Književne novine

Slobodan MARKOVIĆ

. Oslobodiocu Beograda —

NPPOžNATI grad je pređamnom. Do juče, znao sam ga. O je od druge materije sazdđan. Druge glave priđržavaju

Sasvim dyuge maske svetkuju. I, drukčije ga, žene slave. Prozor onaj što je đo juče blistao na martovskom suncu, 50,da,

1, ulica u kojoj su se dečaci igrali nadrupca pupi na drugom mestu. Isuviše stayomodno izgledaju jorgovani u pripremi. Sada, je drugo, sada je drugo mebo ovoga građa, drugo proleće. Čak, i treće

Ovo je grad gde se više ne mogu nastoniti. Isuviše je veliko

>a njegovo zbijeno groblje.

Na drugom, mestu morem, i umreti. Moram, * umreti, da, 6. drugom, mestu,

s Oc strane sbeta.

Ludim od, te čežnje da se smire kosti ove, drongulije moje, Jutro me zvoni Yrađostima, stavim. Niti konj pred, kapijom, čeka. . Gde je mleko iz kamfti pumo Yazgovoya, pYbog bosioka. Smeha,

POE

* * *

pA ŠTO ako pevam, ovuda. To je moj pra. Žaklom do juče. Ho si ti što me Yeđu svodiš. Očajnik, si, jey, ovo je ta vera kojoj pripadam. A misam, odam kao kuče. ; Ja ću se boriti } umreti za sunce svih proletera.

Danas, We.

kandelabre.

je drugo.

vreme ga liže.

moje telo

Na pušci sam doneo' Oktobarski oblak. Ispio čajnik. Beograđ, mi pružio hlepčiće kao dlanove dečije, rumeme.

Ako mi dođe da urliknem i to ću učiniti, jer je moje pravo da u svom, građu, u svome grobu vađim šta hoću i šta

mogu.

Imam, zastavu staru, i košulju sa cuetom crvenim. To je ta slike, moje rone. Ne diraj me ma, DAN REPUBLIRE kađ, pijem Oea

viđe

svi đušu, ili pustinju, umetnika za koga, mema, granica, mi zida,

Pevam. Rastem. Gorim. Ginem, Mrem. Ustajem. I dajem. Bacam, Dajem, .

I uvek ću prolaziti ovim krajem

so čijeg se ugla vidi Avala do vrha.

I kad god: mi je dyago pevaću, buditi činovnike!

Bacafki sveće u otvorene prozore dragih žena.

Luđe bike.

Fretvorew» u, lažno dugme, u jutyo ovo vidim, padaju, kondđiri.

]} noću, pod trskom, lampe kasne, poželim, srećni Rim, sa Jfijakerima.. Poredđim, ga s građom koji me prvepoznajem. I, s Yukom, ma, sYcu, T

da je Rim, veći i bolji, i, srećniji, jer Rim, me pati od ovoga

kažem,

što nije,

U tom strasnom Bin, svakodnevnih igrayija, FIJATI nisu,

ni sreće, ni uspeha, mi viteštva.

Kao konzeyve se kotyljaju po periferijskim, baštama. I vredmija je

kadikad od njih boca Albome.

4 u obom gradu koji je do juče tkao i vladao ramenom doba

ko epoleta od samih zvezda sazdana,

besoni trkači, suludi pbatuljci, lakomi pajaci, konac su. dela, krvavih dYugova, Pa. ustani Yvuko sama, nadvladaj ovaj oblak + bod zastavom,

prevaljaj meravne puteve života, neke ma sbpovrom valjku

svih mogućih luka, oaza, bunaYa.

1 manekenke sa prozora blistavih rasteyajmo šmrkom

i proglasimo gozbu na ulicama Beograda.

Petnaesta

ATALJON zaštitnice prikupljao se pored nabujale planinske rečice koju je trebalo pregaziti, kad su tri vojnika, sulja-

: Juči se niz kamenjar, dovela vezanog čoveka u „ tamnim suknenim čakširama i belom vunenom . gunjcu ispod koga su se videle široke kosmate

zruđi oivičene raskopčanom lanenom košuljom. Jedan od vojnika prišao je komanđantu bataljona i nešto mu živo govorio. I dok je komandant smrknuta neobrijana lica, čas pažljivo slušao vojnika čas mrgodno pogledao prema vezanom čoveku, ovaj je ša ozbiljnom rađoznalošću posmatrao naoružane vojnike oko sebe, Onako, koščat, uspravan, uzdignute prosede glave ss gustim obrvama 58 kojih su visili premenovi šmrznutog inja, on je izgledao nekako viši i dostojanstveniji. Kad je komandant, saslušavši zadihanog

Tluštrovao HALIL TIKVESA

KNJIŽEVNE NOVINE

simonim.i

Nisam od tih što ispod, amrela. hitaju na posao. Uz krike, izmešaću se sa joukom sirena.

I mani se opomena, jer sutra, već biću, na, stolu, opružem i} hladan, kao kamen po kome gazim. Živim. Skloni se da vidim, kako ispisuju barolu,

sinovi moji po mebu, u perspektivi

•* ww #&

AMO iza ove baulonije sq, skot, zvonšicima koji su, letos bili pehari nežni, plavi.

Još uvek diše Beograd, ma, obroncima,

s vanilama katalpe u travi.

Tu, ispred, ove paulonije sa gramama mitom,

dogoreva u, moći ma klinici — sudmici poslednja mesečinma. I tu + tomo, svuda treba da trpim

ko gnaumac pod, maskom (0, igra ma kraju čina).

Grana je mnogo i w, palonkama, užaYi izvlače uže.

Ima ga dosta, av w mapad treba preći.

crbeno??

stignemo do

Hrabar je onaj koji živi. u, Mvat duže i kome ne mogu ođuzeti sYce i reči.

U ime bratstva i deobe, slobode,

vozi se čitayp jedam nameštaj slabe komike. IL-18 je hteo Avalu da probode

u ime probušeme ratne hramonike.

Tu je u tamnoj gori venac ko plamem,

a pod njim, sam ja, dečak iz Yata.

PRIČA IKNIJEŽEW NIH NOWINZAA“

Miodrag BORISAVLJEVIĆ

vojnika, dozvao jednog podoficira i ncšto mu mukilim glasom rekao, a ovaj, gurnuvši metak u ležište puške, rukom pokazao dvojici vojnika prema obližnjoj ivalici, vezani čovek pošao: je laka koraka red njima. U jednom trenutku, brzinom. varnice koja se otkida s rasplamsale vatre, vezani čovek zaskočio je ustranu i munjevito' potrčao uz kamenjar. I dok je on kao divokoza skakao s kamena na kamen, čas po» nirući u raseline čas se pojavljujući na njihovim prevojima, a buščana zrna podizala oko njega oblačiće kamene prašine, ja sam stegnuta srcB strepeo za njegov život. U tom času činilo mi se da to neće poginuti samo jeđan čovek, možda zločinac, nego da će sa njim biti uništen jedan delić same prirode.

Matija

EDIM na natrulom panju koji je ko zna kad tu doplovio i svojim vržljavim čaporcima učvrstio se u peskovitom tlu obale. Bliži se ponoć, Mesec u razvoju zamiče iza šume na drugoj obali, senke starih vrba primiču se sređini reke, Malo uzvodno mrači se istureni deo obale. Tu je depo ogrevnog drveta šumske uprave, a tu je i jedna minijatuma ko liba pokrivena itrskom i olepljena ilom od naplave. U njoj je postelja ispletena od pruća rakite i dva nejednaka panjića poređ nje. Jedan viši koji služi kao sto i jedan niži koji zamenjuje stolicu. Više postelje žicom uvezana lovačka puška. To je stanište pijanice, beskućnika i dobrog čoveka Matije Radičeva. Prošle godine, Posle jednog burmijeg bračnog obračuna, rastao se od svoje dvadesetak godina mlađe ne venčane žene, zgodne đavolice Katice. Dao joj sve pokućstvo, napustio službu u preduzeću kojim sam nekad rukovodio, kuću prođao prvom lađaru s kojim se toga jutra sreo i novac propio. Sada je čuvar šumskog depoa i moj Pprvi sused. Deli nas samo kotito Dunava i koja stotina metara obale uzvodno, I sad, dok sedim na natrulom panju utonuo u tišinu tople julske noći, tamo preko reke, u tamnom podnožju šume, zatreperila je jedna

. svetlucava iskra. Kađ se malo posle svetlucanje ponovilo, samo sad nešto nizvodno, kratko

viknem:

„Matija!“

Dok osluškujem eho svog glaša koji se vraća mirmom površinom vođe, rekom odjekne kao prozukla truba snažan Matijin glas:

„Jeste li vi to druže direktore?“

„Zašto ne spavaš, Matija“? pitam ne bpodižući glas. „Ma, ovi prokleti komarci..." Naglo še pre-

kine u reči setivši se da su usled jakih žega poslednjih dana komarci potpuno zamrli. „Da, ti komarci!“ doviknem. ; „Eh, vi!” Rekom odjekne potmuo, kao olovo težak, Matijin smeh. Preko reke ponovo zatreperi svetlucava iskra. To Matija Radičev pali treću cigaretu,

Otvorena vrata

a SAO SAM šumskom prosekom i po svežem snegu zagledao tragove divljači, Na prevoju omanje uvalice spazio sam Jedan

ljudski trag i zastao malo iznenađen, jer u ovo doba godine retko ko zalazi u ovaj deo ritske šume, Nekoliko trenutaka gledao sam ga s nekim neodređenim osećanjem u duši, Izmešan u snežnom nanosu s tragovima jelena i divljih svinja, ovaj usamljeni ljudski trag u prostranstvu zavejane ritske šume učinio mi se nekako jadan i kao izgubljen.

Trag je vodio prema mojoj kolibi iz koje sam

nekoliko dana bio odsutan, Po ugaženom sneg! videlo se da je pred njom čovek bio zastao i,

Zlatko TOMIČIĆ

Traženje bivstva

VELIKA GLAD u najljepšu odjeću tijelo odijeva, U puklimanma,

i ponorima stoje crvi i ribe

za bezbolna, usta. U pijevu požude

pale se planinski krijesovi,

Na niskome mjestu. majstor me može

biti svjetao, pjevač neponižemi.

I sada si onaj koji je bio puž

upućen Wu meznanju; mjegov meživot slutio je duh sa sumčama meba

ali je pužio ovijen u svoju sluz

vlažnim butovima prema pragu hljeba. Da li si ti onaj koji nigdje mije bio

u žudmji svojoj sWibao u, očima beskonačnog ljeta, gladnik, neubućeni

u pijev vila i pozsdrave pob, nih četa? Sadu, si stvor kojk me na svoj žipot

i dugo još mećeš imati svoje ime od svijeta. 'Sada si onaj koji se veseo penje rad leda, onaj koji se spušta do vazine vode

vruć i žedo, u danima maibnosti.

Kada visoki čovjek pođe sigurno uvis kada se spusti smjerno ww dolinu,

zadobit ću dlamobe pred stjenjacima ploče s pismenima oživjet će iz povijesti, iskupit će me žrtve predane prije,

šve će me u blaninmu, uzvišenja dovesti. Sada si onaj koji tijelo pretvarT0, u, kruh

ZIJA

Po liniji njegove smrti crm je plamen, al mema, blata! Nema. blata!

Posle se gasi dam, ko peć kad đogoreva. Navlači se ma prozore iza kojih život maše. U nadi da ipak meko dolazi s leva,

i psi u mojoj duši zalajaše.

Odbacujem, oči sumnje meumiveme, spremam, da, podem, u, teže i u, gore.

Da ostavim, decu, dom, osmeh, žeme, da zanemarim prazne YazgovoTe.

AL, ako se još jednom, vratim, ako i toga buđe, ' neću, se đati trgovcima, poreznicimo. i šljamu. a Okupiću pesmom prave ljude,

one koje sad, držimo vu ramwu!

Na trgove ću ići da bacam, srce u maručja svih koji su spremni đa se još jednom kale! Žieću za jedđimstemu, zemlju, bez pođručja! Postaviću svima iste astale!

I vimo ću piti! Vino bravo!

Ono koje je sunce pbeklo ma loži. I vikaću srećam u susretu: Zdravo, 3 Sea 00 O A radnici, uwčemjaci, matrozi! yu

~ ~

Vratiću sinove i kćeri ma bravo mesto!

Zoapaliću đomove manekema! Cuje I u proleće jedno grguravo šikmuće tople kiše mojih vena.

1 koze Ću wawwnožiti po kamenjavu,!

Nek brste! Nek doje decu gorštaka!

I kad se neko ženi kresnuću krvremenjaYiu i poigrafti u, kolu opamaka!

Od takvih, misli podmlađden, ustaje Yato. Noć mš je kratka ko kosa tifusaYa. Porleđam, kroz prozor klinike u, polje pooramo,

· i, dole, u dyu kako se svet otvaYa.

To je moja vizija bezglasna, al ipak ko meto TI radi nje isceliću se da bih bio jači. ići Žipim u doba kad luduje Planeta

i kad se čudno množe mestvarni ložači,

Gde ćeš iz ovog ugla, svete, koji si zastao bez ređ Pogleđaj, obomena leluja ma dimu.

Kablje garava suza sa starih greda

i ocrmjuje moju crvenu rimu.

Pa ipak u njenom jezgru belina izbiće kad, tad, ko pravi zubi,

1, pogimaću, uvek Yadi sina * koji troba da ama kako se zemlja ljubi!

premeštajući se s noge na nogu, kao da je tu nešto očekivao. Zatim je ujednačenim koracima brodužio prema zaleđenom Dunavu.

Skinuo sam gvozdenu polugu s vrata i, Ostavivši ih otvorena, ušao u Kkolibu i založio va~– tru. Rad je iz male zidane peći zastrujala prijatna toplina, seo sam kraj prozora i zapalio cigaretu. Malo posle ugleđao sam kako se ispod strme obale Dunava pomalja iz magle jedna ljudska prilika. Bio je to jeđan stari Ciganin. koritar s kojim sam se češće sretao u šumi. Išao je tromim, umornim korakom i zamišljeno gledao ispred sebe. Došav u blizmu kolibe odjednom:' je zastao i zagledao se u otvorena Vrata, dok je po mjegovom mrkom neobrijanom licu zatreperio radostan smešak,

A život teče

EPA TI JE mala unuka, doktore“, kaže kapetan broda rečne plovidbe, osvrnuvši se prema susednom krevetu na kome leži stari lekay iz jednog većeg mesta u unutraš-

njosti. Njega je pre jednog sata sa ćerkom i

četvorogođišnjom unukom posetila žena, držeća

krebka starica, koja je dan ranije doputovala

u Beograd.

„Da, lepa“, kaže doktor i ubrzano diše.

„A šta ti je mala đavolica ono onako veselo šaputala na uvo?“ malo oklevajući pita kapetam. :

· U sumraku bolničke sobe zatreperi isprekidan, grcav smeh starog lekara. „Kaže, znaš dedice, baka kaže da ćeš ti skoro umreti pa će se'ona preseliti kod nas u Beograd“,

Kapetan se u neprilici žustro počeše po zatiljku, a doktor prošapće: „Ništa... Ništa... Ništa...“ Šta je pri tom mislio, nije se znalo. UV VV Va a VU U U M + koji prelazi u •luh, w vladaoca nad svime što je živjelo u boli otkupljeno. A bijah li to prije? Nema nige”e sjećanja, : o ranijem, bivstou, o svijetu „* je živjeh, zrelo, Možda bijah vrijedni radnik vw nečijem vrtu ali kako ne znam, mi žrcalo 5VOg nepostojanja a bivstva kao da mi.u, jednom svijetu i me bi ne znam kako da obranim lice od muha životinjskih i tražim struwu koja bi o značenju kazivala. Premda se jutros u meni miče prvorođena, svijest i moja duša nadrasta stoljetno mištavilo, živa je još noć oko mene, velika od slatkoće. Dugo se kupio slador u onom što je jako od mebivstva. «. Put borca koji se otima i gradi kolibu u Wustinji, gdje nema ni vode mi trave i kuje zvijezdu u smjelome umu ; | gorak je, Usta se grče od grkog koyijenja | i syhču m! koji pada jedino s meba. To je put pješaka koji ide od mora do mora preko planina i zmajskih hrptova u Taj. ~ \ Jesam li stigao u svoje sijelo ja? Put moj je put tvoj u meni, put moj u tebi. Ja ne Ću biti više ti, ali ti ćeš bifi ja,

ti koji si predugo vladao mojom glavom, \

bože mrsnh, Toditelju zala, ovjenčam |

najvećom, slavom. Nisam li to sada ja ? Sto mi je zabranjemo, to beznadno zrije, to plače i pada, i poraz potrebni Zna. I misam i jesam, bol me u boju s anđelom | u utteza ma ljubav osuđema sastavlja. . Ljubav je mevidljivi pije», grozd nedosegnuti. Tvoj plač je bez odgovora, tvoje bivstuo,

ki