Književne novine

GRINFR71" "SVETO. BS

Đul“

POSLE INTERVJUA Ljubiše

SHBee Jovanovića, objavljenog: u NIN-u od 11. septembra, i niza

nevezanih Yazgovora sa pozorišnim ljudima o pozorišnoj kritici iz kojih su se čuli mnogi prigovori i prekori pozorišnim kritičarima, redakcijama „listova koje objavljuju · pozorišnu kritiku i opštem potcenjivačkom stavu prema glumačkom i rediteljskom pozivu, yYedakcija »Književnih novina« obratila se Ššezdesetorici najistaknutijih beogradskih pozorišnih umethika i zatražila njihovo mišljenje o našoj pozorišhoj kritici,

. Svesha da to hije najključnije pitatje koje muči pozorišne stvaraoce, redakcija je smatrala za korisho da pokrene jedan ovakav fazgovor i da ma faj način pokuša da nađe, bar donekle, zajednički jezik izgmeđu pozorišnih kritičara i glumaca. To nije trebalo da bude ni suđenje pozorišnoj kritici, niti odbrana bilo glumaca od pozorišne kritike, bilo pozoriŠhih kritičara od glumaca. Pitanja st bila foymulisana tako da su na njih mogli da se daju precizni i koncizhi odgovori a pozorišni stvafaoci mogli su da.kažu javno ono što govore u kuloarima. Pretpostavljalo se, čak, sada se mora priznati, u preteranom optimizmu, da bi izjave, recimo, Mate Miloševića, Minje Dedića, Bojana Sfupice, ili bilo kojeg od šezdesetorice anketiranih, mogle da budu i sa jednog šireg stanovišta zanimljive, fo jest da neće biti samo brza reakcija ha jednu novinarsku anketu. Njihovo bogato pozorišno iskustvo bilo nam je dovoljan razlog da pretpostavimo da ono što ohi kažu, svesni odgovornosti pred pisanom Teči, može da bade i neko obogaćehje naše Pozorišne feorije i prakse. Pitanja su glasila: _ l. Šta na oshovu svog bogatog pozorišhog iskustva i iskustva sa pozorišnom. kritikont mislite o beogradskim pozorišnim krYitičarima i kojim argumentima možete to svoje mišljeaje da potkrepite?

2. Kakva „bi, po vašem mišljenju, trebalo da bude pozorišna kritika i u kojoj meri beogradska pozorišna kritika zadovoljava te zahteve?

· Bio je ostavljeh rok da skoro mesec dana da pozorišni stvaraoci na ova pitanja odgovore. Posle toga roka bilansi su bili poražavajući. Na anketu je odgovorio samo Joža Ratić, a ma Tedakcijsko pismo poslao je odgovor samo Mata Milošević. Milošević je odbio da učestvuje u atketi smatrajući, na oshovu svojih megafivnih iskustava, da je jedna takva anketa, ma _ koliko bila simypitičiia, dodHkihotfski posao i da se anketon, stvari me mogu izmeniti nabolje. Joža Rutić je u svome odgovoru rekao da pozorišhe stvaraoce muče mnogo više meki drugi problemi mego što je problem pozorišne kritike i izbegao je da dd direktan odgovor ma postavljena pitanja. Bez obzira na to što je njegov odgovor zahimljiv kao ozbiljan pristup čitavom nizu merešenih pitanja sa kojima se bore naši pozorišni radnici i što Rutić nije samo glumac nego i sekretar Saveza dramskih umet-

LIST ZA NNJIŽEVNDST UMETNOST |

Godina XVIII Nova serija Broj 288 BEOGRAD, 12. NOVEMBAR 1966.

List izlazi svake druge subote

Cena primerku 50 para (50 dinara)

U neprekidnoj težnji da pretekne i nadvlada svoju zlosrećnu sudbimi, tražeći smisao t slikarstvu, kome se celim. bićem intenzivno posvecćuje poslednjih deset godina svog kratkog i dramatičnog života, Van Gog je vizioharskom. darovitošću i velikom kreativhohi snagom Sstvorio osobeno. delo. Unutarnja borba, taj stalni pratilac ovog usamljenika, prekinuta je tragičnom smrću. Jedan život u traženju sopstvenop smisla prerano se ugasio, ali bez poraza; je? omo što je ostalo od njega samopotvrđivanje je jedne aktivne egzistemcije, ima znmačehje frajne i univerzalne umetničke wvredmuosti danas dobro poznate kao

lika Jugoslavije, anketu nismo mogli napraviti samo s jedmim čovekom. Bilo je i nekoliko usmenih obećanja, ali može da se kaže da je 5 najistaknutijih beogradskih pozorišnih umefnika »zaverom ćutahja« odbilo da govori Javno o onima koji o mjima javno godinama Pišu koristeći postojeće tribine.

POSLE PREUREĐENJA i ponovhog otvaranja ovog leta, Narodni muzej i čitava kulturna javhost Beograda. nalaze se opet u izuzetno prazničnom rasboloženju. Ovakvo raspoložehje izazvano je nesvakidašnjim kulturnim događajem, prvorazrednom kulturnom manifestacijom, —d izložbom Van Gogovih dela. To je, zaista retka prilika, u nas prva, koja pruža mogućnost neposrednog susreta sa jednim brojhijim izboyom slika i crteža ovog umetničkog velikana koji je stvorio ne samo vlastitu slikarsku viziju — briljanthih harmonija, na svojevrstan hažin bremenitu misaono-poetskim nabojima — već je i vidovitošću svog

leže koreni: ovom ćutanju? Da li je u pitanju slikarskog genija osetio nove plastične mogućnosti, raskihuo sa Dpo-

. neka vrsta kohformizma, koja je zahvatila ceo

naš kulturni život? Da li je u pitanju strah đa će se kritičari, posle kritičkih mišljenja iz“ rečehih o njima, »svetiti« glumcima ređiteljima za, eventualno, negativne ocene, ili je pak sve fo dostojanstveni prezir bogomđanih stvaralaca prema »nekvalifikovanima« koji o njima Sude? Il je u pitanju hrišćanska blagost i Pi losyđe, poteklo iz uveremja da ko tebe kamenom ti hjega — ćutanjem. Bilo jedno, ili drugo, ili treće, to se u našem savremehot jeziku naziva konformizmom, a konformizam kao ' stanje duha nikada nije bio pogodna klima da se bilo šta ozbiljno, hrabro i konstruktivno kaže, a još manje da se nešto ozbiljno i značajno uradi. Nije, znači, u pitanju samo Čihljenica što mekoliko desetina naših pozorišnil Tadnika, — koji prilično jasno i glasno u PTT vathim razgovorima, ili điplomatski uvijeno u intervjuima prilikom drugih povoda, govore uglavnom megativno o našoj DpOozorišno] kritici neće da učestvuju u jednoj takvoj anketi nego je bimo fo da je takav stav, u mnogo pogledu, simptomatičan za opšte stanje duha u našoj sredini. Neuspeh ove ankete je rečitiji Podatak o modernom konformizmu našeg ČOveka koji zauzima određeno mesto tu javnom i kulturnom životu, nego bilo kakve sociološke ankete, ili, eventualno, poltronske izjave tOg istog čoveka o pozorišnim kritičarima. Čak 1 ako se prihvati da razlog leži u shvatanju da takvi vazgovori memaju nikakvu svrhu — jer Stvari ostaju i dalje po starom — onda je 1 {u u pitanju oportunistička inertnost. Jer se ćutaTjem jedna nezdrava situacija održava. Jer se sve oo profivu čega se, u OVOMHI slučaju Pozorišni umetnici, u privatnim „razgovorima i PO kuloarima, bune — objektivno podržava Š bomaže. · .,* .. Uostalom, me freba kriviti pozorišne tumeltnike, ili bar ne samo pozorišne umetnike. Oni su svojevremeno pisali peticije, pisma redakcijama, koja su ostajala meobjavljema, slali Droteste na koje su se svi oglušivali, rasprav jali o tome na sastancima svojih staleških udTuženja — a sve je ostajalo po starom. Možda i anketa sa filmskim umetnicima, slikarima, Piscima dala iste rezultate; možda još gorč. Ah što je to fako ni u kom slučaju ne oprayVa oHe kojt ćute, već samo potvrđuje našu konstataciju da je nw puanjt oportunistička ; ohformistička „paučma u koju se upetljao ı faš kulturni Život,

'Gde su razlozi neuspeha ove ankete? Gde

stojećim konvencijama, haznačujući tako nove puteve budućim gencracijama, modernoj umetnosti.

WS,

snovao je na nepobitnim činjenica-

IZJAVA SEKRETARA SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE POVODOM ANTOLOGIJE »NOVA JUGOSLOVENSKA POEZIJA«

U VEZI SA POLEMTKOM koja se u javnosti vođi povodom antologije »Nova jugoslovenska poezija« nedavno štampane u Italiji, Sekretariilat Saveza književnika Jugoslavije želi da skrene pažnju na neke dezinformaciie i insinuacije Slavka Mihalića, člana Koordinacionog, odbora Saveza i jednog od sastavljača pomenute Antologije.

Raspravljajući o ovoj Antologi-.

ji na svojoj sednici od 18. oktobra, Koordinacioni odbor jednoglasno je usvojio saopštenje u kome je Osudio greške i propuste sastavljača ove Antologije (Ciril Zlobec, Slavko Mihalić, Aleksandar Spasov) koji u Antologijiu nisu uvrstili nijednu pesmu crnogorskih pesnika ni pesnika koji pišu na {ezictma narodnosti (šiptarski, mađarski, italijanski itd.). Za ovo saopštenje glasao je i Slavko Mihalić uz Dr medbu (koju ie Odbor usvojio) da se kritika proširi i na ostale antologiie koje =«c ”ozivaiu jugoslovenskim a ne obuhvafaiu pneziiu Disanu na jezicima nacionalnosti. Svoju kritiku Koordinacioni odbor za•

ma, kao i na uverenju da je dužan da interveniše uvek kad su u pitanju ogrešenja o principe naše naOIOBaJEa kulturne i književne. politike. Posle saopštenja Koordinacio· nog odbora neki njegovi članovi pružili su svojim izjavama u štampi DU podršku ovom saopštenju. Jeđino je Slavko Mihalić, pokušavajući da pobegne od odgovornosti, davao izjave protiv saopštenja za koje je i sam glasao. Taikko je u beogradskim »Večernjim novostima« od 22. oktobra rekao da »izjava Koordinacionog odbora Saveza književnika „Jugoslavije... predstavlja drastičan primjer dezinformisanja naše javnosti«, a u »Vjesniku« od 30. oktobra da je uveren »da spomenuta izjava predstavlja promašaja, da je »sastavljena pod Ppritiskom«, da su u njoj mnoge formu'acie netačne itd.

Slavko Mihalić takođe pokušava da uveri javnost kako su u ovoi stvari krivi svi osim niega. Pored toga što mnoga pitania prebacuje

na lični teren, on postavlja i pita-

nje zašto je u pomenutoj izjavi prećutano da je organizator rada na ovoi Antologiji bio Savez književnika Jugoslavije, mada mu je veoma dobro poznato da je, kao sastavliač Antologije i bivši sekretar Saveza, upravo on bio naiunoznatiji sa svim planovima, kombinaci-

jama ı odlukama u vezi sa ovom

. Jehomen —. Van Gog.

UVO ar

Antologijom, dok su sadašnji čla-'

novi Koordinacionog odbora u većini novi ljudi koji su izabrani početkom ove godine. ?

Mihalićeve iziave. su primer ne-

odgovornosti i širenja neistine. Iz do enata u vezi sa Antologijom, |B8RO se vidi da je Slavko Mihalić

io zadužen da napravi izbor »iz srpske, hrvatske, bosansko-hercegovačke i crnogorske poezije« i da je za taj posao primio honorar od 200.000 dinara. Takođe se vidi da je u svojstvu generalnog sekretara Saveza književnika Jugoslavije 21. X 1964. godine potpisao dokument u vezi sa prevođenjem pesama za ovu Antologiju, što znači da rad na ovoj Antologiji nije bio okončan pre Mihalićevog izbora. za generalnog sekretara. Uostalom, kao generalni sekretar on je bio dužan da o iz

boru besa za ovu Antologiju iz-

vesti Upravu Saveza književnika, koja se za čitavo vreme njegovog mandatnog perioda nije sastala ni jedan jedini put,

Sekretarijat Saveza književnika Jugoslavije smatra da Slavko Mihalić, svojim neodgovornim držaniem i širenjem neistina, kompromituje nastojanja Koordinacionog odbora i nanosi štetu jednoglasno ızraženoj bratskoj soliđarnosti svih društava i udruženja pisaca. Zbog toga je Sekretarijat odlučio da, pored izjave za javnost i pisma koje će unputiti Društvu književnika Hrvatske, ovu stvar preda Suđu časti Saveza

· književnika Jugoslavije.

U Beogradu 4. XI 1966. PESNIK DUŠAN

MATLUŠEV KADA JB, 31. oktobra umro dr Du-

šan. Malušev, primarijus, bivši du-

no oslobođenje.

Vo:

ogodišnji šef hirurškog odeljenia šubotičke bolnice, malo je ko znao da je on objavio oko stotinu pesama u prvim dvema decenijama Ovoga veka u našim poznatim časopisima: »Brankovom kolu«, »Leto-

pisu Matice srpske«, »Bosanskoji vili«, »Srpskom književnom glasniku«, »Delu«, »Novoj iskri« i »Ženskom ·svetu«,

U poeziji Dušana Maluševa bogružen je čovek, nesrećan i nespokojan, ali otporan i prkosan tragici života i kobi sudbine, ponosan i smeo u nacionalnoj borbi za puMalušev jc istovremeno pevao liriku inspirisanu umorom, dđosadđom, rezignacijom, ljubavnom tugom i jadima, i — liriku u kojoj su mladost, strast i zdravlje odneli pobedu nad tamnim stranama Života, Pesnika Dušana Maluševa ređe su mučile složenije zagonetke života: pitanja egzistencije i sreće čovekove, njegovog ništavila i veličine; problemi osame, tuge i bola; surovosti sudbine i neumitnosti vremena.

On je ispevao veći broj pesama u kojima je izrazio veru u nacionalnu snagu, revolt mladalačkog i borbenog duha i žudnju za oslobočenjem čovekove ličnosti. To je, pre svega, ciklus pesama »Ponosni sonetia. To su pesme sa udarnim rodoljubivim akcentima, dobrodošle aktivistima revolucionarne jugoslovenske omladine woči taikapskih i ratova, 1 La

Dušan Malušev ide u red takozvanih krilnih pesnika, onih bez kojih se, površnije gledano, danas može, ali koji su u vreme svoie pesničke angažovanosti dali ozbiljan doprinos razvoju našeg književnog i kulturnog nasleđa. .

ALLE: