Književne novine

ESEJ

Svjedočansiva i / o Svetozaru Coroviću

ŽIVOT SVETOZARA ĆOROVIĆA, hercegovačkog pripovjedača i srpskog nacionalnog borca protiv austro-ugarske okupacije, sagorio je u brojnim ı mnogostranim stvaralačkim akcijama, književnim i kulturnim, političkim i macionamim, koje su, uz tu brojnost i mmogostranost, obilježene uzajamnom povezanošću i iskrenim saživljavanjem djelaoca kao svojom bimom oznakom. Čovjek i djelo u ovom slučaju nisu bili odvojeni jedno od drugog: Ćorovičeva ljudska priroda utisnula je vidan pečat u svaki njegov pothvat, o čemu Postoje brojne i raznovrsne indicije koje je vrijedno upoznati. | »On je zagrijani pristalica velikosrpske nacionalne ideje, naprasit je, bukač i nezadovoljnik, nije naročito obrazovan, ali je zato uobražen i nagao u ophođenju«, kaže se za Ćorovića u jednom zvaničnom aktu kotarskog predstojnika u Mostaru, upućenom 1896. godine, u vrijeme pokretanja »Zore«, Zemaljskoj vladi u Sarajevu; on je »oduševljen omladinac, voljen drug, dobrođušan do naivnosti«, zapisaće o njemu 1900. godine, Jovan Dučić, i dodati: »Bez izmotacije je, voli iznad svega miran žŽivot — jedan od onih ljudi koji zimi nose šubaru, a ljeti za dvije tri numere širu košulju nego što ftreba«, šta je od ovoga dvoga istina. o Ćoroviću, svjedočanstvo prijatelja ili mišljenje koje je o njemu izrekao protivnik? Ako se dozvoli.mogućnost da je i u jednom i u drugom slučaju moglo biti podjednako pristrasnog gledanja, dakako iz različitih pobuda, i u jednom i u dru gom svjedočanstvu o Ćoroviću kao da ima i odjednako istine: on je odista, izgleda, bio u isti mah i dobroćudan i prostosrdačan, i plahovit i bučan. U njegovoj otvorenoj i aktivnoj ljudskoj prirodi sadržane su bile i Jedne i druge crte: u akcijama koje je preduzimao dolazile su do izražaja pretežno ove druge; u djelu koje je ostalo za njim i jedne i druge. . Jedan događaj iz Ćorovićevog dječaštva koji je, prema pričanju njegove supruge, zapisala Leposava Gatalo, kao da nije bez značenja za osvjetljavanje nekih crta Ćorovićeve prirode uopšte. Naime, kada je budućem. mostarskom pripovjedaču bilo jedanaest godina, ujesem 1886. godine, mjega je jednoga dana — nestalo od kuće, »Najpre su mislili, piše Gatalova, da je otišao u školu, ili drugde, a kad se nikako nije vraćao, pođoše da ga traže. Od nekoga čuju da je otišao putem prema Nevesinju. I zbilja, signu ga na Busku (na pola puta od Mostara do Nevesinja), zadihana i umorna, s torbicom na leđima, sa nešto hrane i preobuke. On im izjavi da je pošao u Crnu Goru, u eškiju. Maloga ustaša vrate kući, a docnije su ga često dirali zbog ovog bežanja.« . | Ali Ćorovićeva. priroda ispoljavala sc, naTravno, i u svojim drugim blažim i plahovitosti često suprotnim obilježjima. Ako, na primjer, pogledamo njegovu prepisku, odmah će nam pasti u oči dvije njene oznake: širok krug saYremenika sa kojima jc Ćorović održavao PriJateljske veze, i ton koji u tim. pismima prevladava; ton olvorenosti i tople srdačnosti. Svojim sudrugovima-književnicima obraćao se Ćorović prostodušno i prijateljski, iskreno tražio savjete i davao podstreke, slobodno i neuvileno izricao svoja mišlienja o onom što mu se sviđa i onom što mu se ne dopada, vjerujući da »istina ima da se kresne slobodno i olvoTeno«; nudio: je svoju saradnju na svc stranč ı tražio pomoć od svih od kojih se mogao nadati a će mu je pružiti; iadao se uvijek suzdržano, nastojao da se drži Jednostavno, ali ponosno. Imao je prijatelje u raznim našim kraicVima: u Dubrovniku i Herceg-Novom, na Cetinju i u Zagrebu; u Beogradu i Novom Sadu, naravno, najviše. : X Ako pogledamo njegove zapise ·o drugim jiževnicima, vidjećemo da. su i oni prožet srdačnošću, i nekom smjernošću, rekli bismo, u želji da se ne istakne svoja ličnost nego ličnost drugih, iako se ona upravo Zbog toga, poTed onih o kojima govori, nenametljivo ali jasno ocrtava. On sa pijetetom govori o Zmaju ı Ljubi Nenadoviću, sa .zahvalnošću i Ppoštovanjem pominje Kranjčevićev podstrek za svoJ put u književnost, sa ljubavlju bilježi okolnosti u tojima je Matavulj napisao svoju priču O 1 lipendi i kakve je poglede na Život ı književnost ispoljavao Stevan Sremac; on sa sjetom evocira svoje drugovanje sa mladim, rano PTC: minulim, pjesnikom Avdom Karabegovićem i Sa žaljenjem se sjeća kako je niz nizbrdicu ŽiVota klizio talenat Radoja Domanovića. A posebno je simptomatično da mu je od svih srDskih književnika onog vremena bio svojim djelom najbliži Janko Veselinović, čijc ic stvaranje prožeto duševnošću, dobrotom i nježnošću prema ljudima, kao svojim osnovnim obilježJem. - ;; Svoju ličnost u odnosu prema onima koji zaslužuju pažnju nije Ćorović. postavljao drukČije ni u svom pripovjedačkom djelu. Štaviše, kad god se u njemu pojavljuje lik »pripovjedačev«, kao na primjer.u Crtici »Jedinac«, u "Zapiscima iz kasabc«; »Zapiscima sa scla«, u Ppripovijeci »Baba Anđina slava« i drugim,, on Tedovno ima ulogu »onog koji sluša«, kojem Se nevoljnik ispovijeda i o čijem životu on OT: da, zapisujući njegovu priču, zdušno svjedoč:. aravno, takva funkcija pripovjedačeva da Sc OVesti u vezu sa klasičnom turgenjevljevskom lormom novele, kojom se u srpskoj književ )Osli prije Ćorovića koristio i Laza Lazarević, ali bi duboko ljudsko razumijevanje nevoljnika Svih vrsta, koje je došlo do izražaja u mnog! Orovićevim djelima, bilo jednostrano shvatali! 2 isključiv uticaj Jektire, kad je to, uz podSlicajne iskrc literature koju je Ćorović volio, prvenstveno izraz naklonosti njegove vlastite Prirode. Isto tako, niz toplih priča o djeci 1 Činjenica da je počeo i završio svoj rad pjesmi ma za djecu i o djeci, he može u tom smislu da bude svog dubljeg ličnog značenja; svjedoČanstva dobrote i osjelljivosti. | J uspomenama svojih prijatelja ostao Je ćoTović kao preduzimljiv čovjek, otvorćnog 1

KNJIŽEVNE NOVINE

znatiželjnog: duha, obuzet želiom da djeluje DOE 1 sam uči. »Uvijek se žešio ŽuHO. Kao Sa a kaže o njemu njegov sudrug iz mostarSO njiževnog kruga oko »Zore« i »Male bi| ioteke«, Jovan Protić. »Ako smo šetali, on bi istrčao pred nas. On bi mi prvi na čestitanje olazio. On bi i prvi, iznenađa, kao vjetar, ustajno ı skoro bez zbogom, na vrata izletio.« % avle Popović ga se sjeća sa svoje posjete \lostaru 1900. godine, ističući da je Ćorović, za razliku od Šantića, mnogo više čitao i da je

pokazivao živo interesovanje za probleme knjiZevnosti. .

I Milan Ćuković, koji je u vrijeme »Zore« bio u Mostaru i izbliza mogao pratiti ĆOTOVIćev rad, pominje njegovu prilježnost lektiri 1, svakako pretjerujući nešto u tome, ističe njegovu izuzetnu memoriju i obavještenost O Onome što je od književnih radova tada objavljivano: »Čitao je sve, piše Ćuković, a pogotovu stvari iz lijepe književnosti. Nije bilo pisca, pa i neznatnijeg, kojeg nije pročitao. A imao jc kolosalnu memoriju. Koliko je puta nama na primjer trebao podatak o nekom. piscu, njegovom djelu ili čak pojedinoj pjesmi objavljenoj u kakvom listu. I kada u našem društvu niko nije znao reći, Svetozar je znao nc samo list mego i godinu kad je pjesma ili druga koja stvar štampana...«

O tom poletu i razmahivanju snaga u Ćorovićevim najaktivnijim godinama, govori 1ı njegova supruga, Persa Ćorović, navodeći da je »radio puno, obično preko petnaest časova dnev no. Dostizao je na sve strane, kaže, ona, i , pored toga, uspjevao je da svugdje zadovolji. Bio se rasplamsao kao plamen.«

.. Međutim, ma kako. su iskrena i na mahove doista intenzivna mogla da budu orovićeva

nastojanja da učvrsti i proširi temclje SVOJE

književne kulture, ona ipak nisu mogla da popune sve one praznine koje su ostale njegovim nepotpunim školovanjem i nepopunljive u uslovima njegovih prekih i najprečih, a tako raznovrsnih zadataka. On je čitao sve što je stizao, učio ruski i francuski jezik, vodio valrene književne prepirke, pratio zahtjeve naše moderne kritike tog doba, ali po stepenu SVOJE obrazovanosti ipak nije išao u korak, uostalom kao ni većina drugih srpskih pripovjedača njegova vremena, sa onim što je od naših pisaca tražila kritika u tom trenutku.

Ono što je sam Ćorović u tini okolnostima osjećao kao osobito veliku smetnju za svoj rad i razvoj, jeste trgovački posao, u kojem se on obreo bez svoje volje, i protiv svojih sklonosti. Biografi njegovi bilježe da je ostao da vodi Očev dućan jer mu majka zbog nježnog zdravlja njegova nije dala da se otisne »u bijcli svijet«

ma. učenje, a njegova, supruga, Persa Ćorović,

čak spominje.da je »majci za .to vječito zamjcrao i na samrtničkoj postelji je to spominjao«. O Ćorovićevom odnosu prema »trgovanju« postoje, zatim, i podaci izraženi u nekim njegovim pismima, kao što je, na primjer, jedno upućeno Milanu Marinu, 1892. godine, neposredmo poslije ulaska u trgovački posao, u kojem se Ćorović povjerava da mu »u Tirgovini nije najprijatnije, jer nema #višega kontra(k)sta nego pisati sad pjesmc 1 šaljive igre, a odmah za tijem račune od robe, a zatim, deset godina docnije, 1902, i u pismu Milanu Saviću, kada, povodom »Stojana Mutikaše«, kaže da piše o jednom tipu iz trgovačkog staleža u kojem se i sam »po nevolji obreo«.

Jednom zatečen u tom poslu, Ćorović, međutim, nije više mogao tako lako da pomišlja na nešto. drugo, kako ·'bi iz današnje perspektive to moglo izgledati. Tako sin »uglednog trgovca«,on, prije svega, nije ipak bio tako obezbeđen u materijalnom pogledu da bi mogao živjeti sa porodicom isključivo od pisanja, pogotovu kad se uzme u obzir da je on kao »imućan građanin« sigurno morao potpomagati i materijalno mnoge akcije u kojima je učestvovao, kao što, na drugoj strani, nije dobijao nikakav novac za mnoge poslove na kojima Je radio.

Književni rad u takvim uslovima shvatao jc Ćorović, u odnosu na svoje druge javne poslove, dijelom svoje nacionalne misije, a u odnosu na trgovinu kojom se bavio, intimnim izrazom svoje ljudske prirode. Smisao prvog odnosa sažeto je iznesen u jednom Ćorovićevom pismu Milanu Marinu, 1893. godine: »ja sam Hercegovac pa makar i lošije pisao, mogu dosta i do-

Branko MILANOVIĆ

sta koristiti, jer su nas stisli pa ni mrdnuti nc možemo. Borbe: svaki čas, a malo ih je koji su sposobni za borbu«; smisao, drugog odnosa sažet je u riječima jednog drugog pisma, upućenog Milanu Saviću, 1898: »Ono što pišem, to je zaista moje i od srca je«. A i jedna i druga komponenta Ćorovićevog shvatanja sopstvenog književnog rada toliko su izrazite da su veoma često istaknute:·već u naslovu ili posveti pojedinih njegovih djela. U tom pogledu karakterističan je, na primjer, naslov zbirke »Iz moje domovine«, s jedne strane, ili naslovi zbirki »U časovima odmora«, »Moji poznanici«, »Komšije«, s druge strane, što, naravno, ne znači da u onima s »nacionalnom tendencijom« nije bilo intimnog iona, niti u onima pisanim i intimnom tonu »nacionalne tendencije«. Štaviše, pod uslovom da pojam nacionalnog smisla uzmenio dovoljno široko, u najboljim Ćorovićevim radovima te se dvije komponente i ne daju razdvoJiti., A i posvete su, kao što rekosmo, u tom pogledu karakteristične: »Poletarke«, pjesmc za srpsku djecu«, imaju, na primjer, predgovor koji počinje riječima »Mili moji Srpčići i Srpkinje«, prva Ćorovićeva pripovjedačka zbirka, »Iz Mostara«, nosi posvetu »Uzor-Srbima i rodoljubima, milijem svojijem Mostarcima«, pripovijetka »Krvni mir« pisana je kao »knjiga za narod«; s druge strane, neke svoje knjige Ćorović je posvetio svojim najboljim drugovima: »Markov grijeh« »prijatelju Atanasiju Šoli«, crtice »Iz moje domovine« »sjeni milog dru-

SVETOZAR ĆOROVIĆ

ga i pobratima + R. Šantića srpskog književ-

mika«, te čitav niz pripovjedaka drugim srp-

skim književnicima (Bogdanu i Pavlu Popoviću, Jovanu Dučiću, Jovanu Protiću, Stevanu Sremcu, Slobodanu Jovanoviću i bratu Vladimiru Ćoroviću).

Okolnosti u kojima je Ćorović stvarao, priroda njegovog ljudskog temperamenta i karaktera, njegova životna i književna shvatanja uslovljavala su, isto tako, i način njegovog rada kao i prirodu njegovog djela. Prema svjedočanstvima savremenika pisao je uglavnom u jednom odjeljenju svoga dućana, hvatajući svaki slobodan trenutak od drugih poslova, u zrelim godinama najčešće noću. Pisao je »nervozno, nestrpljivo, brzo« i ne rijetko »bez ikakvih popravki slao je svoje rukopise urednicima«. Kasnije se, međutim, često kajao zbog toga i zakljinjao·se sam sebi da »ne priča toliko« i da će ubuduće raditi »da bude dobro ili ne treba«, ali je u svojoj plahovitosti i »Žžurajivosti«, kako ju je nazvao jedan kritičar, uvijek ponovno zaboravljao svoje odluke. Za mnoge svoje radove nalazio bi, istina, kasnije vremena da ih dorađuje, strpljivo prepisuje i popravlja (»Ženidba Pere Karantana«, »Stojan Mutikaša« i drugo), ali su te popravke bile prevashodno ipak tehničkog karaktera, a ne stvaralačko-pre· obražajnog, te su i u naknadnoj redakciji ostajali njegovi radovi često nedorađeni, dijelom

usljed nedostatka kritičkog smisla za uočavamje sopstvenih grešaka, a još više možda usljed nedostatka strpljivosti i dublje koncentracije.

U svojoj uspomeni na Stevana Sremca, Ćorović navodi da mu je pisac »Ivkove slave«, »Pop Ćire i pop Spire« i »Vukadina«, govorio o svoJO, bilježnict u koju zapisuje sve ono što mu se čini zanimljivim kao književni materijal i da je i njemu savjetovao da tako radi, kako bi na taj način imao neku vrstu dobrog podsjetnika.

'Ćoroviću se izgleda savjet dopao i on je, ta-

kođe, počeo zapisivati u svoj notes koncepte pojedinih likova i pripovjedačkih i dramskil sižea koje je namjeravao da obradi, ali se iz jedine takve njegove sačuvane bilježnice, koja, očito, sudeći po djelima na koja se odnose tie bilješke, potječe iz njegovog najzrelijeg. doba, vidi takođe Ćorovićeva. »žurajivost«, hitnja, kao i u njegovim dovršenim djelima. Naime, sem u slučaju razvijenijeg konceptualnog plana za komad »Zulumćar«, ostali zapisi u »Bilježnici« gotovo odreda su sasvim kratki i odnose se uplavnom ma karakteristične crte pojedinih tipova, a rijetko na druge elemente djela, tako da dosta djeluju kao u magnovenju nabačene misli, daleko od sređenog planskog koncepta, ponegdje zbilja isključivo kao podsjetnik. Na primjer, sve pisano jedno ispod drugog: »Ruke turio pod pas pa hrče«, — »Jedna porodica vesela kao vrapci«. — »Jedan, koji na sve crno gleda«. — »Krsto Krstojević«. — Ili: »Požutilc čaše«. — »Prostak. Umrla mu žena koju je Volio i opet hoće drugu«. — »Izviče curu, pa je natjera da pođe za njega«. — »Stražar na željeznici. Sam«. — »Ljub, Perićeva«. — »Izmiiešan snijeg i iskre na željeznici«. — »Avlijaši drama+. Itd., itd.

Temperamenat Ćorovićev i obilje motiva koje je zahvaljujući svojoj otvorenosti prema životu i pronicljivosti u posmatranju otkrivao, kao da su ga neprestano gonili na nove »zapiske« o životu i na uvijek novo pisanje. »Niemu četvrtak ne bi oteo temu za petak«, primjećuje duhovito Jovan Protić. Gradje za crticu, sliku, igru, ili čak i roman, uvijek je imao pred očima: u živom komešanju mostarske čaršije, u sjenci njenih mahala i skrivenih mjesta u njenim baščama, na horizontu hercegovačke zemlje. Dalje nije mogao. »šta će nam Italija? šta Venecija, Milan... kod našeg Mostara?«, mislio je naivno i zaljubljeno on i s ponosom isticao svoju intimnu povezanost sa sredinom i poznavanje ljudi o kojima je pisao; naročito ljudi: »Nama, i svakome, najdosadniji su, kaže on u jednom svom osvrtu, oni opširni pripovjedači koji se odviše bave opisivanjem kuća, hanova, brda, dolina itd., jer nas sve nc interesuje toliko koliko — ljudi. Mi u pripovijetkama najviše tražimo osobe, tipove, a kad su pripovijetke iz Bosne, onda tražimo da u njima poznamo Bošnjake, njihov život, navike i običaje njihove..« I u svome djelu on je nastojao da ostvari upravo takvu vjernost životu koji ga je okružavao, a njegovim savremenicima iz te sredine činilo se pokatkad da je u tome išao čak i do fotografskog kopiranja. »Mnoga smo lica njegovih priča u glavu znali: sve su to bili živi ljudi, savremenici, Mostarci«, kaže, na primjer, M, Ćuković, navodeći čak i konkretne prototipove nekih ličnosti koje je Ćorović opisao u svojim pripovijetkama. U toj identifikaciji ne treba ipak pretjerivati, Jer JC činjenica da su ta lica stavljena u sižetni kontekst pripovjetke koji je stvaran ne isključivo na osnovu neposrednog prenošenja životnih okolnosti nego i u mašti pripovjedača koji teži da im da opštiji životni smisao. Otud je, na primjer »Jovo Šaptač« na diletantskim predstavama društva »Gusle« mogao pisati nc znam koliko predstavki ruskom konzulu u Sarajevo, ali ostati uglavnom smiješan, dok jc njegov umjetnički »dvojnik« u priči »Markova ostavka«, i pored besmislenih svojih predstavki, prevashodno tragičan; i isto je tako uvaženi gradonačelnik mostarski mogao biti ne znam koliko smiješan u svojoj zauzetosti poslovima gradnje a da svojim životom ipak ne ofkrijc paradoks životnih htijenja i naglih i nepredvidMia „obrta života, o kojima govori nesrećni

vdagin kraj u Ćorovićevoi priči o tom junaku. Ttd., itd.

JInventivnost ne samo u zapažanju životnih pojava nego i inventivnost u odgonetanju njihovog smisla — sastavni je dio Ćorovićevog pripovjedačkog zahvata. Da se on do kraja ispolji nedostajalo je i vremena i uslova. Život je odviše često bio iznad umjetnosti, umjetnost Tijetko uspijevala da savlađa komešanje života. Djelo kao cilj bilo je zato uvijek nepredvidljivo i često ispod očekivanog, al: sam čin pi sanja bio je uvijek podiednako primamljiv. Otud za Ćorovića »pisati nije bila nikakva, muka, to je bilo za nj uživanje«, trenuci književnog stvaranja — »časovi odmora«.

PREVODIOCI Iı NJIHOVO PRAVO

SKUPŠTINA SAVEZA KNJIŽEVNIH PREVODILACA

BORBA za vlastita prava (zakonom priznata, ali u praksi često zanemarena), nezavidno stanje (pre svega materijalno) prevodilaštva kao veštine i prevodilaca kao umetnika, i neki staleški problemi bile su glavne teme Skupštine Saveza književnih prevodilaca Jugoslavije, održane u Novom Sadu 7. i 8, oktobra. S pravom se očekivalo da će problemska strana prevodilačkog umetništva biti široko zastupljena na Skupštini — naročito s obzirom na tešku situaciju u kojoj se nalazi izdavačka. delatnost. Taj radni deo u velikoj meri prevagnuo je nad svečanim, proslavskim delom Skupštine, povezane sa dvadesetogodišnjicom prevodilaštva u NnOVOJ Jugoslaviji. Ovoj prigodnoj temi bio i posve ćen glavni i uvodni referat, koji je Skupštini podneo dr Slobodan A. Jovanović. Referat dr Jovanovića bio je vrlo zanimljiv, živ i harmoničan sklop činjenica i uopštenja — to Jest, Sadržavao je dovoljno statističke građe da se oceni kao konkretan i ubedljiv, ali ta građa nije ostala štura i neustrojena, već je dr Jovanoviću poslužila kao dobra osnova za ocrtavanje osnovnih vrednosnih linija prevodilaštva u Ju-

goslaviji (pobuda sa kojih se prevodi, postignutih domašaja, kvalitatavnih propusta, itd.).

Sem tog referata, Skupštini su podneta i tri koreferata o stanju u oblasti prevođenja na manjinske jezike i sa njih — to jest, o prevođenju književnosti najvećih jugoslovenskih jezika na jezike manjina, i prevođenju dela manjinskih pisaca na jezike većih narodnih zajednica naše zemlje. Jerka Belan podnela je korektan koreferat s obzirom na italijansku manjinu, a Miodrag Kujundžić govorio je o Situaciji u vezi sa mađarskom, slovačkom, rumunskom i rusinskom manjinskom prevodnoni književnošću; iako je Kujundžić, sasvim prirodno, bio ograničen skučenim mogućnostima jednog kongresnog koreferata, čini se da bi njegov vad znatno dobio u težini uklapanjem u nj Većeg broja konkretnih podataka. Najzad, Tači Hilmi podneo je Skupštini veoma dobar koreferat o stanju prevodilaštva unutar ukupn= kuJturne situacije šiptarske nacionalnosti.

Radni deo. skupštine, kako rekosmo, znatno je prevagnuo nad svečanim i referatskim. U toku diskusije, koja je počesto bila veoma živa (pa čak i strasna), jasno se uobličilo nekoliko

JUGOSLAVIJE

zaključaka bitnih za dalji rad Saveza književnih prevodilaca i jugoslovensko prevodilaštvo uopšte.

Zapaženo je, pre svega, da je materijalna situacija prevodilaca krajnje nezadovoljavajuća. Prevodilački honorari nikada nisu bili u skladu ni sa troškovima života ni sa primanjima drugih kulturnih radnika, a posle privredne reforme i proishodne ekonomizacije radnih odnosa, a i porasta životnih troškova, taj raskorak još je više uvećan, Dovoljno je napomenuti da prevodilačka nagrada za rad najčešće ne iznosi ni 1% od prodajne cenc knjige! Usled toga, nužna je koordinirana akcija Saveza i republičkih udruženja u cilju uspostavljanja realne, razumne i pravične srazmere, s jedne strane između cene knjige i prevodilačke nagrade, a s druge strane između primanja prevodilaca i dohotka drugih kulturnih i umetničkih radnika. | Međutim, materijalno nepovolina stuacija ProšiaJe se ina prevodilaštvo u celini. Republič xa udruženja ne mogu razviti delatnosti radi kojih postoje (usavršavanje kadrova, razmatranje stručnih problema, međurepublička sa-

: Nastavak na 12. strani

Aleksandar I. Spasić 9