Književne novine

inostrahe teme

ad sam čuo da u Londonu treba

da se sretnem sa Amnolđom Ve-

skerom pokušao sam da se setim svega što sam, u raznim navratima, pročitao o njemu, svega što bi moglo da mi pomogne da na razgovor s njim odem koliko toliko pripremljen. Znao sam da je, uz Džona Ozborna i Harolda Pintera, Vesker jedan od najistaknutijih dramskih pisaca koji su se javili pedesetih godina unevši u savremenu englesku dramsku književnost, svaki na svoj način, akcente koji su obeležavali veoma izrazito odstupanje od jedne dramske tradicije čije su izdanke i nastavljače, hteli to ili ne, predstavljali. Poznato mi je bilo da je njegovo delo prožeto socijalnom filo-

zofijom i da se on ne usteže da u svo-:

jim dramama bude čak i didaktičan. Slavu je stekao kao slikar sredine iz

koje je ponikao i u kojoj je odrastao (jevrejski Ist End), a sopstvena egzistencijalna iskustva bila su, u mmnmogome, osnova od koje je u svojoj litera= turi polazio. Izvesni veoma šturi elementi njegove biografije, pomagali su da se bolje shvate njegove preokupacije: neredovno školovanje; dečak koji želi da postane glumac, a prisiljen je da hleb zarađuje kao kuvar; piše prvu jednočinku i daje joj, ne slučajno, naslov „Kuhinja“ (The Kitchen). Prvi deo dramske trilogije na kojoj se temelji njegova slava zove se „Pileća supa sa ječmom“ (Chicken Soup with Barley). Ta trilogija — ostala dva de-

la: „Koreni“ (Roots) i „Govorim o Je-

rusalimu“ (I'm Talkimg About Jerusasem) — priča je o jednoj jevrejskoj porodici, „istorija puna hrabrosti i očajanja, idealizma i cinizma, energije, nespokojstva i povremene apatije, raspri, izmirenja, humora, oporosti i plemenitosti“, Veskernovo delo je poziv da se jedan „ekstremni socijalistički politički stav proširi i prožme sve vidove života, rad, umetnost, dokolicu“. Mišljenje koje o Veskeru ima Dž. S. Frejzer — da za njega politika nije ni veština upravljanja ni borba za vlast, nego šinoka, bratska briga za druge ljude — pomoglo mi je da shvatim integritet ličnosti toga mladolikog čoveka s kojim sam pošao da razgovaram kao sa istakmutim dramskim piscem, a koji mi je bio predstavljen kao direktor Centra 42.

Vesker o Centru 42 govori kao o delu sebe, a da sebe uopšte ne pominje. Priča po malo rutinski i izvanredno odmereno, ali nesumnjivo je da iza te prividne ravmodušnosti stoji jedno oduševljenje koje nije ništa drugo nego zanos za nešto što se prihvatilo kao oživotvorena literatura, kao probni kamen ideja za koje se u knjigama borilo. Zbog toga se njegove reči da već dve godine ništa novo ne piše kako bi se sav mogao >»posvetiti ostvarenju planova Centra 42 ne doživljavaju kao iznenađenje. One nisu podatak o tome hako je jedah pisac izhevoerio svoju literaturu pošto ga je, trenutno oduševio novi poziv, nego Žživi primer neuobičajene usklađenosti literature i akcije. Vesker je sebi javno postavio pitanje: „Da li je moja odgovorhost kao umetnika samo da analiziram i negodujem?“ Odgovorivši „ne“ na ovo pitanje on se priključio onima koji se nisu zadovoljili time da svoj protest dobro unovče, nego da ga stva– ralački ulože u ostvarivanje ideja koje su ležale u samom njegovom swrcu.

Već nekoliko puta pominjem Cen-

tar 42, a nikako da kažem šta je to,

1960. godine, na svojoj godišnjoj skupštini, Kongres Ot'ejduniona doneo je rezoluciju u kojoj se od, Geheralnog saveta Đražilo đa razmotri kakvi se koraci mogu pređuzžeti da bi se obezbedilo šite učešće sindikalnog pokreta u kulturnim aktivnostima: „Mi želimo da svi ljudi imaju priliku da uiživaju u lepoti i bogatstvima života u svim njegovim vidovima. Mnogo toga što je dobro unizili su i vulgarizovali snabdevači masovne zabave. Nađamo se đa če Kongtes biti uz naš kad kažemo da odbacujemo ideju da kultura treba đa bude data prosvećenoj inteligenciji, a da su samo stari otpaci | đovoljno dobri za mase“, Ova rezolucija, 42. po redu, navela je Arnolda Veskera i njegove saradnike da Ošmuju Cehtar 42., čiji je osnovni cilj bio da se u Londonu

6

ipalk·

| PUT KA BESPLATNOJ | ____UMETNOSTI

dođe do zgrade koja će biti središte umetničkih i mnogih drugih društvenih aktivnosti i da se stimuliše interesovanje za umetnost među pripadnicima sindikalnih organizacija putem organizovanja umetničkih festivala i drugih kulturnih manifestacija u gradovima u unutrašnjosti. Pre nego šlo je bilo mogućno pristupiti stvaranju londonskog centra, sindikalni savet jedmog manjeg građa obratio se Veskemu za pomoć oko organizovanja umetničkog festivala. To je bilo 1961. godine. Sledeće godine još pet gradova uputilo je sličan poziv, i festivali su bili organizovani. Osnova celog poduhvata bila je ideja ne da se umetnost natura masama, nego da umetnici idu tamo kuda su pozvani, gde ljudi osećaju potrebu

da se s njima susretnu. Umesto da u-.

metnik prezentira svoje delo i „moli“ publiku da dođe i vidi! ga, Veskerov plan počeo je da se odvija u senci parole: „društvo poziva umetnika“, ko želi da uživa u našoj umetnosti neka nas zovne, doći ćemo i pružiti mu je u oblikm festivala.

„Umetnost je pravo i pofreba svake civilizovane zajednice, kao takvu nju treba novčano pomagati, a ne pri-

siljavati je da se sama isplaćuje. Iz ·

ovog razloga ne treba da razmatramo razliku između potrošenog i zarađenog novca da bi se ustanovio gubitak; sav movac je bio uložen u vrednost koja je finansijski neizmerljiva. Reči i fnaze kao ekonomski muoguć, prihod, profit, ili gubitak besmislene su kad se primemjuju na umetnost“, Ovako je reagovao Vesker kad su festivali doživeli ogroman „umetnički uspeh i kad je posle njih ostao veliki dug. „Umetnost nikađ ne sme biti prisiljena da se sama isplaćuje, ona mo-

i

Axznold Vesker i Centar 42

\

ra samo da se događa; oma je islustvo, a ne noba.“

Mada Centar ima sada oko dvadeset poziva iz raznih britanskih gradova, u kojima lokalne sindikalne onganizacije mole da im se pomogne oko organizovanja festivala, odlučeno je da se festivali odgode a da se svi napori ulože u .sakupljanje odgovarajućih materijalnih sredstava za izgradnju lodnonske matične baze, umetničkog centra koji će organizaciono i kvalitetno zadovoljavati najviša umeinička merila. S Veskerom sam razgovarao upravo u najvećem jeku tih napora. Krajnji cilj celog ovog poduhvata, ističe on, jeste da se umetnost počne besplatno prezehftira svima onima koji se za nju inte-

resuju, a da bi se taj princip ostva-

Tio potrebno je stvoriti klimu u Kojoj će realizacija biti mogućna. Na umetnost je 1963/64. godine u Velikoj Britaniji potrošeno 8 miliona funti; to je beznačajna suma u poređenju sa #800 miliona funti, koliko je pobnošeno na školstvo i 750 miliona, koliko je utrošeno na zdravstvo. „Od Periklove Atine do Kovent, Garđena i Narodnog Dozorišta primenjivano je mačelo finansijske pomoći, dotiranja. Ali ne bi li, kad se govori o umetnosti, trebalo već jednom da prestanemo da mislimo u terminima novčane pomoći? U pojmu novčana pomoć, sadržan je čim milosrđa — bogataš pomaže svoga &iromašnog suseda. Novac se skuplja u obliku poreza za službe koje su svima neophodno. Mi tražimo da se umetnost posmatra ravnopravno sa školstvom i zdravstvom, da joj se dadne pravo da ravnopravno sudeluje u &pođeli tog kolektivnog doprinosa, i da presbkame da se posmatra kao siromašni sused ko-

Izet SARAJLIĆ

Aleksandrovski

Ž ena je sedela na klupi, sama,

Tako sama možda dvadeset godina. Od svoje dvađesete možda tako sama.

Ta što je sedela na klupi.

Sedela i smešila se zlatnom, čudu, maja.

Dozivala vrYapce u deminutibima.

Delila s njima piroške i svoju samoću.

Onda uzela knjigu, me znam koju knjigu.

Nadam se da je to bila meka svetla knjiga koja je i suncu mogla da posudi malo suncd. O srečna knjiga koju je čitala ta žena!

Ja sam tako zaželeo da budem njem, auto?. Valjda mam i ja za tugu ovog maja.

Ipak, da sam je ja mapisao

to bi mogla da bude samo Knjiga o madi.

Moskva, 30. maja 1963.

* * *

Kad bi sreća radila wu ministaystvu, maših, želja

a me u zgradi prekoputa,

ja i moja draga bili bismo majsrećniji ljudi ma svetu.

Ponedeljkom išli bismo u Kkimo,

muka pod ruku, kako to i priliči mašem dobu,

utorkom, madgledali bismo svoje imanje:

tri breze s malo trave koje pripadaju društvemoj imovini,

Sutra, kad, se ma mojoj sahrami skupe svi moji dami, obaj današnji će tražiti da mi om, održi posm?tni gobor. „Ja imam, prednost, Yeći će. I on je mene opebao. Ja sam opevani dam. Ja pripadam, istoriji“.

Ludi junski dam, koji misli đa je sve u boeziji. A šta mam, možda i jeste. Bto sutra, kad budemo imali samo uspomene,

eto sutra,

sredom, e meću vam reći šta bismo Yadili sredom,

u četortak išli bismo u cirkus,

šteta samo što stalnog cikusa mema u našem Gwrađu,

u petak ona bi bila domaćica,

a to znači: ja bih imao pune Yuke posla,

u subotu, eh w subofu, u subotu seli bismo na 902ž i otišli negde daleko, daleko,

a medelju, čitavu, nedelju

sve pedeset i de buduće medđelje godine, sve bedeset i dve buduće godine života ne bismo se odvajali od, naše jedinice,

od mašeg žibota.

Kad bi seća TYadila u, ministaystou, maših, želja!

Pa, ipak, ako mislite da sam, ja mesyvećam, čobe

vaTvate se.

Imam sve kao i svi drugi ljudi, ni mmogo srećniji mi mmogo bolji:

mnoštvo briga, Yadosti znatmo manje.

Ponekad samo gledam crme oblake mad našom srećom

i mislim: kako bi to bilo lepo

kad bi sreća adila u ministaYstow, maših želja

a he u zgrađi prekoputa.

A, u, stari, možda se to i zove sreća?

1964.

BRANDBMBURŠKA VRATA

I spod Brandemburških vrata

brošao je poslednji dam Yata.

A sad — zay smo u miru?

Berlin, hotel „Adlon“, febr, 1964.

RAR aa i. ar Aaa ani

o je život lično mama na uživamje poklonio ovaj dam, jumski,

a mi ga kao i svi bogataši

trošimo i ne pitajući za njegovu cenu.

Mogao je da vYedi milione

— obaj damn — tu čistom, zlatu, mi bismo ga svejedno vazmenjali na poljupce i pred zoru bili puki siromasi.

eto sutra, kad sve ovo buđe prošlost, sve što se mekad »valo današnjicom, moji stihovi će te i đalje zvati devojčicom, a ti ćeš imati krdo unučadi... 29. juma 1964..

HITLEROVA OVČARERKA „BLONDI“

JK akva predmost biti Đas Ivama Tuygenmjeba,

motati mu se oko nogu da više priču „Mumu“, lajati kad maiđe mepozbam gost il; prosto kad se neka sumnjiva trojka pojovi ma drumu. Kakva prednost biti pas polaynog istražiDača i mestati zajedno s mjim, u ledemoj polavmoj moći...

Dok je trajao Yajh, i ovčavyka „blondi“ imala je sve. Onda w istu jamu baciše i mwjegov leš. \ Kakvo poniženje za pse!

„OKRUGLA ZGRADA“ — BUDUĆI CENTAR BESPLATNE UMETNOSTI

ji napasa svoju kravu na tuđoj livadi jer nema svoje“, Vesker zna da je shvatanje da je umelnost nešto čemu je nužno davati milosrđe duboko ukorenjeno i da se ono ne može izmeniti ni argumentima, mi ubeđivanjima, ni diskusijom. Nužno je praktično pokazati kakve bi bile posledice novog pristupa umetnosti. Cilj, Centra 42 upravo je taj. Da bi se stvorila klima duha u kojoj će se iz korena izme= niti iretman umetnosti treba da prođe najmanje dvadeset godina, ističe Vesker. U nedostatku materijalnih sredstava nužnih za izgradnju centra Vesker i njegovi saradnici celoj naciji su uputili poziv za pomoć. Ta pomoć, ističu oni, treba da omogući da se praktično primenjuje ideja koja će pomoći da se stvori nova kulturna atmosfera u kojoj će umetnost u podeli nacionalnog dohotka sudelovati ravnopravno sa školstvom i zdravstvom. Istakmuti finansijski stručnjaci izračumali su da je za izgradnju centra i za prvih nekoliko godina rađa „polmebno oko 600.000 funti. Centar 42 se putem javnog apela obratio gotovo svim kulturnmim institucijama, sindikalnim organizacijama, djmdustrijskim savetima,

park

* *

„Jedinice Crvene armije malazile su se 500 metara od rajhskancelarije, kad je, na Hitlerovo traženje, jedan Gebelsov činovnik jzvršio ceremoniju zaključenja Hitlerovog braka s Evom Braun. Istovremeno, na MHiflerovom psu, ovVčarki „blodni“, ispitano je dejstvo otro= va i Ješ psa bačen je u najbližu jamu u vrtu rajhskancelarije, u koju su kasnije bačeni i leševi Hitlera i Bve Braun“.

(Iz novinskog članka)

savezu banaka, novinarskim udruženjima, osiguravajućim društvima, koledžima i univerzitetima, · „naciomal. nim i međunarodnim milosrdnim ustanovama i običnim ljudima da «svojim prilozima omoguće izgradnju cenfra u kojem će sve umetnosti biti besplatno pružene publici. Prvi prilog đala su dva bogata čoveka, Luis Dž. Minc i Alek PB, Kolman. Oni su Centru poklonili zgradu pod čijim krovom treba da se re. alizuje Veskerov plan, Viktorijanska „Okrugla zgrada“, kako se popularno zove, sagrađena je 1847. godine gotovo u samom srcu Londona. Služila je najpre kao sklonište za lokomofive jedne železničke kompanije, a do međavno u njoj se nalazilo skladište vina. Nju je, tvrdi Vesker, izvanredno lako adabptirati, tako da će stvarno pođ jednim krovom naći mesto sve· aktivnosti koje je Centar imao u plamu: DPozorište, odeljenje za likovne umetnosti, prostorije za veliki džez orkestar, odeljenja za poeziju, omladinski klub, sale za razne igre, filmski uređaji, sala za konferencije, restoran, pa čak i noćni kabare.

Apel za pomoć upućen je na velikom prijemu pod krovom buduće zgrade Centra 42. Vesker je za svoju ideju pridobio majistakmutija imena britam= skog umetničkog života, i kao potpisni= ke apela mogućno je videti glumce Pegi Eškroft, Lorensa Olivijea, Venesu Redgrejv i Alberta Finija, pisce Grea= ma Grina, Dž. B. Pristlija, Tenensa Retigena i Herberta Rida, filmskog reditelja Kerola Rida, kompozitora Ben=

džamina Britna, Henrija

skulptora Mura i mnoge druge. Pod svodom 0gromne sale, sa kružnom drvenom galerijom, gomilom grubo tesanih poocrne-

lih gređa i pomalo prašnjavim drvenim patosom, među mnogobrojnim zva nicama iz umetničkih, poslovnih i političkih krugova, našao se i „Harold Vilson, lider Laburističke stranke, gotovo kao simbolični nagoveštaj novog odnosa prema umeimosti koji će imati njegova vlada (u Imgleskoj su gotovo svi uvereni da će laburisti pobediti na sledećim izborima).

Dok je u svojoj kancelaniji bio ljubazan sagovornik koji je nastojao da što preciznije i određenije odgovori na svako pitanje koje mu je bilo postavljeno, Vesker je na tom skupu bio komotni, duhoviti i pomalo zajedljivi govornik, neformalan i po načinu ode vanja i po načinu na koji je objašnjavao krajnji cilj i potrebu svoga poduhvata: Kao što je nekad opšte školovanje smatramo za jeretičku ideju, danas će verovalno mnogi ljudi projekt o besplatnoj umetnosti isto tako oceniti. Školovanje se nekad smatralo za privilegiju malobrojnih, đanas je nasušna potreba društva. Pomozite nam da stvorimo klimu u kojoj će se iđeja o besplatnoj umetnosti nametnuti kao neoltuđivo pravo svake zajednice,

Dok je Vesker govorio setio sam se sledećih reči Herberta Rida; pročitao sam ih kao moto jedne publikacije bOsvećene Centru 49, koju sam dobio kađ sam razgovarao s Veskerom prvi put u mjegovoj kancelariji: „Umetnost je uvek inđeks društvene vitalnosti, pOkretač koji beleži suđbinu civilizacije. Muđar državnik uznemirenim okom treba da prati dijagram, jer on je značajniji od smanjenja izvoza ili pada vređnosti naćionalne valute“,

Dušan PUVAČIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE