Književne novine

Premijere: „ALISA U ZEMLJI PROGRESIVNIH ČUDA“ S. Novakovića, „KORAČNICA“ Dž. Vajtinga, „VIK-

TOR ILI DBCA NA VLASTI“ B. Vi„HALELUJA“ Đ. Lebovića.

traka i

PURITANCI uporno nastoje da naš · pozorišni život svedu na infantili-

zam, smeta im svaki iole slobodniji

pokret, prirodni razvoj želja i misli.

Da nije tako zar bi se mogao naći

čovek koji od stca ne bi pozdravio

dolazak „Alise u svetu progresivnih

čuda“? Pogotovo što ovo krhko i bojašljivo stvorenje nema ambicije da e prošeta uglednim scenama i srećno je što se smestilo na pomoćnoj pozornici Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Mladi, ambiciozni i tradicijom neopterećeni Slobodđan Novaković želeo je da svojim „teatrom aluzija“ razbije taj malograđanski komoditet u gledalištu i oko njega i pokaže kako glašan smeh, misli i zaključci, nišu sramota. On se služi efektnim, kratkim i sadržajnim satiričkim pasažima, dovoljno vitalnim da ih nije ni potvebno uramljivati u oveštale teatarske šablone. Pisac suviše voli pozorište da bi ga zloupotrebljavao (zar to može da buđe mana?) i zato i ono malo zapleta u prvom delu olako i bez sentimentalnosti napušta i otvoreno se prepušta političkom Rkabareu (ugušenom u našoj sredini pre nekoliko decenija), u kome se mnoge hipertrofirane strasti naše realnosti suprotstavljaju čoveku. ~ 0

Reditelj Nebojša Komadina uspeo je đa sva ta varničenja preobrazi u situacije koje se prostiru između pozornice i gledališta i učini ih stvar nim i nedokučivim u isti mah. U razigranom ansamblu možda je za nijansu upečatljiviji od ostalih bio Branko Milenković, preko čijeg dobroćudnog lica satira prelazi kao sudbina i život (maksimalnu uverljivost postigao je kao portir Sima, kada kao predsedavajući otvara sindikalni sastanak, i u ariji kojom prođaje svoju malu i bezvrednu dušu). Marija Milutinović, kao Alisa, ispoljila je izuzetan talenat za setnu komiku, tako redak među našim glumcima. Isticali su se Bakim Fehmju, te Branka Petrić i Miodrag Radovanović. U njihovom društvu veteran našeg kabarea Dejan Dupajić nije se uzdržavao i činio je sve što je mogao da ovaj eksperimenat dobije buno priznanje publike.

* * * i

AKU je' teatar zaista uslovljenost

“koja poštoji iz

SRP iBaiĆa Vi Vajting toj uslovljenosti daje obličje pobune savremenog čoveka protiv uslova i mogućnosti svoje egzistencije. I zato ovaj nesvakidašnji tekst sa velike scene Narodnog pozorišta primorava da u njegovim sumornim senkama otkrijemo autentičnu sliku našeg doba.

Zbog toga bi bilo gotovo banalno insistirati da je ovo samo drama o sudbini poraženog generala Forstera. Njeni tokovi su mnogo silniji i poseduju unutarnji intenzitet koji prevazilazi svaku formalnu dramatičnost. Režija Bode Markovića devalvira mnoge scenske običaje, a glumca, njegovu igru i reč obezličava dc te mere da su ohi postali istovremeno funkcija i smisao na putu uništenja svega što se isprečilo u saznanju Sustine. Zbog toga je Marković nasto-

(OE Yah "v

jao da. kođ svih aktera bpowtigne ·

jedan oštar ritmički govor, kakav se na mašim pozornicama ne šusreće švaki dan, ali to nije prazno pretakanje' teksta i parodiranje otuđenja, jer smo upravo u tom ritmu, zasnovanom na itekako vrelim emo-

cijama, dobili jednu neobičnu sna- ·

Bu koja nastoji da uništi stvarnost u njenoj autentičnoj ljudskoj formi. To:se naročito osećalo u monolozima, koji su govoreni direktno publici, ali sa čudnom superiornošu, kao da su pred nama ljudi koji su svesno odlučili da taj proces uništenja sVesti sami izvedu. Ali time zbi-

eee oeeoeoočo 0.0 0:00: 0 90.90

Pisma

eđu života i smrii —"

ie delo Rojim Džon”

vanje nije doveđeno u pređele čistog formalizma, naprotiv, velika simbolična rešenja ovde su itekako dragocena. Reditelj je u tome na irehutak avangardan, njega mnogo više interesuje šta je iza teksta nego u samiom tekstu, ali se time izložio o-

„ipasnosti da ne bude shvaćen iy. id

MATI

is nalazi še Didona Morgen,

Markovićeva vediteljska sigurnost je vidna, ona svakoj pojedinosti daje svoj pečat, i mi smo u mogućnosti da njegov talenat procenjujemo i na pojedinostima. Možda ta predstava nosi upravo zbog ovakve konćepcije niz svesnih mana (neadekvatna mu-– zika, slaba rešenja za zvučnike, nedovoljna iskorišćenost dekora itd.), ali treba znati đa ovom mlađom čoveku uopšte nije stalo do toga da pravi dopadljive spektakle već prave i okrutne predstave. Toj svojoj strasnoj volji on je podredio sve na sceni, a posebno glumica i pokret. "To se naročito odnosi na mizanscer: TPorstera, koji ne samo što svojim prisustvom nagoveštava prošlost nego i budućnost čini nemogućom. On se pokreće upravo onoliko koliko je potrebno đa bi se dobio još potpuniji utisak zatvorenosti njegove ćelije; život je za njega robijaški pravougBaonik, a kada se digne — to je zato do bi umro. Naravho, svako lice ima drugačiju RKkrivulju kretanja i sve ohe, se isprepliću, noseći određene oznake života i smrti.

Šta može jedan glumac koji puna dva i po sata sedi nepokretan i gleda u jednu tačku skrivenu u tami gledališta pokazao je Ljuba Kovačević kao pobeđeni general Forster, On: odbija protivurečnost svoga položaja i banalnu dilemu: život u poniženju ili smrt u spokojstvu i među herojima. U trenutku kada cam se učini da je doneo odluku da OSstane u životu, pa makako on bio sraman, Rupert Forster se ubija.

POZORISTE

Zbog tih nekoliko minuta vredelo je sve izdržati, jer oni su u svojoj je-

dnostavnosti potresniji od svakog očajanja. Ta smrt je čudesna i tu su reditelj i glumac verovaino ostvarili najviše od svega onog što je ova

„predstava mogla da. ponudi,

Između PForsiera ji ostalog Svetla

o devojka koja ni sama nije svesna da, je njena realnost i otvorenost upravo veza između prošlosii i budućnosti. U igri Milke Lukić ona kompromis čini nemogućim i prerasta u katatzu kroz koju se približuju i razjedinjuju ovi procesi pa ti sukobi dobijaju neku ljudsku ravnotežu. Milka Lukić je u tome bila priYodna do potreshosti, istovremeno i izvanredno distancirana i bliska liku.

Slično je i sa Mišom Volićem u uiozi Kancelara. On je svoju šansu iskoristio do kraja i ostvario monholitan lik starog kancelara — čiji mo= nolozi, posebno onaj u prvom činu i završni prizor, pružaju dovoljno razloga za divljenje.

Po svome načinu igre Ksenija Jovanović, kao Katarina de Troa, razlikovala se od ove trojke zadržava-– jući realistične oblike interpreta-

cije; u tome je bila uglavnom ubed-.

ljiva, ali donekle van stila predstave.

_ U završnoj sceni njima se pridružio ' 1 veoma dobar Slobodan Aligrudić.

'* Ro:

Izvođenje dela „Viktor ili deca na vlasti“ Rože Vitraka na sceni Ateljea 212 nije ni izdaleka u srazmeri sa pažnjom koja mu se posvećuje. Ovaj komad ne zvuči kao izrazito nadrealištičko delo, a njegova unularnja struktura ne počiva na simbolima i slikama koje bi aktivnije podsticale misao ili emotivni zanos.

Od Vitrakovog teksta, pretovarenog epitetima, nije načinjena pred-

Podsmeh hrabrima

stava u stilu pravog poetskog ha-· drealizma ili njegovih oplemenjenih formi koje se javljaju danas u svetu modemog featra. Slikar Mića Popović je gotovo preko noći proglašen pravim i željenim: pozorišnim rediteljem. Ali u njegovoj postavci prvi čin je delovao dcsta iromo i neinventivno, drugi je bio daleko zabavniji i življi, dok je treći i potpuno ispušten i rutinski ispričan. Mića Popović nije uspeo tamo gde se od njega najviše očekivalo da ceo civaj svet preobrazi kroz Viklorove oči i da mu da slobodnije dimenzije u kojima bi se scena preivcrila u mogućnost da čovek zaista bude oslobođen svih onih predrasuda koje Ba sputavaju i protiv kojih je Vitra digao svoj nežni glas.

Šteta je što Mića Popović nije napravio originalnu nadrealističku predstavu. Ovako, ostaje nam. da konistatujemo da je ansambl dao hekoliko zanimljivih likova (Vera Čuić, Bora Todorović, Danica Mokranjac, Tanja Beljakova, i Danilo Stojković) uz ogradu, naravno, da njih ne treba nijednog časa dovoditi u vezu sa pravim Vitrakom.

* %* *

„Haleluja“ Djordja Lebovića sa pozornice Savremenog pozorišta ne deluje kao #ekst većih literarnih vrednosti. Sve što je u njemu zahimljivo i uzbuđljivo sadrži sama ideja — povratak zarobljenika iz 10gOrske tame u život — simbolično kroz niz situacija koje bi trebalo da obezbede jednom anonimnom logorašu Jojou pristojnu građansku sahranu. Ima u tom izlasku iz smrti nečeg jezovitog, ljudski bolnog, pa srećnici izgledaju kao mrtvaci u kojima tek počinje da se Tađa život. Na žalost, to nije. dovoljno da bi drami, kakva je, ova, bribavilo priznanja koja se daju celovitim umetničkim delima. Kroz reči se ne stvara predstava o tom beskrajnom ljudskom bolu, a kratke, radiodramske replike, toliko su zatvorene u svojoj isforsiranoj pseudopoetskoj konstrukciji da ih je ponekad veoma teško intepretirati. (Otud verovatno i kolebanja bisca između iznošenja intimnih ispovesti i zajedničke Opšesije životom.)

Aleksandar Glovacki je, ipak, od svega toga napravio zanimljivu i ubedljivu predstavu. Izvesha spoljna

opisivanja događaja učinili. su da: - intenzitet đelovanja 'bopusti na po~>:: "četku. Bilo je teško i učiniti nešto

više s obzirom da su to i najslabiji delovi drame. Režija je, međutim, i u takvim scenama uspela da likove učini stabilnim, promene efektnim, s tim što ih povezuje uvek glavna ličnost prethodne situacije. Uopšte, primetan je napor da se usred šture sredine pronađe što više dramatike u uverenju da ispod mrtvih površina leži potreba da se dođe do normalnih ljudskih širina i emocija, Sve je to došlo mnogo više do izražaja u nastavku koji deluje do te mere celovito kao tekst i realizacija da se

' na trenutke čini kako je pred nama

sasvim nova drama.

Nekoliko glumaca ostvarilo je životne' likove koji po mnogo čemu postaju sinonim ove drame. To su, u prvom redu, Ratislav Jović (Pipl), Predrag Laković (Sipka, neobično smiren sa nekim čudnim optimizmom u rezignaciji). Žika Milenković (Zero, u kome je sve ono živoftinjsko u čoveku bilo prirodno i moguće, posebno u monologu), Pavle. Bo gatinčević (Major, vanredno precizan i realističan). Uspehu predstave dali su.svoj dragoceni doprinos i Zoran. Rančić, Sima Janićijević, Tanja Lukjanova, Danica Mokranjac, Rista Djorđević, Žika Petrović, Rugen Verber i Dušan Djordjević. .

Predstavu je dopunila vanredno 'sugestivna muzika Veljka Marića i inventivna scenografija. Miće Popo-

Petar Volk

„ vića.

e oeo:• o o 0.0.0 0:05z0.0.o0:O0WoOFr00-O0POporonoN0ROP0W0R0-0RMORO ORO,

IMATE LI Bil MALO VATRE?

uredništvu

U jednoj prostoriji na spratu nove Vukove spomen-škole u '"ršiću smeštena je spomen-biblioteka kao jedinstvena biblioteka sa knjigama sa posvetama autora. Ova institucija ima za cilj da prikuplja dela živih autora koji objavljuju svoja đela iz literature ili. naučnih oblasti, Osnovali su je studenti Beogradskog univerziteta za vreme akcije „TRŠIĆ 64%. Do sada je poklonjeno oko sto khjiga od naših, poljskih, sovjetskih i čeških pisaca. Ali i pored toplih Dposveta autora — ni jedan od njih nije! još poklonio celokupna svoja dela ovoj biblioteci (niti su to učinila izdavačka preduzeća kod kojih su ista štampdna), A Tršić kao selo koje je našim narođima darovalo Vuka — svakako da zaslužuje pune rafove Vukove spomen-biblioteke, Očekuje se da će pisci, kao mecene iz pijeteta prema Vuku slanje svojih knjiga Vukovoj spomen-biblioteci smatrati časnim dugom. : „SM (Među Mnjigama koje su pisci poklonili mnogi od” njih mose toplinu | lepotu wu rečima posvete. Među prvirn koji su se ođazvali bill su Ivo Andrić i Dobrica Ćosić, U posveti Andrića stoji:

KNJIŽRBRVNB NOVINE

„Dragi drugovi, svojim učešćem u radnoj akciji na gradnji puta od Loznice do 'Tršića zaslužili ste zahvalnost svih jugoslovenskih građana, Toj opštoj zahvalnosti pridđružujem se i.ja; stežem vam ruku i čestitam, sa željom da vas uspeh prati u ovoj akciji kao i vašem daljem životu i radnih ljudi i stvaralaca“:" , J e

TI posveta Dobrice Ćosića impresjonira snagom sadržaja: : : e

„Vama, koji gradđite prvi Vukov put — vama koji čete ići Vukovim putem — vama koji ćete mnastaviti Vukov put kulture, da jezik ove .zemlje bude slobođa, lepota i moć čovekova, vašem delu, vašoj mladosti koja razgara nadu i hrabri odanost i poštovanje, a

Građiteljima prvog Vukovog puta ka suncu jezika ove zemlje sa željom da im ni jedno sunce ne bude daleko“, Š :

IT posveta Tanasija Mladenovića sadrži divnu simboliku; ; „Jedan but svetlosti se pruža — put za Tršić.

Odande nam je svetlost već jednom došla“.

Vukova spomen — biblioteka

vitrine za Mnjige dalo je Društvo bibliotekara Srbije, a Narodna biblioteka u Beogradu izrađila je faksimile sa posvetama na velikim listovima drvene knjige po ziđu, Ova jednostavna ali plemenita akcija profesora dr Miođraga Popoviča i stuđenala Beogradskog univerziteta nailazi na razumevanje i pozdravljena je tu javnosti kao poseban doprinos Vukovom ”Tršiću. Možđa baš VUKOVA SPOMBPN BIBLIOTEKA U TRŠIĆU (zajedno sa Vukovom spomen-školom, spomen-kućom, saborskim amfiteatrom, pozornicom i Vukovim putem) ima za cilj negovanje i čuvanje uspomena na Vuka.

"Imajući u vidu đa Vukov rađ 1 zasluge imaju malo takmaca u svetu — naši pisci se ođazivaju slanjem svojih Knjiga za pomenutu bjblioteku, ali taj odziv treba da buđe veći i sa više primeraka raznih objavljivanih dela. Samo tako ova biblioteka može postati dragocena institucija. U tom smislu mogu pomoći i izdavačke kuće slanjem prvih primeraka tek objavljenih knjiga, Č i

ı Buđa MILENKOVIĆ, učitelj e Vukov Tršić

TAJ PROZOR nalazio se na zgtadi visokoj devet spratova, a gledao je na ulicu zakrčenu automobilima” i 'Prdlažnićima: Deveti sprat. Setite se kako PRIČAO ljudi kada se gledaju sa tolike Visine, To su male, sive mrlje

| "koje se kreću, hieđu šafenim automobilima.

U trenutku dok ih tako gledate sa devetog šprata, sami sebi ličite na Gulivera ili jednog od onih olimpijskih srećnika iz Udžbenika mitologije:

Postoji jedna scena u Ridovom „Trećem čoveku“ Hu kojoj Orson Vels vodi svoga progonitelja Džozefa Kotna ha vrtešku u Prateru. Kada se nađu na najvišoj tački kruga i kada se kabina zaustavi nad panoramom ovog dirljivog ljudskog zabavišta, Vels odgovara na optužbu da je švertcovahjem penicilina usmrtio nekoliko dece, rečima:

„Pogledaj one tačke dole i reci, da li bi uzeo deset hiljada dolara da heke od hjih nestanu?“.

"e sive mylje zaista izgledaju nestvarne i beznačajne. Ni na pamet nam ne pada u tom trenutku da i mi tako isto izgledamo, kada has gleda pilot iz svoje kabine. Svaki čovek je za sebe samog jedinstveno, nikada neponovljeno biće: Izgledalo bi užasno da pristanemo na poistovećavanje sa onom iačkom tamo, da tamo, malo ulevo, koja upravo ulazi u tramvaj. Ja sam Guliver, ostali su patuljei! Čak i ako me gledaju sa visine, ipak se razlikujem od ostalih, žar ne? Odmah ZK se moglo pogoditi da io koračam JA, JA, JA:. 80 Ali kađa se siđe sa vrieške, kada se pogleda nekoj od tih tačaka u lice, kada se vidi iskrzani rukav kaputa, ili neki detalj na odeći, kada se vidi boja očiju, ili trag 'drhta= nja od zime na pomodrelim usnama, kađa se shvati veličina ljudske beznačajnosti, ne verujem da bi iko, sem ako nije monstrum, pristao laka srca da jedna od tih tačaka isčezne,

Veština televizijske umetnosti je veština spuštanja sa vrha vrteške.

Pišući za televiziju ili film, mi često zaboravljamo da pišemo za jedno od tih lica koje smo videli sa devetog sprata. Žaboravljamo da to-lice koje će nas slušati ima svoj poseban način govora, da možda kotrlja slovo r, da često upotrebljava uzrečšcu ovaj, ili da puši po pola cigarete radi zdravlja,

Nije bilo potrebno bpenjati se na. Velsovu ljuljašku da bi nam to postalo Jasno. Dovoljno je ako ponekad sa prozora bilo koje kuće, bilo koga visokog sprata, pogledamo na bilo koju ulicu u. podne. i

Mnoge | mnoge drame pišu se samo za jedno lice, Obično, za lice nekog prijatelja.ili lice neke davno izgubljene devojke, sa kojom smo se razišli u nesporazumu, Potrebno je objasniti. taj nesporazum i ispraviti krivo mišljenje koje je ostalo da visi u vremenu proteklih godina, kao sleđeni dim, ili za-. boravljeni kartonski oblak na pozornici našeg života. Ma da je kasno da se bilo šta učini, čovek Čini poslednji pokušaj dramom ili bilo kakvim umetničkim delom, da objagni, da oproba još jedanput nemoguću igru razumevanja.

Ako smo govorili iskreno, ako smo io činili samo za jedno lice pred kojim smo

· krivi, do koga nam je stalo, delo će postati

razumljivo i svima ostalim, svima onim na koje nismo u početku računali.

Ne govore li u prilog ove tvrdnje i posvete koje često stoje na zaglavljima dela. Posvete su direktno izjašnjene da je knjiga pisana baš za tebe, da je tebi namenjena i da ćeš je li morati pronaći ı pročitati po kauzalitetu spletenih sudbina, koje su zapetljale naša. dva života; život, onoga ko čita i onoga ko je Knjigu napisao. v_i

Međutim postoje umetnička dela u kojima, ma kako;ona. bila vešto načinjena, neprestano osećamo, da ih je umetnik stvarao, gledajući sa nekog visokog prozora,

Umetničko delo je ispovest.

Ne mogu se ispovedati mnoštvu sivih mrlja. kojima ne vidim lice! Nemojte me te„rati da to činim, jer ću lagati!

Kada god nam se učini da je reč koju smo napisali, reč sa devetog sprata, reč proroka, reč Uzvišenog; potrebno je prekrižiti je isto časa i stdučati niz stepenice, ili liftom, ali što brže, na ulicu, potrebno je zaustaviti prvog čoveka i bod bilo kakvim izgovorom zagledati mu se u lice i u ruke, Ako ništa drugo ne pronađete, zamolite za malo vatre da bi zapalili cigaretu. · :{

' "Ako je dobijete od njega, nećete nj zapaliti samo vrh cigarete, već če se u vama možda probuditi i ličnost spremna da razume., | P. S. Ovaj tekst je pokušaj da se načini prikaz izvesnih TV drama, koje sam gledao na.našoj televiziji. l

PSS, One su bile pisane sa ruba prozora nekog veoma visokog oblakodera.

a Ni Momo Kapor