Književne novine

PROSTOR 'GROBA PIŠEM VAM ovo pismo iako vag ne pozna. jem,*. Ali nalazim da je i bolje tako. Da vas, znam možda vam nikada ne bih pisao. Povod za.'ovo pismo su neki waši crteži koje sam nedavno vidio u jednom. časopisu. Međutim, neću govoriti o mjima, oni su samo povod kojim sam asocirao jednu čitavu slikargku grupu kojoj i vi pripadate. Ali uz to asocirho, Bam i jednu novozavjetnu sliku:

Kristovo uBskrsnuće. L sada'· u, što će vam se · |

činiti čudno, pokušati da doveđem u vozu ove dvije asocijacije.

U slici Uskrsnuća imamo. tri plana realnosti: 1. gfobni, u, kojom Irist leži u; grobu, 2. zemaljski, tj. vojnike koji čuvaju grob i žene koje dolaze na grob i 3. visinski, kada Krist uskrsne, odjednom odvaljuje grobni kamen i, u svjetlosti koja zaslijepljuje vojnike, diže se u nebo. Ovdje ću napraviti 'jedno poopćenje (znam da uopćavanja nisu dobra jer Mesto nisu istinita ali me uvijek raduju):"čini mi se da se sve predmetno (figu-

rativn0, nazovite ga kako hoćete) slikarstvo

javlja oduvijek upravo u ova tri stanja. ' Svakako je slika onih vojnika koji čuvaju

grob, da tako kažem, nivo, svakidašnji vid |

realnosti. Područje svih velikih realista koje je interesirala materija, njeni položaji, svojstva i pretvorbe. To znači, pogled koji ne ide ni gore ni dolje nego upravo ispred oka. Nikako mi se ne čini dobro promisliti kako u ovoj skromnosti ima išta od grube svakidašnjice konkretnog. Naprotiv, ovo poštovanje materije, ovo nezavirivanje iza stvari, nepostavljanje pitanja gore i dole ima u sebi saznanje da je dobro osjećali i znati granice, i da je iza toga, možda, mnogošta jalovo. Ispod ovog nivoa, ove svakidašnje linije, kako smo kazali, nalazi se mrtvo tijelo Krista. U slici Uskrsnuća ovo je stanje časovito, nevažno i priprema za drugo. Moralisti ga najčešće uzimaju za opomenu. U poeziji sred= njeg vijeka govori se o njemu i crvima u njemu, uživaocima, pustopašnicima. Taj grobni prostor imao je tokom historije slikarstva svojih interpreta. (Dakako, mora se spomenuti, da kod Pgipćana nije riječ o identičnom prostoru o kojem govorimo, kod njih je Šorhji prostor prenesen podzemno). Nadrealizam je, u novije vrijeme, ovaj prostor najviše koristio. fo bozivlazno Stdnje groba gdje se tijelo raspada. lišeno sunca nadrealiste je uvelike zaokupljalo. Temperatura koja se dodaje u ovim grobovima, ne mijenja tu atmosferu groba, ona je samo želi potvrditi. I ako se grebu stijene, ako rastu pandže stanovniku, sve je to posao groba i tog prostora.

' Krist se diže u nebo i negira svojom nematerijalnošću i rasapom tjelesnosti i OVO grobno i ovo zemaljsko, to je slika ovog trećeg stanja, To je pokret vertikalnog uspona, Ako je u grobu bio mrak, iznad groba se miješao mrak i svijetlo, ovo je stanje potpune svjetlosti, čisto od svega što teži i ostaje na zemlji. Nije teško naslutiti riječi i želje vjera o. višoj. stvarnosti i finalitetu. I nije teško pogoditi da su.u želji za ovim stanjem sadržane čovjekove naijplemenitije osobine, Ovakve spiritualizirane figuracije u historiji slikarstva: imamo mnogo. Ovdje bi se svakako mogla spomenuti mnoga najveća imena.

· Do su tri stanja u koja je figuracija, tako mii se čini, dolazila i dolazi uvijek. Kod nekih slikara su se ova tri stanja miješala, a kod nekih su oma dolazila i čista. Namjerno ne

'spominjem imena kako ona ne bi kombplici-

rala ovo pismo i tražila ronološko konzul-

tiranje. Ali vama, slikaru, možda će ovo i ovako pojednostavnjeno biti jasno.

Ima li čovjek pravo između ova tri stanja ,

izvršiti izbor? Historija i jedna šira tolerancija' kazat će da su sva tri jednako. vrijedna, jer nas niko u raspravljanju o opravdanju i svrsi jednog nasuprot drugog ništa ne može uvjeriti Ipak, kako bilo da bilo Ovog ižasa ću protiv mudrosti: više volim ova dva druga stanja od onog podzemnog, grobnog. A čini se da je to jedini prostor vaših slikarskih prijatelja i Vaš. Neću vršiti đeskripciju fih

OVIH DANA konačno je riješena 15 -ZvV.Dan „upravna kriza“ u Hrvatskom narodno, iazalištu, koje je dobilo kompletnu novu upravu: intendanta Mirka Božića i direktore pojedinih grana: Ivicu Ivanca (drama), Nikšu Barezu

(opera) i Sonju Kastl (balet). Nadamo se da će

nova uprava u svakom pogledu dati novi stva-

· ralački. zamah oyom starom zaslužnom teatru,

naročito u smišljenijem i širem plahiranju dramskog repertoara.

Dramski repertoar je zaista oskudan, dosad su održane svega dvije premijere. Poslije ušpjelog izbora i izvedbe Sartreove drame „Čovjek i dragi bog“; o kojoj smo već ranije pisali, nova premijera komedije Suhovo-Kobilina „Svadba Krečinskog“, zapravo obnovljena izvedba poslije 2D godina, predstavlja samo djelomičan uspjeh — donekle je promašen izbor, ali je relativno uBpjela predstava, U jednom bogatije i šire koneipitanom repertoaru, smišljeno plani=

ranom i najavljenom za više sezona uhaprijed, ' izbor takve stare vuske komedije mogao bi naći

svoje mjesto ali u siPpomašnom repertoaru 'jednog Velikog i centralnog kazališta ne bi miogao

niti smio potisnuti živi teatar našeg vremena i značajnija djela iz historijskih etapa razvilka. .

svjetskog kazališta.

Ovu komediju 8 dramskim akcentima o hoh- .

štapleru i ženidbenom varalici Krečihskom, da-

lekom rođaku savremenog Ostapa Bendera, raz .

radio je režise» Davor Sošić u niz samostalno živih prizora i plastičnih likova, dok je cjelina predstave imala iazlomljenu krivulju —o od satiričke komike prvog čina preko dramatskih proživljavanja u drugom činu do komički bezazlenog završetka trećeg čina u kojem Se Uutopila satira. Intenzitet igre razvijao se previše u dramskom stilu, koji je potencirao unutrašnja psihološka proživljavanja, gotovo do nekog tragizma, osobito Krečinskog u drugom činu. Izbjegla se izrazitije stilizirana persiflaža, koja je mogla ša scenskim distanciranjem glumačke igre jače istaći ne samo neophodne historijske

dimenzije nego i stvarna društvenu aktuelnost .

razotkrivenih ljudskih odnosa i karikiranih karaktera, Svakako da je struktura ovc komedije dosta. heterogena i protkana težim psihološkodramatskim elementima. Ali scensko izvlačenje i pretežno naglašavanje takvih elemenata nije psihološki-moralno toliko opravdano kod samog varalice Krečinskog koliko kod čovjeka „bez imena“ i dostojanstva Raspljujeva, koji je u ljudskom smislu svakako ne samo najkomičniji nego i zaista jedini istinski tragi-groteskni lik djela. U tome smislu je i Zvonko Strmac vrlo plastižno ostvario bitne fizičke i psihičke karakteristike tog zanimljivog lika propalog i puzavog čovjeka, dok je Relja Bašić kao Krečinski, iako sigurnom i razrađenom igrom, ipak previše naglašavao navedene ozbiljnije psiho= loške komponente, koje nisu toliko bitne za psihološki i društveni profil te satirički odnos prema jednostavnijem liku takvog tipičnog skorojevića i hohštaplera.

'U Zagrebačkom: dramskom kazalištu obnovljena izvedba. Molijerzova „'arlifaf, u original~

noj: Vrlo:"subjektivnožju režiji. Božidara Violića,

izaziva niž interpfetativnih" problema i Mkontraverznih diskusija, Režiser Violić nije samo potpuno nešablonski prišao scenskom tumačenju te klasične komedije, nego je izvršio i oštri dramaturški zahvat, promiljenivši kraj komada u tome smislu da Tartuffe ostaje pobjednik a Orgon postaje kraljev uhapšenik i izvlašćeni dobrotvor. Poznata je sudbina ovog Molijerova teksta s obzirom na ustupke kraljevoj cenzuri, ali nam nije poznata prva verzija kome-

za O S OC O Po OIKZIJA Aleksandar RISTOVIĆ AD dođoh

sa knjigom i Yužicom, trepereći

u, slatkom duhu, do vode, videh da otaza mi poslušnost

more i snaga u mašem TYazgovo?7u bi ukroćema. I mešto mora bi u tvojoj haljini, ljubavi i mešto zemlje u tvojoj utrobi, i mešto ljubavi u tvom magom sanmjarenju. Te krilima. udarah, vodu i pema što rađa cvetove bi mi u lice bačena. Trčeći ka brežuljku gde ptice, ubijene u drveću, i sneg w vužičnjaku, iskrsnuše. Dyvuge Yadosti

NOVA GODINA. · U ERVATSKOM NARODNOM

SA NOVOM UPRAVOM

KAZALIŠTU

dije, koja bi možda i sadržajno opravdđala takvu }

režijsku, dramaturšku i tekstovnu ižzmjenu. No to su ipak tehničke pojedinosti, iako mijenjaju čitavu završnu sliku i poantu komada —o v #đ!u površno pebimisti*kom smislu, da je dobro kažnjeno a zlo nagrađeno, 1 lo š naročito naglašenom aluzijom na savremene prilike. , ; Međutim, mislim da je mnogo Važniji odnos karaktera i psiholoških dimenzija \adnje u Komađu, jer je to djelo isto toliko tragigroteska slijepo povjerljivog vjernika Orgona kao i tragikomeđija licemjera Tartifa, Iako je našlov djela

„Tartifa“, bo mome šhvaćanju glavno je lice za- ,

pravo Orgon (ne šamo zato što še Tartif pojaV< · ljuje tek u drugom dijelu), jer je osnovna moralna dilema odnos Ogona prema iskonstruira- · nom objektu svoje strasne i neizbježive potrebe za povjerenjem „pravog“ čovjeka i za vjerovamjem u dobro, hasuprot nebovjerenju u sVoju društvenu sredinu. U tome smislu Otgoh hije površno komičan lik, hego je duboko tragičan u loj svojoj primarno ljudskoj težnji za nekom istinskom, makar i isleonstrujtanom dobrotom i samopožrtvovnim dobročinstvom — kao smislom i simbolom otkupljenja. A sam „glavni junak“ Pat tif je mnogo jednostavniji slučaj zloupotrebe pov= jerenja radi ličnih, arivističkih koristi, i takve likove štalno na tekućoj vrpci i po istoj tipskoj mjeri proizvodi svaka društvena sredina — u svojim protivurječnim vazvojnim fransforma-– cijama. e . : Y

Takve koordinate djela režija je donekle naznakila, ali ih nije dovoljno psihološki razradila nego je stil igre gradila, suprotno dotadašnjem šablonsko profinjenom stilu, na reskim, gotovo naturalističkim suprotstavljanjima reakcija pojedinih likova i bučno razigranih situacija. Očito se nastojalo, eliminirajući francusku preciznost i uglađenost, takvim naglašavanjem drastičnijih Yealističkih elemenata igre aktualizirati problem i njegov savremeni scenski otisak. U tome je smislu Orgon Drage Krče bio previše sirovo groteskan u svojim vehement=nim reakcijama, iako je osnovna koncepcija lika dosta bliza jednom tragičnije shvaćenom Orgonu, a Tartif Pabijana Šovagovića, unatoč detaljno razrađenoj glumi, ostavio je previše plošan dojam, s vanjski smirenom dopadljivom hipokrizijom, bez dubljih unutrašnjih dimenzija u pro računato prisilnoj uglađenosti i servilnosti. Izvisnu glumačku minijaturu karakternog lika sudskog Minovnika Lojala, ostvario je Pero Kvrgić, pa bi upravo la filigranski razrađena uloga u ' svom sublimirano sintetičkom Yealizmu! mogla postati stilski putokaz za koncipiranje jedinstva stila jednog zaišta historijski autentično distanciranog i osavremenjenog „Tartifa“.

Poslednje dvije premijere kazališta „Komedije“ imale su nejednak uspjeh. Prva izvedba „Šarlatana“ od Đorđa Lebovića i Josipa Lesića, koju je kao gost postavio sarajevski režiser

Jurislav Koreni, nije naišla na pravo razumje-

RUŽA KOJU STVARAŠ

ili podizam, do poderane odeće. Skitač u koprivi,

tako te mažzvah, trčeći. A ista krila udarahu po vodi, i mešto mora bi u tvojoj halijni, i nešto zemlje

u tvojoj utrobi, + nešto ljubavi u nmagom sanjavenmju

A srce ispunjeno gnjevom te pozdravlja, ljubavi.

* Mirjana VUKMIROVIĆ

VEČE |I OPOMENA

Af.. \IV, i W. } KA) niti. od. kritike niti kod publike. Taj tekst-i o je tako slab, kako se tvrdi, samo:

5 # : : je neujednačen i nedorađen kao i sama izvedba.

Osnovna je slabost i opći nesporazum oko lika Madam, Moja pomalo podsječa na DirenmatovVu „Staru damu“, ali bez njezinih pSiholoških"i društvenih dimenzija. Budući da je taj lik pri“ ličtio iskonstruiran, Mao neki fatum koji" iž" nepbznatih razloga ili lične osvete plete konće · radnje i inttige, bez jašnije motivacije i dublje” dramsko: misla, "tose i” sama kohezija Ove” grcteske i njeha zagrćbačka scenska interpreta:. cija, unatoč nekoliko uspjelijih prizora il likova, · lomi i rasplihjava nad bprazninom heuve?ljivosti i neodređenosti, Međutim, vrlo je vazumljiva · i aktuelna sama temh 0 „ipmišljenom“ velikom · ufnjetniku Koji zapravo hije išta Veliko stvo rio, odnosho napisao, dli ga je takvim proglasila · mašinerija javnog mišljenja, to jest bulevarska štampa, ZOIOMO zakulisno vavna „tajanstvena“ Madam. Zato bi nova dramaturška obrada ovog: neskladnog sklopa dobro uočenih likova i aktu« · člnih Saliričnih forizama mogla postati vrijedan ·prilog našoj osludnoj 'Scenskoj 'satiti,: · Đruša premijera, scenski prikaz „Ja Danilo, | koji je po istoimenom populainom romanu Der viša Sušića priredio Vlado Krstulović, žnalži osvježenje za tuj tedfar, i kao tekst i kao izvedba,· Krstulović se ograhičio na vjerno scen-: sko prenošenje a 'he!na dramatizaciju prožhog : teksta, pa ie u tom smislu uspjelo povezao. u niž scenskih slika životni put i duhovne dileme: 5? | čanog i sirovo komunista ptvoborca, koji samo . prijegorno. izgara u revoluciji i u prvim godi-. nama izgradnje, đa bi u naše dane doživeo tra. geđiju neshvaćanja i penzioherske prekobrojno= sti od skorojevića novog birokratSkog duha i. bezdušno komercijaliziranog matematičkog stila. rađa. Takvog tragičnog idealistu Danila prikazao. je Bugen Pranjković s duboko proživljenom i dobroćuđnom životnom angažiranošću neprilagođ=" ljivog i Ssirovog entuzijaste. Režija Mihe Polite: [50 ostvarila „je niz punokrvnih likova i sugestiV- . nih. situacija u. donekle neujednačenoj skupnoj. igri, koja: je bila pretežno realistički zacrtana,. tek s hekim grokesknim karakteristikama. od takve realističke igre nešto, je odudarala grupa” omladinaca komentatora, svojom žjro.talnom | bostavom prema. publici i deklarativnim objašnjavahjem Yadnje i likova, što je ponekad raz bijalo scensku iluziju uspjelo realistički fiksiranog i razvijenog doživljaja života. Vrijednost. te. „scenske adaptacije i. izvedbe-·

