Književne novine

Miloš Il. BANDIĆ

QOPEItREBDEL.JEV AN.JE ZA BONMAN

oman traži darovitog „radnika:

pre svega u piscu, romansijeru,

ı potom i u kritičaru, interpretatoru. Jovan Skrelić bio je upravo takav radnik; i pošto plodonosnog rada nema bez koliko-toliko utvrđenog mlana i sistema, Skerlić je taj plan i sistem stavio u službu aktuelnih društveno-političkih ideja svoga vremena, onih svojih iđeja o pomalo razblaženom i ukroćenom . socijalizmu. društvenoj pravdi i jednakosti koje su gotovo pot puno zaokupile njegov um i srce i koje su potisnule njegovu prvobitnu zamisao da se roman može i treba da bavi trajnim ljudskim impulsima a ne samo da se upravlja po nekom ili nečijem praktičnom i utilitarističkom političkom programu. Razume se da su — i sreća je što su — taj plan, sistem i program povremeno zasecale i neke druge, šire, slobodnije ideje i pretpostavke o romanu; one, doduše, svojom raznolikošću unelcoliko otežavaju i komplikuju celovitije i direktnije sagledavamje Skerlićevog romaneskno-kritičatskog spektra problema, ali utoliko bar čine ovo istraživanje neophodnijim, opravdanijim i privlačnijim.

Kako' god bilo, Skerlićeve ideje o radnom i stvaralačkom društvu našle su u njemu samom prvog i najočiglednijeg propagatora: on je bio taj neumorni radnik, taj istrajni pregalac koji nije samo propovedao i agitovao, već je odmah, na licu mesta, na delu pokazivao i dokazivao — na svome, književnom području — kako treba postupiti, šta i kako ireba raditi i ne sustajati ni pred čim. Čistu, apstraktnu teoriju (o literaturi, o romanu) Skerlić je predupredio i zamemio mnogostragom, najkonkreftnijom praksom. Bacio se gotovo sav na čitanje knjiga, nia pra ćenje romana iz tadašnje nevelike književne produkcije, i pojam knjige uopšte — u kojoj, kaže on, „čovek traži odgonetku životu, putovođu savesti“ = postao je dominantan u njegovoj književno-prosvetiteljskoj . misiji i Viziji, pri čemu je značai odgometke života sve više bledeo pred butobođom Ssdabesti. Ta čudna želia i pofreba da se bude vođa, da se bude putovođa! Ali, bar je Skerlić umeo da bude vođa i gospodar samom sebi: ono što je zamislio i naumio to je i ostvario; a čitanje knjiga — taj gotovo fizički, nop-

“Ski posao, ali ujedno i jedan od maj-

"važnijih poslova Književnog istoričara i kritičara — bilo je za mjega posredno nadđoknađivanje i građenje Književne teorije.

Pomislilo bi se možda da je Skerlić bio neteoretski ili antiteoretski duh, što bi bilo netažno; on je, naprotiv, bio eklektički toliko prožet feorijom koju je, Školujući se, prihvatio od. drugih i sam stvorio. (drugo je pitanje o njegovoj vrednosti i celishodnosti) — da mu nije preostalo ništa drugo no da je ispituje, proverava i osnažuje t siste= matskoj praksi. Ođ suviška teorije o stao je gotovo sasvim bez nje, čist,

suv, ponekađ i suvoparan „mpraktičar, jedan od majautentičnijih i najefikas-– nijih praktičara „koji postoje u jugoslovenskoj književnoj kritici. '

I jedan od najvećih radnika. Nema, čini se, ničeg komotnijeg nego na osmovu· neke pesme ili stiha ili na „osnovu knjige pesama jednog ili nekolicine pe~. snika, pa i na oshovu samog pesništva raspredati, razvijati književnu, estetsku (ili antiestetičku), filosofsikku teoriju i monadologiju. Povodom oezije i o poeziji može se maštati, izmišljati, filosofirati, u beskraj teoretisati; ali proza (poman) mora se studirati, analizirati, spoznavati bez olakih i proizvoljnih improvizacija, — a to zahteva #ad,

SKERLIĆ KAO MATURANT

strpljenje, i misaono»~stilsku.. energiju, Toga u nas ima malo čak i danas, iako je Skerlić na vreme pokazao da književna istorija i kritika bez toga gotovo ne mogu postojati.

Smešno je i suvišno takođe praviti pristrasnu razliku, davati prednost ili negirati ovaj ili onaj književni rod za račun onog ili ovog: Kao što su Paul Valery i Andre Breton mipodđaštavali roman i utilitarizam. proze uopšte, tako se i pragmatički duh Skerlićev, mada i sam ne bez lirske ijskre, još od mlađih dana prezrivo-ironično oR:omio na poeziju, ne nalazeći za nju dovoljno

razumevanja ni docnije, kađ je, sa fatalnom svojeglavošću i odbojnom, mr=godnom gluvotom za nove poetske zvuke i neobična sazvučja, ispoljio više naklonosti — ili bar takta — prema Miloradu Petroviću, pesniku „pmnarodskih, bvimitivnih i beznačajnih „Seljamčica“, nego prema Vladislavu Petkoviću Disu. Skerlića svi redom, u horu kore i prekorevaju što nije shvatio i prihvatio Disa, i u pravu su; mada je možda još veća | teža greška kritičareva ako iz ko zna kakvih lakih razloga ili oportunizma dopusti da se u literaturi ugnezdi neko čije gnezdo treba ili rušiti ili ga iz literature odlučno izdvojiti ili #% jednostavno ne primećivati,

Alko je, dakle, Skerlić bio u očigled-

noj zabludi kad je negirao pojedinc istinske „pesnike ili u izvesnom vakuumu senzibiliteta kađ nije ponekad uspevao da podrži i obrazloži neutilitarmu, samorodnu važnost pesništva, u oblasti romana kod njega nije bilo tako krupnih raskoraka i promašaja. Tu je on ?adio, tu se, u Tnomanu, ponajbolje potvrđivalo njegovo ubeđenje da literatura nije, ne sme da bude igra, dokolica, jalovi estetski vez, artizam i artificijelmost, suviše glatka ili suviše složena, zagonetna orkestracija u koju on otprve ne bi mogao da prodre SVOjim bistrim i hitrim umom.

Skerlićevo opredeljivanje za „roman jeste odluka i odlika nepuritanskog puritanca: čoveka koji nije dospeo da iskaže ravnopravnost i povezanost svih književnih rodova (što, kao sluinja.i zamisao, nije inače bilo tuđe ni nepo> znato njegovoj književnokritičkoj imaginaciji) i koji je stoga pretežno davao prednost prozi, pripoveci i romanu; a istovremeno, tom jednostranošću Skerlić je pokazivao i specifičnu svestranost jer je, sasvim nepunitanski i nekonzervativno, nastojao da ukaže na bitnost i velike mogućnosti: romana, na njegovu vrednost i značaj u većim evropskim književnostima i ma neophodnost, oživljavanja romana, posebno gradskog, u srpskoj literaturi,

Možda je prava nevolja u tome što Skerlić sa wwveojom intelektualnom i nadnom enemgijom, sa svojim. moralno= etičkim i spisateljskim „gentuzijazmom nije imao sasvim doličnog i dostojno premca u tadašnjoj književnosti, u žznačajnijoj, raznovrsmijoj i obilnijoj kmjiževnoij proizvodnji. Možda. bi on u takvoj situaciji evoluirao i.dejstvovao još kompleksnije, i kompletnije. · Možda! No bez, obzira na sva magađamja i uza svu oskudnost i fragmemtarnost svoje teoretske podloge i formule o romanu, Skerlić je, u poređenju sa svojim neposrednim mprethodnicima i savremenicima na tom poslu i području (Svetislav Vulović, Bogdam Popović, Ljubomir Nedić, Marko Car), uradio kudđikamo više i pošao dalje, iako u Domečemu nije imao fako precizna, ba ni elastična i adekvatna shvatanja o :Omanu kao što su ih oni imali.

O a asa IO NE irom mamila,

Aleksandar A. MILJKOVIC ·

»BABBHK ALEZAMG

JOVANA SKRBRHULICA

Skerliću kao književnom fkKri-

tičaru vrlo se mnogo kod nas

pisalo. Njegovi književno-kritički članci o novijim srpskim piscima, naročito savremenicima, bili su specijalno predmet mnogih rasprava. Međutim, u svim tim napisima, čiji su autori stajali na najrazličitijim političkim i ideološkim pozicijama, sigumo da ništa nije bilo izloženo tako oštroj i, što je za naše doba paradoksalno, tako jednodušnoj osudi kao što je bio njegov „radikalizam“, koji je on 8 upornošću koja je najvećem broju njegovih Do=-

štovalaca izgledala meobjašnjiva — za-

stupao do kraja svog života.

Gotovo bi se moglo reći da su svi bez razlike taj „radikalizam“ smatrali najkrupnijim uzrokom njegovih grešaka u književnim sudovima. Bogdan Popović, koji je u književnim i umetničkim stvarima decenijama bio neprikosnoveni arbitar, pisao je neposredno posle Skerlićeve smrti, maja 1914. godime, da je njegov „radđikalski mentalitet“, pod kojim je podrazumevao više nego samo usvajanje jedne đdoktrine, pomućivao njegovu kKritičarsku nepristrasnost „kad je delo nekom svojom osobinom bilo u sklađu ili o opreci 5 Mritičarevim političkim ili moralnim Verujem“. Ovo njegovo mišljenje održalo se, na ovaj ili onaj način, sve «o naših dama. (Eli Pinci je, na primeT, u svojoj studiji „Jovan Skerlić u svome vremenu“, koja je objavljena 1957. gOdime, izneo mišljenje, koje se u sužštini nije mnogo razlikovalo od mišljenja Bogdana Popovića, da Skerlić nije bio u stanju đa razume onu „književnost u koju je teško bilo uči sa po-

KNJIŽEVNE NOVINE

zitivističkim premisama u glavi“, odnosno koja se nije mogla objasniti „tenovskim principima ili sociološkim meftodama“.) Međutim, ako,se ovo prihvati kao tačno, onda iskrsava pitanje kako je moguće da je jedam Kritičar „takvog ranga uporno insistirao na slavovima protiv kojih su se izjašnjavali i najpriznatiji autoriteti, čije je mišljenje, štaviše, i sam visoko cenio, a da za to nije imao nikakvog dubljeg ·osmova? Odnosno, đa li je Skerlić zaista mogao biti toliko zaražen radikalskim idejama da se od nepristrasnog kritičara — čije je delo bilo tako snažno da je „odolelo, skoro svim burama vremena i neumitnim zakonima progresa“, što je Botovo neverovatno — pretvarao u dogmatiča– ra koji nije mogao ni hteo da razume pisce sa čijim se političkim ili filozofskim koncepcijama i aopredeljenjima njje slagao?

Skerlić je po svojim ubeđenjims bio radikalac, sledbenik Svetozara Markovića (i to verniji od mnogih svojih prethodnika!), prema kome je, kako je sam jednom prilikom i otvoreno izneo, osećao „pravi kult“, i, preko njega, njegovih, „severnih učitelja“ Černiševskog, Dobroljubova i Pisareva. No treba, pritom, napomenuti da je on bio još i pod uticajem tzv. „integralnih“ socijalista, a posebno svoga profesora književnosi Žorža Renara. U stvari za nas momen= tano i nije toliko interesaninmo kojim je sve socijalističkim i drugim naprednimr: strujama Skerlić pripadao, koliko je važno da se istakne sama fa činjenica, jer su sve one, baš zato što su se smatrale socijalističkim, bile prvenstveno usredsređene na borbu oko društvenih, idejnih i moralnih pitanja, TI.

upravo fu i takvu orijentaciju zastupao je Skerlić u svojim Kknjiževno-kritičkim studijama i člancima.

Doduše, bilo je autora koji su stajali na stanovištu da kritičke radove ove vrste — zbog toga što se u njima vrednost nekog književnika ili književnog dela cenila merilima „koja misu uvek bila „čisto“ estetska — treba. ubrojati pre u publicistiku nego u kmjiževnu kritiku, To je, na primer, bilo mišljenje velikog vuskog marksiste G. V. Plehanova, koje je on izložio u evojim studijama o Černiševskom i Bjeljinskom, kao i u članku o karskteristikama Dobroljubovljevih pogleda na komade A. N. Ostrovskog. „Međutim, predstavnici marksitičke teorijske misli koji su stvarali posle prvog svetskog rata uspešno &u se suprotstavili ovim koncepcijama. Poznati lider italijanskog komunističkog pokreta između dva svetska rata Antonio Gramši isticao je da se „postavljanjem načela da u umetničkom delu treba tražiti samo umetnički karakter“ ne oduzima mogučnosti književnom Kritičaru đa ispituje „kakav stav prema životu struji u samom umetničkom delu“, Jer, da parafraziram njegovu misao, alko bi alttivna uloga jednog književnog kritičara bila ograničena jedino na izricanje umetničko-književnih sudova, onda bi on bio osuđen na ćutanje (jer su stvarno umefnički vredna dela relativno retka), isto kao što bi jedan mapredan injiževni kritičar, boreći se samo za novu umetnost, došao u situaciju da 6e bori „za stvaranje novih individualnih umetinika, a to je apsurdno, jer &e umetnici ne mogu Veštački stvarati“, Zato i

Nastavak. na 8, strani

M

Xx

DOI vodu

OOUR

»MA |

SKA«

GENERACIJA ČEHOSLOVAČKIH PESNIKA

MIROSLAV NHOLUB javio se 1956 go» dine. Pripada ft, zv. „majskoj“ generaciji, nmazvanoj po časopisu „Maj“ („Kveten“) koji je iste godine pokrenut. Ističu mu se zbirke „Svakodnevna služba“ (1958) i „Ahil i kornjača“ (1960. Kao i ostali pesnici ove generacije, nađovezuje se na Zavadu, a od starijih na Antonjina Sovu (lirike pejzaža). Koncizan i energičan u izrazu, MHolub je pesnik očovečenog svemira u kojem „čovek postaje svemir“. Po zanimanju je lekar.*.

IVO ŠTUKA takođe pripada „majskoj“ generaciji. Što je rečeno za Holuba u iz-

stečkom, stazicom,

'

(senzualizam, tradicija Sove n3 pr,. Nlje-

gova poezija je „muška“, objavijuje raf, malograđanskoj sentimentalosti i bolećivosti i me plaši se jromije nađ samim sobom.

VLASTA ĐDVORŽAČKOVA pripada istci generaciji. Javila se, kao i Holub, 1956. FOdine. Ističu joj se zbirke „Vetrovit dan" (1957) i „Samo galerija" (1950). Voji da otkriva „tajne“ u „srećnim“ trenućima, oblikujući stvamost u novom vidu. Polaže mnogo na poentu. Svojom kultivisanowv., slikovitošću naslanja se na tradiciju češkog simbolizma. Opeva velegradske ulice

vesnoj meri može se pripisati i njemu i entevrijere. -cnupauyfiP usana Miroslav HW LJUBAV U AVGUSTU

putovala je fvoja Tuka po mojim, grudima.

Sunce je izgrmelo kao jaje

pticu-guštera,

i jasenje polkcretalo

dyvenim, prajezikom,. To sve je već jednom, bilo.

Želatinast pejzaž

brazdao se sYećom.

Pogostio si me

kao boginju toplom kišom.

Al u, sbokom kutku, naših, očiju, bio je jedam Maksveloo demon

i propuštao molekule

rađanja i umiranja

tamo i amo.

A svuda maokolo, svuda maokolo,

svuđa naokolo, zaglušnim, praskom, beskonačno,

kao iza stakla pbobršma stupala je entropija u slučajnom, besmislenom, svemiY\,

To sve je već jednom bilo.

„To sve je već jednom. bilo, 10 PLIJOJO ,

i ea VO

[0 5/0NH

KAKO JOJ OTVORITI VRATA

B iti kod evećarke mušterija ranija od jutaynjeg mraza

Reći bakici da upravo kupiti ljubičice

čekate petorke i

Zaviti ih pre svitanja mad Yekom : pre mo što će o njega obrisati mos svakojaki pepeljavi fenjer

I sa ljubičicama

kružiti oko njenih vrata kružiti oko njenih, vrata kao aviom koji zbog magle mne može da aterira U očajanju u tom slučaju skočiti kao padobyromac ma ono Tnalemo ostYvo usred, okeama,

Pasti grčevito sklopljenih očiju upravo tačno Sagmuti se do ključaonice Tiho uloviti ključ

i na mjegovo mesto zasaditi ljubičicu

Ključ sa druge strane uvući u, rupicu za dugme i tri dama ići glađam, i samo

s vremena na vreme omirisati .

Kada za tri dana ključ Yascveta

ponovo se tiho približiti njenim, vratima

I tući

pbrozotom po žljebu dimmjakom, Ma kako

al ući

Ona zaboga moždo, takođe mne može već da dočeka

ViqSid DVO7dčROYH

STARO GROBLJE .

m?t.

koja beše pre biljadu leta,

· još danas zma, kako je krvarila, Yvan, i zato peva baladu svime, što joj je na dohvat: ' dpojnim, lukom zuba, pobelelim, kostima, pozlaćenim, mamuzamn, zabijenim, u slabine praznine, Yazapete pozadi,

Grane hrasta

kidaju do danas mebo tragičnim, gestama; meso je istrulelo! — platno je istrulelo! — kosa je istrulela!

Na?abno to je igra: - pa fu je i kabinet, bospremljen i pun stpa?i:

opatit, feldspat, gavran, kuna, skelet,

Ssbe ovde ima svoj inventarski broj.

Samo bodsmeh džbuna . zžabođemog ?

% Žipu, ruku tako, da šiklja kv,

samo je taj bez byoja i 90m, spiska,

Prevela Biserka, RAJČIĆ

o ,

ji a: