Književne novine

SIBESYOJI

Karlos BOUSONJO

prevedeni esei prevedeni esej preved

U JEDNOM RANIJEM svome rađu pokušao am da dokažem dijalektički karakter moderne boezije s obzirom na njenu prethodnicu i supar-– nicu: romantičnu poeziju („mođernom“ označavam evropsku liriku između Bodlera i drugog svetskog rata). Romantična i modđerna poezija mogu da budu u opoziciji zato što su u suštini i u osnovi srodne. Ako buđemo imali u viđu to đa je suprotnim stvarima potrebna zajednička baza. onda nećemo dozvoliti da nas ta prividna protivrečnost uznemiri, Antiteza „belomeć“ ne može biti ni prekookeanski brod ni 8glasovir, nego samo „crno“, i to zato što između „belog“ i „crnog“ postoji suštinsko srodstvo: oboje su boje. Ali takva veza ne postoji ni između „belog“ i prekookeanskog brođa, a ni između bele boje i glasovira. Reakcija mođerne negativne poezije na romantičnu iziskuje, dakle, široku zonu suštinskih zajedničkih crta: oba tipa literature se oslanjaju na ekstremni individualizam i iracionalizam. Ali uprkos sličnoj bazi, oni su načelno različiti zato što taj individualizam i iracionalizam kadgođ deluju u suprotnom pravcu, i u romantici i u modernoj poeziji. Nas trenutno ne interesuje ta antiteza, već samo jedan jedini aspekt modernog individualizma: njegovi

· manifestacioni oblici. Taj individualizam se kod

romanfičara obično izopačava u divlje gestikulacije i retoričke širine, dok moderna lirika pokazuje više sklonosti za sakrivanje iza neodređene sugestije. Taj fenomen objasniti, to u nastavku neće biti teško. Preterano naglašeno romantično Ja (indiviđualizam) naklonjeno je rađikalnom preuveličavanju osećanja. Za svet ga vezuje samo njegova preosetljivost, što kod njega može da izazove teške reakcije osećanja i uzmućene afekte. Romantičar žudi za titanskim. Ali da bi se uzvišeno moglo izraziti rečima, potrebno je posedovati isto tako uzvišeni govor. I najveći liričar ponekad piše pesme koje nisu dostojne njega, a ona svečana uzbuđenost se tad pretvara u hvalisavu mnogorekost. A da manje obdareni pesnici u tome mnogo češće greše, to je nesumnjivo. „Mnogorekost“ se može označiti kao romantični „greh“, mada romantičar ne uzima za zvezdu vodilju uvek ono što je romantično (pored ekstroverine, glasne romantike postoji i prigušena, introverina), A. ako to i čini, tom poduhvatu ne preti uvek neuspeh. Jedna literarna škola ne pada stalno u greške, kojima je kasniji naraštaji vuku. Ako se, pak, takvi pogrešni koraci čine često, to je dovoljno da se smatraju karakterističnima. Moderni pisci tako romantičarima pripisuju krivicu zbog stvaranja praznog patosa. Novo vreme, doduše, nije bilo ništa manje individualističko, naprotiv, ono se samo trudilo vešto da obiđe ranjavu tačku romantike. Bežeći od bombastičnie retorike, savremeni individualizam je dospeo (kako to već često biva kad se neko trudi da

' pobegne od nečeg) u suprotnu maticu, izabravši

mođermu „„malorekost“ imesto romantične „mnogorekosti“. Ako se romantična „mnogo“ rekost“ može definisati kao premnogo forme a premalo sadržine, onda je kod „malorekosti“ slučaj obrnut. Jer, šta je sugestija drugo do uz minimum utroška postići maksimum saopštenja? Počev od Verlena (pa čak i ranije, od BodJera itd.) pa do kraja „mođerne“ epohe (u

kojoj se mi danas više ne nalazimo, kako je to.

već spomenuto) pesnici su se trudili da pomoću umetnosti „slomiju šiju govorljivosti“, pa da stvari upola iskažu ili da ih maglovito nagoveste. A to je, naravno, umetnost koja se u različitim periodima tog dugog vremenskog razdoblja nije uvek izražavala na isti način.

Lirika tih godina đaje čitaocu samo najnužnije smernice, najmarkantnije pojeđinosti. Ostatak on mora sebi sam da složi služeći se približnim osloncima. Zato izraz često dobija shematski karakter (valja misliti i na dela slikara i vajara te epohe). Po mome mišljenju to ima trostruke posledice: 1. Stvaralačka ideja se sabija, intenzivira na najtešnjem prostoru. 2. Iskaz protiče nejasno i tajanstveno. 3. Čitalački krug iščezava. Prvu tačku objašnjava relativni rninimum oblika u koji se sabija maksimum saaržine, minimum saopštenih reči koje sadrže maksimum saopštenja. Reč tako prinudno postaje teška sadržinom, bremenifta značenjem, prebogata. Ali kako ta bremenitost značenjem nije rezultat eksplicitnog izlaganja, već proizlazi iz čisto formalnih nagoveštaja koje čitalac mora da dopuni time što će sam da upotpuni skicu koju je pesnik nacrtao, zato smisao ne može imati jasno oivičene, tesno i strogo postavljene granice. Iskaz mođernih dela ima, van sumnje, često nejasno prolazan karakter iz koga Dro-

·izilazi nešto tajanstveno, pravi frisson nouveau

umetnosti od Bodlera do drugog svetskog rata.

Od čitaoca se zahleva potrebna fantazija da bi razumeo celinu od koje je dat samo deo. Budući da je samo mali broj ljudi u stanju pravilno da reaguje na ovakvu ekspresivnu draž koja mnogo zahteva, ne treba se čuditi gomilici divilaca, koja s razumevanjem ume da ceni takvu umetnost. Pesnik se obraća manjini koja samo izuzetno može da buđe, „imensna“, manjini „umetnika“, ako ovaj pojam želimo da primenimo u njegovom najširem smislu (a on se, na žalosi, katkad ima razumeti u najužem).

Maločas smo već utvrdili da 'je sugestija pre svega osnovna manifestacioha forma mođernog inđividualizma u umetnosti. A to je postalo izvodljivo zato što iracionalizam, čiji romantični način igre se još fticao odnosa pesnika prema pesmi (improviZo-, vanja, odstupanja ođ teme itđ.), sada polazi drugim putem i usmerava se na materijal reči, na sposobnost govora da iskaz asocira s elementima značenja koji se nalazi izvan prave logične sfere.

Svaka sugestija ne pretpostavlja verbalni iracionalizam, Jedna zaista značajna, premda, statistički posmatrano, samo podređena, delimična oblast spađa u područje punosvesnog. Zato se logična esugev»tija mora razlikovati od jracionalne. Nedovoljnost ove terminologije je očigledna, jer logična sugestija ni u kom slučaju ne nagoveštava samo pojmove, a ni

KNJIŽEVNE NOVINE

[B{}

101]

iracionalna nije bez svih pojmovnih elemenata. Ta terminologija sadrži, u majmanju ruku ono što im funkcionalno odgovara. Isto tako ne želim izgubiti iz vida ni to da lirika nikad nije sastavljena iz Opšteg rajisaonog blaga, ali da. se ovo, naprotiv, uvek pojav ljuje u bilo kojoj formi, čak i u prividno bezveznoj poeziji (npr. nadrealizmu). U čisto mwadrealističkoj pesmi, i ne samo u delima te ekstremne tendencije, načelno se pokušava da se isključi logika. Ako apstrahujemo nesumnjive poteškoće Koje se suprotstavljaju apsolutnom uspehu ovakvog poduhvata, pa čak i ako smo skloni da rešenje ovog zađatka smatramo teorijski potpuno uspelim, razum može đa bude i biće prognan samo iz površinskih slojeva pesme. ISpod prividno ekspresivnog nerazumljivog jezika izdiže se oštrouman sloj, koji se lakoćom može izraziti muđrim i jasnim rečima.

Ta ređukcija lirske supstance, naravno, vbdi pojmu razaranja poetskih izražajnih vrednosti, jer ono lirsko je uvek Kkompleksno jedinstvo, dok je ono pojmovno samo jeđan ođ njegovih pođređenih sastavnih delova. Moju raniju tvrđnju ne treba shvatiti kao poziv na to đa se pri čitanju pesama aktivni elementi odvoje od svog logičnog temelja, to bi bilo besmisleno. Ja jedino pokušavam da istaknem kako je čoveku na izgled nemogućno da potpuno okrene leđa području iracionalnog. A ako se to ipak dogodi, onda napuštamo tlo umetnosti i upućujemo se u zamKu apsurdnosti. Nadrealistički pesnik je samo pri-

MODERNA LIRIKA Iı ROMANTIKA:

9

SUGESTIJA PROTIV, MNOGOREKROSTI

gde god se pojave /ćutanje od tamne-gume/ i strahove od finog peska.

Tako počinje „Romansa de la guarđia civil espanola“, U našem citatu nalazimo jedan stih od osam slogova, „jorobados y nocturnos“ (grbavo i noćno). Šta je pesnik hteo da nam saopšti s tih osam slogova? Najpre, da žandarmi u tami noći, nagnuti nad svoje konje, jezdđe. U tom smislu treba razumeti „noćno“ i „grbavo“, Ali ako logički smisao citiranog stiha uporedimo s Osećanjem koje imamo čitajući romansu, onda doživljavamo veliko iznenađenje. Između utiska koji taj logički smisao, s jedne strane, i Lorkin stih, s druge strane, ostavljaju na nas leži nepremosiivi ponor. Šta smo, dakle, pri tome OscCtili? Prvo na šta čitalac obraća pažnju, jest sopstveno neprijateljsko držanje prema ličnostima koje pesnik opisuje. Ne promiče mu iz vida da oni u pesmi igraju ulogu ahti-junaka, jer Lorka ga primorava da se postavi u ulogu Ciganina čiji prirodni suparnik je žandđarm. Pokuša li, pak, čitalac temeljno da ispita svoju intuiciju, dolazi do instinktivnog uverenja da iz tih likova zrači nešto sumorno i neprijatno. S druge strane, on s analizom neće napredovati i zavo ni na koji način ne napušta intuiciju, koja mu se urezala u svest kao takva. To osećanje se u njegovoj svesti ne oslanja ni na kakvu vidljivu shemu. To je samo osećanje i ništa više, iracionalna stvar, kao da se ftajanstveni mehanizam govora sam od sebe stavlja u dejstvo, i da se odrešila čista emocija, bez ikakve veze s logičkim elementima. Jer, jeđini pojmovi koji su pri ruci i koji utiču na svest čitaočevu, bez sumnje nisu u vezi s tom efektivnom sekcijom. Ta logična crvena nit, koju smo u našem slu-

eni esej prevedeni esej prevedeni esej prevedeni esej prevedeni esej prevedeni

jer noć, koja Je“u stanju a nama da probudi osećanje straha i nesigurnosti, ima na čudan na-

čin i prizvuk smrti. Vraćajući se na naše „grbavo“, otkrivamo da i-

šta nije dobijeno time što je ono izjednačeno s pojmom „makaza“, Pronađeno izjednačenje grbavi = nakaza znači samo prvu prečagu na dugačkim lestvicama uzročnih veza. Ipak smo uspeli đa X zamenimo drugom nepoznatom #\ . Ali time nije postignuto još ništa. Pre svega valja rešiti pitanje: zašto nakaza deluje na nas odbojno? Kao izopačcno i monstruozno označavamo ono što želi da bude smatrano kao određeni rod ili vrsta koja ipak na aları mirajući način ispada iz okvira, a đa pri tom ne spada ni u koju drugu vrstu. (A ako bi se jednostrano priljubilo nekom drugom poretku, tad ne bi bila reč, u najmanju ruku po našem osećanju, o nekoj nakazi u pravom smislu, jer bismo u tom slučaju drukčije osećali, a ne kao prema nekoj nakazi. Vođena vila bi nam, na primer, bila odvratna kao čovek s dve glave ili seđam očiju.) Monstruozno se nalazi izvan norme u čijim granicama se osećamo sigurni, ali isto foliko malo pristaje uz neku drugu shemu, koja bi nam mogla vratiti to osećanje sigurnosti. U stvari, postupak shvatanja iziskuje unapređ da se predmet pridđođa mačinu ili rođu kome pripađa. Nakaza otežava li usporava to mehaničko razumevanje, a kako je cilj svakog saznanja u krajnjoj liniji sigurmost čoveka, koji je izgubio zaštitu životinjskih instinkata, zato pogled na makazu buđi u nama neodredeno osećanje bometnje i nelagodnosti, ruši se na isto tako neođređen način u svet pun neizvesnosti i Opasnosti. To važi za sve monstruozno, ali naročito u slučaju nakaznog čoveka. Kod takvog se pojavljuje još i nešto drugo, ne manje značajno. Ljudski bogalj nas primorava da svoju sopstvenu sliku posmatramo u

'

SUGHSTIJA JE OSNOVNA MANIFESTACIONA FORMA MODERNOG INDIVIDUALIZMA U UMETNOSTI

vidno luđak, on izigrava ludu da, bi bolje mogao da izrazi nešto krcato smislom.

Brojne večite pristalice tog tajanstvenhog merazjašnjivog možđa će mi sad upasti u reč da bi mi, doduše, dale pravo da taj smislom Kkrcati, ali samo „poetski“ smisao priznam, Ja sam spreman na ovakve odgovore: pesma, izvesno, ima uvek nešto da znači, ali upravo samo na „poetski“ način; nmesprovodljivo je da se njen iskaz odene u logične reči. Na to ja moram da odgovorim da se me može povući oštra linija podele između poetskog i pojmovno dohvatljivog smisla i da između njih zaista postoji veza. Mi činimo sebe odgovornima za nehat pokušamo li poreći tu vezu i ako dopustimo mislima da skremu

u prijalno-nebulozno, A šta zapravo znači „poetski i

smisao“? Bojim se đa svi koji tako govore Žele opet da mi stave na dnevni red mnogohvaljenu „misteriju poezije“, koja uživa tako dobar glas, ali pri čemu ono što se htelo izraziti ostaje u mraku neizreciVoOE ili, bolje, mezamislivog, a „poetski“ biva potisnut misterioznim smislom. Ubeđen sam u to da smisao u bilo kojoj formi, poetskoj ili ne, mora biti smisao' koji se na jedan ili drugi način može prepoznati, to jest logično uhvatiti. Čovek ne poznaje nikakvu drugu mogućnost oštroumnog. Čak ni tad ako taj logički smisao može biti uhvaćen, kao ovde, tek a posteriori, posle emocije. Naravno je da ova duhovna operacija (sve mora biti rečeno) s estotskos stanovišta nije nužna, Ja, dakle, mislim samo da 5C u svakoj pesmi, iza prividne nelogičnosti, tog mogućnog spoljnog haosa čisto emocionalne prirode, skriva poslednji iskaz koji iznutra, nevidljivo, sačinjava skelet poetske emocije, ali koji zato može biti ođeven i u oštroumne reči. Taj iskaz se u svesti pojavljuje samo kao noseća potpora emocije, kao neartikulisana 1 nćma, ali prisutna osnova, Direktno 5C primećuje samo emocija. Mislim da je zasad dosta rečemo o tome, a tek analiza fenomena koji sam O7Značio kao „iracionalnu sugestiju“, može da odstrani sve nejasnosti.

IRAOIONALNA SUGESTIJA

Uzmimo kao primer nekoliko Lorkinih stihova koji doslovno prevedeni glase: Konji su “ri /Potkovice su crne,/ Na ogrtačima svetle,/ /Mrlje boje i voska/ Oni imaju, ne plačite zato, /Lobanje od olova/ S dušom od crnoga laka/ dolaze drumom, Grbavo i noćno /zapovedaju svuda/

„pravo brojnim teoretičarima

čaju predstavili s „ljudi koji se u mraku noći naginju nad svoje konje“, nije sama po sebi odgovorna za emociju, jer „nagnuti se nad konjem“, na primer, nema ni u kom slučaju u sebi ništa ružno. A ipak osećamo nešto slično. To osećanje u nama ne može, dakle, da izazove logični sadržaj Lorkinog stiha, nego samo govorna forma koju je Lorka želeo, reči „grbavo“ć i „hoćno“ u smisaonoj vezi, koje izgleda kao da imaju dejstvo nezavisno od njihovog logičnog značenja. Jer ni adjektiv „noćno“ nije izuzet od toga. Ako se pridržavamo samo logičnog. smisla, onda naš primer nema da znači ništa drugo do bezazlenu činjenicu da nekoliko žanđarma u određenom vremenu jašu duž druma.

Sad bismo mogli pasti u iskušenje đa đamo mođerne lirike koji u jednoj drugoj, ali zaista sličnoj, vezi već skoro od Poa govore o „inicijativi govora u poetskom stvaranju“. Sama reč („grbavo“, „noćno“), a ne njeno eksplicitno značenje u rečenici („nagnuti nad konjem“ itftd.), uticala je „na neobjašnjiv način“ („Misterij poezije“) na poetski senzibilitet. (Razume se da u mođernoj lirici postoji „inicijativa govora“, ako tom terminu sad priđamo značenje u koje ja sad ne ulazim, a kojim se ovaj esej i ne bavi).

A stvar je ipak drugačija. Mađa najpre naginjemo suprotnom shvatanju, oznaka „grbavo“ nam unutar romanse upravo kroz logični smisao reči posreduje osećanje čudnog. Samo što nije reč o njenom eksplicitnom značenju u pesmi, nego izvan nje. O značenju: „čovek s grbom“. Na određen način to ni u pesmi ne kazuje ništa. Ili bar ništa više na istom nivou. Mada s jedne strane reč „grbavo“ razumemo kao „nagnuto nad konjem“, a drugi smisao („čovek s grbom“) isključujemo, ipak na drugoj strani nesvesno sprovodimo obrnutu operaciju, isključujemo prvo značenje (nagnut nad Kkonjem, itd.) i više se držimo druge („čovek s glbom“ itd.). I baš to drugo značenje se iščaurilo kao uzrok one emocije koju sam već ranije pokušao da definišem. Krivica je do činjenice što grbavac predstavlja telesnu nakazu. Slično bi se moglo veći i o drugom| Lorkinom adjeklivu „noćno“, koji u logičnom pogledu određuj» samo čas jahanja, ali unutar pesme ima ipak skoro isti emocionalni sporedni ukus kao „grbavoć,

ogleđalu koje pokazuje nakarađnu sliku. Tako đobijamo malo uzvišeniju interpretaciju čovečnog i sebe samih.

Ovom analizom smo pokušali đa stavimo pođ dokaz iracionalni karakter tog komplikovamog procesm u toku kojeg nastaje naša emocija. A način, na koji se reč „grbavo“ ovđe razume u pravom smislu reči, u stvari je iracionalan. Mi veoma dobro znamo đa lLorka nije hteo reći đa su ti žanđarmi imali grbu. Irscionalna je i asocijacija „grbav=nakaza“, jer tokom čltanja ne postajemo svesni nje; a ako je to mogućno još se iracionalnije pokazuje oslobađanje od osećanja koje je „nakaza“ u stanju da izazove u nama. U potonjem slučaju mi u principu ne samo da ne slutimo ništa od uzroka tog oslobađanja, već i sam pojam „nakavza“, iz koga naše osećanje prividno neopravdano poliče, ostaie u mraku. izvan Lorkinog teksta, đokaziv samo u Nesvesnoj asocijacijl koju nevoljno uspostavliamo. U tom iracionalnom procesu učestvuje i jeđan drugi element s kojim se dosad nismo pozabavili, Tako mu to nije jasno, čitalac pripisuje mor.st:uoznost dušama žandarma, mađa je u Lorkinom tekstu doslovno mišljeno ono telesno. Kao zgrbijena ne osećamo samo leđa tih figura, nego pre svega Njihove duše. Ta etička slabunjavost nas u krajnjem slučaju ispunjava odvratnošću, čak i ako naše odbijanje nije formulisano pojmovima, nego se samo izra= žava kao osećanje.

A kad je jednom dokazana iracionalnost broćesa, čija poslednja faza predstavlja razbuđenu emociju, tadđ možemo dokazati i to kako citirani Lorkin stih zaista pokušava da sugeriše jedan smisao; a pre SsVega to da je sugestija u stvari iracionalna, kao što to njeno ime nagoveštava. Uostalom, ova vrsta su?jcstije je.na dvostruk način iracionalna: na temelju emocionalnog procesa a i forme, u kojoj se saopštava smjsao te emocije,

A da li taj smisao stvamo postoji? Povezan s Celinom čiji je sastavni deo, stih „grbavo i noćno“ ima afektivno značenje, koje izgleđa đa nema nikakav 10 gični osnov, to jest đa on izgleda tako kao da nikako nema ono što mi nazivamo „smislom“, pošto smo eksplicitno značenje stiha u eksplicitnoj formi („Ljudi koji se naginju nađ svoje konje“ itđjJ, kao pojmovnu bazu naše negativne reakcije, gotovo već isključili. To što u svojoj svesti otkrivamo, to nije zbir pojmova praćen osećajnim reakcijama, kao uzrok na dej-

Naslavak.na 9, strani

5