Književne novine

Svetozar VLAJKOVIĆ

JEDNA OD NAJČEŠĆIH ZAMERKI našoj književnosti, naročito dramskoj, upućivana s posebnom gorčinom poslednjih nekoliko godina, odnosi se na bledo ili iskrivljeno prikazivanje stvarnosti, a jedno od proskribovanih sredstava pisaca jeste bekstvo u mit. U prvi mah, ovakve opaske, koliko su gorke toliko su i opravdane: priličan je broj dela koja koriste davno skrojenc sheme, davno osmišljene likove i već sasvim određene dramske radnje uprkos tome što naše realno iskustvo svakodnevno ispunjavaju sasvim druge okolnosti, pa čak, usudimo se reći, daleko dramatičnije, i utoliko zahvalnije za. umetničko uobličavanje nego što su te oveštale, udžbeničke, kliničke, biblijske kitice reči kojima pridajemo tako neočekivano značaj realnog. Ali, čire zagrebemo tu reč Stvarnost, pre no što kročimo «dalje, zaneti njenim prividno jakim argumentima, nailazimo na paradoks: zar ta stvarnost koju bismo želeli da nam izražava književnost kao jedno svojevrsno obasjavanje naših mogućih života, ta stvarnost u neprekidnom nastajanju, ne nastaje takvom Kkakva je nastajanjem baš te i takve mitske literature, u onom delu, naravno, u kojem je tekuća literarna produkcija deo stvarnosti? Ili, jednostavnije: umetnost nikađa ne odražava neko drugo vreme već ono u kojem nastaje. Zahtevi gorkih kritičara su otuda ponekad veoma čedni: Stvarnost je za njih kolač koji pisac valja da proguta kako bi njegovo delo zatim nastalo prostim procesom varenja. Pisac, dakako, taj kolačić vidi kao tortu čiji šlag i krem mogu postati pogibeljni za njegova krhka vilinska krilca. I on se radije vraća mitu kao surogatu stvarnosti, priznavajući tako unapred slabosti svojih jezičkih apaTatura. I nije mu lako, pri tom, bar kod nas, gde svaki drugi konkurs zahteva temu »iz našeg savremenog

životac, ·

Oikako je Rejmon Keno »Stilskim vežbama« pokazao nemoć reči da odslikaju jedno realno staTe sveta, mnoga strahovinja staTijih pisaca. (židova, na primer, ili još. ranije Floberova) su se, obis transcendentalna svojstva stvari uvek nadilaze kreativne moći pisaca. S druge strane, spontana dejstva reči omogućavaju novi pristup književnom delu: ono postaje SVoJevrsna egzistencija, kao kamen, riba, pisaća mašina, u njemu vladaju osobene zakonitosti koje uvek

„iznova valja ispitivati.

Shvatanjem da realistička literatura nije moguća ni pod kakvim uslovima nastupilo je doba surogata. U drami isto kao u slikarstvu, muzici, kao u trgovini uostalom. Ežen Jonesko ne govori uzalud povodom izvođenja »Žaka«: »U »ĆelaVoj pevačici« ličnosti govore jezikom napravljenim od najisvakodnev nijih, najotrcanijih klišea, govore takvom običnošću da je komad zbog toga postao neobičan. Da nisam pročitao »Stilske vežbe« Rejmo na Kenoa, mislim da se ne bih usudio da predam »Ćelavu Dpevačicu«, ni išta drugo, nekoj POZOTIŠnoj družini«. f |

