Književne novine

Jedan

slučai prosvetnog . kriminala

SUĐENJE koje je 22. juna počelo sedmorici beogradskih prosvetnih radmika u Okružnom sudu dobilo je veliki publicitet u štampi i izazvalo veliko interesovamje maše javnosti. Optuženi su doveđemi pred sud zbog toga što su izdavali falsifikovama svcdočanmstva o završnim, razredima beogradskih gimnazija u kojima su radili. Izvestam broj svedočanstava izdali su svojim prija" teljima, rođacima i poznanicimo besplatno; ostalim, „mušterijama“ svedđočanstva su davali uz materijalnu, maknadu, maplaćujući za svako svedočamstvo od pedcset do preko sto hiljada dinara, zavisno od razreda.

Naš pristup ovom slučaju mcma mameru da mimoiđe očigledmu, i veoma sramotu, krivicu počinilaca ovog krivičnog dela. Njihov delikt memogućno je me osuditi jer je mesumnjiv i velik. Ali mogu se potražiti izvesni mogući njegovi uzroci, koji meće biti isključivo psihološke ili moralne prirode, pošto je psihološka i moralna stabilmost optuženmih poljuljana samim, tim što su seli ma optužemičku klupu i što je mjihova krivica dokazana. Daleko značajnije, u ovom trenmufku, Čime mam se izvesme društDene kompomenmte koje se same od sebe mameću kad o ovom slučaju počne da se razmišlja.

Skloni smo, maime, da ovo 5uđenje posmatramo kao jedan slučaj korupcije, koja, u vYikYivenom vidu, ima i u prosveti daleko sigurniju busiju mego što se obično misli. Ona je, između ostalog i usled novog sistema polaganja višeg tečajnog ispita, postala mešto kao javma tajna. Premda situacija još mije alar=mamfno opasna, izvesne činjemi” ce. kao što je rečemo suđenje, opominju da bi mužno bilo požabaviti se ozbiljnije kompleksnim, pitanjem, prosvete kod nas. ili bar izvesnim, mjemnim, vidovima.

Javma je tajna, takođe, da maši prosvetni radmici sWoj položaj wu. dvaštvu, počinju gotovo kom» leksoidno da doživljavaju, pošto su malteme tretiyami kao građami drugog Teda. Iz tih Yazloga mogućmo je i slučaj sedmorice beogradskih prosvetnih Yadmika, či” ji se epilog upravo odigrava ored beogradskim, Okružnim, sudom, posmatrati me kao izolovan i izuzetam, krivični prekršaj, „mego kao simptomatičanv društvemi problem. Nije isključemo. da me bismo bili mjegovi svedoci i u slučaju da je dosadašnji tretmam društva prema pbrosvetnim, TYadnicima bio drukčiji, ali smo tuboeremi da tada me bi bilo potrebno pisati povodom evemtualnog suđenja ovakav komentar, mošto bi se ceo taj problem iscrpljivao isključivo ma optuženičkoj klupi.

lako bi bilo pogrešno problem društvenog tretmana prosvetnih radmika svoditi samo! ma misku materijalnu magradu, koju oni primaju za svoj Yad, i ma ostali skup okolnosti, koji je bio česta tema javmih diskusija, očigledmo je da je i taj aspekt ovog Dpitanja zanimliiv kao jedmo od mogućnih, socioloških „objašnjemja ovog, podvukli smo već, žalosnog i memoralnog slučaja.

Suđenje u Beogradu može da posluži kao povod da se o mekim stoarima, o kojima se mnogo go” vori, a povodom kojih se malo šta konkretno poduzima, Yazmisli dublje i ozbiljnije, pre mego što nas iznenadi i ma njih podseti još meki sličan krivičmi (ali ne samo krivični) slučaj.

aktuelnosti ·

REALIZAM – MATICA · SAVREMENE

PROZE

Nastavak sa 1. strane

svoje račune. Hajka je, u stvari, pravo lice te hvaljene civilizacije — klasme osvajačke, na nasilju i Kriminalu zasnovane; pišući o njoj, to jest o ratu, o vremenu kad 5 lica civilizacije spada maska uglađenosti — pisac je htio da u svom vremenu podnese grozno ogledalo. i da preko tog ogledala saopšti ljudima saznanje o potrebi borbe protiv rata.

ELEMENAT košmaYnog, fantastičnog, tragičnog doživljavanja dolazi u vašim romanima do jakog izražaja. Ali, s druge strane, vi mi u jednom trenutku nc gubite veru u čoveka, u svetlost njegove hamane perspektive. Hoćete li nam ukratko objasniti vaše osnovne misaone preokupacije i mačela „na kojima gradite svoj književni svet?

NEKI TEORETIČARI, a za njima i neki poslušni i dobronamjerni pisci u težnji da književnost pretvore u poslušno oruđe revolucionarne propagan– de, uprostili su realizam, sveli ga na najpovršnije „faktografsko ·bilježenje vidljivih i opipljivih pojava oko nas. Mašta je iz tog realizma isključena, strasti su zamijenjene jednom jedinom strašću političkog ubjeđenja, konf{likti su ukinuti, sumnje i strepnje odstranjene, raznovrsnost karaktera svcdena na polarizaciju heroja i izdajnika. Uvijek sam nekako bio protiv takvog uprošćavanja — ono je dovelo do kompromitacije realizma i degradiramja književnosti; ono je nekim dekadentnim strujama dalo razloga da ožive, nabujaju i odvuku književnost na sasvim suprotnu stranu, u mistiku i šarlatanska mistificiranja s hermelizmom. Kao što je masa jedan od mnogih oblika materije, kao što je mehaničko kretanje samo jedan od mnogih oblika kretanja materije, tako je i vidljiva stvarnost samo jedan ograničeni dio realnosti u kojoj živimo i radimo, tako su razum i racionalno ubjeđenje samo dio pokretačkih snaga čovjeka i ljudstva, Kao što postoji materija koja zrači nevidljivim i još nesaznanim putevima, tako kod čovjeka postoji podsvijest i mašta koja svojim vijugavim pu” tevima raspaljuje strasti, dovodi do konflikta u ličnosti i među ličnostima, nekad razbija ono što je bilo monolitno, nekad spaja ono što je izgledalo nespojivo, formirajući fako beskrajno šarenilo ljudskih karaktera i ponašanja, bezbroj nijansa između herojstva i izdaja.

Mašta s elementima košmarnog, fantastičnog i tragičnog, strasti s raznim

stepenima egoističnog i raznim stegama moralnog — sve su lo pojave realnosti. Ti košmari, more, sumnje, strepnje i halucinacije ne potiču

iz nekog

Novi roman Džona O'Hare

Prikazujuću u časopisu „Seterdi rivju“ novi roman Džona O'Hare „Elizabeta Eplton“ Đejviđ Boro ocrtava u nekoliko poteza portret OVOB istaknutog američkog pisca: O'Hara je staromođan pisac, koji se svesno i istrajno ođupire intelektualnim promenama koje donosi novo vreme i nastavlja postojano da iđe svojim putem obeleženim solidnom, društvenom dokumentacijom. Mađa se često ponavlja, mada njegovo insistiranie ma detaljima može da bude dosadno i zamorno O'Hara je, pored svih ovih ograničenja, „jeđan od najboljih pisaca našeg vremena". On ima, ističe Borof, oštro oko, hladnu glavu i apsolutno besprekoran sluh. On je sklon da osvetljava život gornjih slojeva američkog društva i to čini daleko uverljivije od svih drugih američkih pisaca.

Borf smatra da „Elizabeta Epitonć“ ne spada u O'Harina bolja dela sali je ovai roman zanimljiv, jer otkriva novu fazu oO'Harine 'sklonosti za izmirenjem. Naime, o'Harini raniji romani bili su prožeti tragičnom vizijom života, a njegovu glavnu temu predstavljao je sukob između sređenog života i anarhične snage seksa. U najnovijen: delu O!Hara ovaj sukob uspeva da izmiri i zbog toga „MBlizabeta Eplton“ predstavlja njegovu „najblažu“ knjigu. | Glavna ličnost romana je devojka iz bogate porodice, udata za lepog, skromnog i darovitog. instruktora. u jednom koledžu. Ona

MIHAILO LALIC"

drugog svijeta, niti su poslane od nekog pakosnog boga s one strane — to su samo drukčiji i razumom meobuzdani odbljesci realnosti u kojoj živimo i borimo se, to su samo drukčiji svjedoci teške borbe u kojoj škrguće čovječanstvo mučeći se da izađe iz carstva nužnosti u camstvo slobode. Realist koji ne vodi računa i o takvim odbljescima realnosti, u stvari nije realist; pisac koji ne angažuje i takve svjedoke — prepušta ih suprotnoj sbrani koja ih uspešno iskorišćava, Mojim junacima nije bilo lako, njihovi živi drugovi to đobro znaju. Imali su savršenu partiju, odlično vođstvo i narodno povjerenje, ali su svejedno često bili prisiljeni da se oslone na svoje lične snage, ponekad na svoje por sljednje snage i dahove. Padalo se i posrftalo, gubilo se, priviđalo i haluciniralo, neki su se izgubili a neki se održali — i to ponekad nije zavisilo od ličme snage i čvrstine. Da borba nije bila teška, ne bi se ona borbom zvala; da je herojstvo urođeno, ne bi mu književnost od Homera do damašnjeg dana poklanjala toliku pažnju. Pošto su moji junaci komunisti, ili su bar s komunistima večeravali za istom sofrom, oni su znali da, njeguju herojske osobine, a u te osobine spađa, prije svega, čuvanje vjere u čovjeka i u njegove

'svjjetle perspektive.

MNOGO SF DISKUTOVALO o smislu i začemju figuYe đavola u vašem, poznatom romanu „Lelejska gora“. Hoćete li mam, pomoći svojim, tumačenjem da tačno shvatimo ulogu koju igra taj doojnik Lada Tajovića, junaka „Lclejske gorc"“?

NIJE UOBIČAJENO «da pisac objašnjava šta je želio da kaže nekim dijelom svoje knjige. U djelima nekih naših velikih pisaca, mrtvih i živih, ostalo je nejasnih mjesta o kojima ni oni ni drugi nijesu ništa rekli. Ipak, s obzirom na izuzelnost crne ličnosti u „Lelejskoj gori“, pokušaću da ukraiko kažem ono o čemu sam tamo nadugačko pričao. Moglo bi se reći da je Đavo iz „Lelejske gore“ jedna kristalizacija samoće; varljiva, efemerna, promenljiva i mnogolika ultvara samotničkoe mašte. Ali, pored toga, taj Đavo je i sredslvo pisca da isprovocira svoga junaka da potraži odgovore na neka pilanja obična i neobična, da otkrije zaboravljene zakutke duše, da se sjeća i sječanjem spaja, preko ponora proteklih godina, dane praznovjernih slrahova djetinjstva sa strašnim damima borbe za socijalizam, Istovremeno je

kratko vreme nakon Venčanja otkriva da njen muž niie onakav kakvim ga je ona zamišljala. U početku bračnog života Mlizabeta ima ljubavnu aferu s jednim besposlenim, inteligentinim čovekom iz njenog milljea. Ona na taj način pokušava da se vrati sređini koju je napustila. Rat ne donosi kraj njihovom odnosu. Tek po završetku rata MWlizabeta odlučuje da sec potpuno posveti svome mužu i pomogne mu da ubrza tok svoje akademske karijere. Mađa ona nc Ostvaruje svoju ambiciju da od svoga muža napravi pređsednika njegovoE koledža, roman se završava prijatnim akcentima „Ssredovečnog Rkonfora i dobrodđušnosti“. *

DVE KNJIGE O DOSTOJEVSROM

Život, delo i ličnost, Dostojevskog ne prestaju da izazivaju pažnju Mritičara i biografa. Samo u Americi tokom prošle godine objavljeno je pet njegovih biografija. Nedavno su u, Engleskoj izišle dve knjige u kojima je obrađen život velikog ruskog pissa. Dejvid Megeršek i Džesi Kaulson Dpristupili su životu Dostojevskog na različit način. Megeršek je išao za tim đa napiše klasičnu biografiju, potpunu, dokumentova-– nu, fino uravnoteženu i informativnu. Stiče se utisak da je pisac želeo da smiri Sve romantične i tragične događaje jednog bogatog i burnog života, punog neverovatnih woincidencija i događaja i da se zadrži na izvesnim osnovnim osobenostima na OsnoVu kojih može da se uoči sva tragična i strasna osobenost života Dostojevskog. pišući svoju knjigu Megeršek se služio bogatim faktografskim materijalom, naročito pismima ko-

_ ja nikad .,ranije nisu bila objavljena

Đavo i prikaz duševnog nrascjiepa u „čovjeku, i opravdanje za odstupanje od principa, nemoć tog opravdanja i nužno prevazilaženje svakog pokušaja pravdanja. Pored toga što je istovremeno halucinacija, alegorija i sabjesednik usamljenog čovjeka, Đavo je istovremeno i persiflaža. Naime, u modernističkoj književnosti veoma je popularna ličnost dvojnika. Po njihovom učeniu: realni svijet je samo privremen dvojnik nevidljivog svijeta ideja s one strane — pa kao što svijet ima SVOB dvojnika, tako i čovjek ima svoga. Ja sam htio da se nanmugam foj „man!

. dvojnika, pa sam im eto dodao jednoga.

Kao što se vidi — moj Đavo je toliko preopterećen da će teško izdržati tolike funkcije. Bilo kako bilo, bez njega se nije moglo. Jedna tako „bogata“ zZemlja kao što je Lelejska gora, koja sc hvali prokletstvima i zamišlja se kao leglo đavola — leško da bi bila to što jeste da nije imala da pokaže bar jednog izblijeđenog i starog đavola.

ŠTA MISLITE o značaju tradicija zd pisca mašeg vremena; i da li se vi, W svom, stvaranju, nadovezujete na neke tokove kmjiževme prošlosti i koje Dpisce majuiše volite i cenite?

PRVO ŠTO SB TIČB tradicije, Izvjesni pseudorevolucioneri, koji mas ostale nazivaju tradicionalistima i konzervativcima, da nas što bolje ocrne. i nazivaju nas provincijalistima i primitivcima, da nam zagorčaju život — samo sebi priznaju pravo na tradicije i traže svoje veze u prošlosti. Nekad su to veze & direktnim prethodnicima, nekad s djedovima i pradajedovima. Nadrealisti svoje tradicije vide u Rembou i Lotreamonu, u tomantičarima i, naročito, njemačkim romantičarima — do Arnima, Žan“ Pola i Novalisa; mističari se kod nas nadovezuju na Nastasijevića i manastirske oce, a u inostranstvu na SvcCdenborga i Sen Martiena. Tako niko se nije naučen rodio, niko nije pao sa zvijezde ni s Velike Nebeske Kruške. Takva kruška ne postoji nmego smo se svi tu na zemlji rodili i učili — neko na domaćim a neko na stranim jezicima, Svi, dakle imamo tradicije — samo sc to nekom upisuje u krivicu a drugom u zaslugu, ili, kako bi to Ljubiša rekao: nekom > lovo pluta, a nekom. i pluto .tone..

Drugo — koje pišce najviše volim? Tnteresanfno da ja visoko cijenim naše pisce. Nije bilo lako biti pisac cr“ nogorski, srpski, hrvatski ili slovena– čki — uvijek je taj bio sumnjiv vla= stima i smiješam lakejima, uvijek - je imao da se bori za neko oslobođenje. Na primjer — guslari su bili veliki pjesnici, i iragični — život im je bio skiknja i prosjačemje, ali narod je ipak shvatio i ostvario njihove poruke, Pa genijalni Vuk i Njegoš, Branko i Jakšić, Pelagić i Kočić, sve do Andrića i Krleže. Ako ćemo pravo — to su i moje tradicije — tek preko njih, DO slije njih, čovjek upoznaje pisce i iradicije drugih naroda.

VAŠE KNJIŽEVNO DELO po bit nim ~ Komcepcijama ·Yipada realističkoj umjetnosti. „Sta“ vi mislite, duže Laliću, o mogućnostima, realističnog izraza damas?

NEKOLIKO GODINA se kod naš o realizmu tako govorilo i pisalo kao da je to književni pravac na umoru. nešto zaostalo, folklorno, provincijalno, primitivno, što nestaje i što ni žaljenja dostojno nije. Čudnovato je bilo, pritom, što su sve značajne knjige preveđene iz velikih književnosti sVi-

Džesi Kaulson je, polazeći od pisama koja je Dostojevski pisao svojoj prvoj i drugoj ženi i ljubavnici Polini Suslovoj, htela da napiše piščev autoportret. Materijal za 5Voju hnjigu ona je crpla iz kolekcije pisama Roja je između 1928. i 1934. objavljena u SSSR i, nešto manje, iz četvrtog đela ove koiekcije koji je izišao 1959. godine u Moskvi. Mađa je ona odlomke iz pisama dosta vešto povezala, kritika vrednost njene knjige vidi isključivo u prezentiraniu značajnog epistolarnog materijala.

*

PISCI NA POSLU

Početkom juna stalni Mritičar „Njujork tajmsa“ dočekao je toplom đobrodđošlicom jednu izvanredno zanimljivu knjigu. Knjiga se zove „Pisci na poslu“ i u njoj su sabrani interviui koje su o svom radu dali neki od najvećih pisaca našeg vremena: . S. Eliot, Ernest Hemingvež, Ezra Paund, Robert Wrost, Meri Makarti, Henri Miler, Ketrin Win Porter, S. Dž. Perelman, Ralf Elisom, Marijana Mur, Robert Louel i O1dos Haksli. Intervjui se prethodno objavljeni u „Pariskoj reviji“, a pređgovor drugoj seriji ove edicije napisao je neđavno preminuli Van Vik Bruks5.

=

„DAR“ VLADIMIRA NABOROVA

„Dar“, roman Vladimira Nabakova Koji je pre kratkog vremena prvi pUt preveden u Americi, pisan je između 1935—37. godine, kađ je Mabokov živeo u Berlinu i pisao na ruskom. Ovo đelo obrađuje život ruskih emigranata u Berlinu i evocira, kroz sećanja

' ostaje utisak da je realizam

jeta — nosile pečat realizma. Šta su Stejnbek, Koldvel i Hemingvej „nego realisti sa svojim individualnim spe. cifičnostima, šta bi bio Fokner bez svoje snažne realističke potke, šta je veliki roman Majlera „Goli i mrtvi“ nego naturalističko-realistička optu. žba rafne klanice? “ako stoji stvar s američkom, a slično s engleskom i ostalim literaturama. Druga je stvar što neki naši specijalisti, ne slučajno, ne bez tendencije i sistema, brižljivo pabirče morbidna zastranjenja iz ih literatura da usreče naše snobove. Ali i pored tih pabirčenja, propraćenih predgovorima, pogovorima i ostalim oblicima advokatisanja morbidnosti, | _ glavna matica savremene prozne književnosti svijeta. Od te matice se povremeno odvajaju pojedini rukavci — obojeni nešto drukčije, zanesni nekom morbidnom psihopatskom teorijom — ali takvi rukavci ne traju dugo: ili se vrate glavnom toku, ili se izgube u svojoj močvari i mrtvaji.

Za poeziju se, međutim, ne može reći isto što i za prozu. Poezija, od ro. manftizma na ovamo, stalno obnavlja svoje pretenzije da zamjeni đ(eligiju, da se stopi s mistikom, da govori ne razumljivim iglasovima proroka i orakula — zato gubi čitaoce i vezu s društvom, Dokle će to da traje može se samo nagađati, ali se sa sigurnošću može reći da i ta pojava ima svoje korijene u velikom ekonomskom i društveno - političkom previranju naBeg vremena.

KOJI SU, po vašem mišljenju, bit ni problemi naše damašnje Kkmjiževnmo-

sti?

JEDAN OD BITNIH PROBLEMA književnosti danas je, mislim, potreba da se posveti više pažnje idejnom činiocu. Hoću da kažem da pisac · ne treba da veliku slobodu i mogućnosti

koje su mu date u našoj zemlji iskorišćava kao neku privatnu Pat alo

giju s kojom može da se igra hoće. Čak i kad bi svoja djela štampao o svom trošku, a ne na račun zajednice, pisac socijalističke zemlje ne, može da bude privatnik— jer on pretenduje i uzima ulogu vaspitača so“ cijalističkih pokoljenja, a to je odgovorna i ozbiljna uloga koja ne _dopušta igru i šegačenje. Pisac koji traži od za” jednice da ga štampa i prihvati, dužam je da toj zajednici pruži nešto više a ne samo aristokratski prezir i nerazumljivu igru riječima. 7 tom pogledu je vrlo važna uloga kritike, Potrebna nam je nešto drukčija kritika od ove koja se posljednjih go dina formirala, zauzela busije u dneynim listovima i iskoristila ic pozicije da umese osjetne idejne deformacije.

Drugi problem je integracija naše literature. Nije dovoljno što naša knji” ževnost sa Tri jezična područja sama po sebi, razvojem u istoi zemlji, dobiia zajedničku Tizionoumiju. Ne mošemo ostati pri stavom staniu da tek maturanti upoznaju slovenačku književnost i io u sumarnim izvodima. Prevođenjem, štampanjem svakog vrednijeg dela slovenačkih i maikedonskih pisaca na srpskohrvatski, a takođe i djela sa srpskohratskog iozičnog područja na slovenački i makedonski — potrebno je da se čitalačkoj publici omogući upoznavanje sa „čov“ jekom i životom svih naših krajeva o kojima se pisalo. Ni jedna nmaša pro“ vincija mije za mas provimcija, 59Me 5U to ravnopravni dijelovi zajedmice koju više volimo što je bolje poznajemo.

eauuunasnuuupniupignyanmuzripianiiury zuunyeriimuu muza znana mIII„ARAIAAIIaA nu munu irniIrJ Gl: uuu uzmu um·u„ua nur uInuuinuiuu uu piriuIiu cimam minu ur pis pg nu n mup m aruiiimuIu amil

glavnog junaka, detinistvo proveđeno u RUsiji. Priča se odvija u nekoliko slojeva: ona, u prvom ređu, predstavlja autobiogra“ fiju jedđnog ruskog mislioca kroz koju 56 provlače pasaži o Berlinu kakav je bio u dvađesetim godinama ovog Veka, meka književno-kritička razmatranja i poetski natopljeni rečenički tokovi.

Govoreći o kompleksnoj strukturi ovoga đela i otkrivajući osnovne kvalitete Nabokova kao pisca ove “knjige, Stivn Sspender podvlači đa će mnogi čitaoci staviti ovaj roman pored priča Tolstoja i Cehova.

*

MK.NJIGA FRENKA O'RONORA * O KRATKOJ PRIĆI

Pišući o stuđiji Frenka O'KRonora kratkoj priči Volter Alen naziva OVU knjigu sjajnim ostvarenjem u jednoj oblasti u kojoj se malo šta dobro napisalo. „U“ samljeni glas“, kako še zove O'Ronorova knjiga, nije samo teorijska studija 0 karakteru kratke priče nego delo O najistak" autijim predstavnicima | toga književno tkanra. Jedan od razloga uspeha OVE knige Alen malazi u činjenici što O'Konor tačno sna šta pođrazumeva pod kratkom pričom ı hako se Mratka priča razlikuje od TO" mana (u romanu ličnosti se posmatraju kao reprezentativne figure, a Mu kratkoj priči kao otpadnici, usamljeni indiviđualisti. „Kratka priča predstavlja borbu 5 vre menom — romansijerovim Vremenom: to je pokušaj da se dospe do nadmoćne tačke iz koje su prošlost i budućnost jednako vidjive“. „Forma romana postiže se njegovom dužinom; u kratkoj priči dužina 5C postiže formom“ itđ.). |

e Direktor i ođgovorni urednik: Tanasije Mlađenović. Urednik: Predrag •

List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 30 Godišnja pret“

Palavestra. mehničko-umetnička oprema: Dragomir Dimitrijević. Re-

/ /

plata Din. G00, polugođišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko. . |

· đakcioni ” odbor: ' Miloš L · Bandić, · Božiđar Božović, pragoljub 5. Š { i i NOMBNE; Ignjatović, Dragan Kolundžija, Velimir Lukić, Slavko Mihalić, e List izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće „Mnjiževne novine“ Rra ; - Bogdan „A. „Popović (sekretar redakcije), ~ Predrag Protić, grad, Francuska 1. Ređakcija Francuska 7. Tel. G26-020, Tekući ri Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović- čun 101-20-1-208. (0 / PF. 5 DD E 2: 1. sip i Rosta Timotijević. e Štampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva #8.