Književne novine

K N

NJIŽEVNE M#sovor sa QO Vi N E Zoranom Gavrilovićem

intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju

· PIBBGTVIHME _____OUMIIRJE

ZORAN GAVRILOVIĆ, proiesor estctike na Fu lološkom fakultetu i književni kritićar, nedavno se vratio iz SAD, gde je proveo deset meseci proučavajući američku estetiku i kritiku. IskoTistili smo tu priliku i zamolili ga da nam

odgovori na neka pitanja o prirodi kritike i da ~

nam iznese svoja zapažanja o razvoju američke misli o književnosti. :

KAKO I NA KOJI NAĆIN istovremeno bavljenje estetikom i kritikom tuiče na vaš kritički rad, s obzirom da se radi o dvema delathostima od kojih se jedna bavi najopštijim pitanjita strukture umetnosti dok druga, u neku Yuku, ima daleko konkretnije zadatke. S deuge strane, zar kritika i nije ništa drugo do čišto estetičko iskustvo?

NESUMNJIVO JE da je profesionalno bavljenje estetikom, kao nekom vrstom filozofije umetnosti, moralo da ostavi traga i u mom kritičarskom radu. Rekao bih da se taj uticaj najviše ogleda u metodološkoj sklonosti ka sintezi — ili bar u čežnji ka njoj — i u posmatranju književnih dela u njihovom širem, istorijskom kontekstu. Ovakav spoj je, razume se, ideal: poznajem samo nekoliko kritičara koji su srećno i dosledno sa utvrđenih estetičkih stanovišta pristupali neposrednoj analizi književnih dela. Kod većine je više reč o jednom »osećanju« za prilaz umetničkom delu, bolie reći o jednom samosvojnom načinu razumevanja i suđenia. Ono što je, međutim, srećno nazvano estetičkim iskustvom, u kritici znači spoj analize i reproduktivne sposobnosti skrivenih kvaliteta dela što, ostvareno, čini kritiku najuspelijom.

PRIZNAJETE LI mogućnost isključivog prilaza književnom delu na osnovu jednog metodološkog principa, bolje reći prema racionalhosti kritičkog pristupa na osnovu jednog tipa kritike?

U MODERNOJ KRITICI sve je neophodnije da se stvore određena metodološka polazišta jer čisti impresionizam, koji je dugo predstavljao prave obrasce književne kritike, teško danas može da pruži odgovore na mnoga pitanja koJa postavlja književnost kao estetski, psihološki, filozofski i sociološki fenomen. Ipak je teškoća u tome što — izuzimajući nekoliko najvećih Kkritičarskih imena koji jednostranost metoda prevazilaze pomenutom reproduktivnom sposobnošću — većina postojećih metoda ipak svode i ograničavaju književno delo na jednu njegovu dimenziju. Tako dobijamo izvanredno složene i suptilne analize — strukturalisti, semantičari, psihoanalitičari itd. — koje, na žalost, pokazuju i iscrpljuju samo jedan sloj književnog dela ili jednu njegovu mogućnost, dok ostale nužno zanemaruju. Što se mene tiče, ja bih, pomalo starinski, bio za plodotvorne sinteze koje niču iz raznih tipova analize i u sebi ih sažimaju. Razume se, da je takav tip kritike samo idealna. teorijska pretpostavka.

U OBLASTI PROBLEMA, metoda i pri sfupa književnom delu metod unutrašnjeg pristupa, tzv, imanentne analize, vrlo je aktuelan u zapadnoevropskom literarnom području, kao i u SAD. Sta mislite o ovom tipu kritike i da li su ovi kritičari uspeli da ostvare jednu vrstu integralnog prilaza književnom delu?

VRLO JE TEŠKO davati neke generalne ocene razvoja ove »imanenine« kritike, koja se naročito razvila u anglo-američkoj književnoj teoriji. Pod nazivom »nova kritika«, na primer, kojoj su feorijske osnove postavili Ričards, Eliot, Empson i drugi, svrstani su raznorodni kritičari koji imaju ipak nešto zajedničko: naime, okrenuti su strukturi književnog dela i književnom delu kao zatvorenoj formi. Američka škola ovih kritičara, od Rensona, Vintersa, Blekmara, Bruksa do Tejta itd. spojila je semantičku, lingvističku i psihološku analizu strukture književnih dela i omogućila nov ugao gledanja na samo delo i njegova značenja. U isti mah, oni su snažno istakli princip autonomije književnog dela ij stvorili čitav niz teorijskih pojmova, kao što su: tenzija, koncentracija, tehnika, odnos između reči i pojmova itd... Ali baš zbog svoje strogosti i izvesne jednostranosti, za poslednjih petnaestak godina, dominacija »novih kritičara« prestaje i oni ostaju u istoriji jedna raznorodna i vrlo važna škola. U SAD postoji veoma ozbiljan napor srednje generacije da se rela·tivno uska i često formalistička platforma ovih teorija proširi sintezama koje bi ponovo uvele zanemarene istorijske i filozofske dimenzije

