Književne novine

tema dana

lloćemo li

•.. •„*

' ikada dobili literarni iond ORED Republičkog fonda za P unapređivanje kulturnih delatnosti i Republičkog Jonda 20 unapređivanje kinematografije postoji i Republički fond, za wnapređivanje izdavačke delatnosti. Ovaj fond osnovam je 1960. godine da bi se ubrzao TYazvoj izdavačke delatnosti i obezbedila stalna sred. stva 2a, podsticanje i izdavanje naučnih, umetničkih, stručnih i drugih publikacija. Sredstva kojima je Fond raspolagao dobijala su se na način što je polovina doprinosa iž dohotka „izdavačkih organizacija (7,5"0) bila, rezervisana za finamsi= ranje izdavačkih poduhvata koji su spadali u nadležnost fonda.

1963. godine izvori prihoda Fonda za unapređivanje izdavačke delatnosti prošireni su istovremeno sa njegovim, zadacima. U Fond, je počeo da se uliva i celokupni doprimos dohotka ostvarem štamparskom, delatnošću, a u okvire dejstva Fonda ušlo je i unapređivanje novbin=c ske delatnosti i unapređivanje delatnosti prometa Knjiga, movinma i drugih, publikacija. Fond, je dobijao i mnamensku dotaciju iz republičkog budžeta za fimamsiranje zadružne štampe.

Finansijskim, planom, za, 1964. godinu predviđeno je da Fond, raspolaže prihodom, od, 1 milijarde 967 miliona dinara. Međutim, w junu mesecu, donet je savezni propis kojim, se izdavačka preduzeća oslobađaju doprinosa iz dohotka. Pošto se važnost ove odluke odmosi na period, od 1. I. 1964. godine, prihod, Ponda je umanjen „za blaniranih, 145 miliona dinara. Očekuje se, osim, toga, da će do kraja godine i grafička industrija, biti oslobođena plaćanja doprinosa iz dohotka, te će tako biti ukinuti svi izvora ovog Fonda.

Pošto gašenjem, sadašnjih izvora Fonda ostaje merešeno wpitanje finamsiranja onih, izdavačkih, akcija koje su od izuzetnog kulturnog zna čaja,a koje ne mogu finansirati samoa izdavačka preduzeća, Sekretarijat za kulturu SR, Srbije predložio je da izvor prihoda Fonda bude republički doprinos od, ličnih dohodaka radnika. zaposlenih, u, izdavačkoj i grafičkoj industriji, koji bi se spojio sa dosadašnjim, fondom, za unapređivanje izdavačke delatnosti u jedimstueni Republički fond, za kulturu.

Pošto ne sumnjamo da će se za finansiranje listova i časopisa, kapitalnih dela i drugih, izdanja od posebnog značaja maći najbolje mogućno rešenje, na ovaj razgovor o fondovima wpodstakli su nas onih 145 miliona dinara koji će. ostajati izdavačkim, preduzećima. Čini se da je pravi trenutak «da se, u jeku Yazgovara o fondovima, konačno pokrenuti pitanje osnivanja književmog fonda, makar i sa veoma ograničenim izvorom prihoda, koji bi

Poznato je da već čitav niz godina odnosi izmedu izdavača i književnika, saradnika na istom poslu, ne mogu da se postave na zdrave osnove. Odnos pisac-izdavač postao je stalna tema svih književničkih, razgovora, a nerešeno pitanje adekvatnog nagrađivanja književnog stvara= nja štalni kamen spoticanja u njihobom, radu. Sad se, međutim, nameće pitanje kakve su obaveze uzela na se= be izdavačka preduzeća pošio su oslobođena, plaćanja doprinosa iz do hotka? Da li će onih 7,5%/o koji će ostati u preduzeću biti upotrebljeni da se smanji cena knjiga, povećaju, (konačno) autorski honorarni? Ili će se ići ma dalje priširenje već preglomaznog administratiopnog apaTata? S obzirom na dosadašnja meprijatna iskustva teško je poverovati da će oslobađanje plaćanja doprinosa iz dohotka izmeniti stav izdavača prema, piscima. Zbog toga se i nameće neophodnost jednog ozbilj= nog razmatranja mogućnosti za osni vanje literaynog Jonda, koji bi pre-

. uzeo ma sebe jedan deo obaveza koje izdavačka preduzeća neće da prihvate.

Do sada su autorski honorari za dela, domaćih i stranih, klasika, umnrlih pisaca čiji su naslednici izgubili pravo da primaju mjihobe qutorske dažbine, za knjige marodme poezije, narodne književnosti uopšte, i naše i strane, ostajali izdavačima. Zar mne bi prirodnije bilo da mrtvi pisci pomažu svoje žive maslednike? Ukoliko bi se isključivo od neisplaćenih autorskih honorara osnovao literarni fond om bi raspolagao 'natnim, sredstoima za rešavanje veoma hitnih književničkih potreba. Fond bi bio još snažniji ukoliko bi se u mjega ulivao i.jedan deo poreza, koji književnici plaćaju na svoj honora?. j

Osnivanje Literaynog fonda majbolji je put da se položaj pisaca pobravi, a i da se Yeši odmos pisaca i izdavača, Dejstvo Fonda moglo bi da bude veoma Yaznovrsmo. I požitivnd, iskustva, koja sa Fondom imaju pisci u socijalističkim, zemljama mogu, da budu snažan stimulans.

komentari

vesti

OTOVO NA vrhuncu onoga, što sam nekada prilično · bezobzirno nazvao kulturnim đubretom xeakcije, sedi Franc Kafka, jedan od prvih bogova tog čudnog Olimpa, koji su izgradili takozvani novi kritičari i njihove trockističke „kolege“. Citat iz

»G

jedinog i dostupnog kafkinskog mate- —

rijala s početka pedesetih godina — iz knjižice Hauarda Fasta „Literatura i stvarnost“, ne navodim iz nepoštovanja; pre mi je stalo do toga da u što je mogućno tačnijim konturama ocrtam scenarije prvog zasedanja praškog procesa sa Prancom Kafkom, procesa, na koji je kao sudski veštak bio pozvan Hauard Past da podupre intelektualnu labilnost domaćih tužilaca specijalizovanih više za proizvodnju običnih age-

nata. To mi se čini neophodnim za”

razumevanje poslednjeg, sadašnjeg stadijuma toga procesa, zato što se sudeći prema tekućim informacijama strane štampe — često stiče utisak, kao da u Čehoslovačkoj nemaju više ništa drugo da rade nego da još integriraju. Franca Kafku... I da kao što je već nekada napisao Karl Kraus u Pragu to ukratko „Kafka“* (es kafkat) i dosta. Proces sa Francom Kafkom et consortes je sastavni deo celovite društvene svakidašnjice (procesa) poslednjih petnaest godina, u kojima se po impulsu pedeset šeste godine sada radi o tome da li će samosaznanje (socijalističko) napredovati, da li će posle posleđica doći na red uzroci i-da li će=

mo i šta od tih poslednjih praktičnih,

konsekvencija tražiti za. humanističku motivaciju celoga pokreta, koji' je nekada sve pokrenuo.i koji kao da se izgubio u privremenim, · utilitarnim okolnostima borbe za vlastito ispunja-– vanje.

U ulogu je prilično mnogo, da bi ma ko imao prava na kompromise.

A da ne pravim od Kafke simbol takve situacije, ipak samo mogu reći da tek društvo koje ima kakav. takav interes za introspekciju, ne ćuti (ili bar u mnogim slučajevima više ne može da ćuti) o svojim krizama, tragedijama i teškim strastima, ono će tek mo= žda pokušati da razume i primi pisca, koji je sa takvom neumoljivošću istra= živao uslove ljudske čežnje za istinom i mogućnosti ili kamen spoticanja njegove nelične realizacije. Ipak (ili možda zato), što se na kraju skeptički izrazio o tim mogućnostima, zvuči iz njegovog dela poziv na moralnu odgo-

vornost i onima, koji u mogućnosti nelične realizacije takve čežnje veruju — i danas sa sasvim osobitom hitnošću.

Mislim da je prava svest o toj hit-

nosti bila osnovni podsticaji za otvaranje privremeno poslednjeg stadijuma

*) Prezime Kafka je izveđeno od imenice kavka, koja označava čavku. Prim, prev,

VM:ANIO3M | ONIDJMM ija, _ MoRANJGAV jea la

OVA POZORIŠNA sezona nalazi N se u punom jeku. U izuzetno br=

zom tempu apsolvirane su već prve premijere. wendencija, i to vrlo očita u svim pozorištima Ljubljane i Maribora, mogla bi se svesti na jedno: prikazivati što više savremenih, i ljudski i društveno angažovanih komada, biti u što je moguće kraćem zaostajanju sa zbivanjima u svetskoj dramaturgiji. Razumljivo, svi se planovi ne mogu ostvariti, iz raznih razloga, po= nekad i sasvim slučajnih. Ponaiteže je s domaćim, izvornim tekstovima. Godi= nama ih, tako reći, nema. Postoji nada koja biva svake jeseni izneverena. Prolistavajući objavljene repertoarske pla= nove uveravamo se iz sezone u sezonu da smo nemoćni, sve nemoćniji. Pre desetak godina bilo je barem pokušaja, sad gotovo nema ni njih. Uprkos gor= koj činjenici da sva naša značajnija pozorišta nose na svom štitu toliko privlačnu i obećavajući oznaku: narod= no gledališče.

Evo, ukratko, repertoarskih planova triju najznačajnijih pozorišta za ovu sezonu! Biće reči o repertoarima Dra= me Slovenskog narodnog gledališča i Mestnog gledališča u Lljubljani i Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru. Centralna slovenačka | „pozornica, Drama SNG u Lubljani, obe= ćala je da će izvesti: dve domaće novosti, komediju Mire Mihelič „Martin Da planini“ i komad. Mirka Zupančiča „Dolina bezbroj radosti“, jednu prevedenu domaću novost, naime dramatizaciju Krležina romana „Povratak Filipa Latinovicza“, od klasičnih autora Euripida („Medeja“), Aristofona, Rasina („Fedra“) i Šekspira (nedavno prevedeno i u izdanju „Matice slovenske“ objavljeno manje poznato delo „Timon Atenjanin“, prevod Mateja Bora), a iz savremene svetske dramaturgije komade: J. P. Sartre, „Đavo i dragi bog“, Arnold Wesker, „Koreni“, Artur Adamov, „Proleće 71“, Silvano Ambrogi, „Birokrate“, A. Miller, „Posle pada“, E. Ionesco, „Kralj umire“, Peter Usti-

nov, „Photo finish“ i Brćal, „Veliko ·

uvo“. Otpao je „Zamenik“ Rolfa Hochhuta, navodno zbog nedobijanja autotizacije. Valja istaći i činjenicu da je repertoar i sastavljan i objavljen kao da se odvija na iri posebne pozornice (velika pozornica, komorna pozornica,

aktuelnosti

„procesa sa Francom Kafkom“, kako je za to dao signal. članak E. Goldštikera u „Literarnim novinama“ početkom prošle godine. „Stvarnost je takva taj pisac (FP. Kafka) je kod nas postao jedna od žrtava toga, što se zove 'posledice kulta ličnosti. Jer se na njih odnosila opasna, crno-bela simplifikacija slike sveta, nepoverenje u snagu socijalističke misli i prema tome zamenjivanje diskusije administrativnim preduzimanjem mera. Da, samo onaj ko nije verovao u snagu svoje misli (mada je o njoj stalno govorio), i bio ipak uveren u svemoć akta koji je gušio (mada je o njemu retko kada govorio), mogao se prepustiti iluziji da na duhovnoj mapi današnjeg sveta, tako smanjenog modernim. komunikacionim sredstvima, možda treba skriti izvesnu oblast ispred očiju miliona ljudi. Tok tog privremenog poslednjeg stadijuma „procesa“ se ističe prekomerno važnom činjenicom: ne odigrava se u sudskoj dvorani, iz nje je isključena javnost, a zaključke (ili presudu) rasprave ne obavljuje sudski činovnik, koji zatim još nadzire one, koji bi se možda ipak mogli odvažiti i uzeti presudu tajne porote u razmatranje.

I ponovo — liblička „konferencija (na tu smo mislili,, koja se održala maja prošle godine, da bi položila temelje stručnom ispitivanju bez predra=suda, nije samo simbolizovana Kafkinim imenom; označava ona u pravom smislu reči i jedan od prvih koraka ka traženju stručnosti i diskusije o problemima — fakođe široko. Ne može se već jednostavno dalje oslanjati na čudesnog čoveka u kožnom kaputu, koji će doći i za popodne rešiti (srediti) sve zamršenosti, koje su se nagomilale za celu deceniju ili čak stoleće.

Naravno, na kraju je i dvodnevni tok konferencije otkrio ne samo razne stepene razumevanja Kafkinog dela, pokazao -je takođe, da mije svuda isfo

'Specijalno za „Književne novine“

jirži GRUŠA

PItOCES

SA FRANCOM · KAFROM

shvatana osnovna premisa ovog istra= živanja, to jest baš ta hitnost, aktuelnost Kafke sada, danas, kod nas.

U istupanjima nemačkih „učesnika (Hermsdorf, Mitencva;, Rihter), koja su usamljeno, ali uporno branila stanovište nesavremenosti Pranca Kafke, kao društveni refren odzvanjalo je ubeđenje koje se može svesti na ovu formu-– lu: Franc Kafka, njegovo delo = otuđenost, mi i naše društvo = socijalizam; socijalizam, kako znamo ne neguje otuđenost, ne zna o njoj, ne postoji u njemu... Prema tome Franc Kafka nema šta da nam kaže i neka onda (u najboljem slučaju) postane predmet nauke o književnosti, koja mo že biti tačna (naučno i nemački). Bez obzira na to što je u svojim praktičnim posledicama takvo stanovište samo ulep šano izdanje starih, činovničkih manira u književnosti, ima taj pogled i očigledne logičke pukotine, jer zamenjuje stvarnost željom, nešto dotično dekretom o nečemu i, uostalom, vodi tipičnoj „kafkijanskoji „rascepljenosti: svet, koji nam se predstavlja, i svet kakav je u stvarnosti·

Samo, kako smo već rekli, liblička konferencija nije bila sudski tribunal i tako nije izrečena ni glavna presuda, obavezna za sve zemlje učesnice, a pitanje aktuelnosti Kafkinog dela je ponovo zazvučalo, ovoga puta daleko oštrije. | Bio je to Alfred Kurela, koji svojim jednoznačnim odbacivanjem konferencije (predugačak članak u „Zontagu“ avgusta prošle godine) nije doduše dao nikakav poseban dokaz o svojoj naučnoj erudiciji, ali je zato ipak dokazivao, malo povišenim glasom i nekim nedefinisanim pojmovima (npr. dekadencija) da se može od mnogo čega distancirati. Lirizam njegovog članka slio se u poređenje, koje možda najlepše otkriva autorovu potenciju: Kafka i kafkinska konferencija — to je naprosto greška, a ako su možda neki učesnici (Garodi) docnije govorili o

Slovenačka kulturna hronika

Slovemačka pozorišta u KMOVOJ Sezomi

bozornica komedija). Ovakva je pode= la doduše prihvatljiva u odnosu na vrednovanje pojedinih dramskih tekstova, ali isključivo kao tekstova, dok gubi svaku realnu mogućnost, kad se zna da ljubljanska Drama raspolaže, u stvari, jednom jedinom bpozornicom.

Ljubljansko Mestno gledališče (Gradsko pozorište) koje je nekad bilo izuzetno sklono prikazivanju izvornih, novih slovenačkih dramskih tekstova, ove je sezone ostalo bez ijednog novog domaćeg dela, što Je upravo karakteristično. Poznato je da MG već nekoliko sezona, otkako njime rukovodi Lojze PFilipič, posvećuje posebnu pažnju satiričkom repertoaru. „Mala žehta“ (Ma– lo pranje rublja), sastavljena od niza skečeva i satiričnih tekstova, mahom iz. pera slovenačkih književnika, u protekle dve sezone davana je više od osamdeset puta, pa je izuzetno pohvalno primljena prošle sezone i u Zagrebu. Drugi kabaretni program pod naslovom „Smeh ni greh“ već je značio nazadak. Pesnik Janez Menart obećao je, i· već dugo sprema, celovečerni kabare pod naslovom „Treći masovni sastanak“ za ovo pozorište. MG raspolaže s izuzetno malim brojem glumačkog kadra. Ima ih svega 27. Poteškoće će biti uočljivije ako iznesem da ovo pozorište daje u sezoni i preko 300 predstava, i u Ljubljani i gostujući u desetak mesta širom Slovenije, i to obavezno, negde čak u vidu abonmana. Raditi sa 27 glumaca i glumica čak paralelno, na dva '\koloseka, gotovo je nemoguće, pa bi valjalo broj glumačkog kadra barem udvojiti.

