Književne novine

ZMOBRAD MIHATLOVIC

U bilo ko Ji dan

REZ (NOLIT“, BEOGRAD 1964)

"OU OVOM Mihailovićevom romanu slavni motiv predstavlja pokušaj bekatva njegovih ličnosti u vizije lepšeg i srećnijeg života koje ireba da zamene nimalo poetične, svakodnevne slike življenja u krugu internacionalnog lečilišta m Bariju za vreme dru-. Rog svetskog. rata. Vizije i-snovi junaka, njihovi pokušaji da se u maštanjima o skorom, lepšem žiyotu, izvuku sa njegovog dna, bolje reći da se ponovo rođe — stapaju se u jeđan kantrapunkt, w duševnu okupaciju čiji je. postament upravo taj Žžiyotni optimizam. , Ako se traga za protiytežom u piščevoj viziji postojećeg i mogućeg, lepšeg, srećnijeg (onog života, dakle, nia čijem pragu treba da su jer tu je kraj rata!), onđa, tu Yezu svakako treba tražiti ı ljubavi koja se·odvija između . Danice i. Marka. Slika tople, iskrene ljubavi između mjih "dvoje, sasvim je suproina po boji i raspoloženjima svim ljubavnim doživljajima ostalih ličnosti u romanu. Kr"cata rasopoloženjima, raznih nijansi ta ljubav poseduje izvesnu gustinu i

Ioško Yasvyetljavanje čoveka i sredine. Po onome kako je autor obradio ovu temu čini nam se da nismo daleko od pomisli đa je roman potpuno konyvencionalan.

Interesantna je ličnost Dorđana, „čoveka čije su noge ostale na tramvajskim šinama“: on je jednog dana legao pod tramvaj da mu odseče noget Samo da ne bi otišao u rat, da ne bi mogli da ga primoraju da kao Dučeov vojnik ide u osvajanje tuđih zemalja. Otpor koji se organski javlja u tom njegovom poduhvatu, otpor prema društvenom anahronizmu, umeren je samo na prikazivanje skrivenih snaga kojih čovek ni u najtragičnijim situacijama «mije lišen. Đordanoy protest je jasan i ned\osmislen,. lako se mestimično u oživljavanju mjegovog lika oseća površnost, kultivisanie njegovog lika nije prešlo u kič, Građen lako i jednostavno, njegov lik najubedljivije de-

luje' svojom svežinom i meisforsiramošću. Mađa u njemu nema neke posebne dubine, niti nekih značajnijih psiholoških istraživanja, Mihailović je

sim toga, Mihailovic na mnogim stranicama izvodi stilske akrobacije ko je, Ipak, nisu u stanju da reše veran susret sa modernošću. U romanu, Te kli smo, ima mnogo opštih stanja i raspoloženja koja često prelaze u obične banainosti.

U trenucima kada Mihailoviću po dec za rukom da motiv svede na izvesnu umetničku Žživotnost — ožiVljava se dramsko jezgro atmosfere, Eksploatišući, dakle, takav motiv sa više odgovornosti i discipline, pisac ne ostaje na ušću banalnih mesta kojih u romanu ima dosla.

Čitajući roman „U bilo koji dan“ dobija se utisak đa Živorad MihailoYić nije u stanju da odvoji bitno od To vanjsku nezanimljivost i usporava ri-

nebitnog. mu samo omogućuje

tam. Bez osmišljavanja „zapaženog, činjenice ostaju suve, a slilske igra-

rije, trikovi — sami sebi cilj.

KNJIGA.

emotivnu zasičenost. Međutim, Mihailoviću kao da. mije' stalo đo almosfere nego do šudbine, više do samog đogađaja nego do, karaktera, i junaka, Otuđa se ijubav između Marka i Danice ne doživljava kao centralni, osnovni motiv oko koga se ispreda jedna stvarnost. Njihova ljubav je samo deo te stvarnosti. Dakle: tematika OVOg romana ne predstavlja ništa novije i svežije. Ona eksploatiše našu nedavnu, ratnu prošlost, ali bez ijedne dopadljivije krepkosti i dubljeg poniranja u ljudsku prirodu. Tako dodiruje jedno interesanino pitanje. ljudske zbilje života, ona ne ispoljava naročito osećanje za psiho-

koji dan“

najobičnijeg,

jeđino u njemu uspeo da zadrži svoju neposrednost i čisliotu.,

Ni kombpoziciono, nema dublji kontinuitet — on je samo skica bez svojevrsnog Zbog toga njegov sadržajni ne deluje naipouzdanije; on ni,e 'dovoljno kondenmzovan, autor vođi više računa o cclishodnosti, svoje. ubedl)jivosti, | što više sažme građu. Dijalog je najčešće nefunkcionajlan, rasplinut, O-

Duhovna, inventiyna poemfa za kojem pisac uzaludno fraga od prve do roman „U

unutrašnji

bilo poslednje stranice, a Noju ističe ođmah u naslovu, ne bi mogla sama po delu

ničku vrednost, ukoliko pisac nije u-

sebi da obezbedi nužnu umet-

refleksa.

destilat speo da dublje osmisli zahvaćenu

materiju. Istina, u foku SVOE neravV"Trebalo je da nomernog „pripovedanja Mihailović podatak, uočenu pojedinost, ali to nije dovoljno da roman dobije u svojoj pravoj

Bb.)

saopšti zanimljiv duhovno

nastojeći da

vrednosti. (B.

las

'stičkom romanu {a svest iščezava između zagrada, Pričanje se odvijalo samo od sebe.

Pričanje ne ide samo od sebe. Poznato je da sam. čin pripovedanja obično preuzima ova ili ong, ličnost, ali ne zato+da bi, direktno se obraćajući, postala pripoveđač priče odigrane ili onč koja se upravo odvija, već zato što ona predstavlja, centar oko. kojeg se organizuje perspektiva::priče: sve se posmattia: sa: njene tačke gle-

danja. "Iako ta ličnost može "biti evoćirana” i U

trećem licu, na ovaj način dobijamo:jedno privilegovano „ja“ koje budno pazi da ne 'prekorači moći svoga znanja i grznice svoga položaja; to je vlađavina Džejmsovih ambasadora, vlađavina aubjektivističkih formula, takođe, koje pripovedačku: autentičnost dovode u zavistan položaj M postojanja jednog slobodnog subjekta, formula tačnih.. ukoliko. predstavljaju. rešenost da se ostane, pri. unapred: uivrđenom mišljenju (istrajnost i opsesija jedina su pravila koja" se nameću kad je reč o pisanju — forma Je istrajna, tu leži njena. istina), tačnih, ali nikako i detiniiiy" nih jer..s jedne strane pogrešno uveravaju 1 ekvivalentnost između „pripovedačkog _čina 7 prozirnosti jedne svesti (kao da Dati Da qu samo imati poverenja, projicirati, skida li v Iove, shrivafi. razo(krivajući), a s druge strane, one: čavaju primat indiviđualne svesti koja b ) tek. na. drusom mestu, i samo sekundarno bila svest koja govori. -

-- MEĐUVREMENU, Kaika je pisao. Kafka

| 7 26 Olej Kiobeyu. Njegove romance ORO.

— 'igyesna sirogost. koja bi FRSCOJRRODN eu pomogli» da ih svrsta u red floberovsik i x: niana, Međutim, sve je različito. Za ono ; nac ovde interesuje jedna od tih razlika jes Žž Po: tinska. Udaljenost — stvaralačka nephintdi E Vanost (tako očigledna ai UR MA OON on bori da je održi) — 14. S tuda prema delu, koja je dopuštala ONE plativno uživanje, pod vidom jedne Vae : šudnovatosti ulazi sada u sferu Sri Dake nalazeći se više u centru TaBDTAVC: n o Eroe spostavljena na očigledan način ~ O oaićio : masa Mana (ili Žida), udaljenost je STE rea'manesknog sveta, prostor u kome % O-O priphveno jednostavan način odvija ita Pričkokk dača, iskustvo koje se ne pripovedš,

