu treba da zamene mehanizme klasnih odnosa i društvene nejednakosti? Očigleđno je da i u socijalističkom društvu postoje izvesni antagonizmi, ali je pitanje u kolikoj su meri oni a u kolikoj je meri opšta društvena „svest presudam faktor u formiranju pojedinačne svesti.

Razvoj socijalističkog društva neminovno vodi integraciji ljudske svesti ili onome što je Marks definisao kao „OČO~

romana nije, poput „junaka“ poezije, univerzalno, „zajedničko. „ja“, nego stvarna konkreina indiviđua. U rokao u pokoju ritam

poeziji, vezane za reči, nego za kretni lok prividne stvarnosti reči simbolizuju, Zbog toga su

i „precioznost“ strani romanu. Zbog toga se romam lako prevodi. On komponuje ne pomoću reči, nego pomoću scena, akcija, ljudi. Kićeni stil ie smetnja romanu jer skreće pažnju sa događaja i ljudi na reči — ne kao reči, kao crne obrise, nego kao simbole za koje se veže razmovrsni osećajni tom.

Za Kodvela je apsolutno nesumnjivo da umetnost ima društvenu funkciju. Ta činjenica nije „marksistički zahtev“; ona proizlazi iz samos načina na koji se umetnički oblici formiraju. Fantazije snevača nisu umetnost. One to postaju tek onda kad im se pridoda muzika, oblici, reči, kad se zaodenu u dručšiveno priznate simbole i

kad, tokom tog procesa, pretrpe izvyesnu modifikaciju. Snoviđenja, famtazije, lep prizor zalaska sunca pred-

stavljaju građu umetnosti i umetnik, podražavajući ih, i modifikujući, stvara slike koje mi primamo kao iluzome, ali koje ipak smatramo merom realnosti, Umetnost je, kao i nauka, deo društvenog procesa. Obe su društveni proizvodi, a društveni Dpror izvodi, bilo materijalni ili ideološki, mogu imati samo jedan cilj: slobodu, "To je sloboda koju čovek traži sukobljavajući se s prirodom. Ta sloboda može se izboriti samo akcijom i umetnost i nauka predstavljaju „putovođe ka Umetnost, „svet organizovane

emocije vezane za doživljaj“, omoguću-

se'

večenje čoveka“, Izgleda nam da taj proces humanizaoije treba da bude po-,

lazna tačka naše sociološke analize i na

području estetskog fenomena. A to opet znači da sociološka analiza estetskih fenomena u našim uslovima ne može nikako da se iscrpi, ni sada a još manje u buduće, isključiyo u eksploataciji ideoložkih sukoba između socijalizma i kapitalizma. U Sovjetskom Savezu to ie oficijelan stav, ali svi pisci nc dele to mišljenje. aj antagonizam, međutim, nije presudan faktor za gavremni razvoj čovečanstva, jer se stvari mimo njega, iako u njegovoj senci, neumoljivo kreću napred.

U toliko se manje taj anftagonizam može smatrati jedini i za sam unutrašnji razvoj i socijalistički progres bitnim oblikom ideološke borbe. Za nas je presudna, pre svega, naša društvena praksa i borba mišljenja koju pokreću suproitnosti u našem društvenom vazvifiku. Jedino na toj osnovi mogu se razviti kritički instrumenti sociološke metode u našoj literaturi. Samo zato što još nismo razvili naučnu sociologiju u njenoj primeni na naš unutrašnji socijalistički razvoj mi pribegavamo spoljnim rešenjima, dok je kud i kamo važnije razvijati analizu, naših drušitvenih odnosa i otkrivati zakonitosti njihovos kretanja.

Razumljivo je što to nije ni najmanje tako, jer je u pitanju pionirski posao, i jer svaki istraživač na tom području ima unapred da računa sa nizom teškoća i nerazumevanja, Time se može i objasniti što su naše društvene nauke „otkazale“ na tom glavnom istraživačkom polju. Umesto da se već jednom upuste u uopštavanja i sinteze iskustava našeg društvenog razvoja, naši 5Ociolozi su se izgubili u statističkim ana= lizama i sociometrijskim računanjima.

Pošto nema pri ruci izrađene i naučno definisane postavke i u opštavanja, formule i zakonitosti našeg društvemog razvoja i sheme o njegovim antagonističkim mehanizmima, književni Kritičar koji u sadašnjim uslovima pokušava da primeni sociološku analizu na pojave i dela naše savremene ikmjiževne

\

je razumevamje među ljudima, nove stupnjeve svesne simpatije. Važno je shvatiti, ističe Kodvel, da je uloga umetnosti bitnija od uloge propagande, pošto ona menja đuh ljudi pomoću istine i lepote.

Razmišlljajući o fenomenu umeilnosti Kodvel dolazi do zaključka da umetnik svojom umetnošću ne izraŽava sebe, nego da u umetnosti sebe nalazi. On slobodnom samoizražavanju ne pribegava zbog toga da bi ga učinio društveno ajipotrebljivim, on slobodno samoizražavanje nalazi jedino u društvenim odnosima olfelotvorenim u umetnosti. Vrednost umetnosti za umetnika je u tome što mu ona omogućuje da postane slobodan. U sintetizovanju svog doževljaja s društvenim, utiskivanjem svcyr unutrašnjeg „jać u kalup društvenih odnosa, umetnik ne stvara samo novi obrazac, društveno dragocem proizvod, nego, isto tako, uobličava i stvara svoje „ja“. ..Nemi neznani Milton je zabluda. Miltoni se stvaraju, ne rađaju se“, misli 'Kodvel.

Suštinu literature, dakle, Kodvel vidi u sukobu između nagona i okolnog sveta. Umetničko delo, kaže om, predstavlja negaciju negacije — sintezu između postojećeg sveta umetnosti (postojeće svesti ili teorije) i umetnikovog doživljaja (života ili prakse). Kad u svet umetnosti uđe novo delo taj svet se menja. "Tai proces predstavlja revolucionarni vid umefnikove uloge. Ali pri tom se menja i umetnikova svest pošto je on, kroz medijum umetničkog dela, prisilio svoje životno iskustvo, novo, gluvo i neformulisano, da postane svesno, uđe u njegovu svesnu sferu. U tom procesu se otelotvoruje svojstvo umetnosti Wao emocionalne adaptacije.

Sva umetnost nastaje usled tenzije između promemljivih društvenih odnosa i demodirame svesti. Nova umetnost rađa se usled toga što stara. postaje isključena, na izvestan način, iz sadašnjosti. Međutim, stara umetnost ima za nas smisla jer se nagoni, izvori afekata, ne menjaju. zato što novi sistem društvenih odnosa ne isključuje stari, zato što nova umetnost, takođe. uključuje u sebe tradicije stare umetnosti. TI nova umetnost nastaje usled tenzije između indiviđualizma i kompleksnih vidova okolnog života, između slobodnog praćenja sna i grubih udaraca anarhističke stvarnosti, Taj proces budi umetnika iz njegovog sna i prisiljava ga đa, mimo svoje volje, posma-– ira svet ne samo kao umetnik, već i kao čovek, građanin, sociolog. On ga prisiljava da se zainteresuje za stvari koje nisu u tesnoj vezi s umetnošću za politiku, ekonomiju, nauku ili filosofiju. Nije važno da li je to za umetnika dobro, ili ne, jer tako mora biti. Svi značajniji umetnici njegovog vremena, ističe Kodvel, nisu mogli da se zadovlje „čistom” umefinošću. Oni su bili svesni da treba da postamu proro-

ie Ke 6 7. KR TAD 195001)

i umetničke produkoije nalazi se u sace \ svim nezavidnom položaju. On ili treba da tumara po praznom ulažući napor koji u sebi ujedinjuje i kritičarski posao i studioznu sociološku analizu, ili mora da pribegne spoljnim rešenjima, tj. da pojave iznikle na socijalističkom društvenom {lu lumači isključivo kao puki odjek ili uticaj buržoaske ideologsije ili, konačno, da sve Što ne može da svršta u postojeće oskudne kalupe svakodnevne vublicističke klasifikacije odbije kao ogrešenje O naše društvene norme i socijalistički moral,

Jasno je, onda, da se u takvim uslovima najlakše i 'sa zapanjujučom nmminovnošću rađa tip kritičara konformiste. (Dokle ide taj konformizam pokazuje činjenica da protivu kampanje koju „Sport i svet“ sa tobožnjom blagonaklonom objektivnošću vodi protivu talentovanog pisca mlađe genera» cije Mirka Kovača nijedan pisac nije do sada javno izustio mi jednu jedinu reč.)

Da se ne bi suočavao sa svim tim teškoćama i preprekama, kritičar izbogava da posmatra stvari u aspektu koji mu se čini problematičan. Samo kad mu pisac otvoreno da za to povoda, on nea– guje pamfletski ili površno i nedoučeno „ideološki“, Doduše, mi još nemamo pravi društveni roman iako imamo roman kome faktografski daju obeležje činjenice uzete iz naše savremene, Više materijalne negoli društvene stvarnosti, A tek takav jedan roman pružio bi književnim kritičarima priliku da pokušaju sa sociološkom analizom na našem đomaćem {lu,

U nedostafiku toga oni ili primenjuju tu metodu isključivo na pojave strane književne produkcije, odnosno na pojave naše književne prošlosti, ili rezvijaju sve druge oblike književne kritike izuzev sociološkog aspekta kad su u Dpitanju pojave naše savremene književnosti. Kada ćemo dobiti marksitičku kritiku pitanje je koje u ovom trenutku možda najmanje zavisi od kritičara.

Zoran GLUŠČEVIĆ

eine pVia" _______________-__---_— –— _— _— —<oe———

ci, mislioci, filosofi, „političari, ljudi zainteresovani za Život i realnost kao celinu. Paza čiste umetnosti, po Kodvelu, ili je prošla, ilijoš nije ni počela. Savremeni umeinik, podvlači on, mora da bude duboko zainteresovan za međusobne odnose među ljudima. On ne treba samo da ih posmatra, nego da doprinosi njihovom menjaju i traženju novih i punijih vrednosti u ##njima. Zamerajući Lorensu što je propovedao vraćanje na niže oblike života, Kodvel primećuje da se civilizacija ne može izmeniti vračanjem na primitivne oblike svesti i da dužnost umetnika nije da propoveda povratak na staro, nego da se bori za novo i da stvara novo. Umetnika, misli Kodvel, neprestano saleču nova. još neformulisana osećanja. On stalno pokušava da se dokopa još neznanih lepota i emocija. On u svom srcu neprestano oseća tenziju između tradicije i doživljaja. Kao što naučnik istražuje nove realizme SpOljašnje realnosti tako umetnik neprestano oikriva move predele srca. I jedam i drugi su istraživači i nužeo je da se osećaju usamlieni, Ukoliko su individualisti, to ne dolazi otuda što su nedruštvena bića, nego baš zato što obavliaju jedan društveni zadatak. Nedruštvena bića su jedino. u tome smislu što uključuju u svet društva oblasti koje su „danas“, kako kaže Kodvel. još nedruštveme. Zbog toga omi moraju staiati i u jednom i u drugom svefu. Pošto je u umefničkom procesu pošte” dni činilac društveno „djia“ ı svom OT” nosu prema doživliaju individue. iasn0 ie, smatra Kodvel. da se jmtegsraciin kojin se ostvaruie u umeflmičkom delu može postići jedino pod uslovom da ie nredmet privaflnog doživliajia koi se integrira a) važan (duboki emociona]ni poriyi, neoromenljivi naeoni itd.) i b) opšti. Prvi uslov omogućuie stvavanič velike. univevzalne. bezvremene i trnjne umetnosti, a drugi obipšniava 78” što savvemena timetnost (Čak i kad niie velike) može da uzbudi više 0 velikih dela iz prošlosti. Poštn umefnik živi w sadašniem svetu i pošto nie0” vo delo može imafi vrednosti iedinn ukoliko on inteevira doživljaie zaiedničke svim liudima. iasno je. misl! Kodvel. da umetnost jednog vremena može izražnvati jedino zajiednička 15% kuetvn ljuđi toga vremena. Društveno ego ili subjektivni svet realizuju se u umefnikovoj mašti is” krivljavanjem spoliašnjeg sveta. 'Umelnik prilagođava psihu okolini i zbof toga je jeđan od uslovnih odrednica razvoja društva. To čini na taj način što iskrivljuje okolni svet i udaljavš svoju predstavu toga sveta od spolja šnje realnosti, ali je približuje gen0” tipu. Umelnost je drušiveno vrednija Nastavak na 7. strani

' | Dušan PUVAČIĆ

KNIŽEM/N:E NOVINE

o