Književne novine

Legenda

o borbi za

opslanak

Ahmet Hromadžić:

AHMET HROMADŽIĆ

„OKAME NJENI VUKOVI“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1964.

ŽIVOTINJI SU dobro znani jun5sci dečje literature. Upoznajući }ioStepernu život oko Sebe, deca se Sa posebnom pažnjom i divljenjem okreću životinJskom. svetu, za njih čudnom i zanlunljivom, i uvek ih nešto goni da o Xivotinjama saznaju što više, Mogu 10, u tom cilju, poslužiti istinite pripove= sti, a mogu i izmišljene, umetničke, Jcr dele ima dovoljno mašte da Sarađuje sa piscem, Foverovaće i u nev?rovatno, dopunice ono Što je plšuc izostavio ili zaboravio da kaže, Mog.o bi se, čak, reći da odlika dobre dećje iterature nije da ispriča Sve i Uo kraja, da do dna izlije što ima, već naprotiv, da potakne mladog čitaoca na što dublji doživljaj i njegovu nadgradnju i dogradnju. A život životinja, bliskih i flajanstvenih istovremkeio, zahvalan je materijal za to.

Ahmet Hromadžić u povesti „OKamenjeni vukovi“ rioolazi od takvih postulata. On ne želi da samo ispriča priču (što je, konačno, stvar Spisateliske tehnike), niti da Kroz tu bpriću pouči (što je u domenu pedagogije i didaktike), već da tekstom nameuienim deci ostvari pun umetnički dožis vljaj, da pažnju učini budnom, a mašlu povede u igru čije granice zaviše podjednako i od piSšca i od čitaoca. Ovo delo je nesumnjivo usmereno na određenu akciju dečjeg Senzibiliteca, da zagolica pripovedajući o tajnoviioj sumi, o iskonskoj borbi vukova i Srna, u kojoj su jedni lovci, a drugi žrtvu. U svakom detetu Skriven je lovac, a borba za opstanak u prirodi ima za decu Svoje čari. Ako se još Hisac uSpešno drži pravila igre — da dobii pobeđuju, ili barem bivaju špaseni onda je Sve u redu, osnovni imperativi Su zadovoljeni.

Igra Sc, međutim, ne iscrpljuje u tome, već vodi i dalje, u sagledavanje kombklikovane skale odnoša u šumi: odnos majka Srna — lane, odnos srna među Sobom, odnos SsIna prema drugim životinjama (u prvom ređu onim neprijateljski raspoloženim, vukovima), odnos životinja prema ljudima. Hro> madžić:.savlađuje celu. ovu skalu, naj= &slorski ublažujući naturalističke i brutalne. detalje i. podvlačeći lirske i dramske momente zbivanja u prirodi, Jesen i zima, 'šsa maglama i Snegovima, donose nevolje životinjama u planini, ali pisac se tu opredeljuje za veoma zanimljiv ugao posmatranja, suprotstavljajući živi Svet stihiji prirodnih sila. Borba za opstanak ovde Je prešla u jedan drugi, elementarnjji vid.

Ahmet Hromadžić je pisac Sveže i upečatljive fraze; njegovom prozom pospodari neuobičajen ritam, Stihovani pasaži nisu ništa novo i neobično u dečjoj literaturi, ali Hromadžić dopunjuje, odnosno proširuje takav postupak, ubacujući između ypupojedinih pasusa, umesto stihova, kratke i melodične rečenice, čime še Stvara potrebna atmosfera i pričanje dobija novu, originalnu intonaciju. On u takvim prilikama koristi i pesničke figure kao sastavni deo proznog teksta. Ova pripovetka je namenjena čitaocima mlađeg uzrašta, pa je i rečnik i

šlil prilagođen njima, a majStorštvo pišca ogleda Se u tome što je Kroz pojednostavljenu strukturu uspeo da nađe odgovarajuće, šveže akcente i valere, da u kotpunosti izbegne šivilo i monotoniju.

Povest o okamenjenim vukovima počinje i završava se u Stilu legende. Ova knjiga to dobrim delom i jeste: legenda o šumskom životu i borbi za opstanak. Simpatični srndać SrebrenkKo se na kraju spašava, a vukovi oštaju okamenjeni, prekriveni lavom vulkana koji je iznenada proradio na vrhu planine. Srebrenkovi mTiotomci i dalje žive u šumi, život se nastavlja, a O okamenjenim „vukovima ostaje sano mit. Ova miala optimistička poruka o opSštanku dobra, Sa osećanjem mere provedena kroz čitavo delo, kao i sugestivno dočarana atmosfera Šume i planine, to su osobine kojim se istiće ova prirovetka. Hromadžić je postigao još nešto: u skromnim regionima domaće faune otkrio je pravo bogatstvo materijala, a izbegao je i puteve Koji su vodili u bajku. Pejzaž planins sa porušenom tvrđavom otkriva Se prjtom kao autobiografska nit; pisac u svojoj autobiografiji kaže: „...sjećajući se stare i drage planine, počeo sam đa pišem i knjigu „Okamenjeni vukovi“. Pisao sam je i napisao prolazeći poznatim planinskim stazama, obilazeći poznate planine i izvore, obilazeći mesta koja sam zavolio“,

Protkivajući sećanja i maštu pisac prezentira jedan svet prema kome će se mladi čitaoci odnositi Sa Ozbijnošću. Ivan SOP

) pisma uredništvu

Aleksandar RISTOVIĆ:

VIDIM IZMENJEN SJAJ

F idim izmenjen sjaj tvojih usta,

vidim izmenjen sjaj krila, pokreta i reči, žestinu, sa kojom mi prilaziš i sa kojom se udaljavaš naga vw mojoj knjizi kao w istovetnoj postelji.

Vidim izmenjem sjaj vode,

vidim ismenjem sjaj kože i sjaj bedra, tvoje čelo u travi jednog popodneva pod drvećem, savršen znak na svakom od plodova koje dodiruješ.

Vidim izmenjen sjaj zemlje, sjaj cveta,

vidim izmenjem sjaj grumena razbi

vidim izmenjem sjaj tvojih očiju

jenog vrhom, moge,

kao što vidim izmenjen sjaj svojih, očiju, ženo.

Vidim izmenjen sjaj vazduha,

vidim, izmenjen sjaj trave i životinje, vidim izmenjem sjaj knjige koju otvaraš, vidim izmenjen sjaj godišnjih doba, drveća, izmenjen sjaj snega.

Vidim izmenjen sjaj ptice,

vidim izmenjen sjaj žitnog polja u ravnici, vidim izmenjem sjaj kuće ka kojoj idem, uveče, vidim promenljivo sjaj lampe u letnjem vetru.

Vidim izmenjem sjaj tvoje haljine, sjaj papuče, stopala i poljupca,

vidim izmenjen sjaj oštre stabljike

koja osvetljava za trenutak otvo protivurečno lice,

PRIRODA ČOVEKA I NJEGOVE LJUBIČICHE

oja prozračna zemlja pred tvojim licem, prijatelju, koja jabuka čiji cvetovi padaju u nisku vodu. Star već godinama bio si ma ovom tlu gde je drveće mokro i gde je poderama odeća.

Koja istovetnost plodova zadržanih, šakom, koja žena milih očiju iza tanke ruže ujutru.

Ležao si u kopripi i mlađe životinje

. ispuniše tvoje sanjarenje mežnim, pokretima.

Koji put oblaka, koje uzane linije sumca,

koja savršena samoća izvam konačne smrti, Ustajući iz trave kao star čovek, kao dete

sa licem, od, zlathe zemlje, sa njenom pravednmošću.

Koji prostor gde završava tvoje priznanje

koje more koje dotiče krajeve tvoje ođeće. . Bio si slobodan među drugima stvarajući zakone iotvoremih cvetova, vode, reči i plavetnila.

VODA I NJENO KRILO

7 oliko ima vođe sa tankim sjajem, u tvojim, posudama uveče da bih mogao ostati tu, dok sneg silazi sa drveća, i držati ruku na +

tebi, moja žemo,

toliko ima vode sa tankim, sjajem, u, tvojim posudama uveče da se zvuk roga približava i udaljava vraćajući nam se i odlazeći kao dečak čije lice bipa zaklonjeno jednom ružom, ođ. hartije i koje

otkrivaju wvek istim pokretom,

onaj u polju trske koji te posmatra i voli dok mi prilaziž, toliko ima vode sa tankim sjajem u tvojim posudama uveče, moja ženo.

»Drugo rođenje« Milutina Uskokovića

OVE GODINE se navršava 80 'gođina od”

rođenja srpskog pisca Milutina Uskokovića. Tim povodom, Rađomir Ivanović, asistent Filozofskog fakulteta u Prištini, održao je u Kuršumliji veoma lepo i zanimljivo pređavanje o životu i književnom delu OvOg našeg talentovanog ali pomalo već zaboravljenog pesnika i doktora pavnih · nauka. O poslednjim đanima Uskokovićeva života se, naročito, malo zna, I oni oskudni podaci koji se mogu naći u literarnim analima nisu sasvim pouzđani (tako, na primer, po Jedđnima on se utopio u rečici Kosanici, što je potpuno pogrešna tvrdnja), te je utoliko vredniji pažnje ovaj lepi gest mlađog prištinskog profesora 1! naučnog radnika. Tim pre, što on priprema za štampu obimnu stuđiju na ovu temu,

Kao žto Je poznato, uoči samog prvog svetskog rata, Uskoković se malazio u Skoplju kao srpskMi konzularmi činovnik, Posle objave rata došao je iz Skoplja u Prištinu I nakom mekoliko đana proveđenih u ovom građu, pokušao da pređe u Niš, gde je onda

privremeno hila srpska vlađa. Međutim, na tom putu uspeo je da se prebaci samo do Kuršumlije. Uskoro se tu našao i velikl đeo srpske vojske i izbeglica iz svih Kkrajeva Srbije, na svom povlačenju pred neprijateljskom vojskom ka bespućima Albanije.

Iscrpen od dugih putovanja, veoma OTO" nula zđravlja, pesimistički raspoložen i potresen teškom sudbinom svoje zemije, Uskoković se našao u jednoj izuzetno teškoj dilemi: da nastavi povlačenje — nije mogao, da ostavi „rodnu gruđu“ — bilo mu je žao, da padne u ruke neprijatelju — nikako nije hteo, 1 razrešenje te mučne Situacije našao je jednog tmurnog oktobarskog dana 1915. gođine, bacivši 5e u mnabujale talase reke Toplice...

To je učinio pređ sam dolazak nemačke vojske, pošto je pre toga oko petnaest te ških i nmeizvesnih đana proveo u ovom pograničnom planinskom građiću. Bio je ođseo u kafani Moja i danas postoji pod imenom — hotel „Evropa“. U okolini KRuršumlije i sada žive osobe koje su, onda kao deca, rapazile mlađogE, visokog, bleđolikog, elegantnog, Betnog i vazđa zamišljenog diplomatu i pesnika, kako često odlazi na đuge šetnje kraj reke, Pokušavao je, verovatno, đa ma taj mačim ublaži mejzmerni bol što ga je razđirao zbog stradanja otadžbine. X u oproštajnom pismu, lakonski mapisanom i ostavljenom ma drvenom mostu BE koga je skočio u smrt, nije mogao a da i poslednji put, poput junaka s Xilonskih polja, me rajeca: „Nisam mogao đa prebolim propast Domovine...“

Zašto je nesrećni pesnik izabrao Ruršumliju za Bvoje poslednje „utočište“, a ne neki đrugi građ? Možđa baš zato što ga je ona, kao planinški građić, u mnogome pođsečala na njegovo rodno Užice,

Tako je pisac „Došljaka“, „Ceđomira Ilića“, „Pođ životom”... „Vitae fragmenta”, čije svako đelo u suštini predstavlja „odlo» mak“ njegovog sopstvenog bića 1 života n ne samo ođraz pesničkih preokupacija, tragično prekratio svoj relativno mlađi život, ne đočekavši đa nove „ruže procvetaju“, iako je kao literata Još veoma mnogo Obe" ćavao. Takvim očajničkim postupkom, Us koković Je i jednu svoju pesničku opsesiju, koja je veoma đugo i neođoljivo u njemu živela, pretvorio u tužnu Stvarnost: umro je ma isti način kao većina junaka iz njegovih dela...

. Mako značajan pisac, Uskoković nije, po oceni mnogih đobrih poznavalaca maše I5torije književnosti, u njoj dobio svoje pravoa, odgovarajuće mesto, niti je bio đdovolj• no studiozno proučavan i obrađivan. Zato su pređavanje i rađ profesora Ivanovića, svakako, ispunjenje jednog đavnašnjeg đuga prema Uskokovićevom đelu i njegovom značaju.

„Zahvaljujući interesovanju koje građani Ruršumiije ispoljavaju prema svakoj uspo»

meni što ih vezuje za boravak neSrećnog pesnika u njihovom građu“, rekao je između ostalog Ivanović; „zahvaljujući čestom očivljavanju tih uspomena na mlađog Dpisca u njihovoj sređini, } to me samo intelektualnoj, i lepom spomeniku koji su mu podigli, Uskoković je u građu u kome je oKkončao svoj život, uistinu đočekao i svoje „drugo rođenje“...“ A. ove reči, istini za Volju, 1 nisu preterane, Jer, malo je građova koji su se uspomeni Uskokovića. ođužili kao što je to učinila Kuršumlija, Ođuvek: pokazujući veliko interesovanje za sve što je n ma kakvoj vezi sa pesnikom, građani ovog topličkog građića su mu, 7. jula 1953. gođine, na Dan ustanka narođa Srbije, u okviru ostalih manifeštacija i wu prisustvu velikog broja građana i gostiju, otkrill spomen-bistu, koja se i Bađa malazi u parku, u centru građa. Bistu je besplatno urađio beograđski vajar Građimir Aleksić, kao svoj poklon i dug prema mlađom pesniku. Kao materijal sa njenu izrađu poslužila su stara bronmzana zvona, pre toga upotrebljavana u Kkuršumlijskoj školi i nekim okolnim selima, Ostale troškove pođmirile su društvene organizaci»je. Sem toga, i literars đružina kuršumlijske Osmovne škole već ođavmo mošl ime OVOg Dpesnik8.

Pa, lako je svo to fako, još pravednije 1 istinitije bilo bi, čini se, ako kažemo đa je Uskoković. Gđoživeo svoje đrugo rođenje zahvaljujući ne toliko spomeniku podignutom wu Kuršumlji, koliko duhovnom spomeniku (da se tako izrazimo) koji 5VvVOjom đoista lepom | izvanrednom studijom jedan mlad i talentovan Književni kritičar i bliograf podiže Jednom đarovitom, ali nesrećnom 1 nepravedno zaboravljenom „pesniku, Dobrivoje GOLUBOVIC

Bgu giiik goliklap yziS ly afin gr ay dB e e ai a .3

Brana CRNČEVIĆ hiši k00 || (Illiš

dokazuje.

Pametan čovek lupi kad padne na dno. Glupak lupa i kad se popne na vrh. 5 Er

Kad oikaže memoriia pomaže enciklopedija?

Penekađ otkaže memorija. U takvim tre• nucima, u ođređenim slučajevima, pomaže enciklopedija. .

Bila mi je potrebna gođina rođenja Ber-

_ tolđa Brehta. i tražila sam Je u novoj, još

nepotpunoj Enciklopediji Leksikografskog Zavođa iz Zagreba, Srećom, slovo B jedno je ođ prvih i tom „A-Cast“ postoji. Listala sam, tražila, al! Brehta nisam našla. čČudim 6e i mislim kako da ga nema? Da pogleđamo druge priznate pisce novijeg vre mena: Sartra, na primer, Tu je. Čak sam 1 Fransoaz Sagan našla. Tu je i Artur Miler, dramski pisac kao i Bertolđ Breht, ali.ni.u kom slučaju veći od njega. 'rražila, sam n; tako reći, „paraleine Nemce“ i našla ih Friha Kestnera, Anu Zegers5,.. Samo Ber-

. toIđa Brehta nema...

O :Brehte, veliki renovatore savremeha đrame i pozorišne umeinosti uopšte, ti ve• lik tvorče „Opere za tri groša“, borče za dobro radnih masa — sve to izgleđa nije do voljno đa uđeš u najnoviji leksikon zemlje koja sa ođuševljenjem gleđa tvoje drame, prevođi tvoja đela, obožava tvoje pesme i đuboko te poštuje kao čoveka velike zamisli i pesnika snažne rečj! ·

Omilieni pisci

Ovakav naslov nosi jedno izđanje izda» vačke Kuće „Branko MĐonović“ im serije „iinji sa za svakoga“, U ovoj serlji postoje i „Doživljaji Nikoletine Bursaća“, izđanje 1061, Na prvoj strani lepo piše naslov i ispod njega: Branko Copić (1915—). Još je, neka ga zdravlje služi, živ a već se predviđa mesto za njegovu Bođinu smrti. Situacija koja pod seća na onu iz pripovetke Ranka Marinko• vića „Anđeo“. Nisam sigurna đa se tako po» stupa sa „omiljenim piscima“. |

Luđvika RazboršeK, .. Gospođara Vučića 102, Beograd

Dobar patriota izdaje tuđu oftadžbinu.. ~...

Ko je imao priliku da pogine neka ne kuka što je ostao živ.

U pravu je samo onaj koji to ne mora da

i

” „ : · oli r v ij Sve se može čuti, ali se sve ne može reći. ~ J

KNJIŽBVNE NOVINE