ya e ; ipoveđa. se dovodi u pitanje dok se Ppiće često Dpogreš-

Posleđice ovakve POPc0d : :Mumačene, Jedna je među aaa e pioše uočiti- Čitalac koji 5Ć do tada

o i izdaleka (doihđentifikovao sa pričom, a cdaopu he0de

ži za svoj račun ' ” SNA aO može više da bude aa RNRA van, tj. da nezainieresovano u njoj re a daleka čudnovatost postane ogntar ke O TČVOM suština, priče. Šta se dešava? Ka re taa zahtevu čitalac podlegao? Nije O SONCE se nešto na niega odnosi: napro OM: oo nimalo ne tiče i možda, e s. Po oki e ma | 200_ je, al ; RO E Me vože đa se distancira p• :Byajoi volji, ne može da se postavi OBaO: adi. balo prema nečemu što je BRE OSOBU Kako se ukloniti od te appaite SOBE OIJOP i koja kao da sadrži sva rasiOj (O dkadiča"

; 7 A i pitanju vizija. Pripoveđanje Više, J5ORĆ Bea ika nje nečesa iz ugla gledanja iza ude GVesti — posmatrača. Vladavina UVeČR ıI0 i Sve Obu(onog „ja“ “ koje

gleda SV a Ji se tu hvata pogledom) — vešto Je narušena, 4 naravno ne zavrsava, Kafka nas ući. — SB | ne može direkino pripisati —a0 kol OGIPRHuvodi neutralnost. Pričanje ato trećeg lica

" i g ? nost ostaje pod nadzorom OnOP ~ bezličkoje 'lje treće lice, ali ni puki

e: ova formula Nape e. pripovedanje

KNJIŽIMNVNI 50 VINBE

jima značajna i.

Prevela Snežana LUKIĆ

nosti. Pripovedačko „on“ kroz koje govori neu-

fralnost ne zadovoljava se samo preuzimanjem

mesta koje obično ima subšjekt, bilo da je on

eksplicitno ili implicitno „ja“ ili događaj koji se

odvija u svom bezličnom značenju. Pripovedaćč-

ko „on“ obezoružava svaki subjekt i onemogu-

ćava svako prelazno delovanje i svaku objektiv-

nu mogućnost. Na dva načina: 1. pripovedačka

reč nas uvek nagoni na misao da ono što se pri-

ča ne priča niko: ona govori s pozicija neutral-

nosti; 2. u neutralnom prostoru priče mošioci

reči, subjekti radnje — ono Bto su ranije bile

ličnosti — nalaze se u stanju neidentifikacije sa

samim sobom; dešava im se nešto čime. mogu

da ovlađaju jeđino ako se odreknu svoje moći

dav: govore: „ja“, ono: što”im" 5e :đešava”r”uvek

im: se već dogodilo: to mogu 'đa shvate samo indireleinoy kao u nekom zaboravu 'Sebe:samih, a taj zaborav ih uvodi u sađašnjost bez Sseća-

nja, u sadašnjost pripovedačke reči.

ARAVNO, to ne znači da priča mora da

izloži neki zaboravljeni događaj ili onaj

događaj zaborava koji utiče da, odvojeni od onog što jesu — kaže se i alijenirani — bića i društva, uznemirena kao u nekom snu, pokušavaju da se povrate. Nezavisno od svoje sađržine sama priča je zaborav, tako da pričati znači okušati se u tom zaboravu, prvom zaboravu koji svakom sećanju prethodi, zasniva ga i uništava ga. U tom. smislu pripovedanje je mučenje jezika, neprekidno traganje po mnjegovom beskraju. Priča ne bi bila ništa drugo do aluzija na početno menjanje smisla reči, aluzija koja je prati i čini da, dok govorimo, stalno skrećemo sa pravog puta. Pisanje, ta veza sa životom, zaobilazna veza kojom sc potvrđuje ono što nema VeZe. Pr Os,I

Pripovedački glas je neuiralan. Pogledajmo na bosi šta ga na. prvi pogled karakteriše. S jedne strane, on ne govori ništa, ne samo zato što. ničim ne doprinosi onome što treba reći (on ništa ne zna), već zato što on podržava to ništa u kome je reč prisutna i već angažovana; tako se on ne oglašava na prvom mestu, a SVC što mu daje određenu realnost počinje da ga izdaje· S druge strane, bez sopstvenog postojanja, ne govoreći niotkud, nerazjašnjen u celini priče, pripoveđački glas se ne rasipa kao svetlost koja nevidljivo čini vidljivim; on je sasvim Sspoljašnje prirode, dolazi iz same spoljašnosti, iz onog spoljašnjeg sveta koji je enigma svojstvena jezika.

Prećutan, on zaobilaznim putem, indirektno privlači jezik i kroz tu privlačnost dvosmislene reči progovara neutralno. Šta to znači? Pripoveđački glas sadrži neutralnost. Sadrži je zato što 1. govoriti neutralno znači govoriti sa izvesnog rastojanja čuvajući to rastojanje ođ posredovanja i ujeđinjavanja, osećajući bezmernu daljinu rastojanja, njegov ireciprocitet, mepravilnost ili asimetriju, jer najveće rastojanje kojim vlada asimetrija upravo je neutralnost (neutralno se ne može neutralisati); 2. neutralna reč ne otkriva niti skriva. Neću da kažem da ona ne znači ništa, nego da ona nema značenja u onom smislu u kojem ga ima vidljivo — nevidljivo, ali ona ukazuje na movu moć jezika, drukčiju od moći osvetljavanja (ili zatamnjivanja), shvatanja (ili preziranja); 3. potreba neutralnog teži da ukine atributivnu strukturu jezika, fu implicitnu ili eksplicitnu vezu sa bićem koja se u našim jezicima uspostavi čim je nešto izgovoreno. TFilozofi, lingvisti, politički Kritičari, često su primećivali da ništa ne može biti negirano ako nije prethodno uspostavljeno (to je iedđan od korena” alijenacije: anticipacija bića, svojstvo bića đa uvek sebe prevazilazi). Drugim rečima, svaki jezik počinje time što izražava, a

izražavajući tvrdi.

Dakle, šta je priča — potrebno je upitafi se, ako ni zbog čega a ono da bismo imali šta sebe da upitamo — Bla je pričanje, ta čista ludost? Priča: ulazak. spolja, citiranje neu(ralnosti.

LAZAR GG. RADOVANOVIC

Grveni („BAGDALA“,

PRVENAC PHBNIKHOV, ova se knjiga Sštihova može smatrati Velikim \njegovim obećanjem. Ona nedvosmisleno pokazuje đa mu jc poezija intimna preokupacija, kapitalna životna šansa, mogućnost saznanja, postojanja i nestajanja. Već ovom svojom prvom knjigom on se obreo u njenoj matici i, kađ bi ga ona odbacila ustranu, to su bili najopasni,i virovi i kovitlaci koji mame i vuku na dno, u nepostojanje, Njegova pesma, u stvari je razgovor & pesmom,

obraćanje besmi, i preobračanje u pesmu, Već drugi stih „Crnih cvetova sna“ glasi: „Pesmo prazna reko SsVeta“. Ona je „ukleti cvet na kamenoj međi“, ona je „prazna nada“, ona treba da pesnika odveđe nekuda iz njegova nemira, da mu odgovori ma SVA pitanja, da mu Yodgonetne. najveću zagonetku sveta čija je sušlina praznina, tišina i pepeo,

U svojoj silini i uzdržanosti, Radovanoyvićeva „konverzacija s pesmom nosi onu dirljivost koju ima beznadežna molitva. Nedokučiva i tajanstvena u svojoj moći, ona ćuti ne „đajući ni znak da je primetila pesnikov novišen ton (on joj govori u

VELJKO MARTINOVIC

Covjek i zmija (GRAFIČKI ZAVOD, PDDOGRAĐ 1964)

'RNJIGA Veljka Martinovića „Covjek i zmija“ je zbirka kraćih priča i zapisnih kazivanja doživljaja iz rata. Uspomene borca partizana, čuvane negde duboko u svesti, još jednom oživljavaju dramatične tremutke narodnooslobodilačkog rata,

Ratne prizore Martinović odabirc po veličini preživljene drame. Tu je priča o strahu. partizana koji se od neprijatelja sklonio u žbun, a iz žbuna ga izgoni otrovnica poskok („Čovjek i zmija“), tu je dđobrođušni :stra-– ' žar koji neće da. strelja zarobljenog četnika da bi na. kraju konstatovao da je on pozađinski aktivista, tu je borac kome. je borba spalila ači, +:R0+d% ji. probuđen,iz ınesvestice + traživput,

za. drugovimac*}.59#V WM

SU

Ali i ako je Teč o autentičnim događajima koji su zanimljivi kao dokumenti, pisac ih tako ne prikazuje. Pisac stvarnosti ođuzima elemente njene posebnosti (mesto,, imena lica, datum), u uverenju da, izbegavajući dokumentarnost, svom izlaganju da-

ROBER PINGE'

SVE SE CEŠĆE čuje: roman je u krizi! Iako ova konstatacija uglavnom nije tačna, nesumnjivo je. da se na. najsvežijem izđanku francuskog romana, na smeru Nouveau roman, „Sve više prepoznaju znaci krize, To, dakako, ne znači da je, možda, malaksala domišljenost . pisaca. Baš nasuprot: postali su toliko domišljati da je fantazija čitaočeva već mesposobna da ih prati. Marc Saporta je, na primer, pod naslovom „Composition I“, izdao knjigu čiji listovi nisu označeni brojevima, a nisu ni· povevani, tako da čitalac mora uvek izmova da složi roman, to jest da Dpomeša listove kao karte za igranje. O Krizi „novog romana“ najubedlji-. vije govore ne Kritike, stuđije i an-· kete, nego sami romani. Bez obzira na maločas spomenute krajnosti, najbolje iz ovoga smera karakteriše traženje puta za izlaz, ili bar zahtev va ovim, I roman Robera Penžea „IL? Inquisitoire*“ — može samo tako da se tumači: pokušaj razrešenja Kkrize tako da „novi roman“ ne izgubi svoju tekovinu.

Roman, za čiji je naslov upotrebljena veštački komponovana reč od Inquisitioni interrogatoi-.

re, (inkvizicija i ispitivanje), nije ništa drugo do zapisnik o policijskom saslušavanju. Sam pisac ni ne Pprogovara, bezlična rečenica ni ne Ppostoji u romanu. Samo pitanje i odgovor, a ipak ne dijalog, jer potpuno gluvom starom slugi policijski islednik ispisuje pitanja na malim ceduljama, a ovaj onda odgovara brbljivom · govorljivošću „gluvih ljuđi, vsatvorenih u samoći gluvoće. Istraga se, uostalom, vođi za nestalim sekretarom zamka Broj. Okvir — policij- . ska istraga — s jedne strane srećan {|c formalni pronalazak, a s druge strane vidljivi znak pađanja „noVvOB

. romana“ u neizvesnost. Naime, for-

mg, &e truđi da udini prihvatljivim i prirodnim one .,svojstvenosti koje je H„uovi roman“ dosad pokazao, ug-

MORA knjige

IP INQUISITOIRE

evet sna

KRUŠEVAC 1964)

vokativu) i tako sputava njegovu potpunu pređanost. Svejedno, on može mnogo da joj kaže, Njegova moć postaje — reč.

Reč nema kod Radovanovića samostalnost i značaj u sintaksičkom, čak ni u gramatičkom smislu. Ona može, ako je potrebno, i da izgubi neke svoje fizičke delove ali da ipak sačuva svoju aromu. Interpunkcija je

lako postala izlišna, nju je zamenila”

stroga sižejna i misaoma veza, intonacija, prirodna i logična ritmika, arhitektura stiha, samonikla rima. Cak i kad pesnik ne drži jezički instrument kako zahteva pravilo, deifikovavši ga najpre, čini od njega pogodno i poslušno oruđe:

Uz zvezde izgnanik prave reči ima

Na taj način sama sobom uokYirena, pesma ipak ostaje široka, mezaustavljena u težnji ka beskonačnom, Ona počinje snom, ona je najpre „početak sna“, odvajanje od svojih polaznih pozicija. A kad je pesnik „uništio svoj model“ (B. Miljković), onda je zaronio u antimodđel, u nepostojanje, me-biće, u „šapat pesme“. To je, .u

je notu kreativnog umetničkog ieksta. Umesto jednostavnog i prirodnog pripovedanja „očevica, pisac uvodi metod psihoanalitičkog obrazlaganja pojedinih postupaka, NjJegovi junaci

u najpresudnijim trenucima muediti-

„raju nađugačko i naširoko kao da im

za akciju predstoje dani i meseci. Umesto da pisac u svom psihoanalitičarskom zahvatu ponire do onog Su štinskog saznanja koje se može du-

lavnom 'paradirajući. Bezgranično čavrljanje gluvoga sluge daje prilike piscu da Život provincijskog zamka i život provincije uopšte tako bogato ilustruje da ga Kritičari upoređuju 6 Balzakom, Penže osvetljava U sVOme romanu preko pola hiljade likova, U njegovom dosadašnjem rađu se može otkriti — što takođe podseća na Balzaka — nekakva težnja ka savršenstvu ili bar zahtev za tim da jednom nabačenu stvarnost ocrta 5 više aspekata, Likovi i situacije iz ovog romana — Kafana kod labuda, Iimaginarna okolina i ljudi Agape i Siransi-la Luva — pojavljuju se već a njegovoj prvoj zbirci novela (Hntre Fantoine et Agapa), Ove fantastične povesti se takođe mogu smatrati skicama za „Inqguisitoire“. Ovakva „skiciranost“ je primenjena i u romanu, Svoje likove Penže ne prikazuje dok delaju, on slika „samo freske. Sluga svakom prilikom tačno opisuje zgrađe i uređaj soba, i to takvom i toliko stvarnom tačnošću kao da sve to me kazuje gluvi sluga, već kao da to čitamo u nekom modđernom „novom romanu“, Na to u pućuje i rečenica od jedne reči koja se u romanu najčešće ponavlja: dćcrivez (opisujete), Pred fačno ocrtanom pozađinom pojavljuju se likovi koji takođe ne mogu da napuste ni> vo opisivanja; slika njihova ponav\janjem ·postaje diferenciranija. TaWho nastaje sve Barenija kružna f{reska: neobični domaćini, čudni gosti zamka, ubice i, astrolozi, perverzni lju bavnici, vidoviti ljudi, kuvarica koja uživa opojne droge, čita fiziognomsko knjige, loše spava i sve zna itd,

Tok romana vode pitanja istražioca, ubačene rečenice prekidaju gluvVOg slugu, vraćaju se na pojedine teme smatrane već kao beznačajne, na ime, lik ili meobičniju okolnost. Ovo stalno lutanjie u vremenu i pro storu, u nedostatku povezane priče, podosta angažuje, pažnju čitaoca. Sre ća je što ni sam Penže nc priđaje važnost tome da pamtimo svaku ujc-

plamen,

onaj miljkovićevski preuzet od Heraklita, dijalektička sinteza bića i ne-bića 5 jednc strane, i

stvari,

tragičan konflikt pesnikov „između smrti i sna“. Odeljak koji nosi takav naslov đirekfno podseća na stav Milj-

kovićev izrečen stihom „Isto je pevati i umirati“, Čak i moto OVO Odeljka: ,

Pesma je samo put do sna

I oproštaj od sebe. parafraza je stava izražemog Miljko» vićevim stihom.