ik ić. Sekretar redakciie Bogdan A. Popović. Tehničko umetničk i Velimir Lukić, Aleksandar Petrov, Pregrag Protić, Dušan Puvačić, Vladimir Rozić, Pa primerak 50 para (50 dinara). Godišnja pretplata 10 novih dinara (1000 starih dinara), polugodišaja 5 novih dinara (500 st ko preduzeće »Književne novine«, Beograd, Francuska 7. Telefoni:

Glavni i odgovorni urednik Tanasije Mlađenov

Dragan Kolundžija,

književnog dela. Činjenica da je. »nova kritika« svela svoja ispitivanja gotovo isključivo na poeziju, posmatrajući je kao zatvoreni organizam, izazvala je nužne reakcije i potrebu za raznovrsnijim prilazima koji bis omogućili lakše kretanje po složenom polju književnih ostvarenja. KRITIKA koja je zashovana ha iMpresijama i snimanju »duševnog polja« pisaca, haglašene akustike Yeči i liysko-ekspanzivhog stila, primljena je u našoj javHosfi sa Majviše Yezervi. Da li ovako atribuiranoj kritici treba odricati svaki vrednost, ili možda postoje neki književni prostori u kojima se ohta potvrđuje više od ostalih tipova kritike?

MISLIM da je književno delo, kao fenomen, toliko složeno da omogućujc bezbroj pristupa, pa, prema tome, i ovaj: o kome govorimo. izgleda mi čak da ovakva vrsta kritike — najčešće emfatična i preterano raspevana, jednom rečju podignutog emocionalnog tona može pokatkad da budc svojevrsno, intimno rekreiranje poetskih kvaliteta. Ta kritika bi trebalo da živi u intimnom duhovnom srodstvu sa pesnikom i — u idealnom svom slučaju — postaje i sama estetički fenomen koji, izazvan poetskim delom, traje paralelno sa njim u estetskoi sferi. Međutim, njeni najbolji trenuci su vezani isključivo za neke poetske oblike ili za neke kategorije, i u tome su njena bitna ograničenja. Ta je kritika, ako se tako može reći, »najprivatniji« način pristupa književnom delu i više može da posluži kao podatak o vrstama reagovanja negoli kao analiza književnih dela. Istorijski gledano tu je reč o jednoji novijoj formi impresionističke kritike, još isključivije, pa je kao takvu i tre-

ba prosuđivati. Međutim, hteo bih da naglasim

da naročito u .ovoj vrsti kritike sve zavisi od

reproduktivne moći kritičara da i sam izrazi

poetsku impresiju kojom bi razbio uski krug

svojih privatnih razmišljanja. i JMAJUĆI U VIDU uslove mw kojima sc praktikuje, da Ili je novinska kritika tt mogučnosti da ostvari sihtetičke ocehe, ili kritičar-žurnalista služi umetnosti Yiše kao hrohičar, prolazni svedok literarnih događaja?

NAŠA NOVINSKA KRITIKA, zbog svoje na-

mene i već ustaljene tradicije, najčešće ostaje na nivou svedoka, bez dublih analitičkih i sintetičkih otkrića. Naš novinski kritičar je, u stvari, najčešće, neka vrsta spone između savremene literarne produkcije i publike. Tu

mislim najpre na onaji vid kritike koji reagu- ·

je na pojavu jednog književnog dela ne povczujući ga ni sa ostalim delima istog pisca da o položaju literarnih dela u kniiževnoiji situaciji i ne govorim. Međutim, u SAD postoji movinska kritika koia je na višem nivou ı to ne samo zato što joj Je dato više prostora, već i zato što, u njihovim vodećim listovima, književnu rubriku uvek drže razni stručnjaci za razne literarne oblasti, naipoznatiji Kritičari zemlje sa pouzdanim smislom za analizu, Što daie niihovim radovima relevantniiu vrednost, a istovremeno ih podiže na viši nivo od hroničarskog. SVE TO ZNAČI da je u našim uslovima došlo do izvesnog metodološkog raskida između novinske kritike i ohe koja se piše po književnim časopisima. Da li nhovinska kritika može ipak poslužiti kao materijal za istorijska proučavanja, onda

intervju intervju intervju intervju

kad je eventualno sakupljena u zasebnu knjigu? ČAK TI KAD JE NAJBOLJA, novinska kritika dosta tragično gubi kad se sakupi u knjigu, jer svežina reagovanja i nedostatak složenijili analiza nikako ne mogu da zamene pravi kritičarski postupak, toliko potreban za kasnija svođenja računa. Izuzeci su vrlo retki i tu se onda radi o vrhovima naše kritike, U najvećem broju slučajeva takve knjige mogu da posluže kao dokumentacija za budućeg istoričara, više kao refleks, kao aroma tremutka, a ne kao studija o cpohi. VAŠ STUDIJSKI BORAVAK u SAD pro. tekao je u znaku Hmoznavanja sa radom amertčkih vstetičara. Da li je tamo pyrckrčen put ka potpunijem sagledavahnjti estetike i kakva st iskustva i orijentacija američkih cstetičara na fom bplanu?

NEMOGUĆE, JE dati iscrpan odgovor na ovo pitanje, ali je njihova glavna orijentacija, čini mi se, ipak uočljiva, i za evropskog estetičar, rekao bih, pomalo neobična. Najveći dco američkih estetičkiH rasprava jc strogo nnalitičan i bez ambicija ka stvaranju širih sinteza. Izgleda da američka estetika u moderna vreme", u skladu sa opštim razvojem teoriiske misli, tek počinje ispitivački deo posla, potpuno svesna da za novce sinteze treba vrcmena, iskustva i tradicije. Kad smo već kod tradicije, spomenuo bih današnji napor američkih teoretičara da se odvoje od svojc i evropske prošlosti i da stvore move estetičke teorije. Otuda i potiče ta opreznost i, rekao bih, bojazan od sinteza koje bi značile samo modifikacik#u onoga što je u Evropi i u američkoj trađiciii već urađeno. Zato obavljaju veliki analitički posao, precizno ispitujući estetičke poimove i kategorije, i to uglavnom na dva plana: secmantičko-lingvističkom i istorijskom. .

NAMERAVATE LI da svoja iskustva i saznanja o američkoj teoriji i estetici objavite, i u. kakvoj formi?

PORED PREDAVANJA i, eventualno, kraćih napisa, nameravam da objavim raspravu o sličnostima i razlikama između američke i jugoslovenske misli o književnosti u mođerna vremena. Osnovni problem u ovom radu čini, razume se, svođenje na najopštije kategorije, jer je američka teorija, prirodno, mnogo razvijenija nego naša. Ali upravo je dramatično saznanje da su se od prvog svetskop rata naovamo u Americi i kod nas javljaic slične ı čak teorijski identične pojavc nevezane jedna za drugu, Ideja ove knjige i jeste da se pokažu Uzroci ovog jedinstva u različnosti, kako bi to rekli stari teoretičari. No o tome je još rano govoriti. Bogdan Kalafatović

e

"au kt::0 te? “ne %8 +“

DANA _~——~

Nastavak sa 2.

O »ćirinom« poslednjem putovanju i dirljivom rastaseu s njim saznali smo — sve. I to, između ostalog i između pasusa, da je u stanici Opuzen, pod iočkovima ovog voza našla smrt 40-godišnia domaćica ·iz Norinske kule, Jela Jerković. I dok čitamo, da je lokomotiva, ulazeći u mostarsku stanicu, »otegnutim ZVižducima uspela da dočara jauke, i stvori kod prisutnih psihozu sete za onim što zauvek odlazi«, za už?snu smrt nedužn- žene kaže se da je »zanimljivo da cela ova ceremonija nije mogla da prođe bez nesreće«. Dakle, usred »dočaranih jauka«, oproštajnih govora, ovacija, cveća, pesme, sete i deljenja opipljivih uspomena, na ovoj poslednjoj vožnji »ćirinoj«, smrt Čoveka ostaje samo »zanimljiv« podatak o poslednjoj žrtvi na ovoj pruzi!

U ime »Politikinog« dopisnika (ako on nema ništa profiv), tronutog i ponesenog dirljiivim rastankom sa šest vagona koji za uvek odlaze, možda još nije kasno: za jedan prigušeni jauk, jednu oproštajnu reč, jedan cvet, jedno sećanje na tragediju Jele Jerković iz

orinske Kule, koja je bez počasti i ne zna se s kakvim zaslugama, isto tako zauvek otišla,

»DEMAGOGIJA, POLITIČKA DISKVALIFIKACIJA I JOŠ ŠTOGOD«

MLADEN OLIAČA, SEKRETAR Saveza književnika Jugoslavije, uputio je, 8. ovog meseca redđakcijama »Telegrama« ı »Književnih novina« sledeće pismo: .

»Pod ovim naslovom u prošlom

strano

broju »Telegrama« Ciril Zlobec govor: o antoiogiji Jugoslovenske poezije objavljenoj u Jtaliji, polemišući sa Koordinacionim odborom. On tvrdi da naše saopštenje o Antologiji počinje rečima: »U vezi s kritikom u našoj javnosti (podvukao C. Z.) posvećenoj sastavljacima antologije »Nova jugoslovenska poezija«.. itd. On nas naziva demagozima, namernim ili mnenamernim političkim diskvalifikatorima, a zatim na nadmen, samouveren i nabusit način govori O razlozima koji su ga naveli da sastavi antologiju bez ijednog crnogorskog pesnika. Uz naše saopštenje Tanjug je dao uvodnu napomenu koju Zlobec izjednačuje s našim tekstom i polemiše s nama umesto da polemiše s Tanjugom. Osuđiijući ovakav metod i ne želeći čitaoce da zamaramo, molimo da objavite puni tekst Koordinacionog odbora koji glasi«.

Oljača dalje u pismu navodi tekst saopštenja Koordinacionog odbora koji su »Književne novine« objavile u prošlom broju i koji, zbog toga, raj put izostavljamo, pa nastavja: ·

»Kad se naš tekst uporedi sa Tanjugovom interpretacijom, jasno je da postaju bespredmetne Zlobševe primedbe o »demagogiji, Dpolitičkoj diskvalifikaciji« itd. Koordinacionog odbora. Jedino nije jasno zbog čega Zlobec tako gnevno upućuje zamerke Koordinacionom odboru, pre nego što se upoznao sa integralnim tekstom našeg sa-

opštenja.

Poput Zlobeca, sličnu grešku u interpretaciji našeg teksta čini i sastavljač napisa u »Telegramu« pod naslovom »Jedna antologija i jedna izjava« (potpisanog sa M.). Člankopisac M., koji je očigledno jedan od prisutnih na našoj sednici, kaže da je antologija izazvala žučnu reakciju i tvrdi da je u OsuJi antologije »predvodio Tanasije Mladenović, pjesnik koji nije našao svoje stihove na stranicama antologije« On dalje kaže: »Sasvim drugoga karaktera bila je ljutnja predstavnika Udruženja književnika Crne 'Gore koji u amtologiji nisu našli niti jedno» mladog crnogorskog pjesnika. Na krainu Je u prvi plan došla činjenica da u antologiji nema ni pjesnika jedanaest

627-286 (redakcija) i 626020 (komercijalno odeljenje i

štampa »Glas«, Beograd, Vlajkovićeva 8,

administracija). Rukopisi se

iugoslavenskih „narodnosti (Česi, Mađari, Rumuni, Rusini, Slovaci.

Šiptari, Italijani, Turci itd.).«

Pored toga što je očigledno tendenciozna ova informacija je i nectačna. Ona diskusiju prenosi na lični teren, pominjući ime jednog, pesnika, umesto da istakne jednoglasnost Koordinacionog odbora. U osudi pomenute antologije nije »predvodio« Tanasije Mladenović, već je ovu kritiku Koordinacioni odbor izrekao na inicijativu predstavnika Udruženja književnika Crne Gore, koji su veoma kategorički, prvi zahtevali maioštrilu kritiku ove antologiie nazivajući je skandaloznom. Oni je nisu Krjtikovali zbog toga što u nioj nisu našli »niti iednog: MLADOG crnogorskog piesnika«, već zbog toga što u njoj stvarno nema nijednog (ni starog ni mladog) crnogorskog Ppiesnika.

Očicledno ie da su ponekom (a svakako i člankopiscu M.) dezinformacije potrebne, a stiče se utisak da ih on smišljieno lansira u borbi protiv saopštenja Koordinacionogz odbora Saveza književnika Jugoslavije«.

RATKO DRAŽEVIĆ (?) KAO — SOKRAT

U PETOM NASTAVKU svoga dnevnika, koji se tako uporno objavljuie u »Eksores Politici«, Desanka Lončar znana kao Beba, uprkos svome parndiraniu sa ličkim poreklom (gde si B. Crnčeviću!?), naravno da ie zaboravna u odnosu ma to da za besmisao i neukus reči srpski narod ima jednu koliko tačnu, toliko i prezrivu reč: od kmeta i beseda. Pošto ie nien dnevnik po svojoj mucavosti jedinstven, on zaslužuje da bude bar malo citiran:

»Taj glas podrške bio mi je izuzetno dragocen. Dolazio je od jednog čoveka koji ie bio dvaput stariji od mene i zato mi je bio još važniji. Osećala sam osim toga da se taj čovek nije zaljubio u mene samo zboov sujete da može da pokaže svojoj okolini da je on privlačan i dvaput mlađoj devojci (što u mnogim sredinama muškavcima izgleda važna stvar). On je uživao u tome da od menc mešto stvori ohrabrujući me da veruiem u sebe. Bio je meka vrsta duhovnom menadžera. Verovatno slično mživanič imaju učitelji kad im đaci postanu nešto u životu. Ovoliku pažnju sa njegove strane naravno ja nisam mogla da izdržim. Volela bih da vidim drugu koja bi bila u stanju da sc odupre tome. Nakon godinu dana obasipanja pažnjom uzvrafila sam ljubav. Bila je to u svakom slučaju komplikovano jer se zbog razlike u godinama i položaja moga Pigmaliona nije bilo lako sastajati i trpeti zamerke okoline. Ne idealiziram danas više ništa ne vidim čak i svoje mane, i samo razmišljam o tome odnosu: zaljubljena početnica — zaljubljeni učitelj. Verujem da to nije retka pojava i da je ne treba tako strogo, da ne kažem zlobno,ogovarati kako su neki to ponekad činili. U Sokrata su bili zaljubljeni svi njegovi učenici, Kakav bi to danas bio skandal!«

Ali zašto bismo uvek prihvatili da

besmislica ne povlači za sobom komentar? Možda nije na odmet pod-

setiti da, uglavnom, sumorno nakla-

panje Desanke Lončar nije ništa dru go do jedna druca strana jedne situacije u kojoj »Maderin« klub srpske kulture danas svemoćno potvrđuje svoje prisustvo u siutaciji u kojoj se dobar broj ruđara nalazi sa otkazom u džepu i u kojoj livci sa 350 novih dinara mesečnog prihoda zaista nemaju vremena da se zabave problemom toga ko je bio »duhovni menadžer« (sada se to tako zove!) Desanke Lončar, dok nije po: stala Beba.

\ . Naravno, ima tu i zlih jezika koji »dešifruiu« ko bi mogao da bude »duhovni menadžer«. Prirodno je da otpada prepostavka da je to upra vo onaj koji personifikuje fenomen — »Ratko Dražević«. Jer, prvo. Ratko je izvestan funkcioner u SSRNJ i izdašni stariji gospodin-drug, a po tome, između njiega i Sokrata, nema nikakvih sličnosti. Ne samo zato što je Ratko, recimo, lišen filozofstvujuščih ambici'a (zbog kojih je, VĆ rovatno, sa svetskom kinematografilom »Ra ti«, kako je to nedavno objavio jeđan drugi bulevarski list), već i zbog toga što, koliko nam Je znano, Sokrat niie imao afinifete prema suprotnom već prema istom polu. Sokrat je mislio i govoTio u ime atinske aristokratije, 4 Ziveo mudrački skromno. Rafko Dra · Žević proleferski oseća, što je, valjda, verovatno. U ove finese razlikovania, možda, Desanka Tončar nije stigla. da uđe sa periferije svetske trgovine starletama. B. P-ć

o eereaen eee uuuuuIzuuueuL __a oprema Dragomir Dimitrijević. Redakcioni odbor: Božidar Božović, Momo Kapor,

vle Stefanović, Kosta Timofijević i Petar Volk. List izlazi svake druge subote. Pojedini

arih dinara). Za inostranstvo dvostruko. List izdaje Novinsko izdavač-

ne vraćaju. Tekući račun broj 601-1-208.