teksta, koji je ,smajelo i,potresng, zahvati -jed od bitnih etičkih problema našega 1iruštva i O nosa među ljudima. Poslije Stojanovičeve drame. „Opasne vode“, prvi put je naet problem i jasno nazničen sukob između, konkretnog i apstraktno shvaćenog bumanizma kod neumitne smjene generacija na različitim povijesno-dru> štvenim razinama.

osobito~je u živoj,akluelnosti. Čika BR \ o W: od-

Vlado Mađarević

BnnpRgEBmnWaRRpm=nanknnpnRRHRRRumWRuWanndnnRWHBNHM"

ra way e | I_C RM

-_ZC- aaa | um

MO IVE NOO OMMi.Ž

otvoriše mi šaku i ti wprilazeći DANI! se uzbude kao i srce što to ponekad možt ukaza prstom, na ono što sam činio. (ko kaže da nema reči za majtavnije šapate)

4 Bbdg, pred zoru kao ožipele moćne se grane zaklate ružama tvojim, bi zamućena, Svetlost a wweče zaboli pesma ispod svakidašnje kože

što učini srce razumnim, povetarac

u, žitnoj stabljici, materija,

toliko puta poricama u časovima samotnim, Ljubljem,

od tebe, no odveć dete, onaj što je idući

poljem stavio znak na tvoje bedYo

i zlatan, jezik, u ranu. Stvaralac pesme

i dečak sa psima, davalac ječma

i menjač movca. Sa zbirkom, uža

pod hrastovima, dok. točak okretaše

gore + dole bljeskavu tečnost

u. posudi. Da bi mešto mora bilo u tvojoj haljimi

i nešto zemlje u utrobi i nešto

ljubavi u magom tvom sanjarem) Kad. dođoh

sa knjigom i vužicom, trepereći

u, slatkom dahu, do vode, videh da otkaza, mi poslućgost

more i snaga u našem TazgovoOTW, |

bi ukroćema. Drugačije svetlosti

sretoh, wu polju: decu što krilima me doticahu,

i videh da ću umreti sa životimjom, Penjerčić jedam

(glupo malemo svetlo drhtalo je, gospodar svetlosti

u romantičnim, poemoma, često brigušivam rukom

slika gdje neka podzemna mutnež od mesa Nastavak na 12. strani

Danijel Dragojević

odlazim, a me mogu da ćutim probijam vrata šamoće · gde nevimo lišće ismejava i okioa W strepnju

o za dalekim, brdima maslućujem, krvi bometnju

o za sredozemnim brdima još vudi prekasno voće

* Pismo jedmom imaginarnom, članu, be-" ogradske „Mediale“

bilo je otpora mežnosti sokovi misu wveli

treba pustiti ma Wuolju svakom sustalom, dama”u me mari što može ispod što može i ma samaYu glavno je da smo živeli i možda malo hteli

obeshrabri me spori krvotok u natrmulom telu snova nema strasnih jabuka mi čvrstog Yukovamja leda · nema čarobnih zdenaca gde se 5Ue do dma preda nema šumskih požara što klize miz grlo dimova

a prigrliti amanet nade što se otkida od. bespuća

namlečenom, dojkom, sumca DYotiv manastirskih posto

ne mari što preživi samo Yitam koji spoji kYajeve m mostovc

pa se zagyeme i zabrekne u tkivw potopljenog pruća

u, ljubavi.

pokupite zatomljene jauke da ih dami me bi odneli ismamite iz njih zvuke prstima toplijim od hleba · i u sutone se sećajte sebe pomalo ktvavog meba · jer gluono je da smo živeli i možda mnogo voleli

BRANKA PETRIĆ U „ALIBI“; ; KNJIŽBVNE NOVINE