U fome je obećanje na početku spomenuto. Lazar Radovanović je prvom svojoj knjigom došao ma pozicije jednog dostignuća, Pouzdano, Po logici stvari naredne njegove knjige moraju biti prevazilaženje ove tuđe pozicije, njeno rešenje.

To će ujedno biti dokaz autentično-

nadrastanje,

sti ove Kknjigć, znak da je ona neizbežni plod pesničke vokacije, (8. B.)

boko u podsvesti otkriti kao prava istina, on bespomoćno prebire po bas nalnoj površnosti svakodnevnice,. Oslepeli ratnik, hoji u strašnom grču žudnje za životom traži svoj put spasa, koji je u tom trenutku junak i strađalnik, u Martinovićevoji Knjizi je lažni heroj i neuverljivi orator. U najzgusnutijoj akciji, kad vreme ne dozvoljava mišta što bi skrenulo pažnju sa čina munjevite radnje, slepi partizan govori suvišni monolog u kome sc nadmeću ljudska slabost i svest revolucionara. Revolucionar pritom pobeđuje slabića, jer je on (ratnik) „čovjek“ (!), jer može i bez očiju („Taj put se vidi i bez očiju"...), jer vidi „srcem, razumom i voljom“. Tako umesto. hrabre figure Junaka koji izaziva divljenje, po poprištu tumara nćuverljiva i nedonesena Kkreatura mutavog Kkonferencijaša. dj

Martinović ulaže sve napore đa nađe pravi izraz svoje fraze, S. vremena na vreme on nalazi takvu intonaciju, ali je ubrzo gubi prepuštajući se uopštavamju, Pisac me. pravi neophodnu razliku između spegifičnošti Btvar– nog dokumenta i objektivizirane umetničke „projekcije. On zaboravlja da jJe svet umetnosti nešto sasvim drugo od sveta stvarnosti, Pisac tako

do kraja ostaje u zabuni između dva pobrkana sveta koja uspeva da izmiri, (O. D,)

ne

PISU: BOSKO BOGETIĆ, STANOJLO BOGDANOVIĆ, OSTOJA ĐURIĆ I ALEKSANDAR POPOVIĆ

(„EDITION DE MINUIT“, PANRIS 1963 )

govu rečenicu i svaku ulogu, jer on zapravo | ne želi da veže svoje čitaoce ovom ili onom pričom ili likom, nego baš bogatstvom i mnaročitim dahom provincijskog života. A

u tome on | uspeva, iako mu to nije kranji cilj. der ako temeljnije osmotrimo ovaj roman sa Šest stotina ljse da je taj Vveliki broj samo prividnost. Roman ima stvarno samo jednog jedinog heroja: Drbljivog starog pijanicu, koji, dok priča spletke o drugima, svla-

či i sebe samog do gola, „M? jnquisitoire“ je verna slika duše čoveka koji „pati“, u kome i pored sve pro-

palosti i pida ipak živi — ili bar, pro vituje — dobro, čežnja za” savršenstvom. Baš ovo značajno sadržajno jezgro izdiže ovaj roman iz plime francuskih romana, Rober Penže ne vidi u umetnosti samo igru, ne ižiVljava u romanu samo svoju želju, ćud i volju za ogledom, nego je ubeđen i u to — a to pored njegovih izjava dokazuje i ovaj roman — da om mora da iskaže takvu suštinsku istini koja, ako dospe đo ljudi, doprinosi da oni i sebe i druge bolje razumeju. i |

Najveća zasluga Robera Penžea je u tome što u traženju izlaznog puta iz Krize nije zalutao u neku vrstu ćorsokaka, što Rkontrasredstvo krize nije našao u nekakvom formalnom pronalasku ili dosad neviđenoj tehničkoj bravuri. Umesto toga on je tekovine „novog romana“ podredio višem cilju i vratio je čoveka u centar svoga romana. A sve to mogao je da učini zato Što roman nije smatrao samo igračkom i Sto je Ve-" rovao u umeinosl, (A, P.)

kova ispostaviće

9