TI tako, realno u umetnosti postaje delo organizovano na takav način, sa takvim sklopom i međusobnom povezanošću elemenmata, da pred nama dejstvuje kao jedno novo biće bez obzira na stepen odražaVanja tzv. realnosti ili stvarnost. Delo postaje realnost, a ne postaje ono delom fime što odražava TCalnost. Otuda, u tom smislu, pomenuta »Ćelava pevačica« je realističkije delo od, recimo, »Rata i mira« jer se Jonesko potrudio da načini dramu koja će postati realno biće, dok je Tolstoj pisao uveren da ćc Svojim romano muspeti da odslika realnost. Prirodno je da pri tako izmenjenom shvatanju svesta moerni čovek sasvim drukčije proceTjuje umetničku zaostavštinu iz Prošlosti, ceneći često i nađalje mnoga uvažena dela ali iz sasvim Tupačijih razloga,

»U početku bejaše Reča. (S kavom božanskom upornošću još Uvek važi ova misao i kako je te-

o shvatiti je ponovo u potpunosti). Postojao. je svet, nem i sloŽen, jedno glomazno biće bez imena, bez trajanja, bez reda. Kažem 1 postoiao? Kao takav nije ni DOStojao. Postojao je samo iz aspekta našeg današnjeg spacijalno-tempoTalnog logičkog mišljenja, Pre Dpolave čoveka, čoveka svesnog svog Postojanja, taj svet nije mogao biti Tepistrovan, to je bio svet bez sve-

TRAGIČNI RASKORAKHN: ČOVEKA I SVETA

je prvo svesno biće iz čiste neophodnosti da se orijentiše u tom haosu smislilo Reč, koja je za njega otađa bila čista realnost sveta, Kad god zamišljam tegobu prastarih ljudi uvek ih vidim kao mucavce, koji grcaju, trzaju se, grizu, zbunjeni pred svetom kome treba dati ime, što više imena, što više reči stavljenih u međuzavisnost, kako bi preko njih, kao pomoću surogata obezbedili sebi sigurnost u jednom Ttučem i nepoznatom svetu. god o njima mislim uvek ih vidim kako stvaraju mitove, kako tajanstvene sile sveta slažu u reči i tako se oslobađaju straha.

Nije nimalo čudno što je drama nastala relativno kasno, posle drugih fundamentalnih „umuetinosti. Bilo je neophodno da pre toga budu stvoreni mnogi mitovi, da se čovek oseti dobro u jednom poznatom svetu kako bi mogao da se igra. Suština drame je da ona Ppočiva na Poznatom. Gledalac mora odmah da prepozna osnovne ocdnose na sceni: mesto, vreme, radnju. On mora da zamisli mogući tok igre pre no što igra zadobije svoj pravac, U samom nastajanju drame mit je nužno morao da odigra presudnu ulogu. I odigrao je. Grci su poznavali svoje mitove i njihovo stavljanje na scenu bilo je samo dođavanje jednog novog kvaliteta, tačnije omogućavanje još jednog načina postojanja mitova,

Radomir MIĆUNOVIĆ

Kad:

Trebalo je đa prođe dosta vremena, da bi se drama oslobodila mita, ako ga se uopšte ikad oslobodila; oslabađajući se starogrčkog mita evropska kultura je uporedo stvarala svoje mitove, svoje karaktere, sudbinske odnose koji više nisu počivali na fatumu kao u Sofoklovim dramama, već na dobro poznatim odmosima koje je proizvela feudalna a potom kapitalistička organizacija društva. A drama je nast4vila da živi na Poznatom i u pojedinim periodima doživljava procvat sličan onom u slavno doba trageije kada je pozorište zameajivalo hramove, kada su ljudi, napuštajući scenu, odlazili kućama pročišćeni, osvešćeni, stabilizovani makar za jedno kratko vreme — do sledeće predstave.

Ono što se za poslednjih „pola veka desilo sa dramom, od Alfreda Žarija naovamo, predstavlja svedočanstvo prvog ređa o propasti mitova, i iznenađenje prvog reda: pozorište je nastavilo da živi! Ljudi su shvatili pravi smisao mita. Izgubljeni sa mitom i bez mita, oni su mogli da ga odbace bez žalienja. I vrhunski majstori pozorišta su to i učinili: Žari, Vitrak, Žene, Jonesko, Pinter. U svetu bez iluzija moguće je i pozorište bez mita. Jedini preostali mit je čovek, sam, ogoljen, potopljen u reči i dela čije mehanizme odjednom više ne poznaje, opterećen saznanjima a istovremeno neuk, snažan sa

svojim sabijenim atomima vodonika a nesposoban da ih kontroliše. I može se reći da pozorišna scena nikada u istoriji nije bila tako prazna, ni tako puna, jer je naseljava samo čovek: sve i ništa. Pa i to je već jedan mit za sebe i Pol Valeri bi se, bez sumnje, nasmešio pred takvim rečima: »Šta bismo bili bez pomoći onog što ne postoji? Samo malenkost, a naš duh sasvim nezaposlen venuo bi, da mitovi, gatke, pogreške, apstrakcije, Verovanja i čudovišta, pretpostavke i tobožnji problemi metafizike nisu ispunili apstraktnim tvorevinama i predstavama naše dubine i naše prirodne tame«. Dođajmo još i ovo: da nije filozofski orijentisanih pisaca ovog veka (Sartra, Kamija) koji su hteli od pozorišta da načine primenjenu filozofiju, mit, osim u njegovom konačnom značenju, bio bi potpuno izbačen sa pozornice. Sartru je, na primer, u »Muhama« mit poslužio kao idealno sredstvo za interpoliranie vrednosti slobode i nužnosti, a da ne govorimo što mu je skratio trud oko formiranja dramske radnje, u zasnivanju likova, pri ekspoziciji i tako dalje. Neki naši dramski pisci su osetili koliko su zahvalne mitske sheme za organizaciju jednog komada. Čitava drama je gotovo tu, kao na tanjiru. Potrebno je samo »osavremeniti« mit, igrati se na način moderan, prilagoditi poente, sprovesti, jednom rečju, sopstvenu filozofiju. A da li je svega toliko potrebno? Ne kriju li mitovi izvesne snage koje se ne daju prilagođavati kako se kome ushte? Nisu li oni ipak kristalizacija misli koja želi da pronikne u tajnu? Grci su bili životno vezani za svoje mitove, pomoću drame oni su ih samo pojačavali, dovodili sebe do obasjavanja. Sartr je prethodno stvorio filozofiju koja je u odnosu na njegove drame već bila svojevrsni mit. Od čega su pošli i polaze neki naši savremeni pisci? Njihov izbor je puka slučajnost, potreba da se izađe iz nestašice koju nudi preobilie. Kako to razumeti? Drama proističe iz poznatog, rekosmo, ona se oslanja na tipsko, ona nikad ne polazi od nule. U ovom našem društvu, međutim,” odigravaju se munjevite promene, nezahvalne za dramska fiksiranja, pogotovu ako aspiracije prevazilaze saopštavanja isključivo lokalnog značaja. Pisci to znaju. Oni znaju i mnoge druge stvari: nema drame od lokalnog značaja, kada je reč o drami selektivnost je nemilosrdnija nego drugde. Ili-ili, Toliko je drama iz našeg života već objavljeno, a koliko se održalo? Okupacija, oslobodilačka borba, izgradnja, ostaci starog društva, radničko samoupravljanje, sve te teme su već našle svoje autore po ko zna koliko puta. A koliko se održalo? Možda mi nismo dobili od rata naovamo jednog izrazitog dramskog pisca koji bi uspeo da preko našeg miljea dostigne univerzalne ideje, Disca koji bi ostalima ukazao put. To je jedan od mogućih odgovora i ne tako, nemoguć, Ali u fom slučaju ono vredno u jednom takvom mogućem delu ne bi bilo iznošenje nekih »naših istina« već bi to moralo biti istinitost od univerzalnog značaja. I pored svega toga, ipak, naši DIScCI su se često opređeljivali za mit. Tako su bar donekle bili u dodiru sa ukusom drevnosti i tragičnim raskorakom čoveka i sveta. Čuiem đa su osim pisaca čak i

neki gledaoci otišli sa predstava zadovoljni. OSLOBOĐENJE OD BOLA

EĆ DUGO ŽELIM đa iznad svih stvari M uzmem te oslobođehnu od bola u snu

koji je toliko moćan da za javu te mari pa da te krunmišem pesmom izvanredno i vratim pohovo među obične stvari

a ruža olrovhosti Što na smrt miriše

da tvoj pad recituje bez ikakvog stida dok lagano umirem u tkivu mračne kiše razorehog čela i okovanog vida

kao ruža otrovnosti što na smrt miriše

Pivo i žufe ruže 4

Hoćeš li šaku peska, šaku vode, usne? Zar nigde ne možemo od sebe uteći,

ljubavi moja?

UJ. UĐI u pristaništa... Oprezno, ćuteći, G pogledaj mi u dno lica: vidiš, bol se

ljubavi moja? jednom |

ljubavi moja?

gusne.

Hoćeš li vrč pun tuge i zlatnika,

Hoćeš li život, smrt? Hoćeš li sina? Hoćeš li strah, pivo i žute ruže?

Hoćeš li nastranmosti što po meni kruže? Hoćeš li pesmu koja me obara sa visiha,

Ne, ne govori ništa. Uđi u pristaništa...

Lekcija broj jedan

TELEVIZIJSKOG KRITIČARA »Večernjih novostje, početak sezone seđenja pred televizorom podseća na školsko zvono koje označava prvo polugodište nekog gimnazijskog razreda.

Moram da priznam da se i sam tako osećam. i

Sećate li se polutamnih učionica i patosa koji miriše na ono odvratno crno ulje? Svaki profesor koji bi ušao u razred, obrisavši maramicom Mi rukavom letnju prašinu sa katedre, upitao bi: M, ZN.

»Koji, je danas dan? — i taj dan bio bi jedan od dana septembra, a zatim bi ustao 1 otišao do prozora, kroz koji se videlo popločano školsko dvorište sa dve tri rahitične lipe, pa pošto bi se uverio da je letu zaista kraj:

»Vi više niste deca! Ove godine počiniemo zaista ozbiljno... Daj mi tvoj rečnik! Da vidimo: »TERRA ET LUNA SUNT STELLE. ISTORIA EST MAGISTRA VITAE...

TI tako iz dana u dan. 3

Mislili smo da će se nešto promeniti, ali se ništa nije menjalo. Lekcije su bazdile na ono ulje za patos i izmrvljenu kredu, na geografske karte koje su izgrizli moljci što preko leta stanuju u profesorskoj sobi, na itrulu, zelenu

čoju stola za kojim se drže sastanci, na uginu- ji

lu mačku u podrumu gimnazije.

Kakve to veze ima sa početkom televizijske sezone?

Nikakve — sem što emisije koje sam video za proteklih dce nedelje mirišu na starudije iz neke televizijske gimnazije.

RUBRIKE

AKO JE TELEVIZIJA žurnalistika pokretnih slika, to ne znači da njene rubrike moraju biti tako svirepo ustaljene. Kao da je svima ponestalo daha! Kao da se shematični TV program odvojio od njegovih stvaralaca, pa sam Živi svoj sivi život za sopstveni groš!

Nisam mogao sebi da tačno definišem to ošećanje, sve dok slučajno, preturajući DO kompletima starih novina, ne pronađoh govor Artura Milera sa PEN kongresa na Bledu. Mislim da je to što. je ovai mirmi Amerikanac rekao, rešenje zagonetke. Nadam se da se on neće preterano naljutiti ako pokušam da ga prepričam u tri reda!

Govoreći o štampi i novinama, Miler primećuje zapanjujuću stvar; totalnu izmenu uloga između sredstva i cilja. Naime, pišući za novine, čovek se pretvara u hranioca nezasitne radoznalosti rotacije, zaboravljajući da su movine sredstvo, a ne cilj.

Primenjujući čitav slučaj na televiziju, stvar izgleda ovako:

U početku postoji događaj, neki uzbudljivi događaj, čiji smisao pleni na određeni način osetljivu emocionalnost onoga ko piše, Televizijski stvaralac, ili ma koji drugi stvaralac iz čarobne oblasti masovnih komumikacija, potaknut vrelinom zbivanja, pravi emisiju, i to, recimo, bude vrela emisija, inspirisana ŽiVOtom, sa obe noge na tvrdoj zemlji, jednom rečju — emisija koja deluje! Tako od nje postane rubrika. Međutim, život ima prečeg posla od toga da neprestano, pedantno uvodi rubrike u svoje kretanje. Njegovi obrti su prilično nepredvidivi i reporter, recimo da je to bio reporter, više ne može da nađe događaj koji se uklapa u njegovu rubriku ,a oma traje i nikako da joj se sagleda kraj, poput onih beskrajno dugih završetaka simfonija čajkovskog,. Šta da rađi? Reporter na silu pronalazi događaje koji bi se mogli smestiti u njegovih sat vremena na malom ekranu. Događaji i suštine bivaju na taj način osakaćeni, Da bi stali u kvadrat ekrana, njima se odsecaju ruke, noge a ponekad čak i glava.

OTUĐENJE NA TELEVIZIJSKI NAČIN

NA TAJ NAČIN rubrika počinie da tiraniše svog stvaraora. Ona kao razmaženi gost u restoranu zanovefa, firaži karafindl, još malo tartar sosa, još malo događaja, ako' možete malčice soli — salata je prekisela a kolači preslatki, i tako redom! Zarobljenik rubrike trči po gradu, izbezumljen od straha da za određeni dan neće pronaći određeni događaj. A događaj se pred njim skriva, kao što se po Žaku Preveru neki engleski vojvoda prerušavao u banderu, kada su hteli da ga portretiraju.

Dolazimo do suštine »otuđenja na televizijski način«.,

Ponekad je tužno videti pisca dečijih emisija, kako krišom beleži u gostima sentencu male Ljiljane, da bi hranio svoju izgladnelu emisijicu.

Ili čuvenog reportera, kako obilazi grad tražeći mlade razbijače za svoju emisiju« O omladini na putu prestupa«.

Otuđenje »na televizijski način« ide čak toliko daleko, da se Život počinje da izmišlia., Emisija o filmu, na primer, izrežiraće problem koji ne postoji, da bi mogla da ga reši za jedan sat vremena.

Novinar, koga su poslali na put da donese nešto zanimljivo, traži to »nešto zanimljivo«, pa, kađa ga ne nađe, izmisli sam prvu stvar koja mu padne na pamet.

Trče tako skupljači života na sve strane, a emisija sedi u studiju i kucka mervozno prstima po kameri, kao što čangrizava žena očekuje muža u pola jedan posle ponoći.

»Sve je to lepol« — reći ćete vi, »ali šta đa se radi?«

Rešenje je jednostavno: potrebno je Ppronaći nove ljude i nove emisije, a zatim, posle izvesnog vremena, kada ni jedni ni drugi ne budu imali više šta da kažu, poslati ih u računovodstvo televizije ili ih zaposliti kao tehničko osoblje.

“>

doka. ier je bio lišen prisustva sve-

i ; : ž Ti moć moćniju od svih ratnika? · Sti. Tek prisustvom svesti svet Je Hoće

; Hoćeš li naličje smeha, dirljivu sliku pakla? A zatim dovesti » ljude i tako redom! Postao svetom i d& je moguće odre | Hoćeš li ovo čelo lomnije od stakla? esti nove ljude

diti tai frenutak to bi bio trenutak | , o ———.—————— — – Momo Kapor

ad je izgovorena prva reč, kada adi Ž

»A zatim?«

KNJIŽEVNE NOVINE