Književne novine

in memoriam in memoriam in memoriam in memoriam in memo

aktuelnosti

KNJIŽEVNI NOVINE

ı š

SA ČEDOMIROM MINDEROVIĆEM OPROSTILI SU SE U IME SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE I UDRUŽENJA KNJIŽEVNIKA SRBIJE MILORAD PANIĆ SUREP, A U IME GRADA BEOGRADA MILAN ĐOKOVIĆ

PESNIK,

revolucionmnr, Covek,

ČOVEKA najčešće sagledamo ovde, onda kada on kreće na svoj poslednji put, na put bez:pov-

ratka. To se naročito odnosi.na one s ·kojima · godinama živimo i rađimo; sretamo se.a.ne vi- . dimo, prebrojavamo silne mane i retke radosti 0

a zbir ne svodimo. I kad ga nestane — odjednom se, nepripremljeni, suočimo 's prazninom koju iza sebe ostavlja, 5 poslovima koje drugi treba da nastave. .

Tuga što nas ovom prilikom skoli, nije li

tuga i nad jednom širom stvarnošću i nad jed-

nom ličnom neminovnošću? S-· dragim drugom i čovekom ne odlazi li i deo naše sopstvene ličnosti? ! '

Čeđu Minderovića znamo svi, koliko nas je god ovde. O njegovom kniiževnom delu i društvenoj aktivnosti jedva da bismo što novo mogli reći jedan drugom a da to ne bude konvencionalnost. Međutim, čovek odlazi i potrebno.je svesti zbir — njega i nas, i naše sredine vadi.

'Minderović je pripadao jednoj slavnoj generacjji koja, evo, ulazi u svoju jesen. Za njega je najkarakterističnije to da je. rano sazreo, ra= njije od mnogih svojih vršnjaka. Druga bitna karakteristika je ta da, je svekoliku bujnost života oko sebe, i svoga;'primao kao jedinstvenu celinu. Pisati pesme i novele, boriti se politič« kim' metkom i puškom, organizovati osnovne oblike prosvećivanja ili rukovoditi širokim i veoma osefljivim mehanizmom našeg udruživanja — za njega je sve to bilo na istom pravcu, na liniji opšte borbe za humanije odnose među ljudima i savremenije organizovanje društvene zajednice kojoj je pripadao sav, bez ostatka. Malo Je gde kao kod Čede Minderovića tako potvrđeno jedinstvo čoveka-revolucionara i njegova dela, ličnosti i društva, Ono se potvrđivalo ·i onda kada najbliža okolina to nije primala, kada se s njegovim stavovima moglo

· sporiti. Minderović pak sebe nije mogao deliti,

jer štogod je radio — činio je to iz ubeđenja, iskreno i predano. 7

On nije bio propagandista jednog shvatanja, već daleko više od toga — njegov nosilac i njegova potvrđa. Sastavljati čitanke za narod i pisati pozorišne komade, Ppredseđaviti uskom krugu sfručnih radnika i zalagati se na međunarodnim forumima za stavove svoje zemlje za Minderovića su bili svagda odgovorni i ozbiljni poslovi ,povezani onim međusobnim značajem što ga imaju detalj i velika mozaička kompozicija. Bez njihove najdublje saglasnosti purog uspeha ne može biti. To će nam potvrditi i letimično navođenje funkcija što ih je drug Minderović obavljao poslednjih decenija: načelnik Min. prosvete — direktor izdavačkog preduzeća „Prosveta“ — urednik „književnog časopisa i „Književnih novina“ — sekretar Saveza književnika Jugoslavije i predsednik Udruženja književnika Srbije — kulturni ataše u inostranstvu i savetnik u DSIP-u — upravnik NaYodne biblioteke Srbije i predsednik Zajednice nacionalnih biblioteka Jugoslavije, a za to isto vreme: pisac nekoliko knjiga stihova, .pesama u' prozi, jednog romana, pozorišne komedije, putopisnih eseja. Pokušati odvajanje manje značajnog od vrednijeg, trajnijeg od prolamog u mjegovom

slučaju i na ovom mestu bilo bi koliko teško toliko i nepravično. Minđerović je dao svojoj zemlji i svome pokolenju sve što je imao i ko= liko mu je bilo dato da daš, A samo takvim prinosima grade se piramide! U našu stvarnost i našu

budućnost drug Minderović je ugradio svoj blok,

Hvala mu.

Milorad Panić Surep

PESNIM REOGRADA

I ROĐENJEM, i ljubavlju, i borbom, i svojom literaturom Minderović je deo Beograda. On je u najlepšem smislu te reči beogradski pisac i beogradski čovek. Prvi njegovi stihovi su oplođeni doživljajem sa beogradskog tla. Njegova najbolja i najdoživljenija mladalačka proza je sa beogradskom temom. U svemu što je kasnije napisao — Beograd, misao o Beogradu, čežnja, za Beogradom ostaje uvek prisutan motiv. Najranije iskustvo, poneseno iz sudara „njegove osetljive prirode sa Beogradom njegovog de= tinjstva u sirotinji javljalo se i odjekivalo i onda kad o Beogradu nije pisao, neposredno. Minderovićevo detinjstvo i dečaštvo je periferija, krajnja i sirotinjska periferija njego= vog rodnog građa. Na Dorćolu, u Pištolj-mali, u Jatagan-mali, u. Prokopu tavorio je, mukotrpno, jedan Beograd udžerica i straćara iz kojih se pre zore polazilo i u koji se kasno uveče imoću vraćalo da se, uz škiljavu petrolejsku lampu ili sveću, podeli hleb sa sanjivom, umor~

· nom decom, umornom od bezazlene igre na Dpo-

ljančetu i od predugog čekanja na povratak onih koji donose u očima roditeljsku miloštu i u iskrpljenoj torbi mršavu večeru. Taj Beograd, ta deca i ta atmosfera u ljudima i ljudskim odnosima ispunjava i fekst i podtekst „Uske ulice“. Uska ulica simbolizuje grozomornu sivarnošt patnje, gladi, praznine, straha. + detinje rahjene MGđuše; ali se u mjoj pod granatim orahom kaljavog dvorišta i sanja i iz nje se žudnja otiskuje u varljivi svet Široke ulice, u čijem središtu stoji čarolija filmskih slika o Robinzonu i njegovog crnom Petku, da se pre vremena vrati s mutnim i nedogledanim iluzijama. „Uska ulica“, letopis izgubljenog i kao mora sumornog detinistva, u kojem budući pisac upoznaje svet, priča s dirljivom toplinom o majci koja iz jedne straćare u drugu straćaru seli jedinu postelju i zlatno-žutim tragom sla= me prosute u blatu obeležava put s jednog sta> ništa na drugo “stanište, iz bede u bedu, kao

večiti prokleti krug, beskrajan i neumoljivo

riam in memoriam in memoriam in memoriamin memoriam ·

isti. Ta seoba koja ne donosi promene nego samo menja jedna naličja za istovetna druga naličja života bila je sudbina Minderovićevog Beograđa u detinjstvu. Ali ona nije vođila u očajanje i mirehje. Ta seoba je đetinjoj i dečačkoj mašti otvarala razvedrenije vidike nađe 3 vere i u Minđeroviću zapalila vatru otpora i

"učvrstila snagu pouzđanja dđa se, prometejski,

sudbina ljudska može da izmeni, da borba nije besmisleni poduhvat oočajnika nego đuboki i nepromenliivi smisao života. Minđerovića nije lite« ratura odvela u pobunu, njegovo životno iskustvo je samo po sebi, i neminovno, u niemu samom rodđilo pobunu. Prometeiska vera Minderovićeva nije, prkosna, posustala ni onda kada je, još dečakom, svoju čeličnu borbenost morao đa plati robijom. I ta niegova robija je deo. neodvojivi deo jednog Beograda koji je i tada, i pre, i posle. liudsko dostojanstvo uzdizao kao zastavu pod kojom se ili pobeđuje ili pada, ali koja se ne ispušta iz ruku.

Falanga je tih beogradskih mladića Minderovićevog kova' oni su ispisivali svetle stranice istorije ove zemlje i ovoga grada, ispisivaJi ih činom me samo perom. Kad su se prihvatali: pera u nihovim stihovima bila je i etička i stvarna vrednost čina: neprijateli njihove misli te stihove je identifikovao s činom i to su bile pesme progoniene kao revolucionarni čin. Niie metafora: na beograđskoj periferiji stihovi Minderovićevi su, zaista, išli iz ruku u ruke,

· krišom i konspirativno, kao politički leci, kao

pozivi na rušenie vladajućih načela i autoriteta. Ako Minderovićeva literatura često, vrlo često, progoniena i zabraniena, nije. mogla da se pročita u listovima ili časopisima, nju su čitali dečaci i mladići ispod školskih klupa, između dva

uđarca čekićem u radionici, na pustoi poljani'

van domaka zlih očiju špijuna i potkazivača. Kad god Beograd progovori o sebi kakav je juče bio on mora da govori i o tim mlad'ćima Minderovićevog naraštaja koji su pisali revolucionarne stihove i onima koji su, nmadahnuti o SBOVIOJA spremnije sebe davali revouciji. . Minderovićevu je Beograd, onđa kađa su počele da se obistinjuju njegove dečačke i mla-

'dićske nađe i vere, u ratu, topli san o sutraš-

njici, a vizija slobodnog Beograda je za njega poistovećena sa pobedom. Sad, kad su se, za nemirni duh Minderovićev, stišale bure i strasti, između njega i Beograda ostaje živa i nepomu~– ćena harmonija jedne neugašene i neugasive

ljubavi. Milan Đoković

ba 4 ERTJSE =a „am

aktuelnosti aktuelnosti aktuelnosti aktuelnoesii aktuelnosti

ZAŠTO FILMSKI RADNICI NE UČESTVUJU NA KONKURSIMA?

BALADA O KONKURSIMA dobila je konačno i svoju filmsku verziju:

traži se generalni direktor „Duna

va“, Jugoslovenske kinoteke i umet= nički rukovodilac „Avale“, Formalnost je formalnost — ali je ovaj put i izazivačko licemerna, jer u prva dva slučaja traži se dugogodišnji staž na rukovodećim položaima u kinematografiji.

Kako ni jedan aktivni filmski re=

ditelj, kritičar ili estetičar, bez obzira na svoja ostvarenja, sposobnosti i ugled koji uživa u društvu, još nije bio i rukovodilac u našoj kinematografiji — to je razumljivo što se oni unapred odbacuju kao mogući protivkandidati dosadašnjim direktorima. Da situacija bude još komičnija, administratori iz „Dunava“ već odavno se razbacuju parolama o samoupravljanju filmskih stvaralaca i demokratskoj atmosferi u njihovom kolektivu! U Kinoteci, zna se, konkurs je skrojen prema liku dosadašnjeg direktora Vlade

Pogačića! A tek šta da se kaže za

„Avalin“, za koji se već poođavno tvrdi da je raspisan za formalnu inauguraciju Muharema Pervića tog miljenika kadrovskih komisija.

Filmski radnici su Sve OVO Drimili sa gnušanjem ili rezignacijom.

Želimo, tvrdi se, autorsku kinematografiju, a činimo sve, iznutra i iz vana, da ona i dalje ostane u domenu utlicaja birokratije, one iste koja ni do sada nije dozvoljavala da u prvi plan dođu zaista .najsposobniji i najodgovorniji ljudi. Dokle će biti važniji privatni interesi, prijateljstva, izmišljene biografije ili lažne zasluge —~ nego stvaralačke mogućnost, onih koji su se već pot-

vrdili ne samo kao umetničke lič-'

nosti, nego kao istinski emtuzijasti jedino spremni da se žrtvuju za unapređenje domaćeg filma.

· U našoj zemlji film najmanje pripada filmskim umetnicima. Zato je moguće očekivati još i gora ponižemja. i PpP; V:

JEDNO PITANJE

ČITAMO da je na sednici Privređnog veća Savezne skupštine kon=statovano da je reforma znafno bpoboljšala položaj rudnika. „Tako, na primer, dok je u julu 1964. godine u Kostolcu prosečan lični dohodak iznosio 929.560, u decembru 1965. se popeo na 49.000. starih dinara; u Kreki je porastao sa 45.000 na 73.000 i u Kolubari sa 39.700 na 69.000 siarih dinara.“ Zanimljivo bi bilo: čuti koliko je iznosilo prosečno povećanje ličnih dohodaka ne rudnika, nego rudara,

|b DANA

GODIŠNJA SKUPŠTINA PEN KLUBA CENTAR BEOGRAD

U BEOGRADU je 16. januara održana godišnja. skupština. Jugoslo= venskog Pen-kluba — Centar Be= ograd na kojoj je svestrano razmo= tren rad ove književničke organi= zacije u protekloj godini. Tom pri= likom izabrana je nova. uprava u koju su ušli Erih Koš (predsednik), Miodrag „Pavlović (potpredsednik), Predrag Palavestra (sekretar), A= leksandar Tišma, Borivoje Nedić i Miloš I. Bandić, Slavko Leovac i Sreten. Perović izabrani su za fa= kultativne. članove. uprave, kao

predstavnici književnika Bosne i Hercegovine i Crne Gore, koji su

članovi beogradskog centra Pen kluba. Nadzorni odbor' sačinjavaju Grozdana Olujić, Božiđar. Kovače-

· vić i Vuk Krnjević, Za predsednika

suda časti izabran je Živojin Simić, a za urednike časopisa Pen kluba „Literary Quaterlv“, koji izlazi četiri puta godišnje na. engleskom i francuskom jeziku, Miloš 1. Bandić i Aleksandar V. Stefanović. Desanka Maksimović, Nikola Traj= ković, Vasko Popa, Jovan Hristić i Marijan Jurković su. članovi žirija za dodeljivanie nagrađe Pen kluba

— Centar Beograd prevodiocima

jugoslovenskih „pisaca · na . strane jezike. ia a O,

\

KORISNA INICIJATIVA

U BEOGRADU je nedavno održan sastanak Inicijativne grupe za izdavanje zbornika „Sećanja na špan ski građanski rat 1936—1939.“ na home su iznesene osnovne koncepcije ovog zanimljivog izdanja, koje treba da izađe iz štampe do oktobra meseca 1966. godine.

Već odavno se oseća potreba za jednom ovakvom publikacijom, koja bi prvenstveno bila namenjena širokoj čitalačkoj publici i koja bi predstavljala celinu, koja će dati sve bitne odgovore na ključna pitanja građanskog rata u Španiji, u kome su značajnog učešća imali i jugoslovenski revolucionari.

Imajući u vidu građu koja već postoji, pisma „Španaca“ iz logora i ostala dokumenta koja se nalaze u Moskvi, kao i učešće „Vojnog dela“ u ovoj akciji, može se sa mnogo optimizma očekivati ostvarenje ovoga značajnog zadatka, koji treba da u potpunosti osvetli jedno od najzanimljivijih poglavlja u modernoj „revolucionarnoi istoriji radničke solidarnosti.

Predviđa se da, će zbornik „Se-

ćanja na! španski građanski rat“ izaći u nekoliko tomova i da će zađovoljiti sve veće interesovanje koje postoji kod čitalačke publike, naročito mlađe, koja do danas nije imala mogućnosti da se detaljnije

· upozna sa burnim događajima iz-

među 1936. i 1939. godine.

Upućen je poziv svim bivšim učesnicima građanskog rata u Španiji da svoje priloge za zbornik pošalju najkasnije do 1, marta. 1966.

godine, ·

M. E.

15 dana 15 dana 15 dana

UMRO JE

NOVICA ŠAULIČ ·

PRE NEKOLIKO DANA u Beogradu je umro poznati ispitivač našeg folklora Novica Šaulić, Šaulić je bio jedan od onih strasnih ispiti. vača i skupljača našeg narodnog blaga koje je, u njegovoi mladosti, u njegovom užem zavičaju Crno Gori, bilo još sačuvano u svome iz. vornom obliku. Posebnu pažnju Novica Šaulić je posvetio proučavanju i ispitivanju naših narodnih tužbalica. On je u njima tražio narodno shvatanje o čovekovim vrlinama i porocima i iz njih nastojao da izvede neku vrstu nacionalne etike. Tako se principijelno “o tim njegovim „nastojanjima može raspravljati. činjenica je da je Šaulić bio jedan od prvih ispitivača našeg folklora koji je naše tužbalice posmatrao i sa tog stanovišta,

U vreme Šaulićeve mladosti u Crnoj Gori ı Hercegovini bilo je dosta nezabeleženih narodnih pripovedaka. Šaulić ih je savesno pri. kupljao i beležio, i njegove zbirke pune dragocene raznovrsne građe još uvek čekaju đa budđu ocenjene onako kako zaslužuju.

Svojim proučavaniem našeg na» rodnog blaga Šaulić je učinio da jedan drugi vid njegovog jav rada buđe, delimično, zaboravljen. Kao omladinac Šaulić je bio jeđan od naižešćih protivnika režima kra lja Nikole. Prožet uverenjem đa za jugoslovenske narođe van Jugoslavije nema života on je bio sve svoje sile u danima stvaraniam prve Jugoslavije posvetio suzbiianju raznih antijugoslovenskih uticaja ne samo. kao novinar i publicist, nego 1 kao političar. Kađa se na kraju puta svođe bilansi jedncg produktivnog života onda je i to podatak koji svakako treba uzeti u obzir pri ocenjivaniu Špmnlićevog javnog rađa i njegove ličnosti. ”" . (P. P-ćJ)

FILM O NAŠEM FILMU

U SVOME INTERVJUU beogradskom „Svetu“, direktor Festivala jugoslovenskog filma Dejan Kosanović osvrmuo se na situaciiu koja vlađa u našoi kinemantografiji i pru žio o mjoj prilično mračnu i besimističku sliku. Beopradski „Svet“ voli đa piše o skandalima u našoj

- kulturi i u njegovoj interpretaciji,

ne tako retko, čitava naša kultura izgleda kao jeđan veliki skandal, I ovom prilikom „izvesne T(osanovićeve iziave dobile su određeni senzacionalistički prizvuk; ovaj but zbog toga što činjenice doista senzacionalno odjiekuiu, Neholiko činjenica koje je Kosanović naveo nesumniivo zaslužuju da se nad nji ma zamislimo. |

Izvestan broj reditelja — po Kosanoviću — iako su njihovi filmovi doživeli uspeh, ne može ponovo da dobije šansu. Zdravko Velimirović, na primer, morao je da čeka pet godina da bi, posle filma „Dan četrnaesti“, koji je pozitivno ocenjen i dobro primljen, dobio ponovo šansu da snima umetnički film. Njegov slučai nije usamlien: Milo Đukanović morao je takođe da čeka iako kao filmski režiser nikada nije izneverio poverenje koje mu je ukazano. Yestivali su posebna priča. Pojeđina republička preduzeća, kao „Avala“, „Varđar“ i „Jadran“ vrše pritisak i na organizatore festivala i na članove žirija. Taj pritisak ide od protestnih „pisama do pretnje povlačeniem sa festiva+ la. Jedan film košta oko sto miliona dinara i nagrađe koie dođelju+ je festivalski žirt, do jedne izvesne mere, vraćaiu producentima novac koji su uložili u snimanie filma. Da bi se do tog novca došlo ide se preko pogađanjia, pretnji i korumplrania određenih javnih radnika. Kosanović je naveo i neke konkretne primere. 1960. godine dobio je. zlatnu arenu „„Jadranov“ . film „Deveti krug“ Iste godine, radi ravnoteže, nagradu za režiju nije dobio tvorac maibolieg nego najgoreg filma ma festiyalu, Veliko Bulaiić, za film „Rat“, za koji bii sam Bulajić, verovatno, želeo da ga nikađa nije režirao. Postoji raskorak u kriterijumima. Filmovi koji dobiiaiu nagrade nemaiu gledalaea: filmovi koji imaju gledaoče ne dobiiaiu nagrađe. To je podatak i o ukusu naše filmske publike. i 0 rđavoi politici distribulera i o eveniuanino, brzopleto donetim ođlukama žirija koji je izložen ra zličitfim vrstama moralnog, i ne 8šamo moralnog. pritiska. ka

Situaciia niie naročito vesela" i ako može nešio da nas uteši to·.je činienica da mniie tako samo sa na= šim filmom i na našem filmu. Dobro ie što je o tome počeln glasno da se govori, ali ostaie ioš nešto mnngn važniie — da to što se go» vori neko i čuje.

eeienu ru aznannuuauzr mamu nemineariunuui ara eenuianaOaauunn una in rumnen narnia una điuiuI gi aamuuuamuumunu paaa auuu uuu una Inu n zi G irum ui Ir unum II nu nau u zna i ii mumu pa Grup umiru munara a mu man nu nisnuuuiimi) aa atina pria maramu na ana na aaa aaa ee a aeeeuznunuuennuuunn„IAAiD.

Glavni ? odgovorni urednik Tanasije Mlađenović Sekretar ređakcije Hogdan A. Popović Tehničko umetnička oprema Dragomir Dimitrijević Ređakeloni odbor:

Božiđar Božović, Drauollub S. Iujnlalović, Momo.

Kapor, Diavan., Kolundžija, Velimir" Lukić, Aleksandar Petrov, Predrag Protić, Dušan Puvačić, Vladimir Rozić Pavle Sefanović, Kosta Timotijević i Petar Volk. List izlazi sveke diupe Mole, Poiedii primerak 50 pafg

(50 dinara), Gcrišnja preflilata 10 novih · dinara (1000 starih dinara), ! ! i | Francuska 7, Telefoni: 627.286 (redakcija) i 620-02 (komeivcijalno odeljenje i adminisuacija).. Rukopisi. se ne

ea GMR e

l 1

poluzođišnja 5 novih dinara (500 starih dinara) Za inosiiansivo dvostruko. list Izdaje Nuvinsko izdaiačk vračaju. Tekući račun broj 601-1-008. Šlampa „Glas“, Beograd Vlajkovićeva 8, i

i

prednzeće „Knjležvne movine”, Beograd,