Književne novine

LIPIKA U PIREVODU

Šota Rustaveli

Odlomci iz poeme „Vitez

u ftigrovoj koži“

ODLOMCI IZ POEME »VITEZ U TIGROVOJ KOŽI« PRVA TARIJELOVA PORUKA VOLJENOJ NESTANI-DAREDŽANI

SAD JE ASMAT već govorila bez nemira i straha. Nalet neizmerne Yadosti mi obasjao dom. Drhtah sav zanesen, opet ću, od radosti bez daha, U rubine fine šafrane pretakati sa hjom.

Staviv pismo, drage reči da me miluju sa stola, Odgovorih: »Sunce ti se klanja, lunmo, svaki dan. Bog je svedok da ti nikad meću biti izvor bola. ; Ah, živim li, il sam umro, il je ovo samo lepi sanč«

I prozborih: »Može 1 pismo reći što bi duša htela! Nestani mi reci da ko sunce briše s neba mrak, Da: mrtvacu vraća život — razum nadanja i dela. ; Večno sluga da joj budem — me treba mi drugi znak!«

A oha će: »Znaš, princeza mi je rekla, kako želi Da za sastanke sa njome me sme znati miko treći; Nek se, veli, uvek čini kako s tobom srce deli, A dok ljubav bude tajna, zanos će mam biti veći«.

Primih savet Daredžanin, mudar savet krepi nade, Sam sjaj sunca bi izgubio pred njome svoju moč. Voljena me obradova i opet mi život dade, . Podnevni je bljesak kraj nje mračan kao mrkla noć.

Za Asmat sam napunio blagom jedan pehar celi, Ali ona hitro skoči: »Ja ne želim veću srećul« Samo prsten mali jedan ođabrala, pa mi veli: »Neka ovo spomen. bude, kamenja ti drugog meću«.

Ode Asmat, odnela je koplje što je srce bolo,

Mrak mi nada obasjala, sreću osetih i mir.

Vratih se na gozbu — tu se još veselilo za „stolom Drugove darivah — i još lepši postade taj pir!

PISMO NESTANE-DAREDŽANE TARIJELU

ENI ASMAT pismo dade. Pisao ga plamen dana:

»Čist si kao almaz sjajni, ti si zore rujne dah, Kad se vraćaš iz pohoda, viješ se ko vita grama. Ah, ne plačem ja tek tako, samoće me nije strah.

Slaviću te svojim glasom, bog neka me shagom hrani. Odeš li od mene kada, nećeš čuti bolni krik. .

Nek za tebe bljesak neba gaji ružin cvetak rani.

Uz tvoj pogled, sunce milo, pristaje moj mežni lik.

Nisam zalud suze lila, mema bezrazložnog jada! Shvati muke moje duše, ne daj sumnje da se jave! Susret s tobom se za sreću međ ljudima smatra sada: Daj mi poklon, spomen dragi, skini ga sa ruse glave!

Daj mi onaj šal kineski što je ukras tvojoj kosi Da lepote tvoje ukrasom se ukrasim i ja.

A fi moju narukvicu uzmi da ti sreću Rosi I zanavek moć će ova među noćima da sja!«

Tarijel se trže, strašan plamen liznuo mu zenu, Reče: »Eto poklona od drage da mi blaži jed!« Skide ono čemu svet i ne može da shvati cenu, Prinese ga licu, i ko proštac pade, smrtno bled.

Ležao je kao truplo pored razjapljene rake, Tako bez života posta čudan, nemoćan i strah. Prestrašena Asmat škropila mu jagodice jake, Izvorskom mu vodom spirajući ovaj strašni sam.

Aftandil se strese kad ugleda takvog Tarijela.

Progore i kamen suzom tužne Asmat gorki plač.

Tarijel se prenhu, pa, zapljushut vodom s gorkog vrela, Reče: »Sudba je i danas podigla ma mene mačl!«

Pridiže se, sav ispijen od bolesti svoje gnusne. Obrazi mu žuti kao rascvetali šafran-vrt.

Oka oborenog zemlji, stishuo je Čvrsto usme, Povratak u život mije hteo, želeo je sm.

TARIJELOVA PRIČA O TOME KAKO JE UBIO LAVA I TIGRICU

— — — ~” — — —–— — —— — — —— —o —

TaAD IZ mračnoga čestara ka podvršju ja okrenem.

Kad, odiednom, na čistini — tigrica, i za njom lav. Ko od ljubavnika, pogled sa njih ne mogoh da skrenem... Al od spoja ljubavi i zloće užasnmuh se sav.

Snažna tigrica se vije, pribija se meko k lavu Od „miline da se vide... No, najednom, wu taj mah Izbila je tuča besna: izgubiće meko glavu...

Ona odskoči... No opet lav je dokopao plah...

Opet milovanje, spojeno sa stalnom smrinom pretnjom, Sapama se luku — ne znaš je l to igra, ili boj.

Tigrica se izmigolji prepredenom žemskom kretnjom, A lav skoči, obori je, besno gazeći po hjoj.

Ja lad kriknuh zveri: »Nije muški da homadaš telo Pobeđene drage i u milosti da budeš škrt!«

Mač potegoh, s ljufim lavom se u koštac bacih smelo Samo zamah, lavu puče glava — dokopa ga smr!.

Htedoh, baciv mač, da stighem tu lepoticu od zlata, Htedoh da je zagrlim ko dragu, đa je mazim ja.

A! me ona, razjarena, grebe, zubima me hvata!... Oborih u gnevu grabljivicu... ho ne hteđoh zla!

A figrica, kidišući, pod pancirom telo nađe! Ja je onda odgurnuh ı czarih joj u grlo mač...

Tad se setih rastanka sa dragom, naše zadhje svađe, / srce mi tuga steže... Još uvek me guši plač.

Preveo Miodrag: SIBINOVIĆ

*

PIŠU LJUBIŠA ĐIDIĆ, NIKOLA TRAJKOVIĆ TI STANOJLO BOGDANOVIĆ

SODOBNOST

O Srečku Kosovelu

OD MAJSKOG BROJA „Sobodnost*“ je počela da donosi u nastavcima opširnu studiju o Srečku Kosovelu koju je Mark Alen napisao za francusko izdanje Kosovela. Postoji u tom razmatranju KosoveloVog života i njegove poezije svežina koju ostavljaju prvi utisci i susreti gledani kroz prizmu jednog stranog kritičara. Da bi objasnio ovog izvanrednog liričara francuskom čitaocu, Mark Alen je ovu studiju pisao gotovo kao monografiju, objašnjavajući podneblje pesnikovog zavičaja — goli primorski kras, društvenu i istoTijsku pozadinu i vrenja na kojima je velika Austrougarska brojala svoje poslednje dane, svetski rat i novo vreme, potčinjavajući sve. to rastu pesnikovog kratkotrajnog živcta i blesku njegove poezije.

Kosovel se probudio i postao svestan u kraju i vremenu kada se apsurd potpuno ra-– zotkrio i on ga nikada više nije zaboravio. Kako da se on ne rodi kao stranac kada se na toj slovenačkoj zemlji, čiji zakoniti sin treba da bude, glože jedni sa drugim Italijani, koji je traže za sebe, i Auustrijanci koji se smatraju njenim gospodarom. Ako dakle, kras pripada svima, onda Kosovel nije dete nijedne domovine: nije državljanin ni jed-

ne strane, stranac, samo to, tu

i svuda — kaže Alen.

Bogato pesničko delo Srečka Kosovela, koje obuhvata više od 12000 pesama napisanih uglavnom u poslednje dve tri godine života. kao i drugi član ci, misli, zapisi — fenomen je bez primera. Pa ipak, neka izrazita posebnost odvaja oštro ovu poeziju od velikih lirskih izliva koji imaju svoj izvot u dobu mladosti: ovde nema tragova o nemiru felesnosti. Mi

ALBKSANDAR, POPOVIĆ,

ipak moramo priznati da je doba telesnosti — mladost doba poezije. Ono najglavnije u revoluciji, koja se provlači već ceo vek, učinili su mladići (Rembo, Lotreamon) — kaže Alen. Za Srečka Kosovela, međutim možemo reći da nema tela, jer to telo je u njegovom duhu i u njemu su takođe njegov oblik, njegov prostor, njegove realne dimenzije. On je od reči napravio drugo telo, prolaznije ali i trajnije, i njime nadoknadio svoju pravu ftclesnost. Zato šio sasvim sigurno zna da mu je namenjena uloga putnika, Kosovel pokušava da živi brže od običnih ljudi, razvija se u imaginarnom svetu i zamišlja drukcije trajanje. Ali pisanjem će izgubiti karakter idealnog pribežišta pred smrću. Pesnik je mislio da u rečima doživljava hiljadu sudbina, sa njima je u stvarnosti primio na sebe hiljadu umiranja. Smrt koja mu je plavila duh, koja je jedna od najčešćih reči u jednostavnom Kosovelovom rečniku, bila je ona misao koju je trebalo završiti — međutim, ona je postala ličnost nJegovog poetskog dela, njegovo tamno srce. Čovek života u Ko sovelu je velikodušno dete, dok

je čovek smrti koji smrt ne-

prestano odbacuje da bi joj se na kraju sramno podvigao, odrasio biće obdareno strašnom jasnovidošću, kadro da svoju sopstvenu sudbinu združi sa sudbinom celoga svela. I pored pokušaja da joj se odupre, došao je čas kada više nije mogao da je istisne, ali je imao dovoljno snage da še sačuva za sebe. Iz {ih etičkih razloga je branio pesme u koje više nije verovao: više je voleo da je manji ali zdrav talenat nego negativan i bolestan genije. Svakako moramo. računati na tu dvojnost ako hoćemo da razumemo kako su mogli u Kosovelu da žive slo-

venački umetnik, evropski duh, tradicionalist i novator. (Lj. Đ.)

o

WELT UND WORT

Pisac i njegov čitalac

DA SU „DON KIHOT“, „Rat i mir“ i „Kapital“, doduše mapisani, ali odmah po dovršenju potopljeni na dno mora tako da se više ne mogu pronaći, da li bi ta dela ipak imala svoj značaj, svoju saznajnu vrednost, svoj trajan rang? I da je „Mobi Dik“ kao rukopis spaljen, da je „Ponižene i uvređene“ policija, a „Madam Bovari“ neka kiselina uništila još pre objavljivanja, da li bi ta dela imala svoju samostalnu veličinu? A ako jest, pred kojom instancom, po čijem sporazumu? I da li je veličina već u samom delu ili mu ga priznaje. neko drugi? Da li je rezultat nekog dijaloga, nekog odnosa, nekog otkrića, ili ono postoji nezavisno od toga? I, najzad, da li je svako delo jedan nepromenljiv, tako reći svršen čin, ili ono u promenljivim situacijama može da ima i promen ljivi značaj? Ko tako pita piše Sigfrid Lenc (Siegfried Lenz) u nemačkom literarnom mesečniku „Svet i reč“ — taj bez sumnje mora priznati da je svako pitanje opravdanje čitaoca, jedna prinudna potvrda. Čitalac je, misli Lemc,

Dbonajpre saučesnik ili protiv-.

nik nekog dela, njegov povere nik, njegov imitator, njegov zastupnik, njegov vis-a-vis, a to znači da je čitalac uopšte mogućnost jednog dela, Bilo šta da je delu svojstveno, tek mu čitalac pozajmljuje egzem plarnu vrednost fime što ga učini svojim. Svagda i SVUgde je poireban jedan vis-Švis, jedan čitalac, koji prima delo, oprema ga i stavlja u sranice ili mu otvara nove mo Bućnosti. Potreban je čitalac da bi delo dobilo vrednost.

Ali ko je to: čitalac? Dita se Lene, pa kaže da je na to pitanje jedan savremeni pisac odgovorio: Čitfalac? me Doznajem ga! — i da je on IZVeSnO u pravu, jer čitalac nije niko određen, niko imenovan. Čitalac, čija uloga je tako odlučujuća za „sudbinu nekog dela, posmatran iz aspekta piščevog, ostaje nepoZznato biće, koje ne pruža ni-

kakvu sigurnost, nikakvu garanciju. Sve što autor zna O njemu, to je da on s njim mo-

ra da računa u njegovoj uticajnoj anonimnosti, On ga treba, jer samo s njim zajedno može da dejstvuje — pri čemu je — naravno — bpretpostavka da u svakom delu postoji namera delovanja. Autor je, najzad, i upućen na nepoznatog čitaoca, jer ovaj mora delo da stvori još jedanput, kako bi bilo zatvoreno kao strujno kolo.

Svaki pokušaj jednog autora — veli Lenc — da zadobije

· sigurnost nađ čitaocem, da od-

ređuje njegove želje, očekivanja, nade, nije samo uzaludan nego i problematičan pokušaj, jer autor i nehotice gubi svoju slobodu u onoj meri u kojoj čitalac postaje poznat. Malo šta je za autora tako po sebi razumljivo kao oklevanje, bespomoćnost i sleganje ramenima u trenutku kad mu se postavlja pitanje: za koga vi pišete zapravo? Ako bi on to znao, mogao bi, na primer, reći: za masere, graditelje bro dova, drogeriste — i tad bi imao sam sebi da pripiše posledice. Ako se jedan auto» obraća određenom čitaocu, jednom pronađenom i poznatom čitaocu, o čijem učešću u jednom delu nema sumnje, onda bi to bilo slično ustupku. I čitalac bi hteo da očuva za sebe slobodu izbora da jedno delo prihvati ili odbije, i u fome on uspeva najpouzdanije dotle dok ostaje nepoznati čitalac. U stvari, gde se ima utvrditi suprotan razvoj trebalo bi da autor doprinese svoj deo da čitalac nikad ne postane siguma veličina. Čitalac treba — po Lencu — da dobije prirodno pravo da jedno delo pot ceni i opet ga otkrije, da ga zanemari i frenutno raspravi,

uvek i uvek ponovo, u jedan oslobodilački proces, jer samo fako se, kroz uvek nova obaveštavanja, obelodanjuje jed(A. P.)

no delo.

IZLOG

ČASOPISA

.— "zzHH HHSIČ{J—= LES NOUVELLES LITTERAIRES

Da li veliki pisci pišu loše

STARA JE TEMA o kojoj Rože Besi raspravlja u SVOm eseju »Romansijeri protivu univerzitetskih cepidlaka«.

Klodel je pisao povodom Balzaka: »Ovaj veliki pisac, ma šta mislili profesori, bio je zaljubljen u kakografiju (loše pisanje) Sent-Beva«, a Kokto je jednom naglasio: »Balzak kaže ono što hoće da kaže, i to je stile. Sve to znači da jezik jednog romana ne može da bude onaj jezik koji se hladno doteruje ı koji se obično naziva »književni«. A Anri Bara nedavno je paradoksalno zaključio: »Ako mnogi romansijeri pišu loše, to nije zato što su neverni nekom zakonu, već što nisu verni svom talentu«. I citira Albera Begena, koji smatra srazlogom da kad Balzak piše loše, to je zato što je baš mislio na stil. »L7 tada — naglašava Begen — on upada u galimatijas i lažnu otmemost. Kod njega stil ne od-

„govara onim zvučnim shema-

ma koje bi trebalo da prethode romanu i nameću se svakoj njegovoj strani. Balzakov stil nije nikad neki izdvojeni komad u nekoj rečenici, u nekom savršenstvu detalja; on je sačinjen od odnosa između epizoda, promena u registru ili rečniku, koji se sam ' nameće trenutku i radnji«. Stil romana nije jedan »izričiti obliks«, on je nešto utančanije; on je disanje, pokret, prekid, zaokret, tišina, krik. Romansijer piše da bi izrazio život koga čovek odaje samim #svojim životom. Pisanje nije za romansijera vežba, već izražavanje. Ono je vezano u svakom trenutku za ono što je on Onog trenutka kad piše, ili je to bio, ali nikad nije stalno, i verovatno da sledećeg trenutka neće više to ni biti. Uostalom, ništa mi nije toliko jasno kao poređenje kod jednog istog pisca, stil dva -dela, jedan potiče iz romana, drupi iz književnog sastava, Tako kod Sartra, ma primer, treba uporediti stil njegovih romana i njegove autobiografije »Reči«. Kakvo iznenađenje: u svojoj autobiografiji Sartr piše na »klasičan« način. Kao da je promenio svoj

RUSKAJA LYTERATURA

Zaboravljena knjiga o „ruskoj duši“

NAPIS IL. Krutikove „,„Suvodol, povest-poema 1. Bunjina“ (objavljen u drugom broju ovog časopisa koji izlazi četiri puta godišnje), zanimljiv je ne samo po tome što otkriva neke nove momente u jednom od najboljih ali i najmanje poznatih dela inače i kod nas nedovoljno poznatog „Bunjina, koliko po nekim podacima koji osvetljavaju uzroke i korene pozitivizma, koji je i na poslerevolucionarnu literaturu imao značajan uticaj.

Momenat nastajanja jednog od najoriginalnijih, najsloženijih i najprotivrečnijih Bunjinovih dela, „Suvodol“, naime, poklopio se sa momentom njegovih umetničkih preorijentacija i sa momentom istorijske potrebe da se kulturne, nacionalne, socijalne i istorijske osnove života u Rusiji pre-

ispitaju i prevaziđu. Tada je

profesor V. O Ključevski držao kurs ruske istorije, nastojeći da slušaoci shvate „dopustive i nametnute“ greške wu istorijskom vaspitanju ruskog naroda; tada je I. P. Pavlov

stil, ili ga je naročito negovao, doterivao. Upravo, promenio način pisanja. Inspirisanost, koju je opisivao Buvil, ustu. pila je mesto ledenom ispiti. vaču Sartrovog detinjstva, a ovaj se više nije mogao izra. žavati na Sartrov način,

Jedan fenomen pada u oči, a taj je što se događa đa ti negovatelji svog stila, stva. raju dela nižeg reda. Jer, za. ista, ona su lišena daha i inspiracije. Književno pred. viđeni, književno ostvareni, u njima ni jedna rečenica ne ramlje, nema težine koja'bi dokazivala da je uzlet težak — ali čitavo delo me poleće, Postoje mnoga dela »sjajno napisana«, i koja ushićuju sve one koji pišu ili kritikuju. I takvi tekstovi su uživanje za nas, književne sladokusce, ko. ji volimo »delo dobro sači. njeno«, ali široka publika ga ne prima rado.

Evo i dva primera: Anato-. la Fransa i Flobera. Prvi je rekao povodom Rablea: »Svi veliki pisci pišu loše. Tako bar profesorske cepidlake tvrde. Veliki pisci su plahoviti,

snaga njihovog rečnika, intenzitet njihovog bojenja, smelost njihovog obrta zbunjuje sitničare«. A Flober, u svom pismu o Balzaku i o onima koji imaju snage, kaže: »Ovi nemaju ni potrebe da prave stil, oni su jaki i pored svih svojih grešaka, i možda baš zbog tih grešaka oni su i jaki. A mi, mali, mi vređimo samo zbog potpuno dovršenog dela«. | Barbej d'Orevili uzviknuo je jednom: »Oh, pisati, ko će me tome naučiti! Vajari ima· ju manje muke sa“ delanjem' tvrdog mermera, nego mi što se bakćemo sa dva strašna bloka: iezikom i mislima«. Pa da li ie on, zaista, umeo da piše? Međavno je uašo u eđiciju »Plejade«. u tai Panteon francuske velike književnosti. A osamdeset gođina je prošlo od njegove smrt. (N. T.)

pisao đa je „lenjost, nepreduzimljivost, ravnodušnost (...) prokleto nasleđe kreposnog prava; tada je Koroljenko pisao svoj ogled „Turčin iI mi“, a Gorki svoju knjigu „Po Rusiji“. U to vreme je Bunjina počela da progoni ideja da, na porodičnim predanjima svoje loze, stvori širu sliku ruskog života i ruskih naravi. I pošto su se upravo tada rađsli njegovi lični nazori o istoriji, o prošlosti Rusije, o ljudskim karakterima u njoj, on je sam preuzeo jedno putovanje, s koga je pisao: „Opet sam celom dušom osetio ovu Rusiju... Opet me je uzbuđivalo fo koliko je ogromna, divlja, pustošna, složena, ušasna i dobra ona“. ' I tako je tada, za razliku od

„Sela“, u kome preovladava gorko-gnevni i tužan glas autora koji priča o sadašnjim bedama Rusije, nastao „Suvodol“, u kome su se tuga i bol slili s elegijom, s lirikom, s o” praštanjem od prošlosti, opraštanjem u kome je zvučala ljubav, poezija, tuga ali i ozlošeđenost potomka prema precima, želja da se ovekoveči ta prošlost i da se trezveno analiziraju njene svetle i tamne i tragične osnove. Bez obzirn na sve razlike u političkim pogledima, kaže dalje Krutisova, važno je da su Bunjin, Gorki i Koroljenko, u predvečet)u revolucije, osetili neophodnost upornog izučavanja ruskog karaktera, osnova istorijski uslovljene ljudske psihike, jer su dobro razumeli kakav ogroman rad valja uložiti da bi se iskorenile vekovne naslage u strukturi osećanja i mišljenja ruskog čoveka — fatalizma i Tanatizma, ropske poniznosti i despotizma — velikog strpljenja i anarhističke samovolie, sampnoslobađanja i povišene e mocionalnosfi, nespremnosti Pa samostalno, inicijalivnno sazdovanje i nenaviknutosti na postojanu svrsishodnu akci'u · (S, B.)

KNJIŽEVNB NOVINE

i