Književne novine

Sodobnost,

Šekspir — pesnik · svih vremena

GOTOVO POLOVINU svog aprilstuvp broja Žaso»igs „S djuro p'svećuje Šekspirovoj 4UO-godišniici ro đenja. Pored novih prevoda Šekspirovih dramskih tckstova na siovenač ki jezik (Matei Bor) i soneta (Janez Menart), o velikom dramatičaru pišu Vladimir Krali i Poljak Jan Kot.

Praveći paralelu u razvojnim lini jama između francuskog klasicizma (Kornej, Rasin, Molijer), kao i zlatno doba španske drame (Kalderon) Vladimir Kralj prilazi nešto mlađem elizabetanskom periođu — veku Tene sanse — da bi u sklopu novih društvenih odnosa i nove kulturne klime objasnio pojavu Šekspira. Zidovi kul turno-političke ideologije elizabetanskog apsolutizma za razliku od Francuske i Španije dozvolili su pored negovane dvorske dramatike i poezije i razvoj narodne drame, koja izra sta na narodnim tradicijama srednje vekovnih misterija i moraliteta, i to pozorište doživljava u vlizabetanskoj renesansnoj slobodi svoju majveću umetničku veličinu, upravo u Šekspi rovom pozorištu.

Šta sadrži tai mnogoznačni i ne sa svim razložljivi pojam genijalnost? U čemu je životvornost Šekspirove umetnosti? Prilazeći ovim pitanjima Vladimir Kralj polazi od analize sta nja i razvoja francuske drame (Kornej, Rasin, Molijer), da bi u odnosu na elizabetanski period otkrio one za konitosti vremena, koji je približavaju, ali isto toliko svojom društvemom uslovljenošću, razlikuju, Pod istim moralnim podnebljem renesanse u Francuskoj živi Montenj, u Itali ji Makijaveli, u Engleskoj Bekon. I Montenj i Šekspir, kao ljudi renesan se, prihvataju život koji je čoveku

VINJETA ĐORĐA ISAKOVA

na zemlji dat i ne traže metaf{izičke moralne vertikale, već čoveka sa nje govom svešću 1 podsvešću, lepim sno vima i smrtnim slutnjama. Otpor pro tiv apriorme ideja religiozne i filozof

ske, stoji takođe i u Bekonovoj filozofiji kao „engleska misiona analogi ja ŠSekspirovom renesansnom rcalizmu“. U Makijavelijevom brutalnom političkom pragmatizmu nalazi se pi tanje Šekspirove filozofije istorije, koje sadrže njegove istorijske drame i velike tragedije. I Šekspirovi junaci ponavljaće sudbine čovekove egzi stencije, ne osvrćući se na vremenska istorijska iskustva i logiku istorijske misli: svako od njih počinje iznova svoju životnu borbu vođen čo vekovim strastima. Dok francuski ju-

naći XVII veka razmiš'jaju i sebe a-

naliziraju, Šekspirovi junaci, koji 1maju i jednu posebnu različitu osobinu: svoju telesnost, ne misle o strasti ma, već ih ostvaruju. Nijedan karak ter Šekspirove tragedije ne može se suziti samo na jednu dilemu (Kornoj: ljubav i dužnost). Iz tradicionalnog engleskog humora koji je pod XVI veka i koji u sebi sadrži osećaj za samoočuvanje, Šekspir će izvući figuru klovna, da bi mu u TFa'statu dao snagu vitalne enesansne egzistencije. Ali ŠekgEpirove zrele godine „zanima razvoj tragičnih karaktera. Dajući im duhovnu slobodu, on će stvoriti zao kružene psihološke portrete, u koiima postoji odziv javnih i državnih inte resa, posebnih i individualnih zadata ka i filozofskih interesa, do zadnjih pitanja o čovekovoj egzistenciji, o smislu i nesmislu bivanja,. Razmišlja jući o tajni Šekspirove karakterne umetnosti, zapravo o jedinstvenoj spo sobnosti da tako životno prikaže ne samo čedne i nežne likove, već i zlo činačke, demonske karaktere, J, Dover Vilson, čije stavove navodi Kralj, obrazlaže to Šekspirovim poznavanjem najviših krugova dvorske aristo kratije i poznavanjem sveta podzemlja. Kao očeviđac tih svetova — nastavlja Kralj dalja Vilsonova tumače nja — Šekspir je kao dete renesanse osetio radoznalost do krajnie granice dozvoljenog i medđozvoljenog, slast da pređe te granice, i oseti ukus de monskog zla. Iz te duhovne slobode, možđa najmoćnije u svom „Kralju Li ru“, Šekspir će pređuhitriti Hegelovu misao da je zlo kao demonska sila motomi đeo čovekovog bića. Širina i dubina te unutrašnje slobode njegovih karaktera, doći će do one opsež nosti- kada postaju svojina ne samo jednog vremena, već svih, \pa i našeg. I otuđa je Šekspir pesnik svih vremena. Neki veliki dramski perio di, rođeni u određenim društveno-isio rijskim situacijama (Francuska, Špa nija), imali su svoje nastavljače; ge nijalni Šekspir, dramatik svih vreme na, neće imati svoje neposredne naslednike, i smisao te neponovljivosti ne đuguje samo:njegovom geniju, već i jeđinstvenoj istorijskoj situaciji ve like đuhovne slobode. Sa ovim stavo vima suprotstavlja se V. Kralj, studđi ji Poljaka Jana Kota („Šekspir“ naš savremenik“), koji je iz vidika na ših vremena potražio analogiju sa eli zabetanskim periođom da bi otkrio iznenađujuće. sličnosti i naličja. Zato je momenat vremena jedan od bitnih faktora Šekspirove pojave. (Lj. Đ.)

Kritika

Socijalistička literatura danas

PORED VEĆ postojećeg lepog bro ja centralnih i provincijskih mađar– skih časopisa koji prate i registruju pojave i u domaćoj i u inostranoi literaturi, Literarmo-istorijski institut Mađarske akademije nauka, Literarno-istorijsko društvo i Mađarski sa vez pisaca zajednički su pokrenuli ma kraju prošle godine novi časopis pod imenom „Kritika“, u čijem trečem broju jeđan od saurednika lista Mikloš Sabolči u članku pođ. gornjim naslovom piše da je u socija lističkim zemljama stvorena nova si tuacija i da postoje novi, od dosadašnjih potpuno različiti, zađaci na polju literature, a i na polju kulture. Mirna Moegzistencija znači oštro pri vredno i idđdeološko utrkivanje. Predstoji borba utrkivanja. Valja se izbo riti za čoveka i za kulturu buđućnosti. Ovakvo stanje — kaže Sabolči — nameće dvostruki zadatak literarnoj Mritici i literarnoj politici. U tom cilju freba razmotriti i oceniti sve što se poslednjih decenija dogodilo, a i sad događa, u kulturi, umet nosti, literaturi mesocijalističkih zemalja, kako onih razvijenih kapitalističkih država, tako i onih koje su se sada oslobodile Kolonijalizma. U želji da se ovo pitanje reši činjeni su mnogi pokušaji u raznim socijalistič kim zemljama.

Razrađujući svoju misao, Sabolči kaže da između mnogih strujanja i tendencija današnje građanske litera ture treba razlikovati ono što je direktna ili indirektna apolo sg i-

j a kapitalizma, ono što je plod duboke unutrašnje krize savesti (sve i ako su tvo revine najdubljeg pesimizma) i ono što upravo ili kontrađiktorno pokazu je na nas, što izlaz fraži na putu TĐrema nama. Sabolči smatra da, čita jući zapadnoevropske časopise, nije

IO.

teško primetiti „duboko nezadovoljstvo sa sadašnjim stanjem sopstvene literature“, kao i ona pitanja (katkad odevena u podsmeh ili neznanje) koja su „upravljena prema nama“ i onaj pokret koji (čak iako sumnjičavo i s izvesnim polusmehom) „kod nas traži zdraviju i čistiju đuhovnu atltmo sferu i isti takav umetnički život“, TI u praktičnom radu — veli Sabolči mora se prekinuti s onim dogmatskim pravilom koje je zapadnu kapitalističku kulturu shvatilo kao skup jeđinstvenog reakcionarnog bloka ili dekadđentnih. strujanja.

Sađašnja mnogo spominjana iđeolo ška ofanziva ima, po Saboličju, dve forme. Jedna je direktna borba, meg dan, ideološka bitka na nivou filozofskih, ekonomskih, političkih i estetskih mišljenja; a druga je ideološka borba, megđan u m e tničkim delima, stvawanjima A ova druga je utoliko važnija što danas objektivno postoje svi uslovi za to da socijalističke zem lje umetničkim delima, ostvarenjima umetničkih uzbuđenja, postanu duhov ni centar za ceo svet. !

Komunistička misao i socijalistička umetnost imale su istorijski već ne koliko prilika da prigrabe duhovno vođstvo u krugu umetničke intelektualnosti. Valja Be setiti samo poleta iz sredine triđesetih godina, kada je po celoj Evropi svaki napređan i če stit pisac stremio ulevo, upućujući pogled prema Sovjetskom Savezu, i, kad je krenuo veliki talas „litteratu– re engagće“.

Sabolči naglašava da je i posle 1945, bilo nekoliko takvih godina kada je izgledalo da duhovni Život cele Bvrope, pa čak i celog sveta, ide prema socijalizmu. Mnogo uzroka je igralo ulogu u tome što je oko 1940 /50. taj novi polet splasnuo. Ali zato ose ćamo da smo sada, na početku šez desetih godina, opet na takvoj tački kađa u našim zemljama postoji povoljna prilika za razvoj jedne velike wocijalističke literature i kada prema mama počinju đa upućuju po smatračke poglede oni najbolji intelektualci Bwrope, i van nje, koji traže izlaz iz sadašnje situtcije — završava Sabolči. (A. P,

plaman

„Kult ličnosti“ i književnost

POD NASLOVOM „Poezija, vrednost i dokumenat“ Dušan Karpatski u mar tovskom broju centra'nog češkog književnog časopisa „Plamen“ objav. ljuj zanimljiv diskusioni članak o ulozi „kulta ličnosti“ u čehoslovačkoj književnosti i.izdavačkoj po itici. Kar patski se nadovezuje na diskusioni prilog mladđoga pesnika Vladimira Me deka koji je u prvom ovogodišnjem broju „Plamena“ objavio članak „Stih za Staljina“. Medđek piše o tome kako je „sta jinskoj temi“ u dobu ku'ta plaćala svoj konjunkturnii nel:onjunkturni danak češka poezija. Me deck deli poeziju o Staljinu na kult sku i nekultsku i time pokreće i ne ka pitanja čehoslovačke „izdavačke prakse. Na primeru sadašnje eiminacije staljinske poezije, Međek ukazuje na zavisnost izdavačke „prakse od vrednovanja ličnosti i dela, na upađanje u krajnost i jednostranosti i ističe potrebu za diskusijom o celo vitom karakteru tadašnje češke poezije u moralnom smislu, o njenom ljudskom jezgru. I Karpatski je pro tiv retuša, pa se poziva na primer velikog češkog pesnika Karela Toma na koji je u jesen 1945. godine, vršećĆi izbor iz svoga celokupnog pesničkog dela, pisao: „Ništa u njima (pesmama, prim. B. R.) nisam izmenio ili popravio, neka svedoči o dobu a i protiv autora. Zbogom čitaoci“. Ta ko bi se, po Karpatskom, moglo napisati i čitavo poglavlje na temu „Stih za Masarika“, jer je vrednova nje univerzitetskog profesora, političara, filozofa i prvoga predsednika Čehoslovačke bilo takođe „obeleženo kategoričkim sudovima doba „kulta ličnosti“. Na to kako se može upada ti iz krajnosti u krajnost i reagovati na metafizički kult „tatice“ Masatika, upozorio je još Jirži Brabec u kritici knjige profesora Julija Dolan skog koji je, svojevremeno, optužio pokojnog Masarika za najgore stvari. Novi, stvarno istorijski pristup Masa rikovoj ulozi u češkoj istoriji nalazi mo u članku Karela Bartošeka, objavljenog u „Rudom pravu“ na godišnjicu 28. oktobra, u kome Masarik više ne fungira ni kako „tatica“ ni kao „zlođuh“. I o Masariku je, kao i o Staljinu — simbolu države, revolu cije, slobode, naroda itd. — bila napi sana nepregledna hrpa stihova. Tako su to pretežno bila rimovanja koje su malo dala poeziji, Masarik je inspirisao i mnogo velikih modernih čeških pesnika na dela. koja čovek ne bi hteo da otpiše iz poezije, Međutim, u izboru Tomanovih pesama, koje je on svojevremeno sam pripremio, nedostaju sada dve pesme posvećeme Masariku, za koje Karpatski ne garantuje da su dobre, ali koje svedoče o vremenu, o poštovanju koje su ljudi gajili ubrzo posle 18, oktobra 1918. godine.

Posebnu oblast poglavlja „Stih za Masarika“ čine pesme napisane pod utiskom njegove smrti 1937. godine. Tu spađa ciklus pesama Jaroslava Sajferta, koji spada u najlepše stvari koje je Sajfert napisao. A to važi i za nova izdanja Jozefa Hore, Vitjez slava Nezvala, Vilema Zavade, Jiržija Horejšeg. Iili zašto bi se iz Šal dinih sabranih dela izbacivali članci o Masariku ili Štefaniku, kada se ra đi o kritičnom izdanju celokupnih de Ja. Iđeološka borba sa živima i mrtvi ma. ne može se voditi retuširanjem i ćutanjem, „ignorisanjem „činjenica, podvlači Karpatski, ističući potrebu i za objektivnijim odnosom prema Be mešu i piscima emigrantima koji ipak pripađaju češkoj književnosti. (B. R.)

NUOVA ANTOLOGIA

Jedna istorija filozofije

SPECIJALIZACIJA, mužna u ftehni ci, takođe je i tendencija moderne kulture. Svaki naučnik se zatvara u okvire vlastitog rađa, gotovo do nepoznavanja onoga što se događa u su sednoj oblasti, Da bi se moglo napredovati u analizi neophodno je iza brati jedan jedini put. S druge strane neophodno je složiti rezultate pojedi nih analiza u jednu sintezu i jeđan smisao, a to je zadatak filozofije. Tašt je i uzaludan pokušaj da se nauka od voji od filozofije kao što je, naroči to, muođema fizika da se sama snalazi u svetu jer je filozofija, zbu njena mjenim naglim razvojem i iluzijom da je Tizika stigla đo krajnjih granica spoznaje i da nema više šta da se uradi za naše potomke, za.ča sak izgubila kormilo.

Ovako glasi uvođ u studiju Franče ska Panarije o „istoriji filozofije“ Pa ola Lamane, povodom njenog najno vijeg toma „Tilozofija dvadđesetog 5 leća“. Panarija smatra đa ta. knjiga,

najbolje od svih koje je čitao, poka zuje koliko su nerazrešive veze 'između nauke i folozofije. U obimnom delu, kaže Panarija, nije zaboravljena ni prenebregnuta nijedna orijentacija čovekova u otkrivanju sveta od najstarijih vremena do danas. Sve su moguće veze Uuspostavljene: od moderne fizičke .i biološke nauke na

·' trag do Aristotela, do „prvobitne ma

terije“, do „forme“ i „vitaiizma“. Usaglašavaju se Aristotel i Galilej, BerBson i Maks Plank! Panarija sma tva da ova knjiga više no ijedna dru ga postavlja pitanja u vezi sa buduć nošću i sudbinom filozofije,

Tilozofija se kreće ka jednoj real nosti izmene između subjekta i objek ta, ujedinjujući subjektivizam i objek

tivizam, idcalizam i materijalizam,

stvarno i moguće. Jednoj objektivnoj realnosti postavljenoj u fizičko vre„me (sadašnje), pridružuje se istorija prošlih vremena koja se kombinuje sa sadašnjim mogućnostima izbora, da bi se pripremila budućnost: prome na bivanja biće produkt događaja ko ji su bili sa slobodnim izborom koji poseduje biće koje jeste. Dakle, jedna temporalnost sukcesija događaja pro šlosti koji, kombinujući se sa fizičkim vremenom sađašnjosti, daju pred vidljivu budućnost. Jedna trajna sim bioza između individualnih formi i univerzalne forme apsolutnog koja ih sadrži, Da li je cilj progres? Pitanje je pogrešno postavljeno, u terminima jednog nepokretnog apsolutizma dok je prava realnost „realnost izmene“ koju percipiramo i koja nam daje svest o postojanju i postojanje svesti, ona je ta koja svakom fizičkom telu i svakom živom biću omogućuje učešće u kretanju sveta. U izmeni je snaga materije a u formi je njeno po stajanje. (T. K.)

Dušan KA4RPA4TSKI

Ludviku Kande ri, koji je priredio izbor iz dela Franfišeka Halasa pod naslovom »Zbogom muze« i štampao u njemu prvi put u knjizi i peHalasovog pesničkog vljene stihove i fragmente kompozicije »Znamenja potopa«.

sme sa početk: rada, neke zabo

„Kad u katedyalama ovaj pesnik biće mazvam

— napisao je Prantišek Halas u spomen Jirija

Ortena. Više se o pesniku ne

Wkoliko bi se moglo reći i koliko od toga ostaje

kao istina koja istrajno traje?

stihova, znamo mnoge koji ih pišu ili su ih pisali. Umemo često da se oduševimo jednom jedinom metaforom koja u nama upali signalno i ljubazna utešiteljka. Vredi i: kraljevstvo za stih! A dopustimo li sebi zađovoljstvo da se poslužimo goiovo mifskom, mada već banalnom slikom, poezija nam je so na hlebu svakodnevnosti; a kad nam je teško, postaje nam za frenutak i sam taj hleb. Ima, pesnika kojima samo za jedan stih opraštamo pola: stoga pleve, kao što postoje pesnici kojima ne smatramo dobrim ni remek-

svetlo. Poezija nam je saborac

deto ako u nzegovoj kićčmi nađemo ma i pršljen slomljen njihovom krivicom. Deca u školama, uče životopise pesnika bezmalo kao živote svetaca. I s vremena na vreme skiđamo s reči prah koji pađa na njih u buci i tišini.

Postoje pesnici čije stihove pronalazimo na zidovima kuća uoči Prvog maja. Postoje pesnici čije reči dobijaju devojke na zaglavlju pisama, Kao što ima pesnika koji su u nama. Koji prolaze kroz nas kao naš vlastiti pogled na svet, postajući njegov deo. Imamo svoju poeziju kao Svako od nas ima svoju malu ili veliku filosofiju i malu ili veliku poeziju. Oboje može biti i osrednje. I oboje ima

što imamo svoju filosofiju.

svoj unutrašnji pokret koji je

pokret našeg sveta. Signalne boje tog pokreta palimo uprkos svemu u poslednjoj instanci mi 'sami. To je odgovorno, i zato ljudski.

Kažem fo sve može samo zato jer sam naumio da govorim o svojoj ljubavi i jer je to početak koji uvek ostaje na milje uđaljen od savršenstva i stoga nedostojan i ljubavi i njenog predmeta. — Volim Františeka Halasa.

Priznajem da to nije moja prva ljubav. U seđamnaestoj godini učili su me da je Jaroslav

„da materijalizuju svoju

budu wpliale svojim

· komparativne Književnosti spada,,,

ADAR SKA REVIJA

Nacionalna literatura i komparatistika

U PRVOM ovogodišnjem broju O-

vaj časopis donosi nekoliko zanim ji vih priloga. Ivan Slamnig razmatra probleme nacionalne jiteraturč u odnosu na druge literature i Uukazuje na neke zanimljive aspekte koji se moraju imati na umu kada se proučava naša književnost bio kao celina bilo kao literatura jednog određenog razdob'ja. odmah u početku pisac nastoji da razgraniči Rkomparativnu literaturu i literarni komparaciju. Pisac ovoga članka Uukazuje na to da se nijedna od nacionalnih jugos ovenskih literatura ne može posmatrati i proučavati, a

"da se pritom ne uzmu u obzir sa-

vremene joj literature drugih jugosloyvenskih nacionalnosti. Tako je isa hrvatskom literaturom čiji je položaj, prema Slamnigovom mišljenju, specifičan. „Upravo u zadatak

da smjesti našu književnost u. krug svjetskih, odnosno da tako Moncipi, ra svjetsku situaciju da u njoj naša literatura dobije ono mjesto koje zaslužuje. Koncepcija slavenskog kruga ne odgovara nam jer onda ne znamo kuda ćemo 5 našom starom literaturom koja je nešto iznimno u okviru slavenskih literatura svoga vremena, Nec rhožemo prihvatiti n sliku zatvorenog Zapadnog svijeta, jer što ćemo 8 onim istočnim, orj|jentalnim ili levantinskim utjecaji. ma kojima smo stalno bili izloženi tako i drugi mediteraniki kra Možemo li zamisliti

mi, a jevi. Španiju zanemarivši Maure ili Italiju zane. marivši Bizant i njegove kontakte i daljim Istokom? Umjesto stoka | Zapada mi ćemo govoriti o Jugu,o

Meditevanu, koji je osvojio svijet,

Umjesto zatvorene suvislosti Zapada i zatvorene suvislosti Istoka, mi ćemo suprotstaviti otvorenu suvi slost Svijeta, makar samo kao ide. al, s Jugom kao lako uoč'jivim i legitimnim početkom“, „zaključuje slamnig.

U ovom broju časopisa objavlje. na je i poslednja pesma Danka Anđelinovića. Prema informacijama ko je je dala redakcija „Jematvu“ ja Danlco Anđelinović napisao na sam dan svoje smrti. (S. e

e-yTaac ef Ru alles dd ain,

Kultura — proces opštedruštvenog kreiranja

U SVOM aprilskom broju ovaj časopis objavljuje članak Milana Rankovića „Naše umetničko stvara'aštvo i kulturna politika danas“, Pošavši od konstatacije da „odnos između društvenog bića i kulture nije (kao što nikad nije ni bilo) automa-– tizovan proces, već živi izraz i reczultat isprepletanih obostranih uticaja“, Ranković smatra da se „pravo širokih masa na kulturu, koje je nekad bilo potencijalno, sada sve više realizuje“, da široke mase više nisu u položaju pasivnog gosta koji „sa strahopoštovanjem prima ono što mu se nuđi.“ Kultura i umetnost već sađa uveliko mogu „neposredno imanentnu

i- suštinsku MKarakteristiku: društve-

nost“. Pošto je, dakle, u društvenosti sva moć i vrednost kulture — to jedino

ispravna, jeđino adekvatna kulturna politika može biti ona koja polazi od devize: „Kultura — čitavom društvu“. Ova deviza neminovno mora da smeni problematičnu kKrilaticu „Kulture — kulturnim radnicima“ koja se pojavila kao parafraza parole „Fabrike — radnicima“, to jest, „u skladu sa mehanicističkim shvatanjem radničkog samoupravljanja“. Jer tenđencija zahteva „Kultura kulturnim radnicima“ usmerena je „ne samo protiv birolwratske tenden-

sam »Okna u yibe imenom“

može reći, a i

Čitamo mnogo

vima, ,i pošto

spise« da bih

jeđan

i naš pokret i

Vrehlicky tipični pesnik buržoazije; hteo da se u to uverim sopstvenim očima, zavoleo

cije u kulturi( . već i protiv svake neposrednije društveno-političke angažovanosti u kulturi koja ne po:iče od samih kulturnih „radnika,“ "rime se ova tendencija preobraća iu koncepciju iz koje „rezultira da kulturne vrednosti, u stvari, dode1juje (ako ne i udeljuje) elita izaĐranih (mada češće samoijzabranih; masi konsumenata kulture, što se u krajnjoj liniji svodi na zahtev za oduzimanjem prava ostalim pripadnicima društva da aktivno | delatno utiču na kulturna kretanja.“ Zbog toga je, smatra Ranković, danas imperativno svako nastojanje ka „što doslednijem uvođenju principa javnosti rađa i odlučivanja na svim ključnim „mivoima Kku'turnog života, od finansiranja u kulturi | kadrovske politike u kulturno-umetničkim institucijama, do odlučivanja D nagrađivanju najvrednijih kulturno-umetničkih dostignuća.“ Samo će tako biti omogućen „proces o pšŠtedruštvenog kreiranja konkretnih viđova novog odnosa između kulture i društva.“ (D. S. 1)

VINJETA ĐORDA ISAKOVA

•000000000006060000660660%4

PREVEDENI

Pokušai pohvale

kad sam

oluji« i njihovu liriku, za koju se

govorilo da, je formalistička. I danas se sećam kako sam pretrnuo kad sam pročitao stih: »Zaklapam oči, tama se na me ruši« Otkrio sam takođe da Vrchlicky ne prevodi početak šezdeset šestog Shakespeareovog soneta rezignirano: »Bit svega toga vapim smrt smirenja«, već izazovn0: »Na smrt kriknuh!« — Otprilike godđinu dana kasnije negde sam pročitae da je poezija Otokara Brežine nerazumljiva širokim narodnim sloje-

do danas me osećam razlog da i

sam ne pripadam širokim narodnim „slojevima, nabavio sam u antikvarnici BFezinine »Pesničke

ponovo ispitao istinitost tvrđenja

koje se trebalo ticati i mene.

Najmilije geslo Marxovo, da u sve treba sumnjati, moglo bi se ispisati kao moto mome putu ka voljenim pesnicima. naučio da volim i Františeka Halasa kad sam shvatio da to nije dekađenini pesnik propasli,

Tako sam naposletku

v :

CRTEZ SLOBODANA MARKOVIĆA

KNJIŽEVNE NOVINE,

W