Književne novine

Sodobnost

FEBRUARSHIL BROJ ovog ljubljanskog Književnog časopisa donosi, između ostali priloga, prikaz Knjige „Odisej“ Gregora Strniše iz pera Nike Grafenauera, U članku „Izuzetna pesnička vizija sve ta“ Grafenauer ukazuje da „proces duhovne liberalizacije, koji se začeo kod nas još peđesetih godina* i čiji je prvi prodor „u razbijanju po sleraftne „varijante „poetskog tradicionalizma“ značila lirika Daneta Zajca, ima u poeziji Gregora Strniše karakter pre vazilaženja te „poetske pozicije i otkrivanje nove, izrarito čistije vizije sveta“.

Već u svojoj prvoj knjizi „Mozalci“ Strnmiša je ukazao na nove specifične oblike „pe sničkog odziva stvarnosti“, da

bi ih tek u „Odiseju“, „kao lirsku mogućnost, razvio doD kraja“. Strnišino „neprestano

otkrivanje tamne sudđbonosno sti svega što je svet i što ga omogućuje“ ima vrednost 5po znajne funkcije. Sadržinski Strnišina lirika predstavlja izraz silme otuđenosti svemu egzistirajućem što obuzima nemoć i samoća, Time i nje-

gova „unutarnja đinamika ostvaruje specifičnu psihozu apsurđa 1 groze... ali tu nj-

je reč o popisivanju mnjegovih ličnih doživljaja niti o kazivanju u #dtradicionalhom smislu, već o prikazivanju pesničke spoznaje“ i njene katarzične misije, Već u prvom ciklusu („Blaznost“) Strniša mnajavljujc „osnovne ftonalitete „otuđenosti pesnikove egzistencije u svetu“ i to „nesaglasje jc, takođe bitna osobemost svih drugih eciklusa“, da bi u završnim ciklusima potpuno preovladalo i u „Lutki“ dostigla „posebnu reskost i elemcntarnu groZU“ Bibliotekar

125-GODIŠNJICA OSNIVANJA BIBLIOTEKE MATICE „ SRPSKE

PETI BROJ 'Organa Dyuštva bibliotekara Srbije za 1963. gođinu pojivio se 5 već uobičajenim zakašnjjenjem, koje kao da postaje „trađicionalno“. Većim delom je po svećen 1925-godišnjici osnivamja Biblioteke Matice Srpske. U članku „Na stodvadesetpetu godišnjicu osnivanja Bibli oteke Matice srpske“ Živam Milisavac kaže da se uz Maticu tako reći odđ prvih dana njemog postojanja razvijala njena Biblioteka, čiji uspon je u prvim godinama brz nagao, tako da je već 1882. godine zabeležila 3872 dela sa 10038 asvezaka, „Kađa se zna đa je Tekelijina biblioteka imala Bva mnačajnija naučna dela a Matica srpska dela iz srpske književnosti —-— i ne same iz mjel, — može se TećiL đa je srpska kultura već

u fo vreme posedovala zna-

čajnu kulturnu i naučnu te'Mkovinu" — veli Milisavac. Po sle Oslobođenja Biblioteka MS je u svakom pogledu do živela veliki uspon. Ona damas broji 350.000 knjiga, te 1 po broju 1 po njihovom značaju spađa u red najvećih bi bHoteka Uu zemlji.

qu članku „Doprinosi Jovama Subotića našoj bibliografijil i Biblioteci Matice srpske“ Lazar Čurčić više da „rad Jovana Subotića na Unapređenju Biblioteke Matice srpske i njegov pionirski rad na tekućo.j srpskoj bibliografiji nisu nikako takvi đa bi se preko njih smelo prelaziti, Dr Božidar Ko'vaček piše o nastojanjima Jo vana Đorđevića za reformu Biblioteke MS, a Triva Militar o Jovanu mRadoniću i afirmaciji naučnog ugleda Bi blioteke.

Nada Radonić iznosi u podužem članku pregled stručnog rada u Biblioteci MS i 'deli ga na četiri poglavlja: prvo je izv. „peštanski perjod“ od osnivanja do preseljenja u Novi Sad (1804), drugo od preseljenja do prvog svet skog rata, treće između dva | svetska rata, a četvrto od 4945, do đanas. N. Radonić je dokumentovano obrađila napređak stručnog Tađa u Bi blioteci, naročito poslednji ' period, čijem. razvoju je i 5a-

I0

U drugom delu zbirke „koji označava „kulminaciju u Strnišinoj pesničkoj odiseji“. pesnik „nalazi izmiremje i uravnoteženost obe unutarnje podsile“. Strnišinu ispovest zaključuje ciklus „Odisej“. U njemu je zgusnuta „sva istorija autorovog duhovnog iskustva“, Dajući ovoji poeziji „osobenosti intelektualnog lirizma“, za čjji je doseg potrebna i velika sposobnost emocionalnog doživljavanja, Grafenauer joj pripisuje i {abulativnost koja „uključuje još i moćan epski element, dramske primese, „magijsku sadržinu reči.

„Značajnu i u savremenoj lirici jedinstvenu osobenost for

me predstavlja takođe Uunutarnja slika Strnišinih tihova (glasovne figure asonance). No glavna umetnička vrednost Strnišine lirike je pre svega u tome što zna da nam svojim specisičnim izražajnim „aparatom. adekvatno predstavi autorov doživljaj stvarnosti zbog čoga nas njegova istina o tragičnosti egzistencije do dna obuzme i zgrozi,“ (Lj. Đ.)

čovekove

ma doprinela, Ivanka Veselinov govori o značajnijim ru kopisnim knjigama #Biblioteke MS, a Desanka „Midić Q Matičinoj biblioteci i popular nom bibliotekarstvu, Biblioteka Matice srpske Je 'aslužila da se mjeha ' 'roslava registruje ne samo u ovom stručnom časopisu, što je, dođuše, ponegde u dnevnim listovima i učinjeno, ali ne u meri koju je tre balo posvetiti ovako značajnom događaju u našem kultumom životu, (A. Đ. P.)

· IZLOG ČASOPISA

IL PONTE

FROJD I XX VEK

IZDAVAČKA KUĆA Mondađori objavila Je prevod izuzetno zanimljive knjige pod gornjim „naslovom, koju Je uredio Bendžamin Welzon, & koja se sastoji od „česnaest napisa „poznatih „savremenih naučnika 1 mislilaca, S obzirom ma to da su većina autora frojđisti i da su svi prilozi napisani za simpozijum održan povodom #togodišnjice Projđovog rođenja, moglo

bi se od knjige očekivati da

bude panegirik, ali ona fo nije. Naprotiv, smatra autor prikaza Kjarenca, ima 1 ritičkih tonova, recimo u članku Maritenovom.

„Frojdđdizam je branio istinu ljudske prirođe od hipokrizije i surovosti konvencionalnog morala, podvukao je Oogromnu Mlogu koju igra seks u imaginativnom životu čovekovom“, piše Alfred Kejzin tvrđeći dalje da se u slučaju „Yrojđ „malazimo pređ jednim · od „majeklatantnijjh primera uticaja pojedinca ma društvo. Čak ni Marks ne bi mogao biti dovoljno dobro shvaćen da nije bilo frojdizma, smatra 'rederik MHeker koji u svome eseju ukazuje na recipročnu međusobnu za visnost ovih dvaju #Melikih revolucionara misli i tvrdi da analogije između njih wveliko prevazilaze razlike koje obično prve padaju u oči. I jedan i drugi bili su uporni u odbjjanju svake muetafizičke koncepcije ljudske prirode; obojica je interesovala realnost u smislu dinamičkom j finalističkom, Frojd je dijalektički shvatio tok ŽžiVOta kao sukcesiju bioloških stadija ođ kojih svaki majavljuje sledeći i zalazi u mjega; Marks je upozorio ma stadijume društvenog yrazvitka, a klasnoj borbi namenio Mlogu da stvori slobodno društvo bez nasilja, Frojd je želeo đa oslobodi čoveka od nmeuroza i straha; Marks je hteo da oslobodi čovečanstvo od ugnjetavanja. Proja nije bio marksista samo zato što nije verovao đa će se jedno društvo oslobođeno od kapitalizma istovremeno oslobodi ti i svojih agresivnih nagona, v\eć da će oni, naći nove ekspresivne forme pošto bude ukinuta privatna svojina.

Stenli 8. Hajmen posmatra odnos frojđizma i savremene kulture i kaže da je pod njegovim uticajem ona ponovo pronašla klimu tragedije, približavajući se antičkoj borbi između čovekove nesavršenosti i njegove hybris

rađničkom'

e ———-———_--——————---———_— —__——

koja mu ne dozvoljava da se pomiri sa mestom što su mu dodelili „bogovi i sudbina, Posle Grka jedini je veliki tragičar bio Šekspir: hrišćan stvo je drukčije „posmatralo stvari a religije istoka bile su bezlične. Frojđizam ponovo omogućuje čovečanstvu da stvara tragične likove u borbi sa vlastitim libidom, sa mračnim '·silama „koje su u njemu nastanjene 1 koje su, kao grčka sudbina i bogovi, obično jače od njega. Bez Tirojda je gotovo nemoguće zamjsliti "Tomasa Mana, Džoj sa, Kafku i čitavu poetiku ekspresionizma, Pjsci su Upravo oni kojima treba najvi še zahvaliti ili zamerjti što su raširili {rojdizam u masama, Frojd

je bio prvenstveno

Saciializam

NOVA SERIJA

POCETKOM JANUARA ove godine izišao je prvi broj ča sopisa „Socijalizam“ nakon spajanja „dosadašnjih časopisa „Socijalizam“ i „Naša stvarnost“, počeo da izlazi mesečno, kao organ Saveza komunista Jugoslavije, Čabopis će se, kako je to maglašeno u uvodnoj reči redakcije, baviti pre svega pitanjima iz maše unutrašnje i međunarodne politike; no, na njegovim stranicama će se takođe tretirati pojave i tendencije „razvitka teorije i prakse u radničkom pokretu i međunarodnim „odnosima. Razume se da će u pogledu teorijskih pitanja 1 društvenih pojava o kojima ne postoje dovoljno · „razjašnjeni stavovi redakcija „podsticati diskusiju i borbu mišljenja „sa pozicija „osnova marksizma 1 Programa Saveza komu nista „Jugoslavije“.

Ako makar samo i letimično bacimo pogled na sadržaj OVOE,·. prvag broja uverićemo se da je ređakclija otpočela 5 ispunjavanjem. „omog bDrograma koji je izložen u uvodnoj reči. Albreht Roman piše o aktuelnim problemima u razvitku inutrašnje raspodele proizvoda društvenog rada, Tuniša Perović o odnosima i saradnji u međunarodnom pokretu ”damas, Ašer Deleon o društveno-ekonomskim aspektima naše kul turne politike i Latinka Perović o nekim pretpostavkama integracionih procesa u kulturi u odnmosu na nacional ne kultume Vrednosti iugoslovenskih marođa. Pored o-

koji je,.

Kingrli Bimis i gnevna kriličarka

KHingzli Ejmis, jedan od prvih „gnevnih. mladih ljudi“, postao je neđavno predmet veoma oštre književne diskusije, Kao njegov protivnik nastupia je jedna žena, Writičar i romansijer, Brigld Broži, člji je roman „Grudva“ neđavno dočekam sa mnoštvom pohvala. Ona je povodom desetogodišnjice objavljivanja EKjmisovog romana „Srećni Džim“ oštro napala pisca i njegovu kojigu. Spor oko Ejmisovog romana zapaMo je književni TLonđon i pređstavilja najveći književni skandal od poznatog napađa PF, FP. Livisa na romansijera Čarlsa Snoua,

Brigit Brofi je počela svoj napad tvrđnjom da „Srećni Džim“, dočekan 1954. godine kao „nova vrsta Knjige“, nakon deset godina predstavlja literarmi promašaj, REBjmis je, kaže ona, svoj rečnik „posuđio „od banalnosti čita, i veoma verovatno piše, pod haubom za sušenje kose“. Još gore je, međutim, đa je MWjmis „Srećnog· Džima“ ponovo pisao u svim potonjim romanima, i da je u njima jedina novina bila to što 5u ličnosti bile još prljavije, Brigidđ mBrofi podvlači da srećni Džim Dikson mije delo proleterskog pisca, već da ga je stvorio autor koji pripada „suštinski srednjoj klasi, i to ustrašenoj i reakcionarnoj srednjoj klasi“,

„Srečni Džim“ je samo u purngleskoji doživeo 22 izdanja i preveden je na 17 jezika (kođ nas je izišao. u izdanju zagrebačke „Zore“), a Fjmis je nakon toga dela napisao još četiri romana.

Neki londonski Književni krugovi skloni su da ovu raspru posmatraju kao sukob intelektualaca (B. TJrofi) i anti-intelektualaca (Fjmis); jeđan komentator je Pprimetio da napad Brigid Đrofi predstavlja predznak nove književne plime i da će „kuhinjski sudoper uskoro zameniti barokni budoar“, Bijmis, koji je često i veoma oštro pisao o raznim Književnim temama, na ovaj napad još nije odgovorio.

umetničke proze koja se.

Nove studiie i bibliografijia o Selindžeru

Sto pedeset stranica američkog univeTzitetskog časopisa „WISCONSIN STUDIES IN CONTEMPORARY MKITERATURE“" (broj 1, zima 1963—64) specijalno je posvećeno piscu poznatog, i kod mas prevedenog, O" mana „Lovac u Žitu“ DŽ. D. Belindžeru (Jerome MDaviđ Salinger). Osam autora u posebnim nmnapisima Yazmatra Selindžerovo književno delo koje u Americi ima veliku popularnost i iz kojleg su mnogi pojmovi 1 izreke postali uzrečice i deo svakodnevnog govora,

Naročito vredan prilog u časopisu je bibliografija o Selindžerovim vađovima, OTiginalnim i prevedenim ma strane jezike, kao i bibliografija Kritičkih radova o Sesindžeru iz američke i Ssveiske RknjižeVnosti. Svu ovu obimnu bibliografsku građu, koja ima preko 1500 jedinica ma 20 jezika, Skupio je američki pripovedač i Kkritičar „iz srednje generacije Donald M. Tin (Piene) koji je za dve godine uputio oko 200 pisama murednici,aa, Kritičarima, bibliotekarima, prevodiocima i izdavačima iz 40 zemalja radi prikupljanja materijala. „Mislim da vrednost ove bibliografije leži u saradnji koju sam dobio od stotina ljudi širom sveta“, kaže Donalđ M. Fin u ma pomeni uz ovu bibliografiju, koja je delo izvanredne istrajnosti, požrtvovanja i ljubavi prema literaturi i, posebno, prema DŽ. D. Selindžeru.

U bibliografiji su obuhvaćeni i prevedi Selindžerove proze u našoj zemlji (prevo» dioci Nikola Mršić, Nađa Soljan, T. Segeđin i đr.) i Writički napisi o Selindžeru objavljeni u ćasopsu „Izraz“ ({Tomislay La-

; dan: „Pathetica. Americana“), u „Telegramu“ (komentar Petra Segeđina), zatim „Hustrovanoj Politici“, „Borbi“, „Književ“ nim novinama“ i mekim drugim publikaci-

jama.

lekar, ali svestan „posledica koje će njegovo učenje imati, postao je filozof „možđa baš zato da te posledice Uublaži. To je ono što mu zamera većina mislilaca, a u Ovoj Knjizi Žak Mariten:; Kao filozof, Frojd je sve rešavao isključivo u okvirima materljalne hauzalnosti, negirajuČi svaki prirodni oblik slo-

'bođe i spiritualnosti. Ali mu

moramo biti zahvalni što je zbacjio masku sa lica jeđnog čovečanstva koje je vekovima skrivalo 1 odbijalo da prizna postojanje one Bklonosti ka zlu i iracionalnosti ko je su duboko u njemu Uusađene. Kako kaže Džerom S. Braner on nam je pružio jedan lik čoveka koji možemo shvatiti a da ga istovremeno ne prežiremo. (T. K.)

voga, u ovom broju se objavljuje nešto skraćen i redigovan tekst razgovora ma temu „Nesporazumi oko đemokratije“ Boje su organizovajli Kulturni grada i Udruženje sR Srbije. · Međutim, „pažnju čitalaca nesumnjivo će privući članak pod naslovom „Časopis 'Plamen' u Svom vremenu“ koji je mapisao Pavao Broz. Ovaj napis o časopisu koji je počeo izlaziti u Zagrebu 1919. i iste godine bio zabranjen i čiji su pokretači i idejni mosioci bili August Cesarec i Miroslav Krleža sam autor je, kako se to već iz podnaslova idi, shvatio Bamo kao skicu za jednu širu analizu. U njemu su izložene one osnovne ideje koje su ova dva naša istaknuta proleterska pisca propagirala sa stranica ovog časopisa u raznim oblastima kultumog 1 društvenog života. (A.A.M.)

novinara

Kultura!

O UTICAJU ANTIKE NA SAVREMENU LITERATURU

ŠESTI BROJ poljskog nedeljnog lista „Kultura“ prenosi intervju NLeslava Bartelskog sa poznatim „poljskim književnikom, velikim pozna vaocem i istoričarem antiike, Janom Parandovskim.

Po mašljenju Parandovskog put do istorijskog romana je istinita rekonstrukcija istovije. Prema toj „koncepciji, za njega su daleko uspelijl Prustov „Paraon“ i Sjenkevičev „Qvo vadis“ od pokušaja R. Grejvsa, mada i u njima ima dosta grešaka. Od savremenih pisaca Parandđovski ceni Žirodua, posebno njegov stil i jezik, Danas najznačajmijim umetničkim delom koje obrađuje „mitologiju Paranđovski mmatra Džejsovog „Ulisa“, Interesovanje za antiku i vraćanje antici proizilazi iz mnogih razloga: veličina grčke poezije, epa, drame, večna vređnost simbola i, hako Parandovski „kaže, mogućnost da antia magradi pisca novim. literarnim i infelektualnim „otkrićem. „Danas, kada je poznavanje antike opalo, ima wlučajeva, da BU mnogi pisci koji smatraju svoja dela za revolucionarna, prelomna u Književnom 8mijslu, samo epigoni tako velikih pisaca, kao što au Prust Džojs&. i %Mirdžinija Vulf, koji au postavili temelje savremenoj literaturi.

Paranđovaki se posebno đivi Prustu. Smatra đa je njegovo delo sastavljeno od niza ecseja, što je značajno kao izraz mogućnosti preobražaja takve književne vrste kao što je roman. Smatra fakođe da su na ftom polju mnesumnjive i zasluge Virdžinije Vulf, koja je uvek loše govorila o Džojsu, a sa KkOjim ima veoma mnogo sličnosti, Snaga romana jc upravo u tome, što sc menja i nema pravila,

Dinamjzam „romana, đioji je ma sreću lišen pravila, upravo je karakteristika savremenog romana. Npr. problem wremena, koliko je tu samo mogućnosti. Radnja ro'mana se može skoncentrjsati u jednom danu kao kod Džojsay može se Wwrazvući na godine, desetine godina kao u svim „„Ssagama“ može da prošlost bude pre sadašnjosti ili da teku istovremeno, jednom trenutku može se dati epski patos večnosti, U tome je večna šansa rOmana, završava Jan ĐarandovBki, (B. MR.)

centar Beo-

· volimo

PREVEDENI

Rože G4RODI

ealizam

SVAKO AUTENTIČNO ume{fničko delo izražava je. dan oblik čovekovog prisustva u svetu.

Iz toga proizilaze dve konsekvence; nema umetnosti koja nije realistička, to će reči koja se ne odnosi na stvarnost van nje i nezavisno od nje, definicija Ovog realizma je krajnje kompleksna, jer ne može da apstrahuje prisustvo čoveka u srži stvarnosti, koja je njegov

kvasec.

Poezija je nešto više od stvarnosti, omo Što je samo ”

istini svetu“ — 8 io je Bodler, :asvim istinito u drugom svetu govor er, aa ovu dela, ne pre njih,

izam se definiše ma OSn

= se ne može suditi O vrednosti naučnog isiraživanja polazeći od samih zakona Već poznatih dijalektici, tako se ne može suditi ni O vrednosti umetničkog stvaranja na osnovu kriterijuma stečenih iz ranijih dela,

Od Stendala i Balzaka, od Kurbea i Rjepina, Tol. stoja i Martena di Gara, Gorkog i Majakovsškog, mogu &e steći kriterijumi jednog velikog realizma. A. 11 ćemo radjti kad dela Kafke, Sen-Džon Persa ili Pikasa ne odgovaraju Oov:m kriterijumima? 'Treba li ih isključiti iz realizma je krajnje kompleksna, jer ne može da apstraotvoriti i proširiti definiciju realizma, otkriti mu, u Svet. losti ovih karakterističnih dela naše epohe, nove dimenzije, koje će mam. dozvoliti da upotpunimo nasledstvo prošlosti svim ovim novim doprinosima?

Mi smo se odlučno angažovali u ovom drugom smeru,

Zbog toga smo izabrali dela koja mismo smeli da u ime vrlo uskih kriterijuma realizma.

Sloboda mnikađa nije apstrakina., Ona ne izbija iz „ništavila“, Postoji samo autentična sloboda, ukorenjena u kulturu prošlosti, u borbu prisutnog, u zajednički posao onih koji grade budućnost.

Umetnik i pisac misu van OVOB zakona. Realizam u umetnosti je saznanje o Ovom učešću u meprestanom stvaranju čoveka čovekom, što je najviši oblik slobode,

Biti realist ne znači samo podržavati stvarnosti, već podražavati njenu “elatnost, to me znači pružiti jednu ili dvostruku skicu stvari, događaja ili ljudi, već učestvovati u stvaralačkom aktu jedmog sveta koji se stvara, naći u tome unutrašnji ritam.

Polazeći od toga, može se definisati pravš sloboda umetnika: on ne f{reba pasivno da održava ili ilustruje stvarnost, koja je već stvorena potpuno van njega. On nije pozvan da mam samo objasni borbu, već je jedan od učesnika u njoj, sa svojom istorijskom inicijativom i odgovornošću, Za njega, kao za svakog čoveka, nije reč o tome da se objasni svet, već da uzme učešća u njegovom preobražaju.

Uloba umetnika nije isto što i uloga filozofa ili istoričara: ona se ne sastoji u tome, na primer, da odrazi skup činjenica. b a , / i ye

'ražiti od. jednog dela, u ime realizma, da odražava skup činjenica, da skic:ra istorijsku putanju jedne epohe ili jednog naroda i da u tome izražava suštinsko kretanje i perspektive budućnosti — to je filozofski a ne estetički zahtev.

Jedno delo može biti delimično svedočanstvo, čak vrlo subjektivno, o odnosu čoveka prema svetu u datoj epohi, a to svedočanstvo može biti autentično i dragoCOoOno. | Ja ne nalazim, čitajući Bodlera ili Remboa, zakonitosti mjihovog stoleća. Da li su zbog toga oni manje značajni od velikih pronalazača nepoznatih „zemalja?

Poželjno je da filozofska i politička svest jednog pisca ili umetnika bude na nivou njegovog talenta.:Ali alo se pridržavamo samo ovog kriterijuma, mi me bismo kod pesnika sudili o njegovoj poeziji, već o istoričaru, političaru ili filozofu koji je u njemu.

Poželjno je da pisac ili umetnik ima jasmo saznanje

o perspektivama budućnosti, dajući time svom delu jedno borbeno značenje. Ali alo se držimo ovog jedinog kriterijuma, izložemi smo opasnosti da postavimo ono isto pitanje koje je još Bodler postavio: „Da li častan pisac uspeva u tome da učini da se zavoli čast?“ Smisao svojstven umebnosti mije u upućivanju, već u budnosti. Marlksizam ne poriče specifičnosti umetničkog stva” ranja.

Glavnma je teza materijalizma i, u uwmetnosti, realizma — Svest me determiniše život, već život determiniše svest... Svest ne može nikada biti nešto drugo do sve-

sno biće; — uopšte ne pretpostavlja mehanički dete

minizam svesti i života.

Bilo bi apsurdno suditi o shvatanjima sveta jednog čoveka na osnovu položaja njegove klase. Svojim klasnim poreklom Maks je bio malograđanin, a Engels veliki buržuj. Njihovi pogledi na svet ipak nisu bili idontični 5a pogledima . njihove klase, To ne znači da se svakakva vizija sveta može roditi svuda i svagda. Revolucionarna teorija nije moguća ako ne postoji revolucionarna stvarnost. Marksizam se mogao roditi i očistiti od ranijih utopij" skih shvatanja samo zato što se radnička klasa afirmisela kao istorijska autonomna sila. Samo je tada „inteligencija istorijskog pokreta“. pristupila jednoj revolucjonarnoj koncepciji sveta, postavljajući se na gledište ove realnosti koja se upravo rađa i koja se razvija.

; Da li to znači da je svejedno znati, mx primer, da je Kafkino delo delo sina jednog trgovca jevrejskog porekla, koji je živeo u Pragu u vreme austrougarske do” minacije, u opohi kapitalizma koji je bio na svojoj Si laznoj liniji? Nikako. Ovo upoznavanje istorijskih uslovć Dorekla Kafikine svesti vrlo je značajno, jer su svi m9tevijalni podaci mjegovog umetničkog stvaranja uzeti if Ovog doživljenog iskustva. Ali ovo prvo traganje je Pp?

KNJIŽBVNEB NOVINNB |