Književne novine

NA FORMIRANJE jednog umetničkog fzraza, a prema tome i književnog izraza, presudno utiče duhovna klima koja vlada u vreme kad oni nastaju. ' . Dante piše u doba rafinirane obzirnosti, pa ie stoga ša njega ime voljene žene reč — tabu, ao što je reč bog tabu za religiozne slojeve naroda. Povlađujući duhu svoga vremena, veliki Firentinac Beatričino ime s poštovanjem zamenjuje galantnim nazivom Madona ili ga piše malim slovom da bi izgubilo funkciju vlastitog. imena i pretvorilo se u glagolsku imenicu »usrećitelika«.

Povratnik iz rata Đuzepe Ungareti pripada generaciji kojoj je dosadila verbalna pompa Jednog patetičnog vremena, pa piše pesme koJe se sastoje od svega nekoliko preciznih, osmišljenih reči kojima je najzad vraćena ozbiljnost i dostojanstvo.

U našoj urbaniziranoj civilizaciji sterilmog i šturog dekora s razlogom se javlja pesnik-kibernetičar Nani Balestrini i propagira automatizovani jezik.

U umetnostima jednog određenog doba preov lađuju posebni metodi prilaženja materiji, metodi koji najbolie odgovaraju zahtevima toga doba. Nove misli se ne mogu uklopiti u stare izražajne forme, ne mogu se izraziti zastarelim jezikom, i obrnuto, zastarele ideje se ne mogu izraziti na moderan način, modernim jezikom. Fra Anđeliko iz Fijezole, u vreme rađanja novih ideja u praskozorje renesanse, uporno se držao zastarclih načela srednjovekovne mitologije, pa su niegova izražajna tehnika, njegov jezik, iako je on veliki slikar, zastareli u odnosu na izraz jednog Mazača i Paola Učela.

Današnji automatizovani književni jezik javlia se u vremc velikog napretka tehnike koja čak počinje da nadrasta humanizam. Pisac koji se tim jezikom služi, opčinjen je tajnama jedne nove nauke — kibernetike i zadivljujućim dostignućima moderne matematike i fizike. U niemu se stoga postepeno javljaju težnje da i sam mentalitet čoveka posmatra, ne uvažavajući njegovo psihičko iskustvo i da tog čoveka u svojoi umetnosti predstavi gotovo kao neku vrstu mehaničke pojave. Bompianijev katalog za 1962. godinu posvećuje preko stotinu stranica temi: »Elektronika i kniiževnost«. Fokner u »Tajmu« rašpravlja sa fizičarima o moći mašine. U njegovom romanu »Pilon« čovek gine zato što je slepo verovao u nepogrešivost automata. Ova duhovna klima u kojoj se rađa jezik modernog vremena neobično podseća na klimu koja je, pod uticajem: teza mehanističke i kvantitativne psihologije, bila zavladala u XVII veku. Dekart, Lajbnic, Spinoza tada su takođe shvatali čoveka kao automat i pokušavali da proučavaju psihičke pojave kao fizičke, mereći ih i tumačeći ih pojmovima fizičke mehanike. Dekart u članu VI dela »Les passions de 1' ame«, piše: »Telo živog čoveka razlikuje se od tela mrtvog čoveka samo toliko koliko se navijeni časovnik ili koji drugi automat razlikuje od pokvarenog časovnika ili automata.« Gledište savremenog američkog lingviste Blumfilda, po duhu se veoma približuje ovom Dekartovom gledištu, kad izjavliuje da je aktivnost reči samo jedan od mnogobrojnih oblika čovekove mehaničke aktivnosti kao što: su hođanie i gestikulaciia. Mislioci XVII stoleća Bentam i Herbert propoveđaiu takozvanu »moralnu aritmetiku« i »Mehaničku psihologiju«, dok se današnji avangardni pesnik Antonio Porta služi gramatikom koju otvoreno zove »fiziološka gramatika«. “.

U periodima očevidnog napredovanja fizičkih i matematičkih nauka, zaključci tih naučnih disciplina prenose se, dakle, i na oblast čovekovog duhnvnog života. Sedamnaesti vek OZnačuje pobedu naučnog duha koji prodire u sva područja ljudskog života. Reprezentativni naučnik toga veka i jedan od najvećih filozofskih duhova uopšte je Isak Njutn. Sedamnaesti vek je vek Njutna, kao što je naš, dvadeseti vek, vek Ajnštaina. Čovek Ajnštajnovog veka opet počinje zavideti savršenstvu mašina kao u VTĆme Lametrija, čak bi se reklo da želi i sam postati mašina, savršen kao automat. Pisac pokušava osloboditi ljude neprijatnog ubeđenja da su subjekti, hoće da ih svede na objekte, odvojene jedne od drugih, ograđene, bezbedne u samoći. U toj usamljenosti bez subjektivnosti, ljudi nemaju šta jedan drugom da kažu. Prema tome, vlada ubeđenje da jezik, ako je logičan, ne kaže ništa i da je jezik saopštavanja, bolestan jezik koji treba ukinuti. »O onome o čemu se ne može govoriti, treba ćutati«, piše Vit

'genštajn. Javljaju se strukturalisti i propagiraju totalnu formalizaciju jezika. Produbljeno istraživanje rada tih lingvista pokazuje da oni, u stvari, usvajaju tipičan metod modeme matematike koja u najnovije doba pokušava da eksplicitne matematičke tekstove izrazi saže-

Jugana STOJANOVIĆ

tim, konvencionalnim jezikom, simbolima skraćivačima. Ovim metodom rađa se služi jedna grupa francuskih matematičara pod pseudonimom Nikola Barbuki.

Uvođenje apstraktnog, konvencionalnog jezika u književnost modernog doba, praćeno je, kako vidimo, rasuđivanjem posebnog tipa koje u našem vremenu preovlađuje. Začetnik takvog rasuđivanja u matematici je David Hilbert koji, kao što strukturalisti formalizuju jezik, formalizuje aksiomatske sudove. Ako je takva formalizacija potpuna, ako matematički aksiomi tvore jedan sistem sam sebi dovolian i savršeno zatvoren, onda matematika postaje čist račun, igra, forma lišena namere, interesa, postaje očišćen život, potpuno smirenje. U umetnosti pisane reči našeg vremena dolazi do iste pojave pošto su iz nje istisnuti nekadašnji intimizam, · „sentimentalni subjektivizam, psihologiziranie, · filosofiranje. Nasuprot Bretonu koji je. nekad postigao magični efekat, propagirajući za njegovo vreme originalnu ideju o »propasti spoljnjeg sveta«, a oživljavanju onog unutarnjeg, pod uticajem ideja formalizacije jezika, današnji pisac teži upravo suprotnom. On spoljnji svet Uusvaja kao jedino moguć, a negira onaj umutarnji. Stoga u jeziku kojim se služi neutrališe spiritualni efekat i zadržava se na njegovim najfrapantnijim spolinim, bolje rečeno fizičkim osobinama. Njega privlači pitoresknost dijalekta, šatrovačkog govora, tehničkih naziva, naučnih termina, koje neprevedene, odnosno neobjašnjene unosi u svoje tekstove, ne ponirući u njihovo značenje, već zabavljajući se njihovom zvučnošću.

Italijanski avangardni pesnik Edoardo Samgvineti se veoma inteligentno i suptilno takvim neobaveznim jezikom ume da služi. Pošto smatra da se u zvuku odražava fizičnost reči, on svojim pesmama daie bizarnu foničnu formu i u njoj uživa odbijajući da tumači kako sebe tako i druge. Njegov izraz je pretvoren u manir i arabesku koji zabavljaju kao dobra akrobacija.

Ovaj metod razara iluzije i njime se bezočno Želi pokazati da u umetnosti pisanja nema nekih psiholoških tajanstva, njime se želi pokazati kako sva tajna pisanja počiva u dobro odabranom sredstvu, tehničkoj veštini, uspelom triku, duhovitoj igri.

Jedan takav uspeo trik je i bizarna knjiga stihova pesnika i matematičara Rejmona Kenoa koju je svojevremeno, pod naslovom »Sto hiljada miliiardi stihova«. izdao Galimar. Ova knjiga sadrži deset soneta od kojih se kombinovanjem, premeštanjem stihova, dakle bez ikakvog intelektualnog napora i emocionalne angažovanosti, može dobiti sto hiljada mili· jardi pesama. Ovakvo stvaranje pesme je obična automatizovana igra bez fajne koja čak i ne pokreće maštu, jer su njena pravila objašnjena u uvođu pod ironičnim naslovom »naćin upotrebe« — »mođe demploi«, kao da je u pitanju upotreba nekog miksera, aparata za brijanje, frižidera ili ma kog drugog automata. •· ::. · :

No potpunu automatizaciju jezika postiže tek mladi pesnik Nani Balestrini koji reči nasumce skublja sa plakata, kataloga, novina, oglasa da bi ih sejao po hartiji bez reda. sprečavajući ih da bilo šta saopšte. On se rečima igra ma tai način što ih pretvara u amorfnu masu, izvlačeći ih iz nekadašnjih konteksta u kojima su pokušavale da nešto saopšte. Balestrini je tako, pre nekoliko godina,

uzeo jedan odlomak iz dnevnika o bombardoMai; Hirošime, neke stihove Lao Cea, nekoliko rečenica iz jednog američkog dnevnika i, omalovaživši njihovo značenje „ ispreturao ih, ubacio u elektronsku mašinu, pokrenuo mekoliko poluga — i tako dobio pesmu. Ovai kušaj dao je sasvim prosečne rezultate, ali je zanimljiv zato što pokazuje na kakav sve način današnji umetnik pisane reči pokušava da. postigne ravnođušnu objektivnost automata, bolje rečeno da poništi svoju indiviđualnost, pa da bi to ostvario, ne preza čak mi od toga da se u samom frenutku stvaranja pesme, trenutku svečanom, svede na neinspirisanog poslužitelja jednog običnog robota. Ovai kompleks fenomena u umetnosti Disane reči našega vremena, fenomena koje karakteriše primena. tehnike formalizovane, konvencionalne, gotovo robotske objektivnosti, nosi zajedničko ime objektivizam. Naizanimljiviji predstavnici ovog pravca u književnosti, bez sumnje su prozaisti Pjer Paolo Pazolini i Alen Rob-Grije, kao i pesnik Antonio Porta. Njihovi tekstovi predstavljaju gotovo inventar objekata iz fizičkog sveta. Objekti ovih pisaca nemaju unutarnju đramu u kojoj je prisutan čovćk, — njihova vrednost je buk-

valna, a ne simbolična. Antonio Porta se na ~

primer služi konvencionalnim, okamenjenim jezikom definicije, brižljivo očišćenim od svake metafore, pa mrtva priroda koju njime slika — odista i ostaje mrtva. Slaganje reči po pravilima takozvane »fiziološke gramatike«, kako je sam naziva, Porti pomaže da naglasi u prvom redu fizičnu stranu događaja. Ovom pesniku je po shvatanju veoma. sličan bezlični hroničar Rob-Griie. Naibolji primer kako ne bi trebalo interpretirati Portu, kako ne bi trebalo tražiti prisustvo drame u njegovim objektima, naći ćemo u jednom ostvarenju što pripada grani umetnosti koja inače nije predmet naših istraživanja, to jest u stilu režije filma »Prošle godine u Marijenbađu«, koji je snimljen po delu Rob-Grijea. Upotrebom krupnih planova, reditelj Alen Rene je psihologizirao Rob-Griieove ljuđe-objekte i patetikom oživeo njegove mrtve prirode. Takvu fatalnu grešku mogao bi napraviti i prevodilac ako bi, tumačeći tekstove ovog mehaniciste u prozi, njegove automatizovane, dehumanizovane izraze zamenio rečima koje imaju muetaforičam valer i time otkrio suštinu stvari, čega se upravo autor toliko uporno kloni.

No naivna je i besmislena nada objektivista, strukturalista, mehanicista našeg doba automatizacije, da će se život i umefnost ikad moći dehumanizovati, a umetničko delo prestati da bude zahvat u suštinu subjekta. U umetnosti pisane reči, ta nada je pogotovo neostvarljiva. Reč će uvek izbeći geometriju formalizma i neprestano će otkrivati suštinu objekta. Jezik će uvek biti sluga ideja i izražavaće duboki smisao materije. Zato će se o njemu uvek i razmišljati kao o ogledalu u kome se odražavaju navike duha cele .jedne epohe kao i psihologija pojedinaca i njihov unutarnji svet.

Specijalistička tema oko koje se budu organizovali razgovori o jeziku ostaće samo skelet dubljih razmatranja, jer razgovarati o jeziku, koji Je bio i ostaje čin duha, znači pokretati probleme smisla svega što nas okružuje i smisla nas ljudskih bića u jednom svetu u kome živimo i umiremo.

Razgovarati o jeziku, prema tome, značiće uvek razmišljati o najvišim problemima ljudskog življenja.

Rade MILOŠEVIĆ KROKI

K AD SE SUNCE jezera zapaH srebrne ribe skaču

ja čekam |

da jezero opet postane plavo jer samo bih onda ·

mogao da spavam

i volim )

i volim kao da sam noć

U jutru

KAMEN UDARA vodu jedina mogućnost

pre nestajanja u njoj E:

u rasečenom hrastu izvira ptice iz velikog roga

odjekuje jutro

ı lešihar gleda mežnu moć nevestu

kako izlazi iz postelje

gde sad spava jutro

iz vode

posle nestajanja kamena čuje se udar o dno

u razbijemoj reci

sunce treperi

rasprskava se

Vreme tišine

Z A VREME tišine pišete pisma slušate tišinu

blačete

možda ljubite

za vreme tišine

čitate igrate šali šapćete

zatvarate prozore

za vreme tišine iščekujete možda u strahu pucanj za vreme fišine

đa li vas boli tišina

Buđenje

D OK POSLEDNJE jutro

beli petao na plotu krvari

dok jedna pesma teče s brda

plavi golub sluša bučenje u praskozorje moje se oči bude i sklapaju

kao pevanje krila

dišu

Bakarni ljubavnici

B AKARNA KAD me ljubiš ja želim tvoje ruke

ispod svojih da stavim

ja želim da si deo zapaljene tišme ja želim da potečem sav odjednom

u tebe

bakatna dok me piješ

u suton

na pesku

želim

ČOVEK ZAVIDI SAVRŠENSTVU MAŠINE

SOFISTIKA I UČENJE O ČOVEKU

; MALI ESE_„s |

I

PRVI MISLIOCI KOJI su ostavili razmišljanje o tome od čega je i kako je postao svet ı svu pažhju obratili na čoveka lkao problem iznad svih problema bili su sofisti. Dok se u ranijih mislilaca problem kosmosa nahodi u središtu, a čovek i svrha njegova Života 'na periferiji naučnog proučavanja, u sofista je obrmuto: čovek i njegov život 1 razviće kulture nalaze sc u središtu, a kosmos na periferiji izučavanja. U odnosu prema misliocima pre njih i onima posle njih oni se pojavljuju kao prelazni mislilački tip, kao istinska filosofsko-genetičkaveza. Sofisti polaze od iskustva i proučavaju sve oblasti ne samo helenskog i nehelenskog i ne samo civilizovanog nego i primitivnog Živofa, te na osnovu nađenih podataka izvode zaključke koii imaiu što teoriisko što praktično obeležje. Suprotno i naivnosti i dogmatizmu, kao i spekulativnoj i deduktivnoj metodi dotadašnjih mislilaca, njihova metoda je, dakle, empirijsko-induktivna, Kkritička.

Naposletku, dok je razmišljanju . ranijih mislilaca cili bio teorijski: saznanje radi saznanja, cili sofističkog razmišlianja bio je praktički: oni se služe znaniima kao sredstvima za postizanje umešnosti oko savlađivanja

:

i uobličavanja života: saznanje se obrće u saznanje o čoveku i za čoveka. Svoj praktičkoetički rad oni zasnivaju na pozitivnim etičkim iđejama, a etički ideal na kritičko-pozitivnoj osnovi svoje teorije saznanja.

II.

Jedan od najoriginalnijih, najoštroumnijih i najznatnijih sofista bio je Protagora iz Abdere, odakle je bio i Demokrit, osnivač atomističkog materijalizma. Živeo je u vreme između god. 481-e i 410-e, Kad se posle mnogih putovanja po raznim krajevima Helade nastanio, najzad, u Atini, morao ju je god. 411-e napustiti, jer je bio optužen za bezbožnost. Umro je na putu za Siciliju. Njegovi spisi spaljeni su na trgu, i to je najstariji primer intelektualne in. kvizicije, koja de često primenjivana i u mo-· derno doba, Od mnogobrojnih njegovih spisa, zabeleženih u Diogena Laerćanina, sačuvano je samo malo odlomaka, ali oni se mogu dopuniti iz onoga što su o Protagori napisali Pla· ton, Aristotel i Sekst Empiričar.

U proučavanju instrumenta saznanja on, dolazi do zakliučka da je izvor svega saznanja u čulnim opažajima i da ie u niima merilo istine. Na tom učenju zasniva i svoj stav. kojim se počinje njegov spis Istina: »Svih stvari (tj.

MKAO WMIERI SVIH STVARI

kvalita i važenja) merilo jeste čovek; onih koje postoje da postoje, a onih koje ne postoje da ne postoje«. Taj stav uperen je protiv dotadašnje kosmologije i znači: pravo i dotad neprestano traženo biće nije neka supstancija prirode, nego sam čovek. Kad se menjaju stvari, iskustva, pa i vlastiti osećaji, ostaje sam čovek, i otuda su i stvari u stvari samo onakve kakve mu se s vremena na vreme u trenutku pojavljuju. Svaki akt našega saznanja pretpostavlja čoveka u kome se taj akt vrši, i svalka sivar koja se saznaje saznaje se samo u odnosu na čoveku.

Protagora se slaže s Heraklitom da je sve u procesu neprestanih kretanja, a ova se sva

. mogu svesti na dva osnovna: na delanje ili ak-

tivno kretanje, tj. na kretanje objekta koji se opaža, i trpljenje ili pasivno kretanje, tj. kretanje subjekta koji opaža. Tek iz susreta tih dveju vrsta kretania proizlaze. opažanja stvari i njihove osobine. Sve što postoji i postaje ne postoji i ne postaje po sebi (per se), nezavisno od naše svesti, nego uvek samo u odnosu prema svesti koja to opaža. Očevidno je, dakle, da stvari postoje samo relativno, u odnosu prema nečemu, samo u odnosu prema subiektu koji opaža. Ne postoji nikakvo apsolutno biće, nego postoii biće samo u odnosu prema subjcektu, za čoveka,

III

Time Protagora ne poriče realni spoljašnji svet, nego samo tvrdi da taj svet ne saznajemo po sebi, onakav kakav on u stvari jeste, nego onako kako ga opažamo, drugim rečima: nije u pitanju spoljašnji svet, nego samo način saznanja toga sveta. Svaki akt, saznanja pret postavlja, dakle, ono što opaža,. subjekat, i ono što se opaža, objekat. Ako ne postoji subjekat ili objekat, onda nema nikakva opažanja i nikakva osećanja, i gubi se svako saznanje o po: jedinim prirodnim predmetima koje treba da saznamo. Subjekat i objekat su nerazdvojni blizanci u svakom aktu našeg saznanja; izostankom jednoga od njih prestaje sam akt sa znanja, gasi se svaki saznajni proces. Tako posmatran, Protagora se pojavljuje kao pre teča Kantov. |

Oslanjajući se na svoju teoriju saznanja Protagora izgrađuje i svole shvatanje čovekova Života, društva i države. Čovek je žiža U kojoj se ukrštaju svi zraci ne samo njegova saznavanja nego i njegova procenjivanja, tj. odrcđivanja vrednosti. '

Za Protagorinu teoriju saznanja može se, dakle, reći da je prost saznajni subjektivizam ili individualizam. U njoj je izražen objektivni ili realistički „relativizam ili korelativizam. Kao merilo saznajnih, tako je čovek merilo i etičkih kvaliteta i važenja. Protagorina glavna zasluga jeste u tome što ie prvi obratio pažnju na čoveka kao predmet filosofijskog proučavanja, ı njegov stav o čoveku kao merilu sv stvari nije samo njegov stav, nego stav sofista, njihova najdublja reč, njihov pravi program.

Dr Miloš N. Đurić

KNJIŽEVNE NOVINE