Ovo pozorište prikazaće. u novoj sezoni: od domaćih dela ponovno Kreftove „Kreature“ od stranih autora G. B. Shawa („Nikad ne znamo“), Brechta („Gospodin Puntila·i njegov sluga Mutti“), Werfela („Jakobowsky i pukov= nik“), Anouilha („Ardćle“), Brusatija („La -Fastidiosa“), češkog savremenog

autora M. Kundera („Ključevi“), u nas neizvođenu Čehovljevu dramu „Platonov“, Walserovu satiričku komediju iz nemačkog života „Hrast i angorani“, pa Pirandella (komedija „Liola“), dramatizaciju romana „Poniženi i uvređeni“ Dostojevskog, pa Marceaua (najnovija komedija „Ljubav podeljena sa tri“) i Vercorsa („Zoo ili čovekoljubivi ubojica“). : Drama Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora obecava sledeći repertoar: Kao praizvedba davaće se Kamenikov komad „Istina 24. krsta“, dok su od stranih autora zastupljeni Brecht („Dobri čovek iz Sečuana“), Blažek („Treća želja“), O'Hara („Riskantna ženidba“, Fo (Izabela i tri 'karavele“), Držić („Dundo Maroje“), Nash („Pažnja, jaguar!“) i Faques („Ambrozio krade vreme“). Va= lja istaći da je ovu sezonu, prema planovima iz prošle, trebalo otvoriti Piscatorovom dramafizacijom Tolstojevog „Rata i mira“. Prikazivanje ovog ko= mada otpalo je, navodno, zbog malo=

brojnosti ansambla. Ep

U Drami SNG sezona je otvorena dramskom hronikom Artura Adamova „Praleće 71“ koja dramatski prikazuje paršsku Komunu (1871) i zbivanja u vezi s njom. Već nakon nekoliko dana prikazana je druga ovosezonska premijera, Weskerovi „Koreni“, U oba sluČaja radi se o literarno manje zadovoljavajućim tekstovima, bez izrazite umetničke vrednosti. Mada je prvu premijeru sezone pripremio poznati režiser Bojan Stupica kao gost, predstava ne znači naročiti uspeh. Weske= rovi „Koreni“ u režiji M. Hercoga dati su režijski i glumački zadovoljavajuće, ali je samo delo u suštini bez težine, nestabilno. · a

Mestno gledališče olvorilpe je sezonu „Kreaturama“ dr Bratka

vesti

aktuelnosti

lastama, koje nagoveštavaju novo proleće, treba jasno staviti dO znanja da se ne radi ni o kakvim lastama i kada bi neka ptica mogla poslužiti kao ozna ka bio bi to slepi miš,

Kurelino extempore preštampale su „Literarne novine“ i tako upravo pokrenule diskusiju o pitanjima koja su doduše povezana sa Kafkinim delom, ali koia su pri tom mnogo šira. Otvo= rili su diskusiju o odnosu socijalizma prema modermoj umetnosti. Eduard Goldštiker, Rože Garodi i Ernst Fišer su ukazali svojim •dgovorima na dublju zavisnost Kureline odbrane „čistote učenja“, na opasnu vulgarizaciju i, oprostite za izraz, „klupsko“ viđenje sveta, u kojem se pojam čistote izjednačuje sa pojmom sterilnosti mišljenja, čije su posledice, kako smo imali prilike da vidimo, katastrofalne. Jer, kada smo već jednom prihvatili dostignuća moderne nauke i kada nam je više manje očigledno, da se, na primer, kibernetika ne može snabdeti nalepnicama a la „buržoasko brbljanje“, nećemo ostati ni bez otkrića, koja su bila na literarnom „polju (geografija ovde ništa ne rešava).

Obrnuto, bićemo prisiljeni da se stalno s njima uklapamo, da obrađujemo i sa svim okolnostima integriramo. Pojam takozvane dekadencije spada pre u teološki arsenal nego u naučni pogled na svet. I tako, povratak Franca Kafke u rodni grad plodan je ne samo u literarnom smislu baš na tu višesmernost značenja smatram da je potrebno da se još jednom upozori: Kafkino pravo na otadžbinu tesno je povezano sa svim vijuganjima kKrivulje koja povezuje ujedno vremensku granicu, čiji se početak nalazi tamo odakle sam naveo PFastov citat.

Posle „velike letnje ofanzive“ (diskusiju iz „Literarnih novina“ su preuzeli i proširili austrijski, južnoamerički, italijanski i dr. časopisi) sadašnja etapa „procesa“ znatno je tiša, ima pretežno stručni karakter. Pripremaju se nova izdanja dela, koja su već ranije izašla u Čehoslovačkoj (pre rata „Preobražaj“, „Zamak“ i đeo pripovedaka po časopisima; posle rata „Proces“, „Amerika“) u istoj meri kao izdanje sabranih dela, koje podrazumeva i te delove Kafkinog opusa koji do sada nisu bili objavljeni na češkom (prepiska, dnevnici). U književnom muzeju na Strahovu priređena je izložba na kojoj je možđa najpotpunije sakupljen materijal o odnosu Kafka — Prag. Najavljene su nove studije o Kafki.

Prema svim ovim znacima može se pretpostaviti, da je posle svih odlaganja, otkazivanja i ponovljenih ispitiva– nja svedoka, proces Francu Kafki sazreo za zaključak, u kome može biti ispunjena mera pravednosti.

Sa rukopisa prevela Biserka RAJCIC

' Krefta, u režiji Jožeta Galćča. Reč je

o komediji u tri čina koja je gotovo Wre trideset godina (1935) prvi put davana na pozornici pod naslovom „Malograđani“. Ponovnim postavljanjem ovog dramskog dela na pozornicu sada je proslavljena četrdesetogodišnjica „predanog pozorišnog delovanja dr Bratka 'Krefta, dramskog. pisca, režisera i dramaturškog stručnjaka. Autor „Celjskih grofova“, „Velike puntarije“, „Krajnskih komedijanata“ i tolikih drugih tekstova je, naime, na daskama mariborskog SNG 1924. godine postavio kao režiser svoju prvu prikazivanu dramu „Nemoć“. „Kreature“, građene dramaturški izuzetno dramafično, projicirane su, kao „istorijska“ gluma doduše u prošlost, u vreme na početku prvog svetskog rata (1914), ali samo prividno, zbog šestojanuarske diktature i izbegavanja zahvata cenzure, mada ih treba primiti kao sasvim savremeno dramsko delo. Na kraju treba spomenuti da Kreft piše novu dramu pod naslovom „Beskonačnim putem“ (Slike iz pesnikova života).

Kao drugu premijeru nove sezone MG je davalo u režiji Janeza Vrhunca pučku glumu Bertolta Brechta „Gospodin Puntila i njegov sluga Mutti“. Ovo delo, nastalo u Finskoj 1940. godine, na posedu književnice Helle Wuolijoki, koja je pružila Brechtu azil, dajući mu i ideju za ovu glumu, delo s jako naglašenim socijalnim akcentom, ostvareno je vrlo solidno, u glavnim akterima čak izvrsno. Figuru posednika Puntile dao je s izuzetnom snagom Vladimir Skrbinšek, dok je vrlo ubedljiv lik sluge Mattija- ostvario Dare Ulaga. L

Bojan Stupica zadržao se i posle režije „Proleća 71“ Ađamova u Ljubljani. Upravo sada priprema yrežiju dramatizacije „Poniženih i uvređenih“, prema romanu Dostojevskog, u Mestnom gledališču. To će biti treća premi= jera ovog kazališta u novoj sezoni. Ove godine navršava se petnaest godina od postojanja MG. Dosad nije još objavljeno kojim delom (svakako domačim) namerava uprava obeležiti ovaj

svoj jubilej. i

Tone POTOKAR

AAA aaa ION

KNJIŽEVNE · NOVINE.

* Odgovorni. urednik: 'Fanasije Mlađenović, Urednik Predrad Palavestra, 'ehničko-umetnička oprema: Dimitrijević Ređakcioni odbor: Božiđar Božović, Dragoljub B. Ignjatović, 'Đragan Kolundžija, Velimir Lukić, Slavko Mihalić: Bogđan A. Popović sekretar redakcije) Predrag Protić, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stefanović, Dra•

goslav Stojanović 6ip, Kosta #WTimotijević

Đragomir

ı Petar Volk, •

Beograd, Francuska 7. ređakcija Prancuska 7. Tel Kući račun 101-112-3 208. Štampa „Glas“, Beograd, Vlajkovićeva 5.

e List izlazi svakog đrugog petka. Pojedini broj 30 đ. Godišnja e! List !zdaje Novinsko-izđavačko pređuzeće „Književne aovine“

626-020. Te-

\