Književne novine

KNJIŽEVNE NOVINE

intervju intervju intervju intervju intervju intervju infewvjuinfervju inferviju intervju

Razgovor sa Mulk Radž Anandom

INDIJA I UVIETNOS

MULE RADŽ ANAND je kod nas uglavnom poznat kao pisac, ali je zapravo jedna od. najsvestranijih ličnosti savremene indijske kulture. Autor je veoma zapaženih knjiga iz oblasti estetike i istorije umetnosti: „Persijsko slikarstvo“, „Hinduistički pogled na umetnost“, „Kama Kala“ (o erotskim motivima u indijskoj umetnosti) i drugih. Osnivač je i urednik veoma reprezentatiynog časopisa za indijsku. umetnost „Marg“ i od februara 1966. predsednik indijske Akademije likovnih umetnosti, Lalit Kala Akademi, Učestvovao je' u španskom građanskom ratu, 1952. dobio Međunarodnu nagradu za mir, 1956. organizovao ' i vodio Prvu .konferemciju pisaca Azije. A

Obratio sam mu se kao estetičaru i teoretičaru umetnosti, pohvalom. indijskoj. kulturi; rekao sam da se na ulicama evropskih prestonica sve češće sreću mladi ljudi s tomovima indijske filozofije pod miškom, da se.ne utišava hor mislilaca koji tvrde da je savremeni svet nedorastao samom sebi, da je mreža naše svesti postala definitivno preuska za širinu koju treba da pokrije i da se rešenje ne nalazi u stalnom nadovezivanju novih okana nego u drukčijoj organizaciji, u novom sistemu veza čijem bi ostvarenju mnogo moglo doprineti i pozajmljivanje iz riznica starog Istoka. Pitao sam ga da li su po njegovom mišljenju osnovane reči zna> menitog indologa Pola Mason-Ursela: „Onoga dana kad ozbiljno pokušamo da izgradimo jednu logiku koja će biti u saglasnosti s progresom mauke i zahtevima dijalektike, možda ćemo se morati okrenuti pojmovima koje je klasična Indija davno proglasila važećim: teoriji nepostojanja, razmišljanju shvaćenom kao percepcija, diskontinuitetu, artikularnim formama kauzalnosti.“

— DA, REKAO JE, sve to može biti tačno i korisno·za Evropu. Ali u Indiji mi imamo isuviše toga. Od univerziteta do univerziteta ponavlja se uvek jedno te isto: Veđanta, a svet je ođavno otišao, možda ne dalje, ali u drugom pravcu. U Vedskim himnama ima bisera mudrosti i lepote, ali ima i pitanja kakva postavljaju inteligentna i radoznala deca: kuda noću ide sunce, šta rade zvezde preko dana? To nisu pitanja savremene Indije, niti tu ima rešenja za njene probleme. Indija mora da traži svoje mesto u savremenom svetu i da se bori za njega.

— DA LI to važi i za umetnost: da su iskustva prošlosti neupotrebljiva? -

— NE SASVIM. Moja koncepcija prave savremene umetnosti je romantičarska, a takvoj umetnosti upravo indijska tradicija može mnogo da doprinese: svojom vitalnošću, svojim obiljem pokreta i oblika, snagom svojih vizija. Ali u pristupu sam protiv klasičnog nasledstva: sva, klasična umetnost je posvećena bogovima, ili u Evropi, ponekad, čoveku kao zameniku boga. Moderna umetnost mora da buđe vizija aveta, sveta koji nije samo čovek, sveta koji ie sve, vrlo često i pakao, ali naša je dužnost da pokušamo od njega načiniti raj. I u tome smislu, u posmatranju sveta kao celine, može se u klasičnoj indijskoj umetnosti naći značajna podrška. Ali umetnik ne sme da ide ni za kakvim nacionalnim uzorima: u Indiji je takav pokušaj braće Tagor urodio pogrešnim rezulfiatima. Zakoni, ako je takva reč upotrebljiva, umetničkog stvaranja, izvori kreacije, univerzalni su, internacionalni, i treba sve više takvi da budu. Umetnik treba da uči na onome što je u svetu najbolje, najnaprednije, a nacionalno se i tako ne može izbeći, ono je prisutno u čoveku i biće odraženo u delu, ponekad i u motivima. Važno je da umelnik ne traži prvenstveni podsticaj svome stvaranju u nacionalnom. Veliki je greh vezati mladog talentovanog umetnika za neku tradicionalnu koncepciju umetnosti, ma kako ona bila bogata, jer će tako, savladavajući možda do savršenstva neku tradicionalnu tehniku, propustiti da oseti bilo savremenog sveta, a bez toga prave umetnosti nikad nije bilo, pa je i danas nemoguća.

