Književne novine

NIITIKA

SMRT PREOKREĆE ODNOS između stvaraoca i tvorevine, Delo nastaje i opstoji zahvaljujući ličnosti SVOg autora; no, posle autorove smrfi, njegov lik traje snagom njegovog dela, Kada na pokojnikovu tvorevinu padne senka njegovog svežeg: groba, onda se pokojnik vidi — na kraju krajeva jedino u Svetlosti te tvorevine. Ovakav obrt potencira relativnu važnost Jurkovićevog esejističko-kritičkog ostvarenja, a skupa s njom — i neophodnost ob. jektivnog i skrupuloznog preocenjivanja OvOg OPpusa.

Pod udar tog. preocenjivanja pada, naročito, sud o pokojnom Jurkoviću kao poslednjem Mohikancu estetičkog konzervatizma. U stvari, navedeni »sud« je predrasuda, Jer, u svom načelnom i časnom ratu protiv takozvanog modernizma, Jurković je vojevao za nepatvorenu modernost koju je definisao kao plodno ukrštanje fantastike i plebejstva, nalazeći njene najzrelije plodove u poeziji Garsija Lorke, Antonija Mačada, Gabrijele Mistral, Salvatora Kvazimoda i »poznog Elijara« (ogled »Gluhi monolog«). Najposle, nasuprot tradicionalnom dogmatizmu koji je od književnosti zahtevao neodložan odgovor na razmatrana pitanja o čoveku i svetu, maš cesejist je tvrdio da je pisac pozvan da »postavlja pitanja« (»Kritička riječ Tomislava Ladana«).

Na ovakvo preocenjivanje obavezuje nas, u prvom redu, Jurkovićeva posmrtna knjiga, njen značajni predmet i njen natprosečni, ranije ignorisani, kvalitet. Ovde, taj kvalitet ne prosijava toliko kroz autorove nove tekovine, koliko kroz izvesne trajne vrednosti koje je Jurković aktuelizovao i reafirmisao. Baš u njemu se i sastoji dominantna odlika Jurkovićevih tekstova o raznolikim ostvarenjimz. naših starijih i savremenih pisaca: Novaka, Matoša, Cesarca, A. B. šimića, Gorana, Lalića Zupančiča, Ćopića, Ladana... Pri tom, u potadini tih konkretnih književno-istorijskih pojava, Jurković je uspeo da nazre i da rasvetli neke opštije probleme umetnosti, kao što su problemi poezije, kritike ili monografije.

Raznovrsnost predmeta upućivala je ese-

PROŠLO JE VEĆ prilično vremena oikako se pojavila knjiga Vojina Milića „Sociološki metod“, To je poslednji u nizu radova ovog istak· nutog naučnog radnika koji se već više od jedne decenije bavi proučavanjem metodologije socioloških istraživanja. Njegovo izvanredno filozofsko i sociološko obrazovanje, dugogodišnje sistematsko bavljenje ovim predmetom i odanost svom pozivu pokazali su se potpuno u ovoj knjizi koja je, stoga, nesumnjivo njegovo do sada najvrednije delo, a sasvim je sigurno da ide i u red najboljih i najiscrpnijih studija o sociološkom metodu koje su izašle ispod pera naših autora. Šteta je samo što o njoj u našoj javnosti nije bilo više reči, jer ona po svojim kvaliteima to zaslužuje.

Mnogi od onih koji se interesuju za dela koja se objavljuju u „Biblioteci savremene filozofjje“, a koju izdaje renomirana beogradska izdavačka kuća „Nolit“, zapitaće se otkuda to da, jedna knjiga 8 ovim naslovom bude objavljena upravo u ediciji u kojoj su do sađa objavljivani isključivo filozofski radovi jednog Bertranda Rasela, Džona Diuia, Džordža Edvarda Mura, Alfreda Fjera, Sarvepalija Radakrišnana, Adama Šafa, Mihaila Markovića, Svetozara Stojanovića i drugih naših i stranih izTazito filozofskih radnika. Međutim, sadržaj ove

ijige i način na koji se u njoj tretira sociolo1 metod otklanjaju svaku sumnju u to da joj nije mesto u ovoj ediciji. O tome je sam autor pisao u predgovoru da se „celovitija zamisao o sociološkom metodu ne može izgraditi bez odTeđenog shvatanja sociologije kao nauke, kao ni bez temeljitog proučavanja osnovn:h metodološhih stanovišta koja su se u njoj razvila u toku njene istorije“. Zato je kod njega vidna težnja a se izlože osnovne pretpostavke, struktura i Taznovrsni postupci „racionalne misli o ljudskom

KNJIZI MLADOGA PROZNOGA PISCA Ljubiše Jeremića »Jutro mudrije« u našoj, kritici Mlje posvećena pažnja koju ona izvesnim svoLM kvalitetima zaslužuje. A ti kvaliteti su, da ažem odmah, u zanimljivom i mahom uspe šnom ispitivanju različitih mogućnosti nove lističkog oblikovanja, u simboličnom, često grosnom predstavljanju pojedinih karakteri Stičnih situacija savremenog čoveka i u, najzad,

Jezgrovitom i leksički bogatom izrazu.

Može začuditi i prijatno iznenaditi kod mladoga pisca tako razvijena svest o složenim štrukturalnim problemima s kojima se savreMeni pisac nužno suočava u stvaranju moderne Toze, Jeremić se u svojoj knjizi nije predstavio

) Zagovornik samo jednog modernog nove lističkog postupka, već je primenio i preispi-

i neke klasične novelisiičke postupke i oddio je svoj stav prema njima. Pripovetke "Plač Jeremijin« i »Pčelar«, na primer, stvarane šu klasičnim pripovedanjem događaja od stra-

M pripovedača, s naglašenijim isticanjem sag čina otipOVedanjn i već klasičnih sredSava kojima se takav postupak ostvaruje. I a i druga pripovetka, mada u kontekstu cele knjige delija kao svedočanstva o prevazi(mom odnosu autora prema jednom noveliiHčkom postupku, pisane su veoma čisto i znaŠčki. »Plač Jeremijin«, mada se u toj pripoveci aslućuje parodijski odnos autora prema noveištičkom postupku koji primenjuje, veoma Je Mpečatljiva povest o starčevom traganju, u burIm danima rata, za lešom svoga sina.

i Moderniji i složeniji postupak pripovedanja n, DPripoveci »Rekvijem«. Pripovetka je pisai u trećem licu i pripovedač opisuje „događa: koji se zbivaju, postupke novelističkih lič+OSti, njihov odnos prema svetu koji ih okruce ali sve to objektivno, bez ikakvih intervenija, s naglašenom distancom. Posebna pažnja a Poklonjena beleženju utisaka centralne ličUsti, opterećene dvostrukim rastankom, sa : *m, koji je umro, i sa mladićem, koji je otputovao. U tom registrovanju utisaka u izvesnim j'mucima stiče se iluzija da se ti veoma iasno konkretno ocrtani senzitivni utisci prate nc i Srane, s tačke gledišta pripovedača, veš Tutra, s gledišta novelističke ličnosti.

KNJIŽBEVNB NOVINE

jista na odgovarajuću raznovrsnost postupka, na sadejstvo istorijskog, psihološkog i estetičkog metoda, najzad — i naročito — na konvergenciju poetskog i naučnog prilaza Uumetničkom ostvarenju. U svojoj kritici, dakle, Jurković je usvajao istu onu »poliperspektivu«, koju je odbacio u poeziji, čmeći je odgovornom za »prevlast irealnog i iracionalnog«. Izgleda, međutim, da ona ne mora, ni u kritici ni u poeziji, dovesti do ove »prevlasti«, odnosno do »gubljenja centralne perspektive«. Tako, Jurkovićev kritički pogled nesumnjivo je centriran u društveno-istorijskoj perspektivi; pa ipak, njegovo obzorje obuhvata, podjednako, i, psihološku i estetsku dimenziju dela. Štaviše, zalazeći u estetsku dimenziju umetničkog fenomena, Jurkovićeva kritička sonda dodiruje mogućnost razvoja izvesnih posebnih, još za-

kržljalih vrsta ili podvrsta: poetskih nekrologa

i književnonaučnih pamfleta. Ta sonda, još dublje prodire u psihologiju stvaralaštva, okrivajući u njoj (na primer) »brzinu koja ubija«, »opsesiju materijala«, »laku senku tuge i jedva primetne jronije«, »muku prve rečenice, one koja daje ton cijelom djelu«... i tako dalje.

Vojin Milić: „SOCIOLOŠKI METOD“,

„Nolit“, Beograd 1965.

društvu i čovekovom položaju u njemu“, što je, u svojoj biti, „filozofski problem“ koji svakako „prevazilazi granice sociologije“. Možda bi se jedino, imajući u vidu baš ovu koncepciju, moglo prigovoriti autoru da ie poglavlja u kojima se raspravljaju sociološki metodi i postupci koji se obično smatraju rutinskim delom metodologije (posmatranje, razgovor i upitnik, upotreba istoriografskih podataka i drugi) opteretio suvišnim detaljima. Ali, opet, ako se pođe od toga da ova knjiga ima višestruku namenu, od kojih je jedna i ta do može da posluži kao udžbenik studentima sociologije i, uopšte, da bude od koristi svima kojima su potrebna najrazl:čitija znanja o sociološkom metodu, onda se ova opširnost može opravdati.

Ima u Milićevoj knjizi jedna daleko značajnija stvar o kojoi bih hteo da ovde nešto kažem. Naime, ono što je za Milića karakteristično to je njegovo nepokolebljivo verovanje koje, doduše, nije nigde eksplicitno izrečeno ali koje izbija iz svake rečenice — u mogućnost sociologije kao pozitivne nauke — sociologije u kojoj jedna teorija neće dolaziti u koliziju s o-

Ono što je u pripoveci »Rekvijem« ipak samo iluzija, u pojedinim pripovetkama knji, e »Jutro mudrije« je veoma određeni novelistički postupak. Dvostrukost gledišta predstavljanja bitna je karakteristika tih pripovedaka. „pr poveci »Povratak« gov deo pripovetke ispričan je u prvom licu, ali već u samom pripovedačevom pripovedanju dolazi do promene planova pričanja. Pričanje s tačke gledanja pripovedača zamenjuje se, jednom rečenicom doduše, pričanjem s tačke gledanja novelističke ličnosti: »Zvuk koji je s ulice dopirao bio je neobično oštar i nametljiv. Mladić je pokušavao neprestano da čuje nešto drugo, nešto kao pucketanje svetlog lišća na platanima. Zvuk sa ulice neprestano se dizao, kao da ih je dvojica ı žele da se nadglašavaju. Brujanje autobusa, koje nmnedeljom jedino remeti tišinu ove ulice, izgledalo mu je prijatno i daleko. Odbacio je doručak i koračao po sobi. Zatim je pošao k vratima, pa se vratio i podigao Žžućkastu Jaknu. Začudo, nešto teško leži u desnom džepu. Kamen? Nečija šala? Mrzi me da pogledam«. Do promene planova došlo je veoma nenametljivo, a takva promena je priprema za prelazak na pričanje u prvom licu. Ceo drugi deo ispričan je s gledišta novelističke ličnosti, u prvom

Svetiljka u magli

Marijan Jurković: „OGLEDI I KRITIČKI DNEVNIK“,

„Nolit“, Beograd 1966.

Baš u toku psihološke sonđaže, kritičarevo saznanje dostiže intenzitet punog doživljaja i prisnog saživljavanja sa piscem, — intenzitet koji kritičkom stilu daje kvalitet i toplinu poetskog izraza. Prema tome, naučni pristup upravo tu konvergira sa poetskim prilazom delu.

Ova konvergencija ostvaruje se u prostoru kritike. A Jurković se u tom prostoru oseća, zaista, kao »kod svoje kuće«. Takvo osećanje daje udarnu moć njegovom načelnom i još uvek aktuelnom protestu protiv »panegiričke kKritike«, koja »prenebregava osnovni princip svake Kritike, njeno kritičko načelo«. Veran rečenom načelu, ovaj kritičar je hrabro negirao »nove« tekovine koje ne mogu da traju u budućnosti, kao i »trajne« vrednosti koje nisu sposobne da se obnavljaju u sadašnjici; ukratko, on je odbijao »večnu« pseudoklasiku, ne manje nego kratkovečnu »modernost«.

Ukoliko se savremena »protejska« ese jistika uopšte daje uhvatiti mrežom definicije, ona se može definisati jedino kao integral na kritika: kao sadejstvo naučnih metoda i poetskog potencijala u RKkoncentričnom »na-

Sociologija kao pozitivna nauka?

stalima nego će značiti samo njeno dalje izgrađivanje, sociologije koja će biti takva da će moći da obuhvati svu društvenu stvarnost, pa čak i one „fluidnije“ oblasti društvenog života (na primer, kulturu i umetnost). Ako sociologBija još uvek nije dostigla onaj stepen naučnosti koji on čvrsto veruje da ona može dđostći,

to je uglavnom zbog toga što je sociologija još-

mlada nauka i što je društvena stvarnost koJom se ona bavi veoma složena pojava, kudikamo složenija nego, recimo, fizikalni svet, i, kao takva, mnogo teža za egzaktno, naučno ispitivanje, Naučna feorija za Milića je nešto što je u najvećoj mogućoj meri adekvatno stvarnosti i, sledstveno tome, moguća je samo jedna naučna teorija (jer samo jedna teorija može biti naučna) o jednoj društvenoj'pojavi, samo jedna naučna sociologija. U mogućnost takve sociologije on je toliko ubeđen da je sasvim zane-

mario činjenicu da danas u svetu postoji vrlo veliki broj razn:h shvatanja sociologije, od kojih svako ima osnovanih pretenzija da se smatra naučnim, dok se po nekim svojim bitnim

Knjiga koja obećava Ljubiša Jeremić: | „JUTRO MUDRIJE“,

Univerzitetski odbor SSJ Beograd, 1965.

licu, a time se i novelistička ličnost i novelistička realnost osvetljavaju s nešto izmenjenog ugla. .

Za novelistički postupak izvesnih Dripovedaka „knjige »Jutro mudrije« karakteristično Je prisustvo ličnosti koje nose isto ime, Đokimir, a koje se u izvesnim slučajevima, između sebe razlikuju (u nekim pripovetkama reć je o istoi ličnosti). Davanjem istog imena različitim ličnostima u različitim pripovetka: ma Jeremić je izgleda želeo da istakne identičnost funkcija tih ličnosti u strukturi pri povedaka. Bilo da je pripovedanje u prvom ili trećem licu centralne ličnosti u bitnom su odnosu prema toj drugoj ličnosti, a. posred stvom tog odnosa se najpotpunije predstavljaju. U pojedinim pripovetkama Đokimir se i ne pojavljuje, ili se pojavljuje samo u jednom trenutku, ali njegovo prisustvo je ipak u središtu pripovetke. U izvesnim pripovetkama funkciju Đokimira vrše druge ličnosti, a naročito je, u tom smislu, efektna ličnost u pripć veci »Meden polje«, o kojoj pripovedač, sve do razrešenja pripovetke, govori kao o lično sti srednjeg roda. Takve ličnosti su, ponckad,

adu« na zagonetku umetničke vrednosti. Jur-

Rovićevi kritički ogledi, očevidno, udovoljavaju datoj definiciji esejistike. Ali, baš zato, njoj ne bi odgovarao njihov raspored u ovoj knjizi, naime — njihova podela na esejistiku i Kritiku, (na »oglede« i »Kritički dnevnik«). Bez obzira na ovu spoljašnju podelu, unutarnji sklop Jurkovićevih tekstova poklapa se sa opštim, bitnim sastavom esejistike. A taj sastav omogućuje svakom esejisti da izrazi svoju samosvojnost. Svaka esejistika je podjednako komponovana od naučnih i pesničkih sačinilaca; međutim, zavisno od mnogobrojnih okolnosti, uglavnom — od prirode SVOga predmeta i svoje ličnosti, razni esejisti stavljaju naglasak na razne komponente o kojima je reč. U Jurkovićevoj esejistici, istorijska sastavnica izgleda jače akcentovana od one teorijske; pri tom, unutar njenog istorijskog, sloja, naglasak bi padao na obilnu i solidnu erudiciju, kao i na čitak, pitak književni stil koji kritičku interpretaciju preobražava u sažetu, autentičnu rekreaciju interpretiranog dela: »Crni konjanik smrti neumorno juri, zatočen u pesnikovoj lubanji« (rekreacija pesničke vizije Branka Miljkovića). Snagom ovakvog stila, literarna povest u Jurkovićevim ogledima diže se na nivo svojevrsne umetničke pripovesti o piscima i njihovim poduhvatima. Ista snaga karakteriše Jurkovića kao pesnika i pripovedača koji nije pisao poeme ni novele, nego kritike i eseje. .

Uprkos Jurkovićevoj subjektivnoj naklonosti prema istorijskim fenomenima, teorijske teme njegovih ogleda danas imaju veću objektivnu važnost nego pomenuti fenomeni. To su teme o modernosti, o poeziji, o kritici, o funkciji i smislu umetnosti. Na žalost, ta bogata i zaista goruća tematika preliva se preko okvira ovoga škrtog prikaza. Pa opet, ovde sc mora insistirati na Jurkovićevom predlogu za rešenje onoga čvornog problema, koji se rezimira »večnim« protivrečjem između društva

(Nastavak na 4. strani:

Radojica Tautović

" konstitutivnim elementima fo ni za jednu od njih ne bi moglo tvrđiti.

Ovo verovanje, međutim, nema, po mom dubokom ubeđenju, realne osnove. Danas je u so= ciologiji situacija još uvek takva, a moj je utisak da će ovo stanje potrajati još dosta dugo, da ona vrlo mnogo interferira sa filozofijom odnosno u sociologiji su, iako je sasvim prestala da se meša sa filozofijom istorije, mnoge teorije filozofske u tom smislu što je društvena stvarnost toliko složena, bogata i raznolika da se s pravom može pretpostaviti da može uvek da joj promakne nešto nezapaženo, nešto što ona nije obuhvatila ili, zbog načina prilaženja, nije ni mogla da obuhvati. Uz to za društvenu stvarnost bi se moglo reći da je sastavliena iz vrlo mnogo međusobno nezavisnih delova i mogućnost postojanja više teorija koje će se slagati sa stvarnošću a koje protivreče jedna drugoj pctvrđena je potpuno kako istorijom tako i sadašniim stanjem u ovoj nauci. Zato je preobraćanje sociologije u pozitivnu nauku. ako do toga ikad dođe, stvar veoma daleke budućnosti i, u svakom slučaju, s tim ne bi trebalo da se računa kao s gotovom činjenicom. Koncepcija sociološkog metoda koji će svojom primenom učiniti da se ova mlada naučna d'sciplina uvrsti u red pozitivnih nauka kao što su prirodne i matematičke nauke nema niti, po mom mišljenju, može imati neku veću praktičnu ili teorijsku vrednost.

Ali ostavimo na stranu verovanja. Ova knjiga znači, istina, jedan pokušaj zasnivanja sociologije kao pozitivne nauke, ali koji će, bez obzira na to da li će ikada biti potvrđen ili neće, u svakom slučaju unaprediti empirijska islraživanja društvene stvarnosti.

Aleksandar Miljković

.: ar ozima auu arenu ir ana az zuuu__A |

i veoma celovito predstavljene (Đokimir u pripoveci »Povratak).

U pripovetkama u kojima je dominantno pričanje u prvom licu potpunije se ispoljava odnos novelističkih ličnosti prema objektivnoj realnosti u kompleksnom značenju reči, a vred nost tih pripoveđaka je u karakterističnosti i simboličnosti situacije koja je u njima pređstavljena. Centralne ličnosti pripovedaka »Graditelji«, »Iz mišje rupe«, «Slepi putnik«, a i nekih drugih pripovedaka, su ljudi samotnici, čvrsto zatvoreni u zidovima svojih ličnosti. T= ličnosti i žive u »mišjim rupama«, u svojim »skrovitim gnezdima«, neposredno izdvojeni iz društva, lomeći se pred pitanjem sa koje bi strane zida trebalo živeti, ili u neprestanom strahu da ne budu zazidani u temelje jedinstvene ljudske građevine. U pripoveci »Slepi putnik«, međutim, ličnost takvoga tipa je s onu stranu zidova, u jednom teretnom vozu kojim putuje, kao slepi putnik, u nepoznatom pravcu, uzaludno se trudeći da vidi lokomotivu. U tom simboličkom putu ličnost će upozZnati samo stražara na kraju kompozicije (Đokimira) i različitim trikovima će pokušavati da privoli stražara da je ostavi u njenom skrovištu. |

I kada pripovetke piše u trećem licu, i ka-

da ih piše u prvom licu, rečenica Liubiše Je-

remića je kratka, jezgrovita, izrazita. On zna da je lomi i invertuje, zavisno već od SVOZ odnosa. prema pripovedanju, ali je postojano sažima. Iz svojih pripovedaka on ne isključuje fabulu, ali u okvirima same fabule ili vrši neprimetna pomeranja ftemporalnih planova, ili fabulu ne dovodi do razrešenja, parodijski je osvetljavajući, ili fabulu predstavlja kao privid. Pripovetke Ljubiše Jeremića su veoma dinamičke, a događanje je u njihovoj osnovi. Deskripcije gotovo i nema, mada predmeti u njegovoj pripoveci igraju vidnu ulogu.

Knjiga »Jutro mudrije« je umnogome eksperimentalna knjiga, knjiga mladoga pisca koji tek. otkriva svoj put ka pripoveci, ali i takva knjiga traženja rečito svedoči o njegovom falentu, o njegovoi obrazovanosti i umešnosti. Zato je to knjiga koja obećava.

Aleksandar Petrov