Književne novine

[epg!q h'nhu

Mgallya kaja sa iu memljam

la simijim

' Kriška zemlje i kriška meseca ma rođemdanskoj trpezi gloga,

· prinesi i osetićeš kako se giba i pemi kao da osvetu porađa

ta smrt koju miz jedmjak spuštamo wu mrak želudca.

| Radanie |edne književnosti

Nastavak sa 5. strane

· Duhovna strujanja među intelektualcima. prilično su intenzivna. S jedne strane to je uticaj savremene grčke književnosti, poglavito pesnika, Ge orgisa Seferisa, K. Kavafisa, O. Blitisa i nekih drugih; s druge — uticaj eVropskog duha, engleskog, nemačkog, koji je tu neposredniji i jači no u samoi Grčkoj. Mnogi kiparski intelektualci školovani su u inostranstvu. Zatim, sasvim je normalno da se čitaju knjige na 2-8 strana jezika. Sve to donekle nađoknađuje nedostD?tak kontinuirane

U svem tom preblitanju uticaja i u borbi stranaca za dušu Kiprana (i za

\

Bora | MLADENOVIĆ

? ebe, Zemljo, htedoh omirisati mozgom · : ja, ratnik sa korenjem, suza u samom, nebu, tebe Zemljo htedoh zapevati krvavim, pupkom, gde veliki dam, mi gori — ja ratnik čiju glavu wu delopima trave raznose miz poljanu, · a. kamenje se skriva za teške zavese ćutnje ' htedoh te Zemljo u oči celivati a ti me za ruke ujede jauk mog noža slomi”ma dvoje O, Zemljo, y o kletvo, zašto sam te toliko voleo: svake noći, zašto sam te toliko niz javu boleo svakog dama? reci mi bar mekom žilicom, iz disanja tvoga iščupanom, bar mekom vilicom, svejedno može i zvezđamom, ko mas je tako grdmo žavadio, ko nas je zademuo između. RATA 1 HLEBA?

·A mogao sam se zaljubiti u neku tvoju škrapu, u neku reku crvenu od kriške krvava leta —

al htedoh tebe, Zemljo omirisati mozgom . | ? | i Ja Ratnik, ja ' . | greškom hleba i cvet i patnik .

.O Zemljo huda.

K riška zemlje i kriška meseca ma rođendanskoj trpezi gloga, | kosti, dajte svetlosti i pehar vina ispod, modrog čokota daljine dajte, ja Yatnik koji od tela ima samo zžzarubljen truDp, ' ja, ratnik, koji sem trupa ima još i dozla boga mršavu glavu, hoću da se mapijem i najedem, pre mego pođem ma venčamje, pre nego primim ognjenu burmu od, meveste i legnem, u, moć, ja, Tatmik koji sem trupa ima još i dozlaboga mršavu glavu, hoću da se majedem i mapijem vina .ispod, modrog čokota daljine.

KRriška zemlje i kriška meseca na rođemdanskoj trpezi gloga, kosti, eto razloga da od krvi svoje napravim veliku pijanku, samo, dajte 'um svetlosti i snagu debele vode, jer ja, ratnik, koji od, bližnjih ima samo još par krstača, koji od daljnih ima samo još par Yascevetanih, spomenika, hoću da. obiđem, porodicu i da vidim da li mi se Yaduje.

kosti, eto razloga da verujem kako sam, zaista još živu; i eto razloga da porodici umesto ordemja predam svoju glavu pa meka je stave pored ove kriške zemlje i kriške meseca

na siniju što krvari pod skutom, ove noći.

p atniče, prinesi usne, modricu rasečenu ma pola, gde mir trme _ i zagrizi taj komad gnjecav i vreo kao majčina utroba, prinesi i osetićeš miris Zemlje blago odsutam,

osetićeš kako se more kroz mjega primiče iz daljine,

ız samog mulja zagrizi taj komad nabpadme .lepote i ošetićeš uwkus krvi, ukus ljudskog mesa

— zagfYrizi, -

to se moje i tvoje telo razlažu, pretvaraju u slapove mirisa Ž jurišaju na maša čula obnažena pred Yodoslovom, gladi ) — zagrizi, }

zatim, stismi vlažnim, mepcima

i siši

siši dugo

= siši do besvesti te sokove iz naše kičme savijenme, - | Jer oni Su fa opojhost i.draž što promiče miz grlo.\ vola ROD M Prinesi usne, dve prepune lađe i dve blanje mraka, | „O prinesi ratniče usne toj lepoti koju si možem, oskrnavio ;

i osetićeš kako se divno ma ljude mrtve miriše taj hleb, |

O, ratniče, kako kobno taj hleb miriše ma maše glave.

ževnog rada, angažuju i u društvenopoliticsim acijama, ispitujući puteve i mogučnosti noOvoB socijalnog opreceijenja i boreći se protiv konzervativnosti i koniormizma; drugi časopis se sa svojim starijim saradnicima manje zanima za moderna kulturna strujanja, posvećujuci pažnju drami i kiasičnoj filologiji. Ta dva časopiša Vodila su međusobno: diskusije i poiem1ke, između ostalog o kulturnoj tradiciji i socijalističkom realizmu.

Saradnici časopisa. „Kiprijaka hro= nika“ (koji izlazi od novembra 1960. godine) pišu o svim vidovima kulturnog života na ostrvu, interesujući se za narodno blago, folklor, za bpozorište, film, radio, likovnu umetnost. Sav prihoda od časopisa' odlazi isključivo za štampanje, a uredništvo se nalazi u zubnoj ordinaciji kritičara Takisa Hadžidimitrijusa koji je. jedna od motor= nih snaBa časopisa. Većina kiparskin književnika su pesnici; tako pesnici čine i većinu saradnika časopisa „Kipri'jaka hronika“. U njihovom „pevanju lima slobodarskih, buntovnih, huma-– nističkih, satiričnih akcenata, nova, dinamična po sadržaju, ta poezija na' stoji. da bude moderna, eksperimeatalna, nova i po formi. Od savremenih Kiparskil. pesnika poznati su Kostas Montis, Teodosis „Pijerides, „Ahileas

francuskog,

kultume +radicije.

Miodrag } ĐURĐEVIC

'tajali su naslonjeni na ogradu, priljubljeni jedno uz · drugo. · e ; i t Brod je bodro grabio i prešecao neprovidnu, tamno-

„plavu, gustu vodu, praveći po izlomljenoj, procepanoj površini kolutove bele pene. Sunce, jedno drugo sunce ne ono s kopna, osvetlljavalo je zaslepljujućom svetlošću ostrvce kraj kojih su prolazili, praveći oštre ivice: ono kao da je bilo bliže nego na kopnu, ali ne i prijateljskije; imalo je neku nepoznatu oporost i oštrinu, prijatnu ali i opasnu: nije milovalo nego se upijalo i štipalo, mirišući i Ono na more i so. ]

Kućice na ostrvima bile su kao poređane, isprane kockice šećera...

Iza njih, šetali su, ležali u stolicama. za sunčanje, kartali se, razgovarali, putnici u kratkim pantalonama, nama=-

zani uljem i pomadama, sa suncobranima, slamnim šeši-

rima, ili običnim listom prilepljenim uz nos. .

Ona osefi kako je sunce nekoliko puta kao iglicama ubode u lice i veliki slamni šešir, prebačen preko ramena, stavi na glavu. Bilo jie sve zabavno što Su činili i oboje se nasmejaše. Nalazio je da je sad lepša nego maločas, ali veliki šešir smetao je da budu naslonjeni jedno na drugo od nogu do kose: on zato sakri svoju glavu ispod njenog šešira i tako su ponovo bili kao malopre. .

Krici galebova mešali su se s razgovorima i uzvicima

na francuskom, engleskom i nemačkom; bili su možda je-.

dini koji na ovom brodu nisu bili stranci, ali su se baš zbog. toga osećali kao da jesu i to im je prijalo; to bio najbolji način da budu usamljeni: usamljeni kao da su otišli u stranu zemlju iako su bili kod kuće. Mogli su bez ustezanja daj se grle, da tepaju jedno drugom, da govore nežne besmislice: niko nije razumevao.

Niko nije obraćao pažnju na njih i ona, po ko zna koji put, ponovi da su sjajno uradili što su krenuli na ovo putovanje koje će ostati nezaboravno celog života, koje će uvek imati ovu svetlost, ovaj miris, i u kome će uvek kričati galebovi i oni biti naslonjeni jedno na drugo...

Imali su sreću što su odlučili da krenu na ovaj put, imali su sreću s vremenom, imali su sreću što su se uopšte našli i što su, ovako usamljeni iako među svetom, mogli da se otkrivaju; tek ovde, ostavljajući sve što im je bilo poznato kođ kuće, među nepoznatima, bili su sami, onakvi kakvi. su zaista ne značeći ništa za druge, nisu ih ni zapažali; putovanje koje je tek počelo prevazišlo je sva očekivanja: prvi časovi na brodu oterali su sve nedoumice, sve je bilo divno, a uzgred će videti i Veneciju; zamišljali su kako lutaju po Veneciji, držeći se za ruke, još usamljeniji nego ovde, odnosno još više sa svojom ljubavlju koja im je jedina pravila društvo: lepše svadbeno putovanje sigurno nije moglo ni da se zamisli.

Ruke su im bile opuštene i lagano se klatile pored ograde dok je on, pod šeširom, ljubio njenu divnu kožu. koja je takođe mirisala na more i svetlost. Bili su tako srećni da je oboma palo na um da se od te neizrecive miline stropoštaju dole u vodu, da tu ostanu, da zaustave ove trenuike, da ne dozvole brođu da ih odnosi: sve je bilo neizrecivo. i gotovo suviše snažno za dva obična ljudska bića. Skoro se uplašiše i on je, prebacujući joj ruku preko struka, čvršće stisnu uz sebe, osećajući kako drhti: osetiše da zbilja nije mnogo irebalo pa da se survaju u more: samo jedan neoprezan pokret i otišli bi dole u dubine; a tek su počeli da srču ie slasti koja će biti njihova celog života: života koji mora da bude dug i u kome će biti puno ozarenosti i sreće koje je ovo putovanje otvaralo...

Negde van ovog broda postojali su ljudi koji su se znojili, čija su lica bila izborana od napora i briga, koji su bili zagnjureni u sitan prestiž, sujetu i trivijalnosti; to je sad bilo daleko kao da nije postojalo i sigurno nikad neće važiti za njih: znali su, blagodareći ovom putovanj'i, da njihovi dani nikad neće biti takvi, da nikad neće biti bez svetlosti; za njih nije postojao ni svet iza njih koji su čuli: smešni ljudi u kratkim pantalonama, s licima kao krompir i punim ustima loptica dok su govorili.

Ona se u jednom trenutku nasmehnu i izu sandale. Stajala je bosa, osećajući kako joj toplota greje tabane: tiho ciknu kao da je zagolicana, Sandale su stajale između njihovih nogu; on se osmehnu na sandale a zatim ih podiže: bile su od plute, opervaženih ivica, sa po jednom smešnom bubom od crne keramike napred, preko šarenog platna. Bile su smešne, bile su divne, bile su majušne: kao igračke; lepše od svega bilo je što su još bile tople od njenih nogu: i one su bile tako majušne, a to se videlo tek kad je skinula sandale. Očaran, on jednu” sandalu prinese usnama. \ i

Ovaj poljubac koji, za razliku od svih ostalih, zaista nije: bio njoj upućen, postidđe je: ona pocrvene -i, krijući lice pod šeširom, prošapta:

„Oh. nemoj...“

Ali i on se uvuče pod šešir i poljubi je, govoreći joj šapatom kako voli sve što je njeno, kako je sve to deo ljubavi: on je zaljubljen u ovaj brod, u more, u ostrvca, pa čak i u strance, samo zato što je na sve ona bacala svoju svetlost: on. plovi pod njenom svetlošću, a ne pod svetlošću sunca.

„A ovu jadnicu nisam poljubio; biće žalosna!“

Gledao je drugu sandahi i htede da je prinese licu. Ona je razneženo gledala u njegove ludosti, ali ipak pruži ruku:

„Biću ljubomorna!“

On se trže da skloni sandalu od njene ruke: bili su opušteni, ruke su im bile sanjive i nežne; on htede ne samo da je spreči da mu uzme sandalu, nego i da njenu maku zadrži u svojoj: steže njene prste, a sandala, kao da sve-

priča »književnih. novina«

LL Ir K ZEVOTA

tu provaliju, bili usamljeni: više nisu stajali zajedno. Osećali su kako ćutanje. tu usamljenost povećava: kao da je kretanje broda povećavalo razdaljinu između njih.

On pokuša da se uvuče pod njen šešir, ali ona okrenu glavu: htela je da bude sama...

„Mirno si gledao i posle si se čak smejao!“

„Ne vidim šta sam mogao da uradim?“

„Naravno, ako ti je cela stvar smešna!“

On ponovi pokušaj da zbriše to što se dogodilo, ali ona se ponovo pomeri:

„Ostavi me!“

Pogleda ga iz daljine:

„Zašto si ih dirao ako si tako nespretan?“

Gledala je ćuteći i strogo uvređeno u vodu. Kako bi rado i on fo učinio,ali je znao da je nemoguće; morao je još jednom da pokuša: .

„Zašto ne poverujemo da smo je namerno bacili?! Običaj je da se na moru nešto žtrvuje. To će biti zalog naše ljubavi: kad god budemo prolazili ovuda setićemo se našeg prvog putovanja; biće to mnogo življe i snažnije, nego da smo samo prošli ovuda. Setićemo se \koliko smo bili srećni...“

„Kako da zamislimo kad si je ti ispustio! I šta sad da radim s jednom sandalom?“

Bila mu je još uvek u ruci. On se nasmeja: još je postojala mogućnost da nesreća postane izbor; imali su još jednm sandalu koja je ovako u ruci bila sasvim besmislena; pomišljali su da se zajedno survaju dole; pred surevnjivim bogovima iskupili su se bacajući sandale.

„Bacićemo i nju!“

On se stvarno razvedri: dosetka je spasavala stvar koja je pretila da ih sasvim proguta: .

„Posle toga nećemo moći da kažemo da nije namerno! A kad budemo opet putovali pokušaćemo da pogodimo gde je koja otišla... Možda će ova da stigne onu, možda će se pronaći... kao mi...“

Ali, iskrivljenog lica, ona mu grubo ote sandalu iz ruke:

„Ako voliš da bacaš stvari, zašto to nisi učinio Sa svojim Ssandalama, nego s mojim!“

TI nešto kasnije, osećajući da je prenaglila, reče:

„Kako si nespretan ti bi i ovu stvarno ispustio!“

Sandala u njenoj ruci nije bila manje besmislena nego u njegovoj, ali on više nije hteo da je vidi; bio je uvređen. Sad je bio red na nju da pokuša, ako hoće da zagladi nesporazum. Ali ćutanje je povećalo provaliju a da ona ništa ne učini. Govorili su o trideset, četrdeset zajedničkih. godina; kako jie to bilo daleko i koliko strašno: četrdeset, godina ispunjenih ovakvim ćutanjem! No ako je to sad bilo stravično i nestvarno, bilo je izvesno da su zajedno na brodu; nije znao šta će biti dalje, ali bili su osuđeni na ovaj put: put koji će na ovakav način biti večnost. On je morao nešto da čini, iako je bio besan na sebe što se ponižava bez svoje krivice. Ipak, govoreći joj on je samom intonacijom hteo da pokaže koliko je svaka reč

koju izgovara, u stvari bezrazložan ustupak njoj.

„Ne razumem ovskvo ponašanje. Ako je ova sandala otišla, kupićemo u Veneciji druge“.

„Ovakvih nema nigde“.

„Venecija je poznata po sandalamać.

„Nema ovakvih buba. To se više ne radi, To mi je mama poklonila“.

„Kupićemo još lepše“.

„Nema s ovakvim bubama“.

; Ona nastavi da govori o bubama, o tome da ih je mama nosila trideset. godina i da neće razumeti da ih je ona na prvom putovanju izgubila. S njene strane neprestano je dopirala reč buba i njemu najzad prekipe: i ;

„E, pa da znaš da su mi te bube oduvek bile odvratn i smešne, samo nisam hteo da ti kažem! Treba da mi zahvališ što što sam fe spasao toga da ti se ljudi smeju. Nisam. nikoga video da nosi bube na sandalama i bilo me je sramota, Srećan sam što je najzad s bubama gotovo!“

Ona ga pogleda zaprepašćeno; na njenom licu bilo je iskreno iznenađenje koje ju je činilo gotovo devojčicom; bila je tužna, nije mnogo nedostajalo pa da devojčica zaplače: on ponovo vide kako joj je lice nežno i lepo, ali to ga sad ne pokrenu:bila je daleka prošlost, preistorija, kad je mogao na tom licu da traži zaborav i usamljenost; bio je potpuno svestan ljudi oko njih koji su ih posmatrali, nastavljajući zabavljanje početo onom prokletom. sandalom! A među njima ima sigurno i takvih koji su videli i kako je hteo da je poljubi pre nego što je pala! Grozno! Njeno lice je bilo lepo, ali tuđe, nije ga se ticalo. Bilo jc samo njeno, kao i sandala. Da je ne gleda on skreni pogled dole, i vide njene gole noge koje su, sad kad nije imala šta da obuče, sigurno svima bile smešne: niie mu bilo jasno kako neko može bez potreb: pred svima da ot-

ostrvo u celini kao uticajnu sferu, vojmu bazu, odskočnu dasku za dalje DOTitičko-ekonomske poduhvate i ekspan ziju) trebalo je održati se i odupreti 'se, i sve ono što se danas dešava na Kipru i oko Kipra posledica je rešenosti Kiprana da ostanu svoji i da onktižuju sami o sebi, i ća njihov vlastiti glas i kulturni doprinos nađe mesta i odjeka u svetu, On ga delimično

kriva noge, kad, kao ona, ima deformisane, zgrčene prste sa žuljevima od tesnih cipela...

Da se ne nervira, on okrenu glavu. Naslonjeni na ogradu svako je gledao na svoju stranu. Bio je to isti brod, isto sunce, pa i ostrvea sa kućicama od šećera ili kreča, bila su ista kao malopre, ali je sve bilo zlokobno, tvrdo, strano, sve je stajalo samo za sebe, dovoljno sebi, ne osećajući potrebu da ih nečija ljubav, đa bi postojali, ozarava: još maločas ustreptali i ushićeni pred životom osećali su i

Joanu Piliotis,, Andreas Pastelas, Đantelis Mihanikos i drugi. JI

ı Pregalačko oduševljenje koje se o(seća'u književnosti nije mimoišlo ni pozorište. Piter Justinov, Žan Anuj, Artur Miler, Luiđi Pirandelo, Samjue! Beket, Ežen Jonesko su, pored ekspira i A. P. Čehova, pisci čija se de!a izvode na scenama dvaju pozorišta

sno ispunjava njihove maločašnje namere, strmoglavi sSs dole i, već iza njih, pade u penušavu vodu. / Gledali su zabezeknuto kako sandala odmiče, pcd· smešljivo ljuljuškajući se na talasima: nije tonula. Milo je neverovatno da će tako i iščeznuti, a da oni nisu mogli to da spreče. Već gotovo iza broda sandala poče da bledi i da iščezava: jedan talas je prevrnu na stranu, voda poče da prelazi preko nje, a onda se, u daljini, izmeša s penom i odsjajem sunca: više se nije videla...

već i nalazi. U tom pogledu naročiio u Nikoziji. Prikazuju se i „dela Bilo je besmisleno da i dalje krive vratove za njom: strah, ali su imali zaklon svoje ljubavi: sadđ je ostao samo su znažaine inieiiative nekih kinavskih ” grčkih pisaca, I SVE više jača na njihove oči mirno i neumoljivo ona je iščeznula... Ne- strah; sve što su videli bio je deo ogromnog, nepoznatog, naučnika, prvenstveno arheologa, dra interesovanje za dramu kod ki daleko od njih, duž ograde, stajali su ljudi zabavljajući se nepronicljivog, zlokobnog života koji se odvija sam za sebe,

van njihovih želja koje se na stravičan način pokazuju nepostojane tako brzo: bilo je strašno što je tako neđavna četrdesetogodišnja sreća sad izgledala kao robija, a ne manje strašno što između tih zabluda život ide nekim" svojim, nepoznatim, ko zna kakvim putem. O A kao i maločas, kad im se činilo da im je sve Što vide saveznik, prolazila su ravnodušna ostrvca, kričali galebovi, penila se dole pohlepna vođa, dok je: gore sijalo okrutno sunce; sve je bilo isto kao pre pola časa i jedan dremljivi putnik koji promoli glavi ispod suncobrana, vide

parskih književnika. Naročit uspeh imala je drama Rine Kacelis „Nedoslojni“, a u unutrašnjosti ostrva popuJami komad u diialektu „Za kog pada kiša“ Mihaela Picilidisa. ·.

Sve je to prostrana podloga za nove kulturne inicijative i pregucča_ _oJe vodeći ljudi i narod OVOBE slobodđoljubivog ostrva treba da ostvare. Kac do. kraja ostvare i osnaže svoju žrtvama

neočekivanim događajem: za njih je to bio zabavan slučaj koji je prekidao monotoniju putovanja.

Kao ne verujući da se to zaista dogodilo, ona Sa DOgleda preneraženo: on je sasvim besmisleno još uvek držao drugu sandalu u ruci. I, umesto da pokuša da je razuveri, da je to ipak nemoguće, da nešto učini, on se glupavo nasmeja, kao đa je i njemu cela stvar bila zabavna.

„Kako možeš da se smeješ!“

Odmaknu glavu ođ njega; gledala je u vodu. Oboje su' gledali u vođu. More više nije imalo boju ljubavi:

ž 1ađe liuđe Voi se interesu za stečenu i toliko osporavahu slobodu. bilo je provalija, neprijateljska, slepa sila, okrutna i bez . istu sliku kao i ranije: on ih pogleda i, pun zavisti na tuđu · žno:m\aće ya i ed JEO Ze0HDuy | | | milosti; bilo je nenasito i pod površinom su vrebali iz- sreću, uzdahnu i protegnu ruke. | ode Uhaet UC ROJJOOJ bojad Mito iknji- Miloš I. BANDIĆ ~ gladneli morski psi; bilo je strašno, a oni su, gledajući u (Iz zbirke „Pod kožom“)

Mostasa Spiridakisa, Vasilisa jKarujoiisa, Potrfirisa Dikeosa, koji učestvuju ma svim važnijim međunarodnim naučnim skupovima i čije se istoriiskoarheološke (vizantološke) studije štamraiu u MEgleskoij. i

Kao i drugde u Svetu, i književnici podelieni su u grune, oko, mesežni časopisa „Kiprijaka hronika“ i „PnevĐmatiki Mipros“. Razlika među njima je 'ta što prvi časonis okuplja prete-

KNJIŽBVNB NOVINE