" — U VEĆINI vaših knjiga dodirivali ste pitonje specifičnosti hindwističke, indijske, ilš uopšte orijentalne komcepcije umetnosti u odnosu na zapadmu. Kakvi su vaši majsažetiji 2aključci, vaše impresije u tom pogledu? ;

— TO NISU UVEK moji zaključci, ali ja ću ih izneti onako kako sam ih lično doživljavao. Prvo, u pogledu plastičnih vrednosfi: evnopska

a ukaomupug ga punu zeni un nueGnunuapasninpeninjauu u uuu IieununinuuuIniinRuIALAA AA ui an ain au uuu? Brdu Ru uuu iu YE IR- RRA nu niimuunmunu mu manu rBis umnaunezosmıim=ovos——=—="—— = —— ——

dvostruko. List izdaje Novinsko-izdavački

TAŠ SARADNIK U RAZGOVORU SA MULK RADŽ ANANDOM

skulptura je pre svega figura, predstava čoveka, i iz toga ugla treba gledati i njen likovni smisao. Ta figura može da miruje ili da se kreće, ali ona je figura pre svega. U Indiji je obratno: najvažnije je kretanje, tok, struja života, a figura je samo korito kojim pokret teče, način predstavljanja, konvencija. Slično je i sa slikarstvom: slika u evropskoj tradiciji, čak i kad je freska, drama je likovnih elemenata unutar okvira, drama koja ima svoju kulminaciju. svoje eksplikacije, svoja lirska mesta. U TIndiji, u Adžanti, to je ogroman ep koji se kotrija od jednog do drugog kraja nužnog fizičkog okvira, ali se ni na ivicama toga okvira stvarno ne zaustavlja nego se u istom pokretu vraća natrag i tako kreće bez kuaja. To proističe iz različitih shvatanja sveta i, u krajnjoj liniji, iz različite geografske sredine u kojoj je svaka

od tih umetnosti nastala: beskonačnost je osnovna karakteristika indiiske koncepcije prostora i vremena.

— ŠTA MISLITE o primenjenoj umetnosti? Neki savremeni autori jedino njoj garamtuju budućnost?

— MOŽDA JE moje mišljenje u ovoj stvari pogrešno. Rekao sam već da sam romantičar. Verujem da je primenjena umetnost u Evropi, sa svojim kičerstvom tradicionalnim ili modernim, nanela mnogo štete istinskoj kreaciji, da je umanjila opšti domet evropske umetnosti.

— NA ČEMU sada radite?

— PREGLEDAM otiske jedne knjige s neobičnim naslovom: „Sedam malo poznatih ptica unutrašnjeg oka ili kako da se“ pojede slika“.

' Ona je u izvesnoj meri vezana za jednu novu

fiziološko-optičku teoriju, indijskog porekla, i

intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju infervju

T brod

predstavlja Mreativno iskustvo ličnog viđenja mnogih slavnih.-.slika.. Podvlačim: viđenja, ne gledanja. O tome ne smem više da kažem, jer je knjiga upravo u štampi. Uz to radim na novoj redakciji velikog autobiografskog romana „Sedam čovekovih doba“ koji sam prvi put na. pisao još u sasvim mlađim danima.

— KAD SMO DOŠLI na književnost: ka. kvo je vaše mišljenje o budućnosti knjige, zbir. ke pesama, romana? Je li ona osuđena na smrt w, svetu razvijenih sredstava informacije ka. kav je naš?

— KRIZA KNJIGE je posledica komercija|. ne kulture kapitalističkog društva. U socijali. zmu, u istinskom socijalizmu, knjizi predstoji dug život u svim njenim oblicima. Verujem u veliku budućnost moderne romansijerske ira. dicije kod obrazovanog čitaoca. Ali isto tako verujem i u budućnost manje složenog, tradi. cionalnog mačina pisanja, ako ne predstavlja nikakvu „objektivnu“ istoriju, ako je iskrena i zrela ispovest pisca o tome kako je postao čovek, ličnost. Jedno je po mom mišljenju osnovno: svaka prava umetnost mora da bude subjektivna.

— RAKAV NAM IZBOR iz najnovije idijske književne produkcije preporučujete? Koja su, dela, najzrelija i koji mladi pisci najviše oboećavaju? i

— OD ZBIRKI PESAMA pomenuću onu bengalskog pesnika Dišvasa Mukerdžija. Od romana: „Prljavu košulju“ Radžendrasing Bedija i „Reku vatre“ mlade spisateljice Kin Heder, obadvoje sa urđu jezičkog područja.

— DVA VAŠA ROMANA: „Neđodirjivi“ (1957) i „Selo“ (1959) objavljena su u Jugoslaviji. Proveli ste meko vreme u našim gradovima i u obilasku spomenika kulture. Kakvi u vaši utisci? La

— IZVANREDNA SREDINA za umetničko stvaranje. Naročito sam bio oduševljen jednom umetničkom kolonijom u koju su me vodili, želeo bih da tako nešto napravim u Indiji. Sreo sam nekoliko velikih talenata. Ali moram i da se požalim: obećali su mi tada, pre pet gođina, da će još jednu moju knjigu prevesti i objaviti. Posle toga su me sasvim zaboravili i ni na jedno pismo nisu odgovorili.

Nije rekao koje je izdavačko preduzeće u pitanju.

Tvrtko Kulenović

Nastavak sa 2. strane

kod redakcija večernjih i nedeljnih listova ako se ponove neki drastičniji slučajevi. . Ovaj sastanak još jednom jc pokazao da problemi pisaca, koji su bili aktuelni pre godinu ili dve dana, nisu ništa manje aktuelni danas. Nesumnjivo je da će sa Tezultatima ove diskusije biti upoznati svi zainteresovani društveni faktori i da će neki od zahteva ı predloga koji su se čuli na sastanku od 14. aprila biti uzeti u obzir pri definitivnoj redakciji Prednacrta novog Zakona o autorskim pravima koji se upravo priprema.

KRITIČKI NIHILIZAM

U „BORBI“ od neđelje 27. marta 1966. godine objavljena je recenzija o izboru kritičkih tekstova o savre-

· menoj srpskoj prozi koji je napra-

'vio Miloš I. Banđić, a „Nolit“ nedavno objavio. Prikaz je napisao mlad čovek i malo poznat u Kknjiževnom svetu. Ali taj mladi čovek, tek početnik u kritičarskom poslu, iskoristio je ovu priliku da se, bez dubljeg povoda, razračuna sa nizom kritičara od Skerlića do danas, : to u jednoj jedinoj rečenici!

Evo te rečenice: „U knjizi srpskih kritičara o srpskoj prozi došla e, afinitetom priređivača M. I. Bandića, do punog izražaja prinovljenai tradicija jedne vrlo istrošene i stare Wkritičke tradicije: Gligorić, Bogdanović, Jurković, Palavestra, Banđić, Zorić, pa i Gavrilović, sve do Mihiza, pa se kroz njih i preko njih razvija, posthumno, velika Skerlićeva misao, reč i ideja, „raz“ vija“ se uz velike ustupke vremenu, degenerišući a u tom pseudorastu i zaustavljajući objektivni, nuŽžni rast kritičke misli našeg vremena kritike kao roda i oblika“.

Neshvatljivo je da jedan mlad čovek, koji se tek ogleda u kritici, može sa ovako uvredljivim poftcenji vanjem da piše o svojim starijim

| HO A al

i mnogo značajnijim kolegama, od kojih su neki, kao Bogdanović i Gligorić, već ušli u istoriju srpske kritike. U našoj sredini, u kojoj se često nailazi na uvrede i potcenjivanja zaslužnih kulturnih radnika. ovo je ipak nesvakidašnji ispad. Za to treba zapamtiti ime ovog mladog kritičara: Božo Vukadinović.

DILEME OKO ZABRA/.NE PILMA „ROJ“

REPUBLIČKA KOMISIJA za pregled filmova — o tome je javnost obaveštena — zabranila je prikazivanje filma Miće Popovića »Roj«. i to u irenutku kad se (na Osnovu čega!?) taj film u javnosti ı preko sredstava javne komunikacije spominjao kao jedan od naših mogućnih kandidata za Kanski feslival. .

Vrlo je simptomatična ta situacija: s jedne strane — unapred sc priprema “atmosfera koja film »Roj« obavija oreolom jednog od filmova godine, a s druge — Republička komisija ga, velikom Većinom glasova. zabranjuje (jer je u O O OP pogledu štetan). Ne ulazeći u” pitanje vrednosti ovog filma — prosto zato što ga nismo videli — moramo da se podsetimo slučaja oko »Čoveka iz hrastove šume«, koji je snimio isti autor. Mnoge je instance obišao, podigla se buka, dobio je dozvolu da se prikazuje, da bi kod kritike loše prošao, a kod publike potpu

no propao! To je jedna mogućnost,

Mi, međutim, biramo drugu. Omopgućuiemo, prvo, da se prašina Dodigne i da se, potom, odvija pro: ces koji odgovara izvesnoj štampi i dobija publicitet koji je sve sa mo ne posebno potreban. ZABRA NJENO... ONEMOGUĆENO IZRA ŽAVANJE... CENZURA NIJE DO-· ZVOLILA... — to je, otprilike, ono što ćemo uskoro moći da pročita: mo na stranim jezicima. A medu sobom ćemo govorkati o tome da je film zabranjen iz čiste ZaVistI, 14

privatnih razloga, zbog niskih po

buda, itd. Ukratko: jedan čovek će, S koje god strane gledali ma

čitavu stvar, postati mučenik.

Čudnom koincidencijom u »Po: liticie (14. TV) je objavljeno pismo poznatog. francuskog sineaste Ža· na Lika Godara ministru kulture Malrou, povodom zabrane filma »Monahinja«, baziranog na Didroovom delu. U tom pismu, punom) karakterističnog gneva, kaže se, između ostalog, i ovo:

»Pošto sam filmski radnik, kao što su drugi Jevreji i crnci, počelo je da mi biva dosadno da uvek dolazim do vas i da molim da intervenišete kod vaših prijatelja Rože Freja i Pompidua, kako bi neki film, koji je cenzura, gestapo duha, osudila na smrt — bio Ppomilovan. Ali, pobogu, zaista nisam mislio da ću to morati da radim i za vašeg brata, Didroa, novinara i pisca kao što ste i vi, ı za moju sestru »Monahiniu«, što će reći francuskog građanina, koji se sa mo moli našem Ocu da zaštiti njegovu nezavisnost...« Ovo pismo je podržao i Fransoa Trifo, koji mora u Londonu da snima film „Farenhajt 45l« (temperatura na kojoj gore knjige!).

Koji su naši stavovi i naša načela, šta mi hoćemo i šta nećemo — fo, zaista, više nikome nije. iasno. Izvesno je samo da bi mnogo pametnije bilo da se slična dela, koja izazivaiu dileme poput ove, prepuste publici ı kritici, i kađ im se desi ono što im se s publikom i kritikom događa, da se insistira na ličnoj i materijalnoi odgovornosti producenta i ostalih ·faktora koji odlučuju o tome da se uloži ogroman movac u eventualne Pproblematične poduhvate.

BRUKA OKO KANSKOG PESTIVALA ILI ŠTA TJOĆE DOMAĆI FILM ·

ČUDNE, SE STVARI događaju ı našoi malokrvnoi i inferioroj kKinematfografiji: zimska sezona mjie donela izuzetna dela koja bi bila sazdana odđ pravih liudskih istina, novih ideja, pesničke inspiracije i čudesnih vizuelnih oblika. Ali se zato među autorima i Đrođucenfima zaoštrila surevnjivost — a svi žele da putuju na internacionalne festivale; pogotovo u Kan, te zato podmeću jedni drugima, rc-

đaju se mučne situacije, afere i šire svakojake laži. Najgore je to da su u takve poslove uvučeni i najistaknutiji reditelji i Savezna komisija za odabiranje filmova za inostrane Testivale, .

Veliko Bulaiić se sa svojim »Tifusarima« prekrojenim u sladunjavi „Pogled u zjenicu sunca“ našao tako u centru gužve od koje ne možc ništa da dobije. Dozvolio je sebi da bude isprovociran od onih koji smatraju da priznanja doma: će publike i kritike ne znače ništa, pa je učinio i neverovatno samo da bi dospeo do Kana. Čak se ponizio do te mere da je i sam ot-

putovao u Pariz da ubeđuje selektore Kanskog festivala u vrednost svoga filma. |

Ovai rediteli uživa s pravom Vi soku reputaciju u našoj zemlji i bilo bi mnogo prirodnije da je na miru završio svoj film — pokazao ga javnosti i, ako bi zaista posti gao uspeh, kako se po izjavi Gojka Sekulovskog, predsednika komisi je za izbor filmova da\ naslutiti, bilo bi za njega mesta i na drugim festivalima. Zar to mora baš biti Kan? Ovako, izložio se opasnosti da bude kompromitovan u jednoj aferi koja ie inspirisana bolesnom sujetom i želiom za nekakvim i nuđenim prestižom i nema nikakve veze sa pravom umetnošću.

Kome je, uostalom, namenjen taj famozni domaći film i ko treba da mu bude sudija i njegov vatrč ni poklonik?

Glavni i odgovorni urednik Tanasije Mladenović. Sekretar ređakcije Bogđan A. Popović. Tehničko-umetnička oprema Dragomir Dimitrijević. Ređakcioni ođbor: Božidar

S. Ignjatović. Momo Kapor, Dragan Kolundžija. Velimir Lukić, Aleksanđar Petrov,

i svake druge subote. Pojedini primerak 50 para (5 | . a kar i ) a o prodizeže „Književne novine“, Beograd, Francuska “. Telefoni: 627–286 (redakciia)

se ne vraćaju. Tekući račun broj 601–1–208.

0 dinara) Godišnja pretplata 10 novih dinara (1.000 starih dinara), polugođišnja 5 novih dinara i 6260-020 (komercijalno odeljenje i administracija). Rukopisi Štampa „Glas“, Beograd, Vlajkovićeva 8,

o a ea ———

Božović, Dragoljub

Predrag Protić. Dušan Puvačić, Vladimir Rozič, Pavle Stefanović. Kosta Tim.utijević i Petar Volk. List

(500 starih dinara). Za